prednja strana knjige hrbat knjige poleđina knjige

Ništa, osim najočitijih tiskarskih grešaka, nisam mijenjao, a tako reći svako slovo sam provjerio u usporedbi s izvornikom, papirnatom knjigom, kojoj je ovaj elektronički prijevod na taj način skoro sasvim identičan. (Izuzetci su moje, nadam se rijetke, greške u tipkanju, te moji ispravci tiskarskih grešaka izvornika i malo ili nimalo što drugo.)

Sâm redoslijed teksta se dakle podudara s onim u papirnatoj knjizi. Stranice su ovdje odvojene horizontalnim linijama po cijeloj širini. U izvorniku nezapisane stranice naznačene su u uglatim zagradama, "[" i "]".

Ovo je inačica:

0.90

Datoteka se zato izvorno i zove:

BenigarStepinac-0.90.htm

Odakle god da si dobio (ste dobili) ovu elektroničku knjigu, želiš li znati radi li se o tekstu kakav sam ja večeras 1. veljače dovršio (ako stignem, ako ne, onda ću valjda stići sutra u sitne predjutarnje sate), možeš usporediti md5sum (vrsta kontrole inačice, verzije neke datoteke, pogodna upravo za ovakve svrhe) te datoteke sa md5sum vrijednošću koju sam ja postavio negdje na www.exDeo.com, uz istu ovu inačicu ove knjige (to se može samo po dovršetku datoteke).

Ne znaš što je md5sum, a nemaš koga pitati? Utipkaj md5sum ili md5 u tražilicu na internetu, nađi i prouči.

Ovaj svoj posao napravio sam za Hrvatsku Crkvu... barem za one malene u njoj poput mene.

Svijestan sam da postoji novo izdanje ove knjige, nedavno objelodanjeno... ali tu knjigu još nisam kupio. Učinit ću to, jer sljedeći put želim saznati o Kardinalu Stepincu i ono što moja posuđena, skenirana, i optički-znakovno-prepoznata (engl. OCR) knjiga, obrađena uz pomoć emacs editora na linuxu ("linux from scratch"), ne sadrži, jer najnovije izdanje ove knjige mora da je vrlo dobro upotpunjeno i greške vrlo savjesno ispravljene.

Molim nadležne u Crkvi, kao i u našoj ...zaista samo koliko-toliko pravnoj državi, da dopuste ovu elektroničku knjigu u javno, neprofitno vlasništvo ove naše premalo poštivane Hrvatske Crkve, u vlasništvo svakog njezinog običnog vjernika koji bi htio ovu knjigu čitati.

Naime ovo izdanje knjige je jako odavno van tiska i tko zna koliko malo primjeraka još postoji! A tko zna što li se dogodilo s izdavačem do danas? S piscem, Ocem franjevcem Aleksom Benigarom? S tim mislima u duši ponadao sam se, upuštajući se u ovaj dogotrajni rad, da pravne prepreke, ako uopće postoje, ne bi smjele biti ozbiljnije prirode... I dalje se nadam da nisu...

Jer ova inačica je prikladna za tiskanje na običnom pisaču kakva mnogi imaju uz svoja računala! Ipak vrlo je obimna, treba znati...

Bit će sigurno i onih koji će, pročitavši je, poželjeti štedjeti za novo bolje papirnato izdanje iz knjižare, baš kao što ću i ja! A koji si ne bi mogli priuštiti da kupe knjigu, u ovoj Hrvatskoj malobrojnih bogatih sebičnih i brojnijih siromašnih, ipak će si možda moći priuštiti primjerak ove elektroničke knjige, uz pomoć svojih prijatelja koji posjeduju računalo i pisač.

Radio sam više od mjesec napornih dana (barem 12-tak sati dnevno) samo na ovom elektroničkom prijevodu. To je također bilo potpuno financijski neproduktivno vrijeme.

Želite li pomoći ovakve i slične moje projekte za katoličku vjeru, upoznajte moj rad kroz moj websajt, gdje možete naći i pojedinosti kako možete pomoći:

www.exDeo.com

Neka vas sve blagoslovi naš divni Kardinal Nadbiskup zagrebački Alojzije Stepinac!

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga!

Slijedi izvorni tekst knjige.

[0]

ZIRAL - ZAJEDNICA IZDANJA RANJENI LABUD

ZIRAL, hrvatska međunarodna izdavačka zajednica, ima za cilj omogućiti Hrvatima po svijetu da lakše dođu do dobre knjige. Pružajući im knjige na hrvatskom jeziku, ZIRAL želi u njima dati — preko probranih pisaca i stručnjaka — odgovore na goruća pitanja, koja danas zaokupljaju hrvatskog čovjeka, i omogućiti mu da bolje upozna i zavoli svoju povijest, jezik, kulturu, vjeru i Slobodu Hrvatskog Naroda.

KNJIGE DO SADA OBJAVLJENE

• REDOVITA IZDANJA:

1. L. KORDIĆ, Livade snova i vjetrova, 1. izdanje 1970; 2. izd. 1974. Str. 78. Dol. 2, ukoričeno 3.

2. L. KORDIĆ, Plime neizmjerja. Izabrane pjesme, 1970. Str. 120. Dol. 2.

3. M. VIDOVIĆ, Ribnjak Betezda. Pripovijesti, 1971. Str. 204. Dol. 2.

4. F. NEVISTIĆ, Temelji demokracije, 1971. Str. 274. Dol. 3.

5. K. VASILJ, Sloboda i odgovornost, 1972. Str. 356. Dol. 4, ukoričeno 5.

6. P. KORDIĆ, Slavoluk vrh ruševina, 1972. Str. 318. Dol. 4, ukoričeno 5.

7. D. MANDIĆ, Crvena Hrvatska. Drugo, upotpunjeno i prošireno izdanje. 1972. Str. 356. Dol. 4, ukor. 5.

8. D. MANDIĆ, Hrvatske zemlje u prošlosti i sadašnjosti. Prvo izd. 1972 - iscrpljeno.

9. J. PRPIĆ, Posljednji svibanj, 1973. Str. 104. Dol. 4, ukor. 5.

10. Hrvatska iseljenička lirika, priredio L. KORDIĆ, 1974. Str. 250. Dol. 2. ukor. 3.


[1]

ALOJZIJE STEPINAC

Hrvatski kardinal


[2]

ZIRAL

ZAJEDNICA IZDANJA RANJENI LABUD

Izvanredna izdanja

Knjiga 14: ALEKSA BENIGAR, Alojzije Stepinac, Hrvatski kardinal

Glavni urednik: Vinko D. Lasić


[3]

O. ALEKSA BENIGAR

ALOJZIJE STEPINAC

Hrvatski kardinal

slika ranjenog labuda

ZIRAL

ZAJEDNICA IZDANJA RANJENI LABUD

RIM 1974


[4]

Cum permissu superiorum — omniaque caetera ad normam legum ecclesiasticarum fatentur

© ZIRAL


[5]

POPRATNO SLOVO

Alojzije Stepinac, zagrebački nadbiskup, hrvatski kardinal, svojim svetim životom i apostolskim radom u vrlo burno vrijeme Hrvatskog Naroda i uopće svijeta, postao je tako istaknuta osoba, koja, makar tijelom već davno u grobu, nužno zahtijeva da se o njemu sazna sva istina.

Ne možemo biti zadovoljni glasom zvona samo jednog zvonika kojeg zvuk ide samo u jednom pravcu. Hrvatski Narod želi saznati punu istinu o svakom svome sinu i kćeri, a poglavito o ovako istaknutim ljudima, o kojima ne šute užareni jezici ni drugih naroda.

U ruke nam je dospio ovaj životopis Alojzija Stepinca, u kojem pisac želi prikazati samo istinu i to punu istinu bez prešutnih jazova i bez preskakivanja s brijega na brijeg.

Pisac, Aleksa Benigar, hrvatski franjevac i dugogodišnji misijonar u Kini, daleko je bio od svih događaja za vrijeme golemih političkih preobraćaja, kroz koje je u zadnje vrijeme prošao Hrvatski Narod. Mnogo je godina proučavao veliko mnoštvo isprava, koje se odnose na Stepinca, s nakanom da čitatelju pruži zaokružen njegov životopis. Benigar je posve slobodan od osobnih sklonosti prema ovoj ili onoj strani u prijepornim stvarima, ali ima iskrenu nakanu i odvažnost reći istinu onakvu, kakva zrači iz pronađenih isprava i povijesnih činjenica, bez uvrede bilo kome.

Uvjereni smo da je on u tome vrlo uspio, koliko su mu to dopuštale pronađene isprave i vjerodostojni iskazi i dokazi. Sad imamo pred sobom prvi zaokružen i potpun životopis Alojzija Stepinca, suvremenog hrvatskog zatočnika vjere i domovine, životopis osnovan na povijesnim dokazima i činjenicama.

Radosni smo, što možemo hrvatskim čitateljima u domovini i širom svijeta pružiti ovu slobodnu riječ o Stepincu. Jer, makar


6

6 A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

da je uspomena na njega još prekrivena debelim gunjem šutnje, na kojeg četiri roglja stoji oružana straža nasilja, ipak duh se ne da sputati niti u kakve lonce zatvoriti. Duh slobode i istine mora prije ili kasnije odnijeti pobjedu nad bilo kakvom silom. A Stepinčev duh čisti je duh slobode, koji je i u najgušćoj tami protivština i progona visoko držao zublju istine na svim poljima njezine djelotvornosti. Ovaj Stepinčev duh istine i nezarobljive slobode govori neprestano i potiče nas na ustrajnu odvažnost. Njegov sveti lik siguran je svjetionik onima, koji Boga iskreno traže. Hrvatskom Narodu on je učitelj i putokaz nesebičnog i djelotvornog rodoljublja, koje će prije ili kasnije sigurno doći do svoje samostalne države, kako on to svjedoči u svojoj oporuci Hrvatskom Narodu.

ZIRAL


[7]

KRATICE

AAS

=

Acta Apostolicae Sedis, Città del Vaticano.

ABK

=

Arhiv biskupskih konferencija, Zagreb.

bilj.

=

bilješka.

CAVALLI

=

F. CAVALLI, Il processo dell' Arcivescovo di Zagabria, Roma 1947.

CECELJA

=

V. CECELJA, Moja sjećanja na uz. kard. Stepinca, zagrebačkog nadbisknpa. Tipkopis kod pisca ove knjige.

d.

=

dinar.

DnevBauer

=

Dnevnik službi nadbiskupa dr. Antuna Bauera, u NAZ.

g.

=

godina, godine; gospodin.

gl.

=

gledaj, sravni.

GSIM

=

Glasnik Srca Isusova i Marijina 1-20, 1949-1968 Salzburg «Caritas Croata», urednik Vilim Cecelja.

HREN

=

D. HREN, Dr. Alojzije Stepinac, kardinal i zagrebački nadbiskup, hrvatski metropolit. Uspomene na kard. Stepinca. Tipkopis kod pisca ove knjige.

ISIDOR

=

ISIDOR MARKUS EMANUEL, Sieben Jahre im roten Talar, Speyer 1970.

KL

=

Katolički list, Zagreb.


8

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Le S. Siège

Le Saint Siège et la guerre en Europe, juin 1940 - juin 1941. Actes et Documents du Saint Siège relatives à la guerre mondiale, vol. 4, Città del Vaticano 1967; vol. 5: Juillet 1941-1942, n. mj. 1969; vol. 8: Janvier 1941 - Dvcembre 1942, n. mj. 1974.

KOLAREK

=

N. KOLAREK, Pismo upravljeno piscu ove knjige, siječanj 1967.

MASUCCI

=

G. MASUCCI, Misija u Hrvatskoj, preveo Marijan Mikac, Madrid 1967.

MEŠTROVIĆ

=

I. MEŠTROVIĆ, Uspomene na političke ljude i dogadaje, Buenos Aires 1961.

n. dj.

=

navedeno djelo.

n. mj.

=

navedeno mjesto.

NAZ

=

Nadbiskupski arhiv, Zagreb.

pogl.

=

poglavlje.

PL

=

Patrologia latina, izdanje J.-P. Migne, Paris 1844-1864.

s.

=

sati.

sl.

=

slijedi.

Suđenje

=

Sudenje Lisaku, Stepincu, Šaliću i družini ustaško-križarskim zločincima i njihovim pomagačima, Zagreb 1946.

sv.

sveti, sveta, svezak.

SVZN

=

Službeni vjesnik zagrebačke nadbiskupije, Zagreb.

VD

=

Vranekovićev dnevnik. Rukopis Josipa Vranekovićeva, krašićanskog župnika u 5 svezaka, kod pisca ove knjige.


[9]

PREDGOVOR

O Alojziju Stepincu, zagrebačkom nadbiskupu, hrvatskom metropoliti, kardinalu rimske Crkve i hrvatskom kardinalu, napisano je nakon njegove smrti (10. veljače 1960) pa do danas dosta, mnogo više na stranim jezicima negoli na hrvatskome. Ipak još nije napisano toliko da bi njegov životopis i njegovo izvanredno djelo bilo dovoljno osvijetljeno i svijetu dobro poznato.

Pisali su o njemu njegovi štovatelji i njegovi protivnici, odnosno protivnici njegovih vjerskih, kršćanskih i ljudskih načela. Kao što je bio u stvarnosti, tako je i u svim tim spisima prikazan različito, oprečno. On je zbilja kao kamen međaš, koji dijeli duhove, kamen protuslovlja.

Neki su ga optuživali da nije kao nadbiskup pravodobno i odlučno ustao protiv stanovitih zločina, koji su se za vrijeme drugog svjetskog rata događali po svoj Europi pa tako i u pojedinim krajevima Hrvatske, dok su mu drugi istovremeno predbacivali da je bio sklon partizanima — komunistima. Nekima nije bio dosta djelotvoran u nadbiskupiji, a nekima je bio pristaša čak rasizma (1). Jugoslavenski komunistički sud osudio ga je na 16 godina tamnice i prisilnog rada (naravno «u ime naroda») zbog tobožnjega «surađivanja s okupatorom» i zbog «rada protiv države» (2). No, međutim, zanimljivo je da taj isti narod, Hrvatski Narod, u ime kojeg je tobože osuđen, smatrao ga je i smatra ga svojim duhovnim pastirom, Božjim čovjekom,

(1) Gl. propovijed nadbiskupa Stepinca na svršetku pokorničke procesije, 31. listopada 1943. U NAZ: Pismohrana kard. Stepinca.

(2) Sudenje, str. 219 245 261 sl. - Nadbiskupov zaključni govor na suđenju, 3. listopada 1946.


10

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

svecem i uzornim rodoljubom, koji se pun neslomive vjere i žarke ljubavi žrtvovao za duhovno i vremenito dobro svog naroda.

Ali prema tim spisima Stepinac je postao ne samo kamen protuslovlja, nego i kamen putokaz, grad na gori, svjetionik iz kojega prosijeva neugasivo i sigurno svjetlo svim ljudima, bez razlike narodnosti, koji za svoj životni put uzimaju nepromjenjiva razumska i vjerska načela. On svojim velikim likom prelazi granice i slavu jedne narodnosti, jer ga je njegovo neustrašivo svjedočanstvo, koje je zapečatio svojim mučeništvom i smrću, učinilo sveopćim uzorom i izgledom.

No, uza sve to Stepinac ostaje putokaz, uzor i snaga u prvom redu narodu iz kojeg je nikao, Hrvatskom Narodu, kojega je ljubio do kraja. Svaka tegoba, rana i bol Hrvatskog Naroda postala je njegova tegoba, rana i bol. On je to očitovao svim svojim životom, a to je i riječima izrekao u više prigoda. U vrijeme svog krašićkog zatočeništva dobivao je ponekad u ruke neke hrvatske smotre i novine iz inozemstva. Pregledao bi ih, a jednom zgodom izreče svoju opasku (3):

«Dobro mi dođe za orijentaciju svaki ovakav članak. Ima tu utješnih stvari, ali je i bolno, što su naši vani tako nesložni. Dva Hrvata — tri stranke. Jedni druge optužuju i teško zaboravljaju pogrješke jedni drugima, a oni se opet pozivaju na mene i svi me navlače na svoju stranu. Kao biskup nisam bio ni HSS-ovac, ni ustaša, ni pučkaš. Interes naroda branio sam i branit ću, a politiku kao takvu ostavljam drugima. No, boli me, kad vidim, kako se neprijatelji upravo vesele toj našoj neslozi i potpiruju je».

Nemamo još životopisa prikazana u cijelosti o ovome izvanrednome hrvatskom velikanu, koji u današnje vrijeme posve jedinstveno svjedoči za vrijednosti duha i vjere, koji stoji na čelu čitavog mnoštva bezimenih i poznatih mučenika bezbožnog materijalizma.

Dok je već davno uveden proces za beatifikaciju pape Pija XII i Ivana XXIII, koji su Stepinca slavili kao sveca i mučenika i, tako reći, kanonizirali ga, opasnost je da nas drugi narodi ne optuže da mi Hrvati ne znamo cijeniti svoje velikane ili se stra-

(3) VD II 267. - Ja naglasio kosim slovima. A. B.


11

PREDGOVOR

šimo dignuti njihov stijeg pod kojim su oni dali svoj život. Da se to ne bi dogodilo, nadamo se da će pomoći ovaj pokušaj potpunog — koliko je zasad moguće — i na vjerodostojnim povijesnim izvorima napisanog životopisa.

Nakon smrti kard. Alojzija Stepinca više me je prijatelja nagovaralo da napišem njegov životopis. Veličina samog kardinala i osobito zamršene prilike, u kojima je živio i djelovao, a koje nažalost traju sve do danas, na prvi mah su me zaustavile. Stavljao sam si pitanja: Hoću li moći u ovim okolnostima i pri mojoj zaposlenosti doći do vjerodostojnih izvora i stvarnih dokaza, koji nepristrano prikazuju osobu pokojnog kardinala? Hoću li, nakon moga izbivanja iz domovine tamo od g. 1928, moći sustavno dotjerati prikaz onoga što nađem u tim ispravama? Usprkos ovim početnim kolebanjima odvažno sam se napokon prihvatio ovog teškog i odgovornog posla, jer sam smatrao da su ona ustrajna nagovaranja mojih prijatelja izraz Božje volje, a k tome se na kraju pridružio i izraz volje vrhovnog starješine franjevačkog reda.

Kroz punih osam godina brižno sam i s ljubavlju sabirao isprave i sve moguće podatke. Iskoristio sam građu nadbiskupskog arhiva u Zagrebu, kardinalovu osobnu pismenu ostavštinu, oveći broj pismenih svjedočanstava osoba, koje su ga dobro poznavale i s njime surađivale, te više usmenih saopćenja od vjerodostojnih osoba, koje su bile s njim u dodiru. Sabrao sam o njemu podatke iz Katoličkog lista, iz Službenog vjesnika zagrebačke nadbiskupije, iz raznih smotra i novina, iz knjiga u kojima sam mogao naći vjerodostojna svjedočanstva. Uspjelo mi je sabrati priličan broj njegovih privatnih pisama. Mnogo je njegovih pisama bilo, nažalost, uništeno prema izričitoj njegovoj želji u onim teškim prilikama terora i progona.

Među osobito vrijedne izvore ubrajam pet svezaka Dnevnika Josipa Vranekovića, krašićkog župnika i dekana, kod koga je Kardinal sproveo u zatočeništvu zadnjih devet godina. Počeo ga je pisati 24. studenog 1951, a završio 2. siječnja 1960. Činjenice je zapisivao vremenskim redom, kako su se i događale. A bilježio je također podatke iz pređašnjeg kardinalova života: iz djetinjstva, đačkog doba i vojništva u vrijeme prvog svjetskog rata, kako mu ih je on sam prigodice u nevezanom razgovoru pripovijedao. Kako pri tome Vraneković nije redovito davao svojih sudova ni primjedbi, njegov je Dnevnik od neprocjenjive


12

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

vrijednosti za upoznavanje života i ličnosti pokojnog hrvatskog kardinala (4).

Htio sam imati uvid i u izvorne isprave, koje se nalaze u vatikanskom arhivu papina državnog tajništva, ali, prema važećim propisima, još nije za to vrijeme.

Nije mi bilo moguće proučiti ono što se nalazi u državnim arhivima kraljevske Jugoslavije, Nezavisne Države Hrvatske i komunističke Jugoslavije. No, mislim, da za ovaj životopis to nije odveć velik propust, jer što je tu bilo važno, uglavnom je objavljeno u raznim knjigama.

Nakon svega pomnog istraživanja, toliko je sabranih isprava i tako su važne, da se može sastaviti i predstaviti posve zaokružen i potpun životopis hrvatskog kardinala Stepinca.

Sabrano gradivo počeo sam obrađivati 15. listopada 1968, u nadi da ću ga tijekom pisanja moći još više upotpuniti.

Da ispravno shvatim osobu zagrebačkog nadbiskupa i hrvatskog kardinala Stepinca, morao sam dobro proučiti prilike, u kojima je živio i djelovao, a koje ja osobno nisam proživljavao. Tražeći golu istinu i nepristrano ispitujući pojedine događaje,

(4) Na posljednjem dijelu životnog puta kardinala Stepinca, na kojem je prošao križni put božanskog Spasitelja i kad mu je tijelo pod teškim duševnim pritiskom počelo malaksati, Providnost mu je kao suputnika i pomagača dodijelila Josipa Vranekovića, koga možemo s punim pravom smatrati šimunom Cirencem našega velikog Patnika. Ovaj je svećenik shvatio važnost svoje uloge u zadnjim bitkama, što ih je kroz devet posljednjih godina života morao voditi hrvatski kardinal. Vraneković je velikodušno i neštedimice u tu borbu uložio i utrošio sve svoje duševne i tjelesne snage, sve svoje sposobnosti i sva inače skromna materijalna sredstva.

Nije li nemila i neizlječiva bolest — rak limfnih žlijezda — koja je zahvatila njegov organizam, kad je bio u naponu snage i zrelosti, došla kao neki nastavak i nadopuna životne žrtve kardinala Alojzija? Nije li ta bolest bila nužna posljedica svega onoga, što je kroz posljednjih deset godina zajedno s kardinalom onako junački pretrpio? Nije li Gospodin htio, da i u ovom slučaju dođe do ostvarenja ona njegova poznata riječ, koju je kardinal Alojzije volio na sebe primjenjivati, a glasi: «Kad učinite, što ste bili dužni, kažite: Beskorisne smo sluge» (Lk 17, 10).

Zato odajemo na ovom mjestu priznanje plemenitoj svećeničkoj duši Josipa Vranekovića, kojemu ujedno posmrtno zahvaljujemo, što nam je u svom Dnevniku ostavio bogato gradivo, bez kojega bi mnoge pojedinosti iz života Kardinalova pale u zaborav, a nama je izvrsno poslužilo u izrađivanju ovog životopisa. Ni njega danas više nema među živima. Kardinala je samo za par godina preživio. Umro je iscrpljen borbama i bolešću, 26. srpnja 1964, u 45. godini života u Krašiću, i na tamošnjem groblju je svečano sahranjen. Do groba ga je otpratio sam zagrebački nadbiskup Franjo kardinal Šeper s pomoćnim biskupom Franjom Kuharićem, 95 svećenika i 4.000 vjernika. Ondje njegovo tijelo počiva uz smrtne ostakle kardinalovih roditelja i pokojnoga župnika, koji je kardinala krstio, čekajući slavno uskrsnuće.


13

PREDGOVOR

proučavajući sve ondašnje prilike, došao sam do zaokružena i ujednačena pregleda činjenica i zbivanja onoga vremena. Ogledavši u tako dobivenom okviru život i djelovanje Stepinca, prvaka Crkve među Hrvatima, tek tada me je zabliještio svojom veličinom njegov lik. Stoga sam pred neka razdoblja kardinalova života stavio sažet pregled ondašnjeg povijesnog i političkog stanja, ne s nakanom da opišem nedavnu hrvatsku prošlost, što i nije zadaća ovog životopisa, nego da njom uokvirim držanje i postupke našeg velikog Pokojnika. Učinio sam to u nadi, da će i čitaoci na taj način dobiti potpuniju sliku veličine i važnosti Alojzija Stepinca za život Crkve, a posebno katoličke Crkve u Hrvatskom Narodu.

Pri pisanju sam dao riječ samo povijesnim izvorima, koje sam nastojao vremenski povezati s događajima nedavne prošlosti, da oni mirno, nepristrano i stvarno prikažu činjenice o kardinalu Stepincu, koji je u onim prilikama živio, djelovao i trpio. Nema tu mojih osobnih čuvstvenih izljeva, nema moga maštanja, nema doumljivanja ni nagađanja. Naveo sam i dulje odlomke iz nekih važnih isprava, u kojima se očituje Stepinćev duh i životne smjernice. Ovakav način pisanja daje životopisu dokumentarno obilježje. Životopis je razdijeljen u 12 poglavlja, koja slijede vremenskim redom. Ipak u prikazu duhovnog Stepinčeva života, da što bolje osvijetlim po koju njegovu krepost ili djelatnost, tu i tamo sam navodio podatke iz raznih razdoblja, što može mjestimično dati utisak ponavljanja. No to je vrlo rijetko i stvar je, kako rekoh, prikazana pod drukčijim vidom.

Pisanje sam dovršio na Sveti utorak g. 1970. Dovršeni životopis nisam ni kanio ni mogao odmah dati u tisak. Nadao sam se s jedne strane, da ću ga s vremenom upotpunjavati, a s druge strane čekao sam da mi Providnost pruži prigodu i mogućnost da bude izdan. Kako mi se ove godine, u kojoj se navršava četrdeset godina otkad je blagopokojni naš Kardinal posvećen za biskupa, na doista neočekivan način ponudila prilika da ovaj životopis ide u tisak, nazreo sam u tome mig Providnosti, koji sam prihvatio sa zahvalnošću. Od srca zahvaljujem svima onima koji su mi bilo kako pomogli pri prikupljanju podataka i pri sastavljanju ovog životopisa i njegova izdavanja.

Svjestan sam da ovaj rad, prvi u tome smjeru, ima svojih manjkavosti. Kada budu dostupni svi arhivi i prikupljeni svi mogući izvori, isprave i pisma, sveti lik ovoga velikog čovjeka i sina Hrvatske te uzornog nadbiskupa i kardinala katoličke Crkve


14

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

zasjat će u svoj svojoj veličini, ne samo nama nego i cijelome svijetu. No taj posao ostavljam mladim silama u nadi da će oni to zbilja izvršiti, a ovaj životopis predajem cijelom Hrvatskom Narodu, da ne zaboravi lik ovoga svetog Pastira, našeg sunarodnjaka, nego da ga nosi u duši, da ga ima pred očima kao svoj uzor i da ga zaziva kao svog nebeskog zaštitinika.

Na 14. obljetnicu blažene smrti Alojzija kard. Stepinca.

Rim, 10. veljače 1974.

Fr. Aleksa Benigar

franjevac


grb s natpisom: In Te Domine speravi

[15]

I

ZAVIČAJ I OBITELJ

1. - ZAVIČAJ

Kad Bog nekoga odabere za kakvo posebno poslanje u Crkvi, on ga sam za to pripravlja. Među čimbenicima, kojima se služi Božja providnost da oblikuje svoga odabranika za to poslanje, jesu i mjesna okolica i vremenske prilike, a napose vjerske i društvene okolnosti, koje uzrokuju stalne pojave u društvenoj okolini, u obiteljskom odgoju i u životu naroda, koji nastava rodni kraj. Životne okolnosti i prilike stvaraju zakon stalnog redoslijeda, koji utječe ne samo na oblikovanje zajedničkog obilježja naroda nego i na značaj pojedinaca.

Rodni kraj, koji je mnogo pridonio oblikovanju osobnosti kardinala Alojzija Stepinca, jest bivši jastrebarski kotar, gdje se Hrvatska u svom sjeverozapadnom dijelu uklapa u srednju Europu.

1) - Povijesne crtice

Kad su se Hrvati g. 626 doselili u svoju sadašnju domovinu i zaposjeli zemlju napuštenu od Avara, stupili su u kolo zapadnih kršćanskih naroda. Svoj su narodni i državni život i obrazovanje razvijali pod utjecajem zapadne kršćanske Crkve i zapadnih naroda. Prema tome Hrvati su po svom duhu i odgoju izrazito zapadni narod. Svoju su narodnu hrvatsku državu uredili na osnovi plemenskih samouprava i udružili pojedine plemenske grane u župe ili županije. Ova udruženja postala su temeljem cjelokupnom uređenju samostalne države Hrvatske već u vrijeme banova, knezova, pa kasnije za kraljeva domaće krvi. Iako nije


16

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

poznato ime hrvatskog plemena, koje se nastanilo na području bivšeg jastrebarskog kotara, znade se, da je taj kotar sačinjavao staru podgorsku županiju, koja se održala sve do 13. stoljeća. Kako ime kaže, ona se prostirala od podgorja Plješivice i posljednjih ogranaka Gorjanaca i obuhvatala romantični Žumberak. Na sjeveru je u plješivičkom gorju graničila s posjedom grada Lipovca, na istoku s okićkom županijom, koje se područje protezalo od današnjega Desinca dolje sve do Kupe. Na jugu joj je bila granica Kupa sve do Ozlja, a na zapadu je dopirala sve do izvora Bregane.

Ruševine utvrđenog grada, središta županije, što je narod nazvao «Turanj», vide se još danas podno gore kod današnje Sv. Jane, iznad ceste, koja vodi od svetojanskog sela Drage prema Žumberku. U tome je gradu stolovao župan, kojega su birala «bratstva» ili «potomci plemenitih ljudi», nastanjeni u slobodnim općinama te županije. Na čelu «bratstva» se u starim spisima spominju Draganići, Pribići, Cvetkovići, Krašići, Gornji Kupčinci i Desinčani, po kojima se i danas zovu istoimena sela. Uprava je bila zadojena slobodarskim i demokratskim duhom. Sve javne i državne poslove rješavali su dogovorno na svojim plemenskim kao i državnim saborima. Ta su «bratstva» sve do novijih vremena prilično sačuvala svoje nekadašnje stare slobode (1).

Iako su «bratstva» imala vojničke obveze prema podgorskom županijskom gradu, ipak su bila slobodna na svojim posjedima. Samo su neki seljaci obrađivali posjede spomenutog županijskog grada, kao što su Slavetićanci, Malunčani i Rečani.

Samostalnost tako uređene županije počela je propadati otkako su Hrvati stupili u personalnu uniju s kraljevskom kućom Arpadovića, koji su počeli uvoditi feudalni sustav. Tako Andrija III daruje g. 1293 cijelu podgorsku županiju u vlasništvo banu Radoslavu Baboniću, koji je već bio gospodar grada Lipovca. U taj su grad Babonići prenijeli sijelo županije, gdje ono osta sve dok nije Ivaniš Korvin pod kraj 15. stoljeća dao sagraditi

(1) R. LOPAŠIĆ - E. LASZOWSKI, Oko Kupe i Korane, mjestopisne i povijesne crtice (Zagreb 1895} 8-9 32 sl. - E. LASZOWSKI, Stara podgorska županija (Comitatus Podgorya), u Rad JAZU 138 (Zagreb 1899) I-54. - D. NEŽIĆ, Povijest župa i crkvi jastrebarskog dekanata. Uspomena na euharistijski kongres 12. i 13. VIII. 1939. Zagreb 1939. - R. STROHAL, Selo Krašić, u Danica, Društvo Sv. Jeronima 1938. - M. BURJA, Pavijest župe Krašić, njezine župne crkve i njezinih kapela, diplomski rad u rukopisu.




17

I - ZAVIČAJ I OBITELJ

grad u Jastrebarskom. Time što je podgorska županija prešla u ruke plemstva roda Babonića, sva su slobodna «bratstva plemenitih ljudi» postala gospoštijski kmetovi opterećeni tlakom. Kmetstvo je ukinuo Hrvatski sabor tek pod banom Jelačićem g. 1848.

Usprkos tome nepovoljnom položaju ipak je u tom kotaru narod sačuvao vidno primjetljiv tip Hrvata Panonaca, koji su od svih Hrvata svojim tjelesnim i duševnim osebinama najbliži općem slavenskom tipu. Blage su i mirne ćudi, ali uporni u obrani svoga doma i svojih pravica. Odlikuju se posebnom ljubavlju prema domovini i snagom stapanja stranaca. Na obranu slobode i svoga ljudskog dostojanstva seljaci bi se gdjekad znali i pobuniti protiv onih, koji su ih ugnjetavali i nanosili im nepravdu, pa je Matija Gubec i među njima imao svoje pristaše.

2) - Životne okolnosti

Narod u nekadašnjoj podgorskoj županiji živi razmjerno u dobrim gospodarskim prilikama. Gornja sela bave se vinogradarstvom, a donja ratarstvom i stočarstvom. Već početkom 15. stoljeća ima u toj županiji mnogo naseljenih mjesta, trgovišta i sela. U tim je selima do najnovijeg vremena sačuvana narodna nošnja, u kojoj prevladava bjelina.

Sve je pučanstvo katoličke vjere, rimskog obreda, a u Žumberku ima pripadnika i istočnog. Katolici rimskog obreda spadaju u sklop zagrebačke nadbiskupije. Kako je nadbiskupija podijeljena u 15 arhiđakonata, od kojih je svaki pod nadzorom arhiđakona, cijela nekadašnja podgorska županija spada danas s karlovačkim, mrežničkim i lipničkim dekanatima u arhiđakonat gorički.

Katolici istočnog obreda, stanovnici Žumberka, potomci su nekadašnjih uskoka, koji su bili podrijetlom. iz Bosne, Dalmatinske Zagore, Hercegovine, Crne Gore i Albanije, a dospjeli su u ovo podgorje i prigorje u 16. stoljeću, gonjeni turskom silom. Kako su ovi uskoci došli iz krajeva Crvene Hrvatske, to su Žumberčani ne samo po osjećaju, već i po krvi Hrvati. Njihov vladika Vratanja pohodio je g. 1611 Rim, gdje je svečano obnovio povezanost svoje crkvene zajednice s Papom. Oni stoje pod crkvenom upravom križevačkog vladike.


18

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

3) - Župa Krašić

Na osmom kilometru, idući od Jaske prema Karlovcu, odvaja se od glavne ceste, koja danas spaja Zagreb s Rijekom, asfaltirana cesta, koja ide uz riječicu Kupčinu preko Pribića u Žumberak. Nekako na pola puta prema Žumberku u bogatom vinorodnom kraju i bujnom zelenilu smjestilo se selo Krašić, privlačivo zbog svoje ljepote i prirodnog položaja. Selo je dobilo ime po starom hrvatskom «bratstvu plemenitih ljudi», koje je tako prozvano po svom praocu Kraiši. «Bratstvo» Krašići se spominje u starim ispravama već godine 1249, a crkvena se župa Krašić spominje već godine 1334, u zborniku arhiđakona Ivana Goričkoga. U ljetu godine 1971 brojila je 2.389 duša. U svom krilu okuplja sela: Brlenić, Brezarić, Hrženik, Krašić, Krnežići, Krupače, Kućer, a od godine 1963 pripojena joj je i Gornja Kupčina. Sve su to imena starih plemena.

S lijeve strane usred Krašića nalaze se tri kuće, jedna prizemna i dvije katnice. Sve tri su bile vlasništvo obitelji Stepinac, tadaŠnjih najimućnijih ljudi onoga kraja. Nad ulaznim vratima kuće uzidana je kamena pločica s početnim slovima J.S. (Joža Stepinac), a ispod toga uklesana je godina 1890. Već tada je Joža Stepinac u vanjski zid kuće ugradio mali oltar, koji služi na Tijelovo prigodom svečanog ophoda kao postaja, i tu se daje blagoslov s Presvetim.

Dika i ponos Krašića je lijepa župna crkva Presv. Trojstva, koja je sagrađena većim dijelom doprinosima samih župljana za župnika Stjepana Huzeka, godine 1913. Nacrt je izradio graditelj Stjepan Podhorski u starohrvatskom stilu, uklopivši u novu crkvu dijelove stare, manje crkve, koja je imala gotičko svetište, a potječe iz 15. stoljeća. Usred crkve uzdiže se velika i lijepa kupola urešena s četiri svetačka lika, što ih je na svježoj žbuki izveo slikar profesor Marko Rašica. Veliki toranj, sagrađen već godine 1791, koji uz staru malu crkvu nije nikako pristajao, građevinski skladno upotpunjuje novu crkvu. Glavni oltar iz mramora okružuju islikani prozori, koji prikazuju presv. Trojstvo, Srce Isusovo, Srce Marijino, sv. Josipa i sv. Anu. Blagdan presv. Trojstva se slavi u Krašiću vrlo svečano. Toga dana dolazili su nekoć iz okolišnih sela i župa vjernici u procesijama s crkvenim zastavama i križevima. Za ovu lijepu crkvu znao bi kardinal Stepinac kazati (2): «Koliko god puta uđem u ovu našu crkvu,

(2) VD I 37 114.


19

I - ZAVIČAJ I OBITELJ

svaki put mi se čini ljepšom. Upravo vabi na molitvu. Vidi se, da ju je gradio Božji čovjek».

Cio jastrebarski kotar bio je u prošlosti pošteđen od haračenja turskih horda. Rijetko kada bi se u nj zaletjela koja manja četa. Zato su se u njemu do danas sačuvala starodrevna prezimena kao i mnoge u davnini sagrađene crkve i kapele. Tu je zbog toga crkveni život i vjerski žar bujniji i svježiji nego možda u nekim drugim krajevima Hrvatske.

Nadbiskup Stepinac je prigodom euharistijskog kongresa u Jastrebarskom, 12. i 13. kolovoza 1939, u predgovoru male spomen-knjižice napisao slijedeće (3): «Ne bih li morao uskliknuti ovdje još napose, kako je dobar Bog mom dragom rodnom kraju! Kroz stoljeća brižno ga je čuvao i sačuvao od svih zabluda duha, tako da je danas jedinstven u vjeri više nego ikoji drugi kraj drage nam hrvatske domovine. Euharistijski Isuse, sačuvaj ga i nadalje! Ti, božanski vrtlaru, iščupaj iz sredine ovoga kraja i najmanji korov, koji nastoje zasaditi i raširiti, i pokaži ovome puku, da mu nema boljeg prijatelja od tebe i da mu nema spasenja bez tebe!»

Iz ovoga kraja potječe Benedikt Vinković, koji je rođen u Jastrebarskom godine 1581, a od godine 1637 do 1642 bio je zagrebački biskup. Odatle potječe i bivši pavlinski general Martin Borković, koji je rodom iz Domagovića, a umro je kao zagrebački biskup godine 1687 na glasu svetosti. Tu je imao svoj zavičaj i franjevac o. Rafael Levaković, rođen godine 1590, koji je bio izaslanik Sv. stolice u Austriji, Njemačkoj, Poljskoj, Turskoj, Rusiji, i bio izdavač bogoslužnih knjiga na staroslavenskom jeziku. Potkraj života bio je imenovan nadbiskupom ohridskim. Iz Krašića potječe Josip Torbar (1824-1900), svećenik, prirodoslovac, prvi predsjednik Jugoslavenske akademije znanosti i urnjetnosti, osnivač i predsjednik Hrvatskog planinarskog društva, pokretač i urednik Književnika. U novije doba potekao je iz Cvetkovića jedan od najboljih hrvatskih bogoslovaca i propovjednika dr. Stjepan Bakšić (1889-1963), zagrebački kanonik i generalni vikar.

(3) D. NEŽIĆ, Povijest župa.


20

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

2. - NA DOMAĆEM OGNJIŠTU

1) - Obitelj Stepinac

Prije nego se uđe u samo mjesto Krašić, lijevo od ceste smjestilo se na brijegu selo Brezarić. Tako je nazvano po prezimenu vrlo stare i nekoć najveće zadruge Brezarića. U 17. stoljeću bila su istaknuta dva Brezarića, Ivanko i Stepina. Da bi se njihove dvije istaknute obitelji mogle razlikovati, ljudi bi zvali njihovu djecu i domare Ivankovi i Stepinini. Odatle nasta najprije prezime Stepina, pa onda Stepinac, a Brezarić osta kao ime sela. Radi se dakle o staroj hrvatskoj korjenici, kako bi rekli naši ljudi (4).

Stepinci su stanovali u Brezariću, u kući br. 13, i sačinjavali su veliku zadrugu, koja je u drugoj polovici prošloga stoljeća brojila 80 članova. Klalo se u njoj godišnje po 20 svinja i sakupljalo oko 100 vozova krme. Glavari zadruge bili su Josipov otac Mijo, zatim Nikola, a iza njega Josip, otac Kardinalov (5).

Ta je zadruga dala zagrebačkoj nadbiskupiji više uzornih svećenika i redovnica. Među svećenicima se najviše ističe stric kardinalova oca mgr. dr. Matija Stepinac, dugogodišnji duhovnik u zagrebačkom sjemeništu, koji je godine 1921 umro u Varaždinu kao kanonik čazmanskoga kaptola na glasu svetosti. Rado je govorio: «Sub pallio humilitatis aliquando vivit magna superbia», tj. pod plaštem poniznosti katkada se krije velika oholost. Župnik u Biškupcu kraj Varaždina Tomislav Štefanec je prigodom biskupskog posvećenja Alojzija Stepinca naglasio svetost, skromnost, učenost i hrvatsko rodoljublje Matije Stepinca (6).

O njemu je kanonik prvostolnog kaptola u Zagrebu mgr. dr. Stjepan Bakšić prigodom 700-godišnjice čazmanskog kaptola u Varaždinu, dne 8. svibnja 1932, izrekao slijedeće značajne oznake (7):

«Pronicava duha, dubokim je svojim perom duge decenije bio i kleru i svjetovnjacima i propovjednik i branič i tumač

(4) D.N., Život našega nadbiskupa, u KL 95 (1944) 293.

(5) Saopćio Mijo Stepinac, 13. veljače 1969, u Brezariću.

(6) Svečanost prigodom konsekracije nadbiskupa koadjutora, u KL 85 (1934) 327.

(7) ST. BAKŠIĆ, Govor prigodom 700 godišnjeg jubileja čazmanskog kaptola u Varaždinu 8-V-1932, u KL 83 (1932) 242. - J. LANG, Život i rad mgra Matije Stepinca, apoštolskog protonotara i čazmanskog kanonika-lektora, Zagreb 1922.


21

I - ZAVIČAJ I OBITELJ

Kristove istine u svom sjaju i ljepoti. Prožet dubokim duhom samozataje, sazdao je iz krhka i požudna tijela obitavalište najdivnijih kreposti: čistoće, poniznosti, odvažnosti i djelotvorne ljubavi prema bližnjemu. Zar nije tako i perom i riječju i životom bio najjači propovjednik Kristova evanđelja i najveća obrana i dokaz da je katolicizam istina, duh i život?»

Kada bi govor došao na Matiju Stepinca, kardinal bi znao kazati (8): «Bila je to divna duša, sav u Bogu!»

Matija je bio ozbiljan kandidat za nadbiskupa zagrebačkoga poslije smrti kardinala Mihalovića, ali je to zapriječio tadanji ban Khuen-Hedervary. Matija se mnogo zanimao za gradnju nove župne crkve u svom rodnom mjestu. Iako je za vrijeme cijeloga svoga života raspolagao neznatnim prihodima, odricao se i onih malih svota i doprinosio ih za njezinu izgradnju (9). Kada je kardinal Stepinac jednoć u Krašiću čitao zajedno sa župnikom Vranekovićem životopis mgr. Matije, što ga je napisao sluga Božji mgr. Josip Lang, zagrebački pomoćni biskup, uskliknuo je (10): «Ako moj stric nije svetac, onda sam ja propao».

Apostolski je djelovao i Stjepan Stepinac, brdovački župnik, koji je u svojoj župi triput održao pučke misije, da bi u njoj obnovio kršćanski duh.

Treći uzor-svećenik Stepinac bio je Adam, župnik u Kravarskom, koji je među svojim vjernicima ostao u najljepšoj uspomeni.

Kardinal Stepinac je dvije godine prije svoje smrti mogao sa zadovoljstvom ustanoviti, da su do sada prema njegovu sjećanju četiri Stepinca bili svećenici (11).

Iako se mgr. Matija Stepinac protivio, zadruga Stepinčevih bi podijeljena godine 1878 (12). Na imanju u Brezariću ostao je otac kardinalov Josip, koji se rodio godine 1854. Svršivši osnovnu školu, upisao se u gimnaziju, koju je nakon šestog razreda napustio i vratio se kući na selo (13). Navršivši 22 godine života, oženi se, 22. veljače godine 1876, udovicom bez djece Marijom Matko, koja mu je rodila četvero djece: Josipa (1877), koji je već nakon tri godine umro, Maksima (1879),

(8) VD II 22.

(9) Nadbiskup - koadjutor, u KL 85 (1934) 323.

(10) VD I 59.

(11) VD II 257; IV 98 sl.

(12) Saopćile kardinalove sestre Roza i Štefanija u Brezariću i Samoboru, mjeseca prosinca 1966.

(13) Pismo kanonika N. Kolareka, upravljeno piscu, mjeseca siječnja 1967.


22

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Tereziju (1881) i Barbaru (1884). Kratko vrijeme iza četvrtoga poroda Marija je umrla.

Kako je bio zaokupljen gospodarskim poslovima s troje nejake djece, koju je trebalo čestito odgojiti, odluči Josip sklopiti novi brak, da bi se tako pobrinuo za svoje mališe. Oko mu se zaustavi na Barbari Penić, djevojci skromnoj, u radu spretnoj, u pobožnosti revnoj, iako nepismenoj; i ona prihvati njegovu ponudu. Brak bi sklopljen 11. veljače 1885.

Joža je bio vanredno dobar gospodar i stalno je nastojao poboljšati gospodarsko stanje svoje obitelji. Bio je izgrađen, razborit, pun iskustva, vrlo sposoban i poduzetan. Nadaren trgovačkom sposobnošću trgovao je poljoprivrednim proizvodima, na dug bi kupovao zemlju, te bi je pomalo otplaćivao. Radeći tako kupio je u mjestu Krašiću tri kuće s malim, ali vrijednim posjedom, a u Karlovcu je kupio dvokatnicu. Već oko godine 1900 kupuje svojom prištednjom veliki posjed, Fodrocijevo imanje, od ondašnjeg vlasnika Grünvalda, zvano Kamenarevo. U svemu je stekao 150 jutara oranica, livada, vinograda, šume i tako postao jedan od najimućnijih seljaka u selu (14).

Prema iskazu samoga kardinala, njegovu ocu je bila jedina briga da svojoj djeci pokaže dobar put u život. Svoju je djecu držao u strogosti, a to samo iz velike ljubavi, jer bi bio više želio vidjeti svoje dijete mrtvo, nego da je pošlo putem, koji se njemu nije sviđao.

Budući da je bio imućan, omogućio je svojoj djeci, da se posvete zvanjima, koja su željela, pa su se tako mnogi školovali (15). Prema običaju imućnijih Krašićanaca on ih je slao u gimnaziju u Karlovac, pa su tako sva muška djeca svršila barem nižu gimnaziju (16). Slike svetaca i uspomene iz Lurda u njegovoj kući potvrđuju izjavu župnika Pavla Srketića, da tu stanuju bogobojazni ljudi, da se tu živi po svetoj vjeri i vrše kršćanske dužnosti.

Josip je bio doživotni član književnog Društva sv. Jeronima, pa je kao takav svake godine dobivao kalendar Danicu i ostale knjige, što ih je društvo izdavalo. Strogo je pazio, da nitko u kući ne bude bez posla, da svi budu u kući, kad bi se zamračilo,

(14) Pismo kardinalove sestre Štefanije, od 17. II. 1962. - VD I 57 sl. - Podaci dobiveni od gđe. Ane Bucković iz obitelji Suhodobnik, 8 Albion Waverley N.S.W., Australija. - E. BELUHAN KOSTELIĆ, Stepinac govori (Valencia 1967) 21.

(15) Imenovan je koadjutor s pravom nasljedstva zagrebačkom nadbiskupu, u Jutarnji list 23 (1934) 31. svibnja, br. 8021.

(16) Podaci gđe. Ane Bucković; gl. gore bilj. 14.


23

I - ZAVIČAJ I OBITELJ

i da se sakupe na zajedničku molitvu (17). Očeva su svojstva u glavnom bila: radinost, spretnost i radikalnost u kršćanskim načelima. Kao predstavnik brojne i dobro stojeće obitelji i zbog svojih osobnih lijepih sposobnosti i uspjeha Josip je uživao ugled u župi i općini, bio je cijenjen i poštivan kao najuglednija osoba, pa se stoga i njegova riječ uvažavala.

Uz takva muža pristajala je njegova životna drugarica Barbara. U srcu te uzor-žene i majke krila se snaga, koju samo vjera daje. Barbara je donijela u Josipovu kuću toplo i vedro ozračje ljubavi i pobožnosti prema bl. Djevici Mariji. Sliku Marije Pomoćnice objesila je na počasno mjesto u sobi, da ukućanima dozove u pamet, tko ima vladati u obitelji. U mjesecu svibnju je dan i noć pred njom gorjelo kandilo.

Pod tom slikom nebeske Majke je Stvoritelj Josipovu i Barbarinu ljubav blagoslovio. Skoro svake treće godine kao iz ružina grma s godinama su izbile nove mladice, osmero djece: Roza (1887) udata Županac, Juro (1890), Josipa (1893) udata Mrzljak, Marko (1896), Alojzije Viktor (1898), budući zagrebački nadbiskup i kardinal, Štefanija (1902) udata Stengel, Mijo (1905) i Mato (1909).

Umna i spretna u svim ženskim poslovima, Barbara se žrtvovala za svoju obitelj. Obiteljske je zadaće rješavala i važnije odluke donosila u duhu molitve, s krunicom i postom.

Alojzijev prijatelj sa sveslavenskog omladinskog sleta u Brnu, Mijo Cizerle, prigodom jednog sastanka katoličkih omladinaca posjetio je Krašić i obitelj Stepinac. On o tom svom posjetu piše (18):

«Nikada neću zaboraviti utiska, koji sam ponio iz te prave seljačke katoličke kuće i obitelji. Dok mi je njegov brat (ako se ne varam Jure) pokazivao gospodarstvo, a dobri njegovi roditelji, otac i majka, srdačno me pravom seljačkom i kršćanskom gostoljubivošću dočekivali, sve više mi je u duši rasla misao, da ovakvi domovi i ovakve seljačke obitelji nose sreću i blagoslov svom rodu i domu i sv. Crkvi».

2) - Svibanjski cvijet

Dne 8. svibnja 1898 Barbara rodi Josipu sinčića. Odmah slijedećeg dana, 9. svibnja, bi dijete kršteno u staroj župnoj

(17) VD I 53.

(1B) MIJO CIZERLE, Nadbiskup-koadjutor i naše selo, u Hrvatska straža, 26. VI. 1934, br. 143.


24

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

crkvi presv. Trojstva u Krašiću. Krstio ga je krašićki župnik Stjepan Huzek. Kumovali su Stjepan Burja i supruga mu Barbara, krašićki seljaci (19).

Djetešce je na krštenju dobilo, mimo običaj, dva imena: Alojzije Viktor.

Ime Viktor mu je dano u vezi sa sv. Viktorom, rimskim mučenikom i vojnikom, čiji se spomen slavi 8. svibnja.

Ta dva imena kao da su imala proricati što će mališ biti u svom životu: u ćudoređu neporočan kao sv. Alojzije Gonzaga, neslomljiv borac za vjeru kao mučenik sv. Viktor.

Prema običaju kod krstitki je bilo veselo, a bilo je i mnogo gostiju, među kojima i krašićki župnik Huzek. On je navodno uzeo novokrštenoga mališa na ruke i kazao:

«Moglo bi se dogoditi, da taj momčić bude jednom biskup, ako ne i nadbiskup».

U selu se o tome pripovijedalo mnogo prije negoli je Alojzije postao biskupom (20).

Sâm kardinal je kasnije pripovijedao slijedeću zgodicu iz te svoje rane dobi (21): «Kad je nakon nekog vremena opet došao župnik Huzek u Stepinčevu kuću i pošao pogledati mališa, koji je bio u kolijevci, našao je na njemu na svoje iznenađenje veliku majčinu krunicu rastegnutu preko cijelog pokrivala u zipci. Zanesen tim prizorom usklikne: «Bara, pa kak ne bi Lojzek postal svetac, kad već sad moli krunicu!»

Molitva krunice je odista bila jedna od najmilijih pobožnosti u životu maloga Alojzija.

3) - Vedro djetinjstvo

Dijete se razvijalo pravilno i raslo u krugu sedmorice već starije braće i sestara pod brižnim očevim nadzorom i grijano toplom majčinom ljubavlju. U njegovoj djetinjoj duši nije bilo nesuglasnosti, nikakve zatrovanosti, nikakve tugaljivosti.

Mnogo je dugovao svojoj pobožnoj majci. Od nje je naslijedio jaku i živu vjeru, njezin način mišljenja i osjećanja, njezinu požrtvovnost i veliku pobožnost prema presv. Bogorodici, kako je običavao kao nadbiskup i kardinal nazivati bl. Djevicu Mariju. Njegove male očice rado su promatrale Gospinu sliku. Kada ju

(19) Krsni list kardinalov, izdan od župnog ureda u Krašiću, dne 24. VII. 1909.

(20) Podaci gđe Ane Bucković, gl. gore bilj. 14.

(21) VD I 30 sl.


25

I - ZAVIČAJ I OBITELJ

je u sumraku ili u noćno doba tijekom mjeseca svibnja malo svjetlo kandila čarobno rasvjetljivalo, pričinjalo se mališu, kao da je lik Gospin oživio.

U njegovu se mladu maštu Gospin lik tako duboko utisnuo, da je tijekom cijeloga svoga života rado razmišljao o nebeskoj Majci. U vrijeme svoga zatočenja u Krašiću često je obnavljao uspomene iz djetinjstva i o njima pripovijedao župniku Josipu Vranekoviću. Znao si je dočaravati svibanjske noći, u kojima je svjetlo kandila rasvjetljivalo Gospinu sliku i zanosilo njegovu djetinju dušu. Kazao bi:

— Tu sam primio milost, da sam od ranog djetinjstva štovao Bogorodicu.

Tvrdio je, da mu je često kasnije u životu, a napose na ratištu iskrsavala pred očima ova divna Marijina slika rasvijetljena u noći. U doba zatočenja u Krašiću dao ju je objesiti iznad postelje, no tako, da mu nije visjela nad glavom, već sa strane. Htio ju je promatrati preko dana sjedeći ili ležeći njoj sučelice, da bi dobio pobudu i misao za svibanjske propovijedi. Za vrijeme svoje bolesti dao je staviti nasuprot slike stolac za goste.

— Tu će sjesti posjetnik, rekao bi, pa neka gleda sliku, a ne mene. Bogorodica je uzor, a ne ja.

Kad se župnik nato glasno nasmijao, reče mu:

— Što se smijete, kad je to istina?

Kad su mu godine 1953 njegovi štovatelji iz Zagreba za 11. listopada poslali divan album s Marijinim slikama iz pojedinih naših marijanskih svetišta u lijepo izrezbarenoj kutiji, vrlo razdragan upre prstom na svoju sliku Majke Božje s kandilom te reče župniku:

— Da su za nju znali, sigurno bi je ovamo uvrstili na prvo mjesto. Najdraža mi je od sviju slika. Još sam u Rimu mislio na nju. Ali je mama bila još živa, pa joj je nisam htio uzeti. Tu je ona toliko puta palila ulje. Divno ju je gledati u noći.

Ugasio je zatim u sobi svjetlo, da bi samo mali žižak iz kandila rasvjetljivao tu sliku. Promatravši ju, zanesen usklikne:

— Kako je divna! Ne bih je dao ni za što na svijetu. Čudno, ova mala crvena čaša pala je Dubravku na beton i nije se razbila, kao da je mene čekala.

Pričao je nadalje, kako je on kao maleno dijete poravnavao dušice u maloj uljenici (22).

(22) VD I 31 52 sl.; II 56 345 sl.; IV 195.


26

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Dječak je bio pun života. Kada je kasnije kao nadbiskup prosuđivao svoje djetinjstvo zrelim duhom, njegovo je istraživanje bilo istančano te je prostodušno pretraživao svoju djetinju dušu. Prve životne pouke primio je mališ od svoje pobožne majke, prema kojoj je sačuvao kroz cijeli život najdublje počitanje, a to se ispoljavalo, kako je to pripovijedao župnik Vraneković, napose onda kad bi s posebnim naglaskom i nježnošću izgovarao riječi «moja mama» (23).

Daljnji izvor oblikovanja njegova načina, kojim je promatrao svijet, bila je: zemlja, domaće životinje, priroda, koja ga je okruživala. Sve ga je zanimalo, sve je htio znati, iako je to koji put morao skupo platiti. Po naravi je bio dobar promatrač prirode. O pojavama u njoj umio je razmišljati i izvoditi pouku za život. Taj se dar s vremenom još više razvio. On ga je kasnije zgodno upotrebljavao u propovijedima, da razjasni koju tajnu vjere. Dječak se razvijao kao pravi seljak. Bio je seljak po narodnoj nošnji i po načinu mišljenja i osjećanja. Htio je sa svime biti na čistu. U neplodnu maštanju se nije gubio. Njegova životna mudrost je nicala iz zemlje, koju je obitavao, i iz vjere, koja se od najmlađih dana duboko ukorijenila u njegovu dušu.

Nada dječakom je bdjela Božja providnost preodredivši ga za veliku borbu. Sve je već u njegovu djetinjstvu bilo usmjereno prema tome, kako bi što bolje bio oblikovan za ono poslanje, koje mu je bio dobri Bog odredio. Neke male crtice iz djetinjstva pokazuju tu Božju očinsku brigu i budnost nad mališem, kao i neke klice, koje su mu bile duboko u dušu usađene i koje su se imale u cijelosti razviti, da bi uzmogao izvesti nacrt, što ga je Bog s njime imao.

Mali Alojzije imao je tri godine. U dvorištu je bio kup balvana. On se na nj uspeo. No, drva, budući da nisu bila čvrsto složena, odjednom su se stala rušiti i Lojzek se počeo «voziti» po balvanima. Tek što nije izgubio oko. Od ozljede, što ju je pritom dobio, ostao mu je ožiljak, koji je znao drugima pokazivati. Iako je ozljeda bila opasna, roditelji nisu tražili liječnika, već je majka uzela čistog domaćega platna, zamotala oko i bilo je dobro (24).

Konačno mnogo je uplivao na razvoj dječakov duboki vjerski osjećaj samog rodnog mjesta. Stepinci su bili usko povezani društvenim vezama uz svoje suseljane.

(23) VD I 30.

(24) VD II 393.


27

I - ZAVIČAJ I OBITELJ

Kad je dječaku bilo četiri godine, nije još umio pravilno izgovoriti glas «r». Jednoga dana dođe im u kuću neki lugar, opazi tu njegovu pogrješku, stavi mu pod jezik komadić tvrdoga kruha i stade ga vježbati pravilnu izgovoru. Kroz nekoliko dana mališ je ispravio svoj izgovor (25).

Nekako u isto vrijeme je jednoć skoro nastradao životom. Majka mu je ispekla pogačicu. Uzeo ju je i otišao u dvorište i počeo slasno jesti. Kad se najednom pred njim pojavi krmača i htjede mu ugrabiti kruh. Nije joj ga htio dati, pa ju je pokušao otjerati. No, krmača navali na njega, prevrne ga, i jakim zubima zgrabi čvrstu košuljicu od domaćeg platna i odvuče ga u svinjac, gdje i ostale svinje navale na njega. No, nikako im nije htio ustupiti svoj kruh. Sve ga je jače stiskao na prsima. Na sreću nadođe susjeda, koja to spazi, te ga spasi od sigurne smrti. Krmača bi ga sigurno razderala, jer ju je izazivao miris kruha, koji joj on nije htio prepustiti. Tako se već u tom slučaju ispoljila odlučna borbenost, čvrstoća i nepopustljivost (26).

Kao dječak rado je promatrao vrapce, kako se vješto hvataju nožicama za košaru, u koju je majka stavljala sir, da se osuši. Pomalo su ga kljuvali i tako se nedopušteno gostili. Lojzek otvori poklopac košare, priveže za nj konac, povuče ga i sve ih poklopi. Tada uze košaru, odnese je u sobu i pusti vrapčiće da po sobi lepršaju. Kad bi se tako dosta s njima pozabavio, pustio bi ih na slobodu. Pripovijedajući tu zgodu iz svog djetinjstva u Krašiću župniku primijeti (27): — Nisam, naravski, onda ni slutio, koliko će mi veselje ta «čeljad» pripraviti u Lepoglavi.

4) - Dječačko doba

Tako je Lojzek rastao i razvijao se, dok nije došlo vrijeme da pođe u školu.

Pučku je školu polazio u Krašiću. Učitelj mu je bio Ivan Horvat, koji je s njegovim ocem i župnikom Stjepanom Huzekom predstavljao neke vrsti seoski trijumvirat, u kojemu je župnik vodio brigu o vjerskom i ćudorednom životu, učitelj o prosvjeti, a Josip Stepinac je nastojao da kao dobar i napredan gospodar prednjači svojim suseljanima.

Lojzek je u osnovnoj školi uvijek bio odlikaš. Znao je na

(25) VD III 123.

(26) VD I 73.

(27) VD IV 195.


28

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

sva pitanja odgovoriti. S djecom se nikada nije prepirao. Volio je mir i slogu. Sa suučenicima je bio dobar i susretljiv, pa su ga oni zbog tih njegovih svojstava voljeli. Bilo je nešto u njemu, što ga je razlikovalo od ostale djece. Učitelj ga je zbog njegove nadarenosti, poučljivosti i ponašanja stavljao za uzor ostaloj djeci. Imao je u njega veliko povjerenje.

No već od mladih dana morao je Lojzek naučiti, da je drugarstvo prožeto kršćanskom ljubavlju neodjeljivo od žrtve i patnje. Jedna od njegovih tadanjih suučenica pripovijeda slijedeće (28):

«Jednoga dana učitelj morade nekamo otići na kratko vrijeme. On postavi Lojzeka, da pazi na red i tišinu u razredu. Posebno je naglasio, da mora na ploču napisati imena sviju prekršitelja školske stege, koji će onda po zasluzi primiti 'plaću'.

Kad je učitelj napustio razred, svi su neko vrijeme mirno radili određeni zadatak. No, djeca kô djeca počela su malo po malo šaputati, pa je zatim ovaj ili onaj i glasno progovorio, dok se konačno nije razvila prava galama. Lojzek je pisao imena nemirnjakovića te se ploča pomalo ispunjavala tim imenima. No, najednom povikne netko od djece:

— Učitelj dolazi!

Svi umuknu i nastane tajac. Svima zasta dah od napetosti, što će sada biti? Što će reći učitelj, kad ugleda ploču punu imena? Djeca su nehotice pogledavala i prema vratima i prema Lojzeku. Kada je strah dosegao vrhunac, a učitelj već uhvatio kvaku na vratima razreda, Lojzek se munjevitom brzinom okrene prema ploči i odlučnim zamahom izbrisa sva imena, koja je bio napisao.

— Tako! Ti brišeš ploču, a ja sam ti naložio, da napišeš imena nemirnjakovića, viknu učitelj. Lojzek je stajao pred pločom miran i šutljiv, a na licu mu se čitala odlučnost.

— Govori, tko je galamio? — zagrmi učitelj. Opet šutnja.

— Slušaj, Lojzek, opet će strogi učitelj, ako mi ne kažeš, tko je galamio, a ja sam čuo veliku galamu, onda ćeš ti dobiti batine mjesto drugih.

I opet je odgovor bila odlučna šutnja. Učitelj je ponovio svoju prijetnju. Konačno je dobio Lojzekov odgovor:

Ne mogu reći!

(28) Saopćila s. Agnes, milosrdnica, mjeseca ožujka 1956, prema pripovijedanju gđe Šimečki, kardinalove suučenice iz pučke škole.


29

I - ZAVIČAJ I OBITELJ

Ta neshvatljiva dječakova odlučnost razdraži učitelja. On dohvati šibu i Lojzeka obdari s nekoliko vrućih udaraca po ruci. Najednom učitelj zastane, kano da se zastidio pred nečim velikim, što je žarilo iz dječakova lica. A djeca? Preneražena nad onim, što se zbivalo, spustila su glave i zanijemila. Teško je bilo gledati u lice tome drugu, koji je mjesto njih izdržao kaznu.

— Lojzek, oprosti! čulo se je sa svih strana, kada je učitelj otišao iz razreda. No, on odlučno mahne rukom, kao da je htio kazati, da slučaj ne smatra važnim i da o njemu ne želi govoriti, a još manje zbog toga kome prigovoriti».

Da je Lojzek u tim ranim godinama naučio trpjeti, dokazuje i druga zgoda iz škole, o kojoj je on sam, dok je boravio u zatočenju u Krašiću, pripovijedao (29).

Jednog je dana otac Lojzeka dočekao kod školskih vratiju i nemilo ga počeo mlatiti.

«Nikada u životu nisam dobio takvih batina kao ovaj put — pripovijedao je kardinal. — Jedva sam se dovukao kući i ne mareći za večeru, odmah odem u krevet».

Što je bilo po srijedi?

Dan prije je jedna djevojčica mela sobu učiteljici Maletić. Ta mala joj uze sa stola zlatni prsten. Kada su se djeca iz škole vraćala kući, mala je pokazivala prsten ostaloj djeci, pa i Lojzeku. Djeca nisu znala, da je to prsten od pravoga zlata. Mislila su, da ga je djevojčica kupila na sajmu za groš. Mala upita Lojzeka, da li bi htio imati taj prsten. On ga uzme. Kako je upravo onuda prolazio Mijo Stepinac s konjima, Lojzek ga upita, hoće li on taj prsten? I ovaj ga uzme.

Sutradan je u školi bila istraga. Sva djeca su bila pozvana na okup. Bila je tu učiteljica Maletić, učitelj Horvat, a došao je i župnik. Čim su djeca ugledala župnika, razumjela su, da se radi o nečem ozbiljnom i da je opasno. I započe istraga u vezi s učiteljičinim prstenom. Konačno su pronašli malu, koja je ukrala prsten. Mala se ispričavala, te je izjavila, da je prsten dala Lojzeku. On je odmah priznao i rekao kome ga je dao. Nije mu ni na kraj pameti bilo, da je to prsten njihove učiteljice. Pričajući tu zgodu župniku Vranekoviću, reče Kardinal:

— Da sam to znao, nikad ne bih ni pomislio da ga uzmem. Nikada takvo što ne bih ni poželio, a eto ispao sam kao krivac,

(29) VD III 116.


30

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

barem u očima svog oca, koji nije znao kako stvar sloji. I tako sam izvukao nezaboravne batine.

Školski drug iz osnovne škole Stjepan Pukić pripovijedao je nekoć župniku Vranekoviću, da se dobro sjeća, kako je Lojzek na jednoj školskoj priredbi snažno i zanosno deklamirao pjesmu (30):

«Ja sam junak do Boga, ne bojim se nikoga!»

U toj je dobi bilo i igre, i odmora, i radosnih, i vedrih dana. Lojzek se u ljetno doba rado kupao u društvu svojih suučenika. Ljeti bi znali iza prvog školskog sata otići do Kupčine, gdje bi se igrali Indijanaca. Stavljali bi si na glavu par kilograma mulja i blata, u nj bi nazabadali grančica i perja, pa si u djetinjoj mašti zamišljali, da su Indijanci. Ovako opremljeni svi bi u grupi, poput Indijanaca koji srću na juriš, poskakali u vodu i zaronili.

— §ta ćete — završio je kardinal svoje uspomene — to nam je bilo zanimanje, veselje i odmor (31).

Vjerski odgoj promicale su razne crkvene svečanosti i proštenja. Rado se kao kardinal sjećao proštenja kod Sv. Roka u Vrhovcu. I to ga je sjećanje nukalo, da dade svoj doprinos za popravak te kapele s uvjerenjem, da je u dušobrižničkom radu proštenje od velike važnosti, jer u narodu podiže vjersku svijest (32). Volio je i ostale kapele u krašićkoj župi i za njih se brinuo. Tu je kapela Sv. Ivana na brijegu, kod sela Hrženika, Sv. Obitelji na raskrižju, gdje se od krašićke ceste odvija put u selo Brezarić, i kapela Gospe Žalosne na groblju.

Svetu potvrdu primio je Lojzek u Krašiću u sedmoj godini, tj. godine 1905 (33). Nemamo podataka o njegovoj prvoj sv. pričesti i učincima, koje je taj prvi sakramentalni susret s euharistijskim Spasiteljem proizveo u njemu. No, kako je u ono vrijeme bio običaj pripuštati djecu k prvoj sv. pričesti u 4. razredu osnovne škole, to nećemo mnogo pogriješiti, ako pretpostavimo, da se je taj sv. čin zbio godine 1908 ili 1909, kada je dovršavao osnovnu školu. Da je Lojzek ozbiljno shvatio taj čin,

(30) VD III 181.

(31) VD I 45.

(32) VD IV 42.

(33) Osobnik A, u NAZ.


31

I - ZAVIČAJ I OBITELJ

može se s pravom zaključiti iz cijelog vjerskog i moralnog odgoja, koji je dobivao u obitelji i u školi.

U svom djetinjstvu Lojzek nije bio prepušten ni samoći ni turobnosti. Okruživala su ga braća. Njihov se broj postepeno povećavao, a s brojem i bratska zajednica i ljubav. Lojzek je već u toj dobi odgojno utjecao na svoju braću, osobito na onu mlađu. Znao im je govoriti, kakvim poštovanjem treba da vrše želje svoje bake, očeve majke, koja je još bila na životu. Opominjao ih je, da će ih Bog kazniti, ako ne budu slušali starijih. Svoju je braću pozivao na zajedničku molitvu krunice (34).

Godine 1907 obitelj Stepinac preselila se iz Brezarića u Krašić, kućni br. 16/58. Najmlađa sestrica Štefanija, koja je imala 5 godina, i bratac Mijo, koji je bio navršio tek dvije godine, osjetili su se jako nesretnima, jer su se morali odijeliti od svoga sela i društvanca svojih vršnjaka. Jednoga dana uhvate se njih dvoje za ručice pa da će natrag u Brezarić. Kad je majka spazila, da su nestali, povikne:

— Lojzek, nema djece!

Lojzek brzo skoči i spazi ih u daljini, potrči za njima i uputi ih natrag kući. Cijelim putem ih je štapićem lagano udarao po nožicama i opominjao, da nikada više što takvo ne učine, jer da se majka zbog njihova nestanka smrtno preplašila. Kada je bjegunce dotjerao natrag, pouči ih, da kleknu i da zamole majku za oproštenje i neka joj obećaju, da to nikada više neće učiniti. Za kaznu ih strpa u tamnu rupu pod stepenicama i zatvori. No, majka, čuvši viku i plač djece, ublaži njegovu revnost i naredi mu:

— Pusti, Lojzek, djecu van, jer će od straha dobiti «fras», to jest živčani napad.

Lojzek je davao svojoj braći dobar primjer. Sestra Štefanija tvrdi, da je on od najranijih godina bio iznimka među svima njima u poštivanju roditelja, u posluhu i ispunjavanju njihovih želja. U kućnim je poslovima bio marljiv, upravo sitničav i vrlo poslušan, u svemu je majci bio desna ruka. Donosio joj je vodu, cijepao drva i donosio u kuhinju. U dvorištu, u šupi i štali, na cesti pred kućom njegovo oko nije trpjelo nereda, sve bi stavio u red. Uvijek bi čistio i, prema sposobnostima i njihovoj dobi, ostalu djecu upregao u posao. Među ostalom djecom je bio najmirniji. Majka ga je zbog toga više voljela negoli

(34) VD I 53; II 60.


32

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

ostalu djecu. Kad bi se sa zvonika župne crkve čulo pozdravljenje, pogledao bi svoju mlađu braću, pozvao ih na molilvu i otkrivši glavu, sklopio bi ruke i pobožno bi, kako je to činio kroz cijeli svoj život, izmolio molitvu na uspomenu utjelovljenja vječne Riječi Božje (35).

Majka Barbara gledajući taj naravni i nadnaravni Lojzekov razvoj, voljela ga je i posvećivala mu mnogo više pažnje i veću brigu negoli ostaloj djeci. Kad se Lojzek jednoć razbolio, zavjetova se Majci Božjoj, da će, ako ozdravi, hodočastiti u jaskansku franjevačku crkvu, gdje se ona na poseban način štuje pod naslovom «Škapularske Majke Božje». Bila je uslišana, dječak je ozdravio. Majka je kroz pedeset godina obdržavala ovaj zavjet i godinama hodočastila onamo u znak svoje zahvalnosti (36).

U svom srcu je gojila nadu i želju, da bi joj Lojzek postao svećenikom. Kako je bila po prirodi nadarena žena i dobro poučena u kršćanskoj nauci, znala je, da se za svećenički stalež zahtijeva i posebno zvanje kao i naročita priprava, koja se mora započeti u ranim godinama. Stoga je ona odstranjivala od njega sve, što bi moglo štetno utjecati na njegov razvoj i odgoj. Shvaćala je i to, da se svećeničko zvanje mora izmoliti od Boga. U tu je svrhu odmah od Lojzekova rođenja strogo postila tri puta tjedno: srijedom, petkom i subotom, kadšto samo o kruhu i vodi, pa i u dane teškoga rada. Ako bi Božić pao u petak, ona mesa nije okusila. Sam kardinal to spominje (37):

«Koliko toga se kuhalo i peklo kod nas, koliko svadba, svečanosti, težaci, gosti, proštenja. Svaki put je ona sve u kuhinji vodila, ali nikada nije kroz pedeset godina u te dane okusila mesa, postila je. Počela je to, dok sam bio još dijete, a s nakanom, da budem svećenik. — Dok sam bio na fronti, pronio se glas, da sam mrtav, ali ona je i dalje postila i molila za mene na istu nakanu, nije vjerovala, da sam mrtav».

Ona je to krila kao svoju tajnu. Tek kada se Alojzije vratio iz Rima kao svećenik, doznao je, zašto je njegova raajka triput sedmično postila. Majka je tu želju čuvala kao svetu tajnu u svome srcu i time pokazala svoju veliku kršćansku razboritost, želeći s obzirom na izbor svećeničkog staleža izbjeći svaki duševni

(35) Pismo kardinalove sestre Štefanije, 17. II. 1962.

(36) Saopćio o. Ante Crnica, franjevac, komu je to sam kardinal pripovijedao.

(37) VD I 31 65. - Pismo J. Lončarića rektoru Germanikuma, 3. X. 1924. Arhiv Germanikuma.




33

I - ZAVIČAJ I OBITELJ

pritisak na njega ili bilo kakav izravni utjecaj. Taj je strogi post za Alojzija obdržavala i kasnije sve do smrti. Navodno joj je krašićki župnik Pavao Srketić prigodom Alojzijeve prve svečane mise u rodnom mjestu nakon povratka iz Rima rekao:

- Mama, nemoj prestati postiti i moliti se!

Kada ie jednoć krašićki župnik Vraneković zapitao zatočenog kardinala, da li ga je mgr. Matija Stepinac iza godine 1919 nagovarao, da prigrli svećenički stalež, odgovorio je odlučno:

- Nikada! kao ni mama, ali je zato bilo ovo... — sklopljenim je rukama pokazao, što je majka za njega radila, te je nadodao:

- Velika je moć majčine molitve i njezina blagoslova.

Majka je Lojzeka sama dovela u sakristiju župske crkve i uputila da poslužuje župniku kod službe Božje. Ona ga je sama prvi put i obukla u ministrantsko odijelo. Vodila ga je na hodočasnička mjesta njihova kraja, kao što su Volavje, Dol, Jastrebarsko (38).

Prikladnim sredstvima odgoja umjela je Barbara odstranjivati sve što bi moglo biti štetno za dobar Lojzekov odgoj. Razabire se to i iz jednoga prizora, o kojemu pripovijeda njegova sestra Štefanija. Jednoć je u selo došao neki cirkus da seljacima pruži zabavu. Ne samo da Alojzije sâ nije iŠao gledati predstave, već je i svojoj braći branio da idu, jer ga je majka bila tako uputila (39).

(38) Saopćio vlč. Leopold Povše, komu je to sam kardinal pripovijedao.

(39) Pismo kardinalove sestre Štefanije; gl. gore bilj. 35.


[34]


[35]

II

ŠKOLOVANJE I SVEĆENIČKI POZIV

1. - GIMNAZIJALAC

1) - Pitomac nadbiskupskog orfanotrofija

Kad je Lojzek, godine 1909, dovršio osnovnu školu, prema roditeljskoj odluci otišao je u Zagreb, a ne u Karlovac, jer je pokazivao želju posvetiti se svećeničkom staležu.

Kad je došao dan polaska, mlađa mu braća, koja su ga vrlo voljela, plakala su za njim kao da će ga zauvijek izgubiti. Naime, sakrili su se na tavanu, da ih majka ne vidi, i mjesto Alojzija milovali su njegov kaputić i plakali (1).

Alojzije bî primljen, uz preporuku župnika Huzeka, u nadbiskupski orfanotrofij u Zagrebu, Vlaška 38. Zavod je osnovao zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovec (1788-1828). Zavod je građevinski bio povezan s crkvicom Sv. Martina. Zvali su ga «orfanotrofij», tj. sirotište, jer se je u njemu davala mogućnost odgoja i naobrazbe mladićima, čiji roditelji nisu mogli novčano uzdržavati njihovo školovanje. Uz siromašnu djecu bilo je tu i pitomaca «solvenata», tj. takvih, čiji su roditelji plaćali opskrbu. Alojzije je bio «solvent», budući da mu je otac bio imućan (2).

Kako u ono vrijeme zagrebačka nadbiskupija nije imala malo sjemenište, orfanotrofij ga je nadomještao, iako je pitomcu bilo stavljeno na volju, u koji će stalež kasnije stupiti. Pitomci bi u njemu ostali do svršetka šestoga razreda. Oni koji su se

(1) Pismo kardinalove sestre Štefanije, 17. II. 1962.

(2) Saopćio Dragutin Hren, zagrebački kanonik, godine 1963.


36

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

htjeli posvetiti svećeničkom staležu, stupili bi iza šestoga razreda u nadbiskupski licej na Kaptolu, gdje bi svršili 7. i 8. razred.

Kada je Alojzije bio u drugom gimnazijskom razredu, postade ravnateljem zavoda dr. Josip Lončarić. Rodom iz Međimurja, studirao je u Rimu na papinskoj univerzi Gregoriani od godine 1891-1898 i primio svećenički odgoj u isusovačkom zavodu zvanom Germanikum. Bio je član zagrebačkoga klera, ravnatelj nadbiskupskog orfanotrofija, urednik katoličkog dnevnika Hrvatstvo, suradnik Katoličkoga lista, župnik župe Sv. Petra. Imao je i svoje slabosti. Znao se gdjekada i rasrditi pa bi kojeg pitomca i isprašio. Zavod je vodio vrlo uspješno. Njegove su pouke bile udešene prema nauci o kršćanskom odgoju. Usmjeravao je svoj odgojni rad prema presv. Euharistiji i upozoravao bi ispovjednike, da djeluju u tom pravcu. Mladež je imala prigodu, da često pristupa sv. sakramentima i da dnevno prisustvuje euharistijskoj žrtvi (3).

U toj ustanovi proveo je Alojzije šest godina. Ravnatelj dr. Josip Lončarić i profesor Eugen Lessl pokazivali su naročito zanimanje za njega. Prvi je bio veliki prijatelj krašićkog župnika Huzeka, a drugi je rado zalazio u Krašić na odmor.

Alojzije je ozbiljno shvaćao duhovni život. Prema iskazu njegovih suučenika, bio je u vladanju uzoran, tih i miran. Nitko od njegovih školskih drugova nije bio skromniji od njega (4).

Dr. Juraj Krnjević, koji je od Alojzija bio nešto stariji, pa mu je zbog toga bio u zavodu dodijeljen da ga poučava, sjeća se iz onih dana, kako se Alojzije isticao skromnošću, pobožnošću i dobrotom. Gledajući Krnjević kip sv. Alojzija, koji je stajao podno stepenica, koje su vodile u I. kat, nehotice je mladoga Stepinca uspoređivao sa svecem, koga je kip prikazivao, jer je Alojzijevo lice već onda odavalo nešto nadnaravno (5).

Alojzije je pokazivao neobično jaku volju. Kad je trebalo zastupati štogod, što je pravedno, ispoljila se kod njega živost i odrješitost. Znao je biti u takvu slučaju odvažan. Prema svojim drugovima bio je vrlo srdačan. Pomagao im je, koliko je mogao (6).

Za vrijeme odmora volio je sport, osobito kuglanje. Na kuglani se u orfanotrofiju pokazala njegova tjelesna jakost i žilavost, te

(3) STJEPAN SAKAČ, Barbara Stepinac i svećeničko zvanje njezina Alojzija, u Hrvatska revija 10 (Buenos Aires, 1966) 373 sl. - Pismo N. Kolareka, zagrebačkog kanonika, siječnja 1967. - VD II 65.

(4) Pismo ing. V.B., 20. III. 1967. - BELUHAN 21 sl.

(5) JURAJ KRNJEVIĆ, u Hrvatski glas, 7. III. 1960, kod BELUHAN 21.

(6) Pismo Ing. V.B., 20. III. 1967. - Pismo N. Kolareka, gl. gore bilj. 3.


37

II - ŠKOLOVANJE I SVEĆENIČKI POZIV

se opažalo, kako su mu se mišice razvile i ojačale u seljačkim radovima kod kuće. Kada je ciljao, srušio bi gotovo svagda svih devet čunjeva. Jednom je ravnatelj zavoda dr. Lončarić kupio prase, da počasti profesore. Stavio ga živa na kraju kuglane iza neke strunjače. Pitomci za to nisu znali. Alojzije je kod kuglanja tako snažno bacio kuglu, da je ona svom silom udarila prase, koje se nalazilo iza strunjače. Nisu ga trebali klati, nego samo priklati (7).

Volio je i nogomet. No, kako ravnatelj zavoda nije nogomet dopuštao na zavodskom dvorištu, a mladići nisu mogli odoljeti napasti, da se poigraju, morao je i Alojzije s ostalim igračima primiti i po koju kaznu (8).

Martin Bešenić, kasnije župnik u Granešini, bio je Alojziju duktor, tj. pazitelj u orfanotrofiju. Jednom je Lojzeka ćušio, jer je malo brbljao za vrijeme učenja. Poslije toga nije ga više nikada trebalo opominjati (9).

Kad je Alojzije već bio u V razredu, išao je jednog dana stepenicama u I kat. Na stepenicama sretne prefekta Nikolu Cerjaka, koji je upravo silazio. Alojzije ga tiho i skromno pozdravi, što prefekt nije opazio. Uvjeren, da je Alojzije propustio taj čin uljudnosti, opali mu zaušnicu. Alojzije je pošao dalje miran kao da se nije ništa dogodilo.

No njegovi drugovi, koji su to opazili, nisu to mogli prešutjeti. Pošli su svi zajedno k ravnatelju, da se potuže na prefektov postupak, jer je bilo nečuveno, da bi prefekt koga od višeškolaca ćušio. Ravnatelj je shvatio, da je prefekt Alojziju nanio krivicu, ali je smatrao neuputnim, da on kao ravnatelj osudi prefekta pred pitomcima, pa je zato rekao Lojzekovim kolegama, neka oni sami pođu k prefektu pa da s njime stvar izravnaju. Ovi se doista uputiše k prefektu i uspjelo im je uvjeriti ga, da Alojzije nije propustio dužni pozdrav, i da on pozdrav nije zamijetio samo zbog Lojzekove povučenosti.

Prefektu je bilo vrlo neugodno, što je Lojzeku učinio nepravdu, te se uljudno ispričao, i time je taj neugodni slučaj bio riješen.

Kada je kasnije Alojzije već bio nadbiskup koadjutor, isti ga je N. Cerjak, njegov bivši prefekt, molio, da mu se dodijeli krašićka župa, što je nadbiskup koadjutor smjesta i učinio. Nika-

(7) VD I 57.

(8) Pismo N. Kolareka, gl. gore bilj. 3.

(9) Pismo Leopolda Rusana, župnika u Remetama, 21. XI. 1961.


38

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

kvim znakom pokazao, da se sjeća, što se onom zgodom dogodilo u orfanotrofiju. U svojoj dobroti znao je, već u mladosti, velikodušno zaboraviti nepravde (10).

2) - U gimnazijskim klupama

Pitomci orfanotrofija su polazili gornjogradsku gimnaziju, koja se onda nalazila u povijesnoj zgradi kod crkve Sv. Katarine.

Alojzije je i u školi bio vrlo skroman. U razredu se za njega, tako reći, nije ni znalo. Njegova skromnost upala je u oči i njegovim profesorima. Profesor Stjepan Telar, koji mu je u V i VI razredu predavao grčki jezik, pripovijedao je, prigodom Kardinalova pogreba, o njegovoj skromnosti. Dok su ga drugi učenici pred svršetak školske godine oblijetali i moljakali, da im povisi ocjenu, Alojzije je bio uvijek zadovoljan s ocjenom, koju je dobio. Niti se ikada na što potužio, niti bi što molio. Uvijek je bio ozbiljan, tih i miran. Malo je govorio (11).

Dr. Nikola Kolarek, kardinalov školski kolega, piše (12), da je profesor razrednik u VI razredu jednog dana rekao Alojziju: «Stepinac, vi ste zakopčan».

Prema pripovijedanju njegovih bivših kolega, Alojzije je kao đak bio među srednjima. Neke je razrede svršio kao odlikaš, a neke opet samo s dobrim uspjehom. U V razredu stupio je u organizaciju katoličkog đaštva, gdje je u apologetskoj sekciji održao predavanje o istočnom raskolu.

Za božićne i ostale školske praznike vraćao bi se u Krašić, gdje su ga u roditeljskoj kući svi željno očekivali. Njegova sestra Štefanija pripovijeda, kako je Alojzije za prišteđeni novac znao kupiti za Božić braći bombona i staklenih kuglica za božićno drvce. Za njegovu je braću to bila velika radost. Kad je na badnju večer bio bor iskićen i rasvijetljen svjećicama, praskalicama i sjajnim kuglicama, njegova su braća to s veseljem promatrala. Podvečer se sabrala cijela obitelj oko drvca. Otac bi započinjao božićne pjesme, a sva je brojna obitelj prihvaćala pjevanje sa svetim zanosom. Veselju i radosti nije bilo kraja. Svi bi nakon toga radosno pohrlili na polnoćku (13).

(10) Pismo N. Kolareka, gl. gore bilj. 3. - Pismo Janka Penića, zagrebačkog kanonika, rujna 1963.

(11) Saopćio Janko Penić, gl. gore bilj. 10.

(12) Pismo N. Kolareka, gl. gore bilj. 3.

(13) Pismo kardinalove sestre štefanije, gl. gore bilj. 1.


39

II - ŠKOLOVANJE I SVEĆENIČKI POZIV

Kada je Alojzije bio u trećem razredu gimnazije, politički obzor istočne Europe su prekrili tmasti oblaci. Aneksija Bosne i Hercegovine Austriji godine 1908 i balkanski ratovi g. 1912-1913 poremetiše međunarodnu političku ravnotežu. Austro-Ugarska monarhija je mobilizirala svoju vojsku i bila je spremna za rat. Iako je ta pogibelj bila sretno prebrođena, političko ozračje ostalo je napeto. Ova je napetost eksplodirala 28. lipnja 1914 u Sarajevu. Atentat, u kojem bi ubijen austro-ugarski prijestolonasljednik Ferdinand i žena mu, dovede do prvog svjetskog rata.

Pošto Austro-Ugarska navijesti, 5. kolovoza iste godine, rat Srbiji i Rusiji, slijedili su ratni zapletaji. Njemačka navali na Francusku, a Francuskoj se uz bok stavi Engleska. Dne 7. kolovoza uđe u rat i Crna Gora, a 12. kolovoza Engleska i Francuska navijestiše rat Austro-Ugarskoj. Dne 29. listopada zarati se Turska s Rusijom, a na dalekom Istoku uđe Japan u rat protiv Njemačke. Slijedeće godine, 24. svibnja, stupi u rat i Italija, koja se do tada držala po strani.

Alojzije svrši, u lipnju godine 1915, šesti razred i, kako se kanio posvetiti svećeničkom staležu, stupi u nadbiskupsko sjemenište na Kaptolu, da u liceju dovrši VII i VIII razred i položi ispit zrelosti.

Kako je nadbiskupsko sjemenište zaposjela vojska i pretvorila ga u vojničku bolnicu, mladi su klerici-gimnazijalci polazili VII razred u kanoničkoj kuriji, br. 4, gdje je bilo usprkos ratnih prilika vrlo živo i veselo. Stanovali su međutim u nadbiskupskom orfanotrofiju. Alojzije je tom zgodom obukao «reverendu», tj. mantiju, i započeo sjemenišni život sa svim pobožnim vježbama.

3) - Vjeran prijatelj

U mladosti se među vršnjacima rado sklapaju srdačna prijateljstva, koja, ako su nesebična, ostaju kroz čitav život. I Alojzije je imao srce za prihvaćanje pravoga prijateljstva. Ono mladiću pomaže da napreduje u krepostima i u znanju. Sprijateljio se s kolegom Dragutinom Homotarićem kao i s kasnijim župnikom u Maruševcu Tomom Košutićem. To je prijateljstvo bilo skopčano i s nedužnim šalama i nije se nikada razvrglo. I kad je Alojzije postao nadbiskup, uvijek je i u svako vrijeme rado primao svoga Tomaša, kako je znao nazivati Košutića, pa i onda kada je bilo na nadbiskupovim vratima izvješeno: «Danas nadbiskup ne prima». Vrata bi se nadbiskupova odmah otvorila,


40

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

čim je nadbiskup saznao, da je posjetnik njegov Tomaš. I kada su nadbiskupa mučile brige, čim je došao Košutić, on bi se raspoložio kao da nije onaj ozbiljni i «zakopčani» Stepinac. Nadbiskup se je rado navraćao svome prijatelju u njegovoj župi, a u takvim zgodama ovaj ga je znao dugo na večer zadržati kod stola. I kad je nadbiskup poticao, da idu na počinak, Košutić bi mu odgovorio:

— Čekaj još malo, bumo se spominjali.

I nadbiskup je morao popustiti prijatelju.

Košutić ga je jednom poveo u svoj rodni kraj, pa i dalje u Tuhelj k poznatom župniku Marcelu Novaku, kojemu dadoše nadimak «zagorski biškup». Bio je petak. Marcel se počeo ispričavati, da nema ništa drugo do kupusa i graha, no nadbiskup mu spremno odgovori:

— Pa baš to rado jedem.

Kod objeda mu je održao Marcel Novak kratku, ali srdačnu i značainu zdravicu. Rekao mu je:

— Preuzvišeni, mi vas rado imamo. Bog vas poživio!»

Na ovakva stara prijateljstva mogao je nadbiskup računati i oslanjati se u upravi nadbiskupije (14).

2. - KROZ VATRU I VODU

Iako su mnogi u početku prvoga svjetskog rata bili mišljenja, da će rat trajati samo nekoliko mjeseci, on se ipak otegnuo zbog novih međunarodnih zapletaja i promjenljive ratne sreće. U austrijskoj vojsci je nastala potreba za novim časnicima. Zbog toga donesena je odluka, da se u rat pozovu i učenici srednjih škola, koji su navršili 18. godinu. Tim mladićima bilo je dopušteno, da u skraćenom roku mogu svršiti osmi razred i podvrći se ispitu zrelosti prije nego pođu na ratište.

1) - Ratna matura

Kako je Alojzije, 8. svibnja 1916, navršio osamnaestu godinu života, neočekivano bi u mjesecu ožujku pozvan na stavnju, na kojoj bi proglašen sposobnim (15).

(14) Pismo N. Kolareka, gl. gore bilj. 3.

(15) Osobnik A, u NAZ.


41

II - ŠKOLOVANJE I SVEĆENIČKI POZIV

U Krašiću jedne je večeri ispričao župniku Vranekoviću dogođaje iz prvih dana vojničkog života tako živahno, kao da se to upravo onda dogodilo.

Sedmi je razred svršio u lipnju nešto prije nego je to bilo prema nacrtu određeno. Slijedio je kratak tečaj za osmi razred. Dne 28. lipnja pristupio je ispitu zrelosti, koji je dobro svršio. Svjedodžbu zrelosti mu je istoga dana izdao ravnatelj gornjogradske gimnazije Vladoje Dukat s razrednikom VIII razreda Josipom Pasarićem.

Na maturi je bilo vrlo zanimljivo. S njim su zajedno polagali ispit i oni đaci, koji su već godinu dana bili u vojničkoj službi. Došli su u vojničkoj odori sa sabljama na ispit. Zanimljivo je bilo vidjeti, kako su sablje stavili u koš za papir i otpatke. Neki su došli na ispit čak i sa samokresom. Bilo je živo. Samo je jedan pao, i taj je za osvetu htio ubiti profesora.

Čim je matura svršila, Alojzije je istoga dana morao u vojarnu u Karlovac, da nastupi vojnu službu. Usput se još navratio u Krašić, da pozdravi svoje i da uzme nešto rublja. U licu je izgledao mršav, ali se inače tjelesno osjećao zdravim i snažnim. U Karlovcu je 29. lipnja nastupio vojnu službu kod 96. karlovačke pukovnije i dobio vojničku odoru i pušku.

Kao kardinal rado se sjećao, kako je kao vojnik prije polaska na ratište klečao u kapeli Majke Božje Loretske u franjevačkoj crkvi u Karlovcu. Na spomen toga dao je karlovački gvardijan o. Srećko Majstorović veoma lijepo obnoviti tu kapelu i staviti mramorni oltar, koji je posvetio nadbiskup-koadjutor mgr. Franjo Šeper, sadašnji kardinal (16).

Budući da je Alojzije bio «ajnjeriger» (jednogodišnjak), bio je poslan na Rijeku, da prođe pripravni časnički tečaj, koji je trajao šest mjeseci (17).

2) - U časničkoj školi na Rijeci

Mjeseca srpnja bio je poslan na Rijeku. Srpanjsko sunce je putem silno palilo. Alojzije je jedva svladavao žegu, jer je inače mnogo trpio od vrućine. Stigavši na Rijeku, ode s kolegama u hotel. Dalje pripovijeda sam kardinal (18):

(16) Saopćio o. Srećko Majstorović, franjevac.

(17) Imenovan je koadjutor. - D.N., Život našega nadbiskupa 293.

(18) VD II 161.


42

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

«Nemaš pojma ni o čemu. U hotelu smo spavali do 9 sati u jutro. To ti je bila vojska! Ali šta hoćeš? Đaci ko đaci — fakini — još ne znaju ništa o novom životu, pa se ni ne boje.

U 9 sati se gospoda lijepo dignu, ali su sada zaželjeli malo vidjeti grad. Ja se s dvojicom odšećem na obalu, a sve u uniformi. Prohtjelo nam se i okupati. Svukli smo se i u more! Sve je to vidio zapovjednik škole. Zapamtio nas je i najavio kasarnskoj straži. U 11 sati smo svršili kupanje. Pođemo prema hotelu. Ali kako? Uzeli smo nosača, koji nam je nosio kofere po gradu. Iz hotela krenusmo prema školi, ali eto dežurnoga, koji nas ravno odvede na raport. Mi se nasmijemo. Ta, što nam još može? Stojimo pred 'oberstom' (pukovnikom). Grdi nas njemačkim jezikom i izriče kaznu od sedam dana zatvora. I to smo podnijeli. Svejedno nam je bilo, zatvorili nas ili ne zatvorili, jer i onako ćemo na ratište.

Jednom zgodom nas je nekoliko išlo gradom. Sretnemo nekoga 'gefrajtera' (razvodnika). Što, zar ćemo i toga pozdraviti, mislimo si u sebi? Ali on stupi pred nas, vrati nas, i mi smo ga morali pozdraviti. Pravo ti bilo, mislim si ja, kad ne znaš reda, da pozdraviš 'gefrajtera Ferenc Joška'».

Prema pripovijedanju jednoga kolege iz sjemeništa, Alojzije nije trpio nikakvih prostačkih ispada ni psovki svojih drugova. Ako bi se koji zaboravio, doživio bi oštar Alojzijev prosvjed. A svojim je snažnim mišicama znao u sobi pribaviti uvažavanje. Tko se nije znao svladati, taj je bio doskora na podu (19). Sertić, pukovnik 96. pukovnije na Rijeci, mnogo je hvalio Alojzija i govorio, da je bio izvrstan vojnik (20).

Kakav su život ti mladi ljudi provodili na Rijeci kao kadeti, pripovijedao je sâm kardinal. Gotovo svake nedjelje iza mise, kojoj su svi morali prisustvovati, polazili bi neki od njih ravno u javne kuće i kojekuda. Alojziju se to gadilo. On je svake nedjelje iza zajedničke mise pohrlio preko 561 stepenica u svetište Majke Božje na Trsat, da prisustvuje još jednoj misi. Ondje se žarko preporučivao nebeskoj Majci i zazivao njezinu zaštitu, da ne bi izgubio svoj najljepši mladenački ures, čistoću duše i tijela. Na povratku bi se malo navratio bivšem krašićkom župljaninu, trgovcu Kantociju, koji je bio dobar prijatelj njegova oca, jer su zajedno trgovali vinom. Otac je zamolio Kantocija, da

(19) Pismo N. Kolareka, gl. gore bilj. 3.

(20) Prema pripovijedanju V. Sertića, pismeno saopćio Leopold Rusan.


43

II - ŠKOLOVANJE I SVEĆENIČKI POZIV

Alojziju dade uvijek dobru okrepu. Tako je i bilo. Pričajući to nadoveže kardinal (21):

«Majci Božjoj imam zahvaliti, da me je u tim danima sačuvala. Zato sam se kasnije na povratku iz Rima nekoliko dana zadržao na Trsatu i ostavio spomen-pločicu zahvalnicu. I više puta, kad legnem, dođu mi na pamet i pred oči najrazličitiji časovi, kud sam sve u životu prolazio i što sam sve doživljavao. Svuda gledam posebnu zaštitu Bogorodice».

Na spomen-pločici, koja se danas čuva u kapeli zavjetnih darova na Trsatu, čita se zlatnim slovima izvezeno: «Deiparae Virgini Mariae in gratiarum actionem pro innumerabilibus beneficiis impetratis. Aloysius Stepinac — U zahvalu za bezbrojna dobročinstva isprošena poklanja Bogorodici Djevici Mariji Alojzije Stepinac».

Kao časnički pripravnik posjetio je jednom i svog prastrica mgr. Matiju Stepinca u Varaždinu, koji ga je zadržao kod sebe na objedu. Imao je on toga dana više gostiju. Svi su malo jeli, pa se je i Alojzije nećkao. Kad to opazi kanonik Matija Proštenik, reče mu:

— Samo dajte, mladi gospodine! Ne obazirite se na nas stare, jer ćete slabo proći.

Pripovijedajući kasnije tu zgodu kardinal nadoveže: «I pravo je rekao. Onako mlad, izmoren, i vola bih pojeo!»

Neki su posredovali za Alojzija, da ne bi išao na ratište, no on nije na to privolio. Rekao je:

— Ako je Božja volja, on će me i iz samoga pakla izbaviti.

Taj se Alojzijev odgovor vrlo sviđao njegovu prastricu mgr. Matiji, koji ga je otpratio čak i na kolodvor, sve do vagona. Alojzije je tu pažnju uljudno otklanjao, ali mgr. Matija se nikako nije dao od toga odvratiti (22).

Prije odlaska na talijansko ratište Alojzije je u sjemeništu posjetio i svoje kolege te im pripovijedao, kako talijanski zrakoplovi nadlijeću Rijeku i bacaju promidžbene letke (23).

3) - Na talijanskom ratištu

Alojzije je, 20. veljače 1917, svršio skraćeni časnički tečaj. Bio je poslan na talijansko ratište (24). Bio je najprije kadet,

(21) VD III 32.

(22) VD I 64; III 22.

(23) Pismo kanonika N. Kolareka, gl. gore bilj. 3.

(24) Osobnik A, gl. gore bilj. 15.


44

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

zatim «fenrih» (zastavnik), i potom poručnik kod pješadije 96. pukovnije zvane «Mitara».

Isticao se spretnošću, razumijevanjem i dobrohotnošću prema ostalim vojnicima. Prema pripovijedanju seljaka Ćuka, koji mu je bio ratni drug, Alojzije ie bio dobar prema vojnicima, koji su mu bili podređeni. Nitko bolji od njega. Nikada nije vojnike kažnjavao. Kao poručnik znao je zamijeniti običnoga vojnika na straži. U streljačkim rovovima je sa svojim vodom dijelio istu sudbinu, pa i kad je trebalo voditi borbu sa štakorima. Već su se tada na njemu jasno primjećivale tri stožerne kreposti: ljubav k istini, pravednost i neporočnost, koje se stalno ističu u njegovu životu. Zbog tih vrlina su ga vojnici vrlo cijenili i poštivali (25).

Alojzije je najprije učestvovao u žestokim bitkama oko Gorice, zatim kod prodora talijanske fronte na Soči. Sa svojim ljudima je prešao Tagliamento sve do Piave. Tu je sudjelovao u bitkama na srednjem i donjem dijelu fronte kod mora (26). U neprestanoj životnoj pogibelji još se usrdnije preporučivao nebeskoj Majci. I doista, u streljačkim jarcima i u teškim, krvavim bitkama iskusio je bezbroj puta veliku i posebnu zaštitu Gospinu.

Alojzijeve kreposti pravednosti i neporočnosti su se ispoljile, kad je jednoć na vojnom sudu uzeo u zaštitu jednog običnoga vojnika, koga je njegov pretpostavljeni optužio da je navalio na njega. Alojzije je saznao, da je dotičnoga pretpostavljenog taj vojnik slučajno zatekao, kad je htio silovati neku djevojku, a vojnik ga je u tom onemogućio. Kada je kardinal to pripovijedao župniku Vranekoviću, dodao je (27):

«Kad sam to čuo, u meni je uskipjelo. Da sain ga ja našao na takvu činu, možda bih ustrijelio takvu zvijer, sjetivši se kako bi meni bilo, kad bi moju sestru netko htio silovati».

Alojzije je bio zapovjednik straže, pa se odlučuo zauzeo za toga vojnika, i taj je bio oslobođen od optužbe.

Na fronti je Alojzije podržavao vezu s pozadinom ne samo pismima, već i preko Novina, koje je dobivao. Isle su izlazile od godine 1914 u Zagrebu kao nastavak Riječkih novina, koje su izdavali kapucini na Rijeci.

U rovovima je Alojzije doživio mnogo toga. Danomice je

(25) Prema saopćenju seljaka Ćuka u Krašiću, prosinca 1966.

(26) Imenovan je koadjutor, gl. gore bilj. 17.

(27) VD I 120.


45

II - ŠKOLOVANJE I SVEĆENIČKI POZIV

gledao oko sebe razaranje, krvoproliće, smrt. To ga je poticalo na stalno razmišljanje o čovjekovoj svrsi.

U zimsko doba je trpio veliku studen. Jednom opazi, kako njegov potčinjeni vojnik-ciganin u rovu puca metak za metkom. Alojzije dođe k njemu, pograbi mu pušku i upita ga:

— Cigo, što je to?

- E, gospodine — ovaj mu odgovori — zima je!

Htio je siromah na ugrijanoj puščanoj cijevi malo ugrijati svoje promrzle ruke (28).

Alojzije je danomice imao oko sebe ranjene i mrtve, slušao zujanje metaka, šrapnela i granata. Već se bio priučio da po zujanju granate točno pogodi, kamo će pasti. Jednoć je sjedio s dvojicom vojnika kod potoka. Talijanska je artiljerija strašno pucala. Dobro su gađali. Najednom zazuja granata.

— Gotovi smo! Ravno će na nas! — povikne Alojzije. I pogodio je. Granata je pala među njih, zabila se u zemlju i ranila vojnika, koji je bio uz njega, u petu. Srećom nije eksplodirala. Da je eksplodirala, svu bi trojicu raznijela na komade (29).

Miroslav Vanino, isusovac, te pop Joso Vukelić, bili su mu nadležni vojni svećenici. Njima je Alojzije revno posluživao kod mise.

Potkraj rata stizala su na bojno polje i starija godišta. Alojzijevu vodu bi dodijeljen neki brko Zagorac, otac osmero djece. Alojziju se sažalilo pri pomisli, da takav pogine, pa ga je uzeo da mu bude poslužnik. Tu je ipak bio sigurniji za život. Nastojao je, da mu ishodi dopust. Uspio je. On ode, i nikada se više nije vratio. Možda je, ostao kod kuće, jer je iza toga svršio i rat (30).

Najveću pogibao za vojnike na ratištu su predstavljali talijanski mali topovi, koje su zvali «špukeri», i njihovi minobacači. Točno su gađali. Alojzije je jednoć opazio, a to je zapazila i austrijska artiljerija iza rovova, kako od vremena do vremena pucaju na rovove iz jednog te istog gnijezda. Austrijska artiljerija ih je htjela ušutkati. Alojzije dobi zadatak, da telefonom obavijesti artiljeriju kako gađaju. Teška austrijska «haubica» ispali snažno prvi metak, ali pogodi malo iza Alojzija, tek što nije udarila po vlastitim vojnicima. Alojzije ljutito javi telefonom:

(28) VD III 114.

(29) VD III 139 sl.

(30) VD III 122.


46

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

— Zu kurz! — Prekratko!

Oni opale drugi put, ali ovaj put malo ispred njih. On ponovno dade isti izvještaj. Kad su opalili treći put, čini se da su pogodili. Alojzije je sve promatrao kroz tzv. sisanku, tj. željezni zaštitni zid, što ga ni strojnice ne bi mogle probiti. Alojziju se činilo, da su Talijani nanjušili njegovu nazočnost. Najedanput začuje, kako je opalio njihov «špuker». Po zvuku je granate razabrao, da će ona pasti upravo na mjesto, gdje se on nalazio. Brzo skoči u kavernu, da se zaštiti. Jedva je prošlo 7-10 sekunda kad najednom granata padne točno onamo, gdje se on malo prije nalazio. Da se nije maknuo, granata bi ga bila raznijela. Vojnika, koji je ondje uz njega stajao, a ne zna zašto se nije maknuo s onoga mjesta, granata je zahvatila i izranila ga od glave do pete. No ostao je živ. Bolničari su ga brzo prenijeli u pozadinu.

Sada se istom Alojzije sjeti, da nije bio dužan vršiti službu kod telefona. Artiljerija je, naime, imala svoje telefoniste i drugo pomoćno osoblje, koji su imali vršiti obavještajnu službu. Jedan je od njih morao doći u prve redove. Boraveći tako u rovovima, bili su neprestano u smrtnoj pogibelji. Dok su bili tako zakopani, svaki čas im se moglo dogoditi, da ih zatrpa koja granata.

Jednoć je bio prolom oblaka te su se rijeke i potoci razlili i silna je voda navalila u talijanske rovove. Talijanski vojnici, da se ne potope, iziđu iz streljačkih jaraka. Stajali su dršćući nedaleko austrijskih vojnika, koji su ih mogli u času posmicati strojnicama. Alojzije je mislio čovječanski i kršćanski, da ne bi bilo nikakvo junaštvo pucati na postradale. Nisu ispalili nijedan metak (31).

Kako su neprijateljski rovovi bili vrlo blizu, mogla se je između zaraćenih vojnika razviti čovjekoljubivost, koja je inače na fronti bila zabranjena. Znali su, da osobno nisu nikakvi neprijatelji. Jednom Alojzije zateče jednoga od svojih vojnika, kako talijanskim vojnicima dobacuje cigarete, a s one su strane u njihove rovove padale naranče. U isti čas talijanski poručnik zgrabi za šiju svoga vojnika, koji je dobacivao naranče. Alojzije je velikodušno pregledao takav iskaz čovjekoljublja (32).

U Alojzijevu pamćenju je ostalo nezaboravno, kako je, dne 15. lipnja 1918, počela velika austrijska ofenziva na Piavi. Prije bitke je vojni kapelan Miroslav Vanino svim vojnicima dao skupno odrješenje od grijeha (33). Nacrt napada bio je točno

(31) VD IV 120; V 127 sl.

(32) VD IV 121.

(33) Pismo kardinalovo o. Miroslavu Vanino, 16. III. 1954.


47

II - ŠKOLOVANJE I SVEĆENIČKI POZIV

razređen. Svi su ga časnici dobili. Bilo je određeno za svaki sat, što ima tko raditi. Alojzije se i ovaj put nalazio u prvim redovima.

Austrijska je vojska talijansku zaokružila u obliku potkove. Sasvim naprijed na lijevom krilu bio je Alojzije sa svojim vodom. Austrijska je artiljerija neprestano tukla od 3 sata ujutro do 11 sati sa 1.500 topova. Juriš je bio naređen za 11 sati. No, sve je osujetila izdaja. Dvojica oficira, koje je Alojzije kasnije našao u zarobljeništvu, Sarajlija Ajvazović, katolik, i neki Srbin Petrović, prešli su k Talijanima i izdali nacrt napada. Talijani su se brzo povukli iz prvih linija, i austrijska je artiljerija pucala u prazno. U 11 sati počne austrijska pješadija jurišati misleći, da je pred njom sve smrvljeno, a kad tamo, dok su prolazili kroz prve neprijateljske redove, ne nađoše nikoga, ni živa ni mrtva.

Trebalo je prijeći Piavu. Neki je časnik bio toliko uzbuđen i preplašen, da nije mogao ni izgovoriti zapovijed, da prijeđu rijeku. Da se ne čeka, Alojzije je izdao glasno zapovijed za prijelaz. Čim su prešli rijeku, najednom iza njih odleti u zrak most. Svi su gotovo mostovi na Piavi bili dignuti. Pogodile su ih talijanske granate. Tako mnogi nisu mogli prijeći Piavu. Alojzije je slutio, da nešto nije u redu. Legao je sa svojima u šikaru i zaspao. Spavao je do 11 sati drugoga dana. Talijani su se povukli.

Odjednom ih poče tući talijanska artiljerija. Tu je palo oko 30.000 austrijskih vojnika, većinom Mađara. Da nije bilo izdaje, austrijska bi vojska ušla duboko u Italiju. Prema nacrtu je drugo krilo imalo krenuti prema Piemontu i Francuskoj, pa bi ondje saveznicima došli iza leđa. Možda bi to bilo sudbonosno i za konačni ishod rata. No Austro-Ugarska je išla prema svome kraju.

Talijanska protuofenziva je počela 2. srpnja. Bilo je strašno. Tom zgodom je Alojzije skoro poginuo. Bio je u prvom redu. Talijani su udarali vrlo oštro po njegovu vodu. Od cijeloga voda ostala su na životu samo sedmorica. Čas prije su mu poginula tri vojnika. Odjednom zazuji druga granata. Alojzije se brzo pokaje i vikne:

— Gotovi smo!

Granata udari upravo u njegov vod. On je bio sav zasut zemljom i kamenjem, samo mu je dio jedne ruke i glava ostala vani. Teškom mukom se izvukao i upravo je čudom ostao živ. Za čas udari ponovno granata nedaleko njega i ubi mu poslužnika. Uz njega pade i neki osamnaestogodišnji Poljak.


48

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Granata ga je zahvatila od glave do pete, ležao je u krvi, čak i oči su mu bile zalivene krvlju. Ležeći je raširenih ruku samo ponavljao:

— Pan Jesus, Pan Jesus!

Alojzije odredi dvojici, da ga odnesu na previjalište u pozadinu. Dok su ga nosili, udari u njih granata i raznese ranjenika i jednoga od dvojice nosača. Sve je bilo u dimu, pravi pakao! Bili su to strašni i gorki časovi!

Austrijska je vojska još jednom kasnije započela ofenzivu, ali je i ta propala. Austrijska je komanda ofenzivu dobro zamislila. Namjeravala je zabiti u talijanske redove klin i tako ih razbiti. No oni su navalili s bokova i presjekli prve redove, a da oni koji su bili u njima, nisu to ni opazili.

Dok su jurišali, odjednom se Alojzije s nekoliko svojih vojnika nađe pred nepreglednim zelenim mnoštvom. Sila talijanskih vojnika, čovjek do čovjeka! Pred njega stupi talijanski poručnik te mu reče:

— Abbasso baionetta — Dolje bajonet!

Alojzije se u tom uzbuđenju sjeti, da ima o pojasu bajonet, pa da ga ne ubije, odbaci je na zemlju. Dok su ga s nekoliko vojnika vodili, najednom austrijska artiljerija započe topovsku paljbu. Jedna granata padne upravo pred njega i ubije mu jednoga vojnika. To mu je bilo najbolnije, što mu vlastita vojska, ne znajući, udara po vlastitim vojnicima (34).

Tako je Stepinac dospio u zarobljeništvo. Bio je svjestan, da ga je u onim časovima na poseban način štitila presv. Bogorodica. Tjednima i mjesecima prijetila mu je smrt na svakom koraku. Pričajući to u Krašiću župniku Vranekoviću mjeseca prosinca 1959 kaže (35).

— To je za mene bila škola za ove dane sada.

4) - U zarobljeništvu

Zarobljen u srpnju 1918, Alojzije je bio otpremljen najprije u Mestre kod Venecije, pa zatim u Ferraru i konačno u Noceru u Umbriji, gdje je ostao pet mjeseci (36). U vojnoj bolnici zašili su mu ranu na nozi, koju je zadobio u posljednjoj bitci.

(34) VD II 139 sl.; III 145 sl.; V 93 sl.

(35) VD V 93 sl.

(36) D.N., Život našega nadbiskupa, u KL 95 (1944) 293. - Pismo N. Kolareka, gl. gore bilj. 3.




49

II - ŠKOLOVANJE I SVEĆENIČKI POZIV

Njegovi u Krašiću dobili su s ratišta vijest da je poginuo. Roditelji i sva braća su ga oplakivali i dali za njega služiti zadušnicu.

Kad se Alojzije vratio u domovinu, pripovijedao je, kako je došlo do te vijesti. On se jedanput kao zarobljenik kupao u Piavi. Tom zgodom su ga Talijani zgrabili u kupaćem kostimu te su ga tri dana ovako gola i bosa vodili sa sobom, a odijelo mu je s iskaznicom ostalo na drugoj obali. Oni, koji su našli odijelo i iskaznicu, mislili su da je poginuo, pa su tako javili u Krašić.

Kad su predstavnici «Crvenoga križa» došli u bolnicu, gdje je boravio, on ih zamoli, da pošalju njegovim roditeljima brzojav, koji je stigao preko Francuske i lakonski glasio: «Gesund, gefangen — Zdrav, zarobljen». Ta je vijest donijela veliku radost roditeljima i cijeloj obitelji (37).

U Noceri, pripovijedaju oni koji su zajedno s njim bili zarobljeni, obavljao je ratarske poslove i sadio masline. Tu se našao zajedno s pokojnim profesorom Petrom Grgecom i dr. Prikrilom, koji su posvjedočili, da je njegovo vladanje bilo uzorno. U Noceri se dao odmah i na učenje talijanskog jezika (38).

5) - Međunarodni događaji

Dok je naš mladi Stepinac sudjelovao u teškim bitkama na talijanskom bojištu, uvijek u prvim redovima, i dok je njegov mladi život bio stalno u opasnosti, u unutrašnjosti zemlje i u međunarodnom životu odigravali su se događaji, koji su ugrozili opstanak Austro-Ugarske monarhije, na čijoj je strani i Alojzije ratovao (39).

Hrvati i Srbi, podanici Austro-Ugarske, koji su se u početku svjetskog rata prebacili u inozemstvo, osnovali su, 1. svibnja 1915, u Londonu «Jugoslavenski odbor», koji si je uzeo za cilj odvojiti Slovence i Hrvate od Austro-Ugarske monarhije i od njih stvoriti novu državu. Za predsjednika toga odbora bio je izabran dr. Ante Trumbić. Odbor se je stavio u dodir s predsjednikom srpske vlade Nikolom Pašićem, koji nije htio, da se zovu Jugoslaveni, već Srbi i Hrvati, a buduća država da nikako ne bude nazvana Jugoslavijom, već proširenom ili velikom Srbijom, jer da tako hoće Rusija.

Nakon sloma srpske vojske, krajem g. 1915, iskrsla je naskoro

(37) Prema pripovijedanju kardinalove sestre Štefanije u Samoboru, prosinca 1966.

(3B) Pismo N. Kolareka, gl. gore bilj. 3.

(39) FERDO ŠIŠIĆ, Dokumenti o postanku kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Zagreb 1920.


50

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

misao, da bi se sakupljali dobrovoljci Hrvati među zarobljenicima, da se bore za oslobođenje svojih zemalja od tuđinske vlasti. «Jugoslavenski odbor» je tražio zbog političkih razloga, da bi ovi dobrovoljci sačinjavali zasebnu jedinicu, kako bi se pokazalo, da i sami podanici Austro-Ugarske žele, da se odijele od nje, jer se čak za to bore.

Nakon mnogo raspravljanja i kolebanja bila je sastavljena legija tih dobrovoljaca, koja se nazvala «jugoslavenskom», a sastojala se većinom od Hrvata. Iako su je Rusi podcjenjivali, ona se je sjajno pokazala u Dobrudži.

Dok je «Jugoslavenski odbor» radio u inozemstvu na tome, da se od južnih Slavena stvori nova država, unutar same Austro-Ugarske pojavila se federalistička struja protiv dualizma u monarhiji. U prvoj polovici g. 1915 istaknuti Hrvati, dr. Fran Binički, dr. Petar Rogulja i Rudolf Eckert, predstavnici katoličkog gibanja, složili su se u tome, da bi krčki biskup dr. Antun Mahnić podastro papi Benediktu XV predstavku s molbom, da se na budućoj mirovnoj konferenciji zauzme za Hrvate. Nakon što je predstavka bila sastavljena, potpisao ju je Mahnić s don Franom Bulićem, dr. Janezom Krekom i dr. Matkom Laginjom. Papi je tu predstavku uručio o. Milošević, franjevac konventualac, i o. Bernardin Škrivanić, kapucin. Papa obeća, da će se po mogućnosti zauzeti za tu stvar, ako bude pozvan na mirovnu konferenciju, no odmah saopći o. Miloševiću, da je Rusija izdala Hrvate.

U svibnju je g. 1917, u bečkom parlamentu Stanjek, češki poslanik, nastupio protiv dualizma u monarhiji. Dne 30. svibnja je i dr. Antun Korošec pročitao deklaraciju, u kojoj je zahtijevao, na osnovi samoodređenja i hrvatskog državnog prava, da se zemlje, u kojima žive Slovenci, Hrvati i Srbi, sjedine u jedno samostalno državno tijelo pod žezlom Habsburgovaca. Mjeseca srpnja slože se s tom deklaracijom i hrvatski političari u zemlji. Za nju se zauzeo i krčki biskup dr. Antun Mahnić.

Istoga mjeseca sastave članovi «Jugoslavenskog odbora» zajedno s Nikolom Pašićem na otoku Krfu suprotnu deklaraciju, prema kojoj bi nova samostalna država imala dobiti ime «Država Slovenaca, Hrvata i Srba» — SHS — pod žezlom Karađordevića. U toj državi bi sva tri naroda imala biti ravnopravna, a ustav bi imala donijeti ustavotvorna skupština s odgovarajućom većinom. Izjavu su potpisali u ime «Jugoslavenskog odbora» dr. Ante Trumbić, a u ime srpske vlade Nikola Pašić.

Potkraj mjeseca lipnja g. 1918 Wilson, predsjednik Sjedinje-


51

II - ŠKOLOVANJE I SVEĆENIČKI POZIV

nih Država Sjeverne Amerike, poruči jasno i odlučno (40): «Pucima Austro-Ugarske, kojih mjesto među narodima želimo vidjeti osigurano i zajamčeno, treba pružiti najslobodniju mogućnost autonomnog razvitka. Narodi i pokrajine ne smiju se više predavati od jedne državne vlasti drugoj, kao da su jednostavno imanje ili šahovske figure».

Nakon te izjave događaji u međunarodnim odnosima razvijali su se naglo.

Dne 17. rujna 1918 saveznička je vojska probila solunski front. Sa srpskim su trupama napredovali i ostali dobrovoljački južni Slaveni iz Austro-Ugarske, oblikovani u jugoslavenskoj diviziji, koja je na Kozjaku pružila svoj doličan udio. Istoga su se mjeseca sastali najistaknutiji predstavnici svih jugoslavenskih naroda u Austro-Ugarskoj i potpisali odluku, kojom su tražili osnivanje nezavisne države SHS.

Dne 6. listopada 1918 osnovano je u Zagrebu «Narodno vijeće» pod predsjedanjem dr. Antuna Korošca, kao predstavnika sviju Slovenaca, Hrvata i Srba u Hrvatskoj, Slavoniji s Rijekom, Dalmaciji, Bosni, Hercegovini, Istri, Trstu, Kranjskoj, Štajerskoj, Koruškoj, Bačkoj, Banatu, Baranji i Međimurju.

Dva dana kasnije uđe u «Narodno vijeće» hrvatsko-srpska koalicija, a 16. listopada je car i kralj Karlo IV izdao odluku, kojom proglasuje slobodno sjedinjivanje svojih naroda u zasebne države, pošto je prihvatio prijedlog, da Austrija bude savezna država.

Dne 19. listopada «Narodno vijeće» u Zagrebu izda proglas narodu, da uzima u svoje ruke vođenje narodne politike i traži ujedinjenje svih naroda južnih Slavena na cijelom etničkom području u jedinstvenu državu prema načelima političke i ekonomske demokracije.

Dne 28. listopada Austro-Ugarska zatraži mir od saveznika uz pristanak, da njezini narodi sami sebi nesmetano odrede oblik državne uprave i vode brigu o daljnjem razvoju. Slijedećeg se dana sastao Hrvatski sabor u Zagrebu, ukine Ugarsko-Hrvatsku nagodbu od godine 1868 i prekine sve državnopravne odnose između Hrvatske, Slavonije, Dalmacije s jedne strane i kraljevine Ugarske i carevine Austrije s druge strane, a Hrvatsku, Slavoniju, Dalmaciju s Rijekom proglasi nezavisnom državom, koja

(40) MATIJA KOVAČIĆ, Od Radića do Pavelića (München - Barcelona, 1970) 91.


52

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

pristupa u zajedničku državu SHS te priznaje «Narodno vijeće» u Zagrebu kao vrhovnu vlast.

Mjesec dana kasnije, 24. studenoga, «Narodno vijeće» u Zagrebu odluči, da se proglasi ujedinjenje države SHS s kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom. Dne 28. studenoga stigoše izaslanici «Narodnog vijeća» u Beograd, gdje ih je regent Aleksandar primio i proglasio ujedinjenje. 1. prosinca 1918.

Stepinac, kao intelektualac, pratio je događaje i vidio sam na fronti, da je vlada i vojska bila nedorasla događajima. K tome je težnja raznih naroda Austrije za samostalnim političkim i državnim životom bila sve jača i jača. Beč nije više bio privlačiv i prihvatljiv već od prije kao carska vladavina, a pogotovo ne u doba rata. Svakome je bilo jasno, da se austrijsko carstvo raspada. Rat je bio i onako dovršen, i car Karlo IV je razriješio vojsku prisege.

Zarobljeništvo u Italiji bilo je samo po sebi i teško i ponizujuće za jednoga časnika. K tome je pridošla i promidžba za oslobođenjem Hrvatske od Beča, pa odluka prijaviti se među «dobrovoljce» nije bila teška, tim više jer se Stepinac nije više osjećao obvezanim držati prisegu caru, pošto je sam car vojsku razriješio prisege.

Da se je Stepinac kasnije razočarao u Jugoslaviji, nije nikakvo čudo, kad se to dogodilo i dr. Trumbiću, koji ju je stvarao.

6) - Na solunskom bojištu

Pošto je Wilson, svršetkom lipnja g. 1918, izjavio, da se Slaveni iz Austro-Ugarske mogu potpuno osloboditi njemačke i austrijske hegemonije, rat je išao naglo kraju. Nije teško shvatiti raspoloženje zarobljenih vojnika iz austro-ugarske monarhije. Oni su tek sada saznali za tijek političkih previranja u vrijeme, dok su se na fronti borili za domovinu. Mladićima, pa i njihovim časnicima, počele su se otvarati nove mogućnosti, na koje oni prije nisu ni mislili niti su što slutili.

I Stepinac je saznao za promidžbu «Jugoslavenskog odbora» te za jugoslavensku legiju. Austro-Ugarsku nije nitko više volio, posebno ne mladež, a pogotovo zarobljenici. U zarobljeništvu nije htio ostati, pa se stoga, najviše pod utjecajem profesora Grgeca, među tolikim drugima i on prijavio za jugoslavensku legiju. U toj legiji mu nisu priznali čin poručnika, koji je


53

II - ŠKOLOVANJE I SVEĆENIČKI POZIV

postigao u austrijskoj vojsci, već samo čin potporučnika. Kao dobrovoljac je poslije Svih Svetih stigao u Rim.

U Krašiću je pripovijedao (41), kako su, 11. studenoga 1918, u 11 sati nakon sklopljenog primirja Talijani od veselja klicali: «Pace! Pace!».

Zaslugom «Jugoslavenskog odbora» bio je tek 6. prosinca 1918 pušten iz zarobljeništva i prebačen u Solun, gdje je bio oko Božića u karanteni. Solunska je fronta bila već u rujnu iste godine probijena. Iz Soluna bio je poslan u Vranje, Gnjilane i Prištinu u svojstvu potporučnika redovne vojske. U proljeće godine 1919 bio je demobilizirari, a g. 1920 promaknut u čin rezervnog poručnika (42).

Od početka svoga vojničkog života Stepinac je i među svojim pretpostavljenima i među kolegama uživao poštavanje i smatran je ozbiljnim mladićem, koji ima smisla za svoje dužnosti, za red, stegu i rad. Profesor Petar Grgec i Balog, kasniji predsjednik okružnog suda u Požegi, koji su bili zajedno s njim na talijanskom bojištu i u zarobljeništvu, pripovijedali su, kako je Alojzije uvijek pokazivao ozbiljnost, pobožnost, čistoću. Nije htio, kao što su to činili mnogi časnici, zalaziti u bučna mješovita društva, ukoliko mu je to bilo moguće, a vojnicima nije nikada dopuštao da psuju ili da bestidno govore (43).

3. - NAKON POVRATKA U DOMOVINU

Alojzijeva obitelj u Krašiću je mučno očekivala svršetak rata, jer su osim njega bila još dvojica njegove braće u ratu. Pošta se uvijek željno očekivala. Jednoga dana stigne konačno pismo od Alojzija, u kojemu javlja roditeljima, da se vraća kući. Kada je saznao za tu vijest g. Grünwald, vlastelin u Zorkovcu, dobar prijatelj Alojzijeva oca, poruči mu, neka ne šalje kola na željezničku postaju, jer će on poslati svoga kočijaša, da doveze mladog časnika.

Nekog proljetnog dana g. 1919 došao je konačno dan njegova dolaska. Sva je obitelj bila uzbuđena. Svi su se s napetim očekivanjem postavili pred kućna vrata. Odjednom se začuje štro-

(41) VD I 92; IV 120. - N. Kolarek, gl. gore bilj. 3.

(42) Imenovan je koadjutor, gl. gore bilj. 17.

(43) Saopćio Dragutin Hren, zagrebački kanonik, g. 1963.


54

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

pot kočije, koja se za čas pojavi s livriranim kočijašem, a straga je sjedio mladi oficir s dugačkom sabljom, skroman kao uvijek, ali srdačno nasmijana lica. Kočija stade, on spretno skoči iz nje te se izljubi redom sa svojima. Njegova mlađa braća su se u posljednjim godinama tako snažno razvila, da ih nije u prvi mah prepoznao. Kad je opazio svoju najmlađu sestru Štefaniju, čudeći se usklikne:

— Je li moguće, da si to ti! Kako si tako narasla u vrijeme, otkako mene nije bilo doma!

U kući je vladala neopisiva radost. Alojzije je morao pripovijedati svoje ratne doživljaje, što je sve podnio i pretrpio, što se njim događalo (44).

1) - Koraci u neizvjesnosti

Nakon nekoliko dana, kada su se prvi utisci i osjećaji malo slegli, našao se Alojzije pred pitanjem: Što sada? Za što da se opredijelim?

Majka se Barbara čvrsto nadala, da će njezin Lojzek odmah natrag u sjemenište, da nastavi svoje nauke u bogosloviji, koje je rat prekinuo, pa da će ga za par godina vidjeti na oltaru kao svećenika.

No Alojzije je bio pun teških uspomena na one ratne grozote i strahote, kada je stotine puta gledao smrti u oči. Ratni i poratni doživljaji, istina, nisu promijenili njegov duhovni život i spriječili uspon, jer se uz Božju pomoć i zaštitu Bogorodice uščuvao u vojničkom životu neporočan i u vladanju otmjen.

Pače, u ratnom vihoru, u živom dodiru s vojnicima, u zarobljeništvu i inozemstvu, u promatranju života i vladanja nekih svećenika, koji nisu davali primjer kreposna i sveta svećeničkog života, dozrijevale su njegove duševne sposobnosti. Duboko je uronio u zagonetku svećeničkog zvanja. Svećenički je stalež od djetinjstva duboko i iskreno cijenio i poštivao. Njegova narav sa sklonostima, kako ju je u svjetlu vjere promatrao, iziskivala je od njega borbe, koje su tražile jasna načela, veliku duševnu hrabrost, jakost, srčanost i odlučnost volje. Njegova umna zrelost, iskreno poštovanje svećeničkog staleža i istančana savjest stavljale su mu pitanja: Hoćeš li se moći sav predati Kristu? Hoćeš li moći požrtvovno nastaviti njegovo

(44) Pismo kardinalove sestre Štefanije, gl. gore bilj. 1.


55

II - ŠKOLOVANJE I SVEĆENIČKI POZIV

djelo otkupljenja, spasenje duša? Hoćeš li uvijek i do kraja izdržati? Ne nadmašuju li zahtjevi svećeničkog staleža tvoje sile? A što, ako posrneš kako su neki posrnuli? Njegova nježna savjest mu je živo prikazivala mučno stanje i moralnu bijedu svećenika, koji nije uzoran nada sve. Kako je bio uvijek radikalan, kada se radilo o Bogu, Božjim stvarima i nadnaravnom životu, takvim i sličnim razmišljanjem je već na ratištu, a osobito sada nakon povratka u domovinu, došao do odluke: Ne idem u svećenički stalež! (45).

Posjetio je u to vrijeme i svoga prastrica mgr. Matiju u Varaždinu. Jasno, da je bilo tom zgodom govora o tome, kuda će sada. Alojzije se nije žacao odlučno mu kazati, da ne ide u bogosloviju. Kasnije je kazao, da je jedino to bila njegova odluka, a kuda će i što će, nije si bio još dao odgovora. Mgr. Matija je na njegovo razlaganje samo šutio i na koncu razgovora rekao (46):

— Bog će učiniti svoje.

U životu Alojzijevu je nastupilo razdoblje krize i neizvjesnosti.

2) - Sveučilištarac

Kamo će dakle? Njegov je otac želio, da prihvati opet studij, i to na sveučilištu, jer je pokazivao sklonost knjizi, a imao je ispit zrelosti (47). Složio se s očevom voljom. S tom nakanom pođe u Zagreb na sveučilište, da pregleda raspored predavanja na pojedinim fakultetima. Od svega mu se najviše svidjela agronomija. Kako mu je otac u međuvremenu svojim marom i spretnošću postao vrlo imućan, mislio je, da će mu studij agronomije pomoći, da kasnije što razumnije pripomogne ocu u gospodarstvu. S tom se nakanom u jesen g. 1919 upisa na agronomski fakultet u Zagrebu (48).

Zagreb je po svojoj tradiciji bio skladan, po svojim školama klasičan, a po svom srcu romantičan. Svršetkom 19. stoljeća se još naš hrvatski školovani svijet u njemu dopisivao na latinskom jeziku. No, iza rata se sve to promijenilo. Zagreb je vrvio sasvim novim svijetom, koji se u nj slijegao sa svih strana nove države SHS (49).

(45) VD I 30 65; II 65 sl.

(46) VD III 121.

(47) Podaci gđe Ane Bucković, gl. gore pogl. I, bilj. 14.

(48) VD I 65.

(49) J. KLJAKOVIĆ, U suvremenom kaosu 119.


56

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Alojzije uđe u gradski život, kakav je bio u Zagrebu iza rata. Kao sveučilištarac je vjerno vršio svoje vjerske dužnosti i primao redovito sakramente. Upisao se i u katoličko akademsko društvo «Domagoj», u kojem je bio vrlo aktivan. Kako njegov studij pada u mršavo poratno doba, da si pribavi dnevni obrok, pošao bi na trg, da kupi od seljaka kruha i veliku dinju ili lubenicu, ili što drugo. Kako mu se u stanu zimi nije ložilo, otišao bi studirati u kafanu, da se malo ogrije (50).

Kako je u vojsci sačuvao svoju neporočnost i kao časnik se priučio na otmjenu uglađenost, poratni život u gradu, kakav je našao, nije mu prijao. Napose mu je bila odvratna lakoumnost nekih studenata, kod kojih je izbliza vidio seksualnu razvratnost, te mu se njihovo vladanje upravo gadilo (51). Stoga već nakon prvoga semestra, ne položivši nikakva ispita, ostavi Zagreb i vrati se u Krašić s namjerom, da se posveti gospodarstvu i da bude u poslu na pomoć svom ocu, koji je sve više slabio i stario.

3) - Na očinskom imanju

Sin seljačkih roditelja, Alojzije je smatrao, da je seljački život bliži Bogu, jer se, obrađujući zemlju, uvjerio, kako je ratar na poseban način ovisan o Bogu. Led, kiša, suša, bolesti usjeva i stoke, svakovrsne nepogode, sve ga to upućuje na Boga, Stvoritelja, Uzdržavatelja i Upravljača svega stvorenoga.

Njegovu ocu ova odluka nije bila po volji. Smatrao je, da Alojzije ne ostvaruje njegove težnje, želje, pa i ambicije, koje je gajio u svome srcu obzirom na njega i na njegovu životnu karijeru. On je znao to svoje negodovarije pokazati i izvana oštrim postupkom s njime. Čak je izgledalo, da s Alojzijem strože postupa negoli s ostalom djecom. Jedino je majka Barbara razumijevala Alojzija, branila ga je pred ocem i nastavljala svoj post i molenje Gospine krunice za njega (52).

Kada se 1. ožujka 1919, prema odluci regenta Aleksandra od 24. veljače 1919, u Beogradu sastalo državno vijeće, koje je imalo pripraviti ustav, ustanovilo se, da među pozvanim predstavnicima nema razmjera obzirom na pojedine krajeve. U znak negodo-

(50) Prema pripovijedanju kardinalove sestre Štefanije u Samoboru, siječnja 1966. - Pismena sjećanja vlč. L. Povše o razgovorima s kardinalom. - ISIDOR 163.

(51) Saopćio Janko Penić, gl. gore bilj. 10.

(52) Podaci gđe Ane Bucković, gl. gore pogl. I, bilj. 14.


57

II - ŠKOLOVANJE I SVEĆENIČKI POZIV

vanja Stjepan Radić i Karlo Kovačević, koji su bili određeni, da predstavljalju Hrvatsku republikansku seljačku stranku, ne odoše u Beograd. Hrvati, naime, nisu htjeli, da se s njima postupa kao s «oslobođenima i okupiranima», nego kao s ravnopravnima prema načelu samoodređenja naroda. Stjepan Radić stoga još snažnije nastavi svoju političku aktivnost i stvori pokret, koji se u ono doba silno razvio i postao političkom i društvenom snagom, s kojom se moralo računati. Nažalost, znao je u svojim pretjeranim govorima napasti i biskupe i katoličko svećenstvo.

U takvim se prilikama Alojzije našao u Krašiću, gdje se Radićeva stranka kao i drugdje po hrvatskim selima učvrstila. Iako se nije bavio politikom, ipak nije mogao ostati ravnodušan obzirom na pretjeran i neopravdan način djelovanja Stjepana Radića protiv klera i crkvenog života.

U zimsko je vrijeme boravio kod kuće u Krašiću, a ostalo bi vrijeme provodio na očevu posjedu Kamenarovo, koji se nalazi na putu iz Krašića prema Ozlju blizu Kupe. Subotom popodne bi se vratio kući, a u ponedjeljak bi opet otišao. Tu je on iskusio neposredno na sebi sve tegobe, žalosti, ali i radosti seljačkoga života. Obrađivao je polje, kopao, sijao, kosio, prskao lozu, brao plodine, pametno rukovodio brojne težake u poslu. U Brezariću je svojoj sestri pomagao pri gradnji kuće. Umio je dobro rasporediti posao tako, da je svaki težak bio dovoljno zaposlen. Mijenjao ih je na poslu, da ne bi uvijek morali isto raditi, da im posao ne bude dosadan ili pretežak. Pri tome se u svojoj nježnoj ljubavi prema majci brinuo, da u kuhinji budu uvijek nacijepana drva, jer je to muški posao (53).

Granulo je proljetno sunce godine 1920, prolistali su šumarci i zazelenjeli se obronci na Stepinčevu posjedu Kamenarovo. Alojzije se grijao na Božjem suncu, slušao pjev ptica, promatrao život bilja i životinja i tako se u njemu razvijao dar opažanja, koji je po naravi posjedovao i kojim se kasnije mnogo puta služio u svojim propovijedima da prispodobama iz prirode osvijetli istine svete vjere.

Kao sin ugledna i imućna seljaka, kao svršeni gimnazijalac s maturom, te kao bivši časnik austro-ugarske vojske, a napose zbog svoga neporočna vladanja i života uživao je Alojzije veliki ugled među seljacima, a posebno među svojim vršnjacima.

(53) Prema pripovijedanju kardinalove sestre Roze u Krašiću, prosinca 1966.


58

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Stupio je u katoličko omladinsko društvo. U njemu je okupljao ostale mladiće i organizirao ih. S njima se rado kuglao. Svojom djelatnošću je oživio svu seosku mladež u Krašiću. Vodili su ga visoki ideali, iako se bavio poljoprivredom. Čitao je Seljačke novine, koje su nakon prvoga svjetskog rata počele izlaziti u Zagrebu, i u njima je surađivao. Pretplatio se i na Hrvatsku prosvjetu. Čitao je mnogo, ne samo novine, već i časopise i knjige. U vatrogasnom društvu i gospodarskoj zadruzi bio je blagajnik. Neko je vrijeme vodio i gospodarsko društvo u Krašiću (54).

Kao član katoličkog omladinskoga društva sudjelovao je godine 1922 na velikom slavlju sveslavenske i međunarodne katoličke omladine u Brnu. Na to veliko slavlje, koje prirediše bratske katoličke češke i slovačke organizacije, došlo je iz Hrvatske oko 1.500 osoba. Bili su zastupani svi staleži, a najviše seljačka organizirana omladina. Kao uvijek u sličnim zgodama među ljudima, koje vežu isti ideali, sklapala su se poznanstva, ljudi su se upoznavali i davale se pobude za novi rad.

Za smještaj Hrvata je bila predviđena jedna velika srednjoškolska zgrada, u čijim sobama je bilo prostrto dosta ražene i pšenične slame. Tu se smjestio i Alojzije. Upoznao se s lijevim i desnim susjedom, s kojima je imao prospavati na toj slami. Uz njega se nalazio seljak Mijo Cizerle iz Preloščice kod Siska i svećenik Matija Ivšić. Mijo i Alojzije se odmah sprijateljiše i ostadoše zajedno cijelo vrijeme boravka u Brnu. Zajedno su razgledavali grad i njegove znamenitosti, no napose su se zanimali za gospodarsku izložbu, koja je bila priređena za one dane te su je dnevno posjećivali, Jednog dana, kad su razgledavali tu izložbu, reče Alojzije Miji:

— Miško, vidi se, da smo mi pravi seljaci i seljačka djeca. Ovi drugi lete po kojekakvim paradama, pa, nažalost, i naši seljački omladinci, koji su došli ovamo.

Na svečanom je ophodu Alojzije obučen u narodnu nošnju pred skupinom Hrvata nosio veliku hrvatsku zastavu.

Kada se kasnije s Mijom sastao u Zagrebu, predmet su njihova razgovora bili i opet selo i seljački život. Pripovijedao je o svom gospodarstvu, a napose o svojim lijepim vinogradima, koji su mu bili veliko veselje, zatim o svom radu i nastojanju, da poboljša i unaprijedi gospodarstvo. Zanimao se za gospodarske,

(54) Pismo Leopolda Rusana, remetskog župnika, g. 1962. - Pismo Josipa Lončarića, gl. gore pogl. I, bilj. 37.


59

II - ŠKOLOVANJE I SVEĆENIČKI POZIV

društvene i kulturne prilike Mijina sela, a i cijelog posavskog kraja oko Siska. U njemu se odmah moglo lako prepoznati nesebična i nepatvorena, ali školovana seljaka i seljačkog prijatelja, koji je u svom srcu nosio veliku ljubav prema selu i seljaku (55).

Već je tada Alojzije gojio sućut prema slabijima i siromašnima i pomagao im. Mali čovjek mu je bio osobito na srcu.

U kući su imali slugu iz Donjega Pribića. Zvali su ga Duda. Bio je duševno nerazvijen, ali je radio, što mu se kazalo. Alojzije se posebno brinuo za njega. Svake ga je nedjelje brijao i rekao bi mu (56):

— Duda, daj da te uredim, da i ti znaš, da je danas nedjelja.

Uza svu radinost, Alojzije je prolazio selom, brežuljcima, dolinama, šumama, uvijek u nekoj zamišljenosti. Bio je vrlo ozbiljan. Njegovi ukućani nisu opazili, da bi se u to vrijeme bilo kada od srca nasmijao. Svima je pružao primjer gorljiva vjernika. Nedjeljom bi i blagdanima redovito polazio župnu crkvu na sv. misu i pristupao bi k sv. sakramentima. Isusovac o. Bruno Foretić bio mu je redovitim ispovjednikom, pa je zato k njemu često dolazio u Zagreb (57). Rado je posjećivao Marijina svetišta.

Kako je u Krašiću stara župna crkva uklopljena u novu, koja je sagrađena godine 1913, Alojzije bi se redovito povukao u staru crkvu i ondje obavljao svoje pobožnosti, jer je ondje bilo više mira, koji je omogućivao veću sabranost.

Terezija Penić, majka dr. Janka Penića, često ga je promatrala u molitvi. Vidjela ga je kako sabrano i pobožno moli. Pa kada se njezin sin jedne godine kao bogoslov vratio u Krašić na ljetne praznike, reče mu ona (58):

— Sinek, škoda ti je ovoga dečka! Vidiš, kak se lijepo i pobožno moli u crkvi. Kaj se bu vani u svijetu potepal? Kaj ne bi mogal biti svećenik?

— Mama, odgovori joj sin, kako ne bi mogao, samo da hoće.

— Da bi mu dragi Bog rasvetlil pamet! — reče na to majka. — Daj ga i ti nagovaraj!

(55) MIJO CIZERLE, Nadbiskup - koadjutor i naše selo, u Hrvatska straža (26. VI. 1934) br. 143.

(56) VD III 182.

(57) D.N., Život našega nadbiskupa, u KL 95 (1944) 293. - Pismo Josipa Lončarića, gl. gore pogl. I, bilj. 37.

(58) Saopćio Janko Penić, gl. gore bilj. 10. - Pismo Josipa Lončarića, gl. gore pogl. I, bilj. 37.


60

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Kada je vozio vino na prodaju u Karlovac, jednom je rukom držao uzde, a drugom krunicu. Ljudi su zastajali i začuđeni gledali mladoga kočijaša, kako moli krunicu (59). Njegov otac, župnik, prijatelj klerik i rođaci bili su uvjerenja, da on nije za svjetovni stalež, jer su vidjeli, da se nekako nije snalazio u svijetu (60).

I on sâm je osjećao, da još nije na pravome mjestu. Mnogo je razmišljao o konačnom cilju čovječjega života. Kolika je bila njegova povučenost, kolika je bila njegova pobožnost i visoko poštivanje svećeničkog staleža, razabire se i iz slijedećega dogođaja. Bilo je to godine 1920, kada se iza prvoga svjetskog rata pojavio među svećenstvom pokret za provođenje nekih obnova u svećeničkom staležu, napose s obzirom na celibat. Alojzije je išao jednoga dana u crkvu. Na putu ga zaustavi apotekar Andrašević te mu reče:

— Ti si klerikalac, pa će te sigurno zanimati ova brošura — i dade mu program toga pokreta, koji su u ono doba prozvali «žutim pokretom», zbog žute boje omota te brošurice, koja je sadržavala program spomenutog pokreta. Bilo je tu 250 potpisa svećenika, a među njima je Alojzije našao i potpis svoga župnika, koji je to učinio zbog neke nesuglasice, koja je izbila između njega i nadbiskupa dr. Bauera.

Kada je kao kardinal to pripovijedao u Krašiću, dodao je (61):

— Pogledao sam to i bilo mi je bolno u duši, jedva sam toga dana došao do crkve.

Njegovu pobožnost i sabranost u molitvi uočila je i njegova sestra prigodom svoga vjenčanja. Prema mjesnom običaju Alojzije ju je vodio k oltaru. Kada stigoše pred oltar, Alojzije klekne zajedno sa svojom sestrom na pripravljeno klecalo i zadubi se u molitvu. Bio je tako sabran, da nije ni opazio župnika, koji je neko vrijeme mirno čekao, da započne obred vjenčanja. Tek kad ga je župnik rukom lako dotaknuo i rekao mu: «Daj mjesto zaručniku», opazi, da nije na pravome mjestu te se smjerno ukloni i ustupi mjesto zaručniku. Toga se dana u roditeljskoj kući sve veselilo, bilo je prema običaju i plesa, no Alojzije osta i tu iznimka kao i u ostalim sličnim prilikama seljačkog života, tih, miran, skroman, zamišljen (62).

(59) Pismo kardinalove sestre štefanije, gl. gore bilj. 1.

(60) Pismo Josipa Lončarića, gl. gore pogl. I, bilj. 37.

(61) VD I 64.

(62) Pismo kardinalove scstre Štefanije, gl. gore bilj. 1.


61

II - ŠKOLOVANJE I SVEĆENIČKI POZIV

Kako je djelovao u katoličkim organizacijama i s kakvim ugledom, pokazuje i slijedeća činjenica. Dne 17. lipnja 1922 imala se u Krašiću obaviti kanonska vizitacija župe i podijeliti sv. potvrda. Imao ju je obaviti zagrebački pomoćni biskup mgr. Dominik Premuš, koji je svima bio mio, jer je bio uviđavan, demokratski raspoložen i pravedan. Bilo je to za vrijeme političkih izbora. Među seljacima je vladalo neko natjecanje, koja će, naime, od uglednih obitelji, a bile su dvije, Stepinci i Ilijanići, biti u pripremama prva. K tomu se istovremeno razmahala i izborna borba.

Pročulo se, da će jedna stranka osujetiti svečani doček biskupa. Došlo je i do prepirke. Alojzije, kako je bio miroljubiv i uravnotežen, razložio je seljacima, da se ne radi ni o Stepincima, niti o Ilijanićima, već o zajedničkoj stvari cijelog Krašića. Dan prije biskupova dolaska obilazio je još kasno u noć po kućama i pozivao svoje vršnjake da spreme zastave i konjicu, da na Krašiću ne ostane sramotan žig zbog nepoštivanja biskupa, koji dolazi da mladeži podijeli Duha Svetoga te pregleda kršćanski život u župi. Njegov trud nije bio uzaludan. Duhovi su se dali urazumjeti. Smireni, sutradan prirediše biskupu sjajan doček (63).

Kad je jednog dana vozio bačve u vinograd, na strmini mu se poplašiše konji, te s kolima i cijelim tovarom srnuše u potok. Sav se smočio. Sve je teklo s njega. Kad je stigao kući, pokazao se ovako mokar majci te joj reče (64):

— Mama, ja ti nisam za gospodara.

Osjećao je, da još nije na pravom mjestu. Tom ga je prilikom rudo od kola udarilo snažno u želudac, od čega je kasnije osjećao i neke boli, osobito kad se mijenjalo vrijeme.

4) - Zaruke?

Godine su prolazile. Alojzije je po očevu sudu bio sasvim zreo za ženidbu. Otac se počeo ozbiljno baviti mišlju, da ga oženi. Kanio mu je ostaviti dvokatnicu, koju je kupio u Karlovcu. Ondje su u ono vrijeme bile smještene dvije vojničke pukovnije, 96.a zajedničke vojske i 26. domobranska, pa su se stoga djevojke lako udavale, a mladiću nije bilo teško naći djevojku.

Alojzijev je otac u Karlovcu poznavao obitelj Barić, koja se bavila trgovinom vina na veliko. Bila je to bogata i ugledna

(63) Prema pripovijedanju s. M. Mrzljak, prosinca 1968, u Rimu.

(64) Prema pripovijedanju kardinalove sestre Štefanije, u Samoboru, 1966.


62

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

obitelj. Iz te je obitelji, prema očevu planu, Alojzije imao uzeti djevojku i, kako je kasnije sâm kao kardinal pripovijedao, dobio bi bogat miraz.

Drugi je nacrt otac pravio s djevojkom iz obitelji Medven u susjednoj župi Prekrižju. Ta obitelj i danas postoji u istoj župi. Djevojka bi mu iz te obitelji donijela miraz od 32 jutra šume, zvane Bukovica. Šuma je bila sačuvana i zrela za sječu. Bila je to milijunska vrijednost. Nije bilo Krašićanca, koji je prolazio kroz Bukovicu, a da mu se ne bi u srcu javila želja da se domogne te Medvenove šume (65).

Iako ga je ovako nagovarao, ipak ga je ostavio slobodna, da sam bira drugaricu života. Rekao mu je:

— Sine, ženi se, otkud te volja!

Kako je godine 1923 umro Alojzijev brat Marko, koji je radio na velikom očevu posjedu u Kamenarovu, otac sada dade Alojziju taj veliki posjed. Zbog toga se Alojzije konačno odlučio da učini taj odlučni korak. Da osnuje obitelj u iskonskom kršćanskom duhu, ponudi ruku Mariji Horvat, kćerki svoga učitelja u osnovnoj školi, jer ju je poznavao kao dobru kršćanku.

Kako se ona s roditeljima preselila u Zagreb, ponuda je bila pismena, uslijed koje se među njima razvilo dopisivanje. Ona mu piše, da prihvaća ponudu, ali ga upozorava, da je ona siromašna, a on bogat, pa bi to možda s vremenom moglo biti na uštrb složna zajedničkog života. On joj odgovara:

«Danas se većina mladih ljudi ženi uistinu radi bogatstva, a možda je baš to bogatstvo i njihovo prokletstvo. Toga pak ja ne bih htio, i baš zato sam se čuvao, da ne nasjednem. Što Ti dopremiš to je tvoja stvar. Ja Ti neću nikad riječi prigovoriti. Glavno je, da Ti meni dopremiš obilje blagoslova Božjega, a toga može siromašniji više svojom pouzdanom molitvom i čvrstom vjerom, nego i najveći milijunaši».

Obećao joj je da će doći u Zagreb početkom siječnja 1924 na zaruke. Molio ju je, neka ne dolazi u Krašić, da se ne izlože kojekakvim naklapanjima. Prigodom toga sastanka u Zagrebu donio je zlatar Matko Janko, također krašićanac, prstenje, koje su si oni izmijenili.

No do zaruka, kako se obavljaju na selu, tj. pred župnikom i dvama svjedocima, nije došlo. Alojzije se prigodom toga sastan-

(65) Saopćio Janko Penić, gl. gore bilj. 10. - Prema pripovijedanju kardinalovih sestara Štefanije u Samoboru i Roze u Krašiću, prosinca 1960. - Pismo Josipa Lončarića, gl. gore pogl. I, bilj. 37.


63

II - ŠKOLOVANJE I SVEĆENIČKI POZIV

ka vladao otmjeno i nešto suzdržljivo. Kad mu je Matko rekao nakon izmjene prstenja, neka se poljube, on se je zacrvenio i kazao: «To nije sakramenat». To njegovo držanje načini na Mariju dojam «ledene» ljubavi, zbog koje nju «zebe».

Alojzije je nastojao u slijedećim pismima razjasniti kršćanski moral među mladima, koji se vole. No Mariju su počeli spopadati duševni nemiri. Dne 28. ožujka 1924 piše mu posljednje pismo. Njezin inače lijepi rukopis u tom pismu pokazuje uzbuđenost i nemir, koji ona priznaje. Saopćuje mu, da odustaje od ponude, jer ga drži «previše poštenim i plemenitim», a sebe smatra nedoraslom za njegova visoka moralna načela.

Alojzije joj, 2. travnja iste godine odgovara:

«Kad sam primio Tvoje pismo srušene su jednim časom sve moje lijepe osnove. Iznevjerio me dapače jednu cijelu noć moj inače tvrdi san. U mom srcu bjesnila je borba, ali već u jutro pobijedila je volja. Moj život teče mirno i veselo dalje».

Moli je, da se ne poda žalosti i svršava stihovima Šarićeve pjesme Orlu:

«Orle, kralj si ptica nebesnica

U visine

U plave vedrine

Zamako si najdalje.

Srce moje žudi još dalje,

Da poletim nebesnima svetim

Da mi duša praha se otrese

I drago mi gledat u nebesa.

Ova pjesma daje pravac momu dalnjem životu. I posljednju kap krvi, ako ustreba, žrtvovati za pobjedu kršćanske misli u Hrvatskom Narodu, koji je već počeo izdisati pod uplivom materijalizma. Vraćam Ti Tvoja pisma, a moje uništi, Marija! Budeš li i nadalje vesela u životnoj borbi, bit će mi veoma milo. Želi Ti mnogo sreće, a osobito mir i blagoslov Božji.

Vjekoslav Stepinac» (66).

(66) Tek 25. veljače 1974 došao sam u posjed dopisivanja između Marije Horvat i Alojzija Stepinca, 12 Marijinih i 6 Alojzijevih pisama. Svih 18 ovih pisama vanredno su pobudne naravi i mogla bi poslužiti mladim ljudima za poticaj, kako treba provođiti prema kršćanskim načelima predbračni saobraćaj između momka i djevojke.


64

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

4. - PROBUĐENO SVEĆENIČKO ZVANJE

Dr. Josip Lončarić pratio je svoje bivše pitomce na njihovim životnim stazama. Tako se mnogo zanimao i za Alojzija, koga mu je toliko preporučivao mgr. Matija Stepinac. U pismima, što ih je Alojzije za vrijeme rata pisao svome bivšem ravnatelju, mnogo zahvaljuje Bogu, što je imao sreću da bude odgojen u katoličkom zavodu, jer da istom sada dobro razumije, što za njega znači vjera (67). Kada se bio vratio s ratišta, posjetio je dr. Lončarića te mu saopćio svoju odluku, da se više ne kani vratiti u sjemenište. Dr. Lončarić ga je promatrao i ispitivao te se uvjerio, da u duhovnom životu nije ništa ni popustio ni nazadovao; pače, postao je ozbiljniji i zreliji, i žalio je, što je učinio tu odluku. Počeo se baviti mišlju, kako da mu uzdrma savjest i kako da ga uvjeri, da imade potrebne sposobnosti i Božji poziv da postane svećenik.

1) - Lončarićev zahvat

U Zagrebu je postojala i lijepo radila svećenička Marijina kongregacija. Na njezinim je sastancima po koji od članova držao predavanje. Jednoć zapadne i dr. Lončarića dužnost da održi duhovno predavanje. Poslije predavanja reče prisutnim svećenicima, da znade za jednoga divnog mladića u Krašiću, koji sigurno ima svećeničko zvanje, no da sada luta i ne zna kamo će. Preporučio ga je nazočnim svećenicima u molitve (68).

No, on se time nije zadovoljio. Nakanio je na Alojzija izvršiti izravan i snažan juriš. Odlučio je izravno zahvatiti u njegovu savjest. Godine 1924, u proljeće, napisa u svećeničkom glasilu Sacerdos Christi opširan članak o sv. Klementu Hofbaueru (1751-1820), apostolu Beča, koji se kao pekarski naučnik istom u zrelim godinama odlučio stupiti u svećenički stalež, te je nakon mnogih pokušaja i doživljaja ipak uspio na bečkom sveučilištu svršiti bogoslovske nauke (1780-1784). Iza toga je hodočastio u Rim, gdje upozna red redemptorista, stupi u nj, i u 34. godini života bi zaređen za svećenika. Djelovao je zatim vrlo uspješno u Varšavi, dok nije bio odande izagnan, a odonda je plodonosno

(67) Pismo Josipa Lončarića, gl. gore pogl. I, bilj. 37.

(68) Pismo Leopolda Rusana, gl. gore bilj. 54. - Prema osobnom sjećanju pisca, koji je prisustvovao toj konferenciji.




65

II - ŠKOLOVANJE I SVEĆENIČKI POZIV

djelovao u duhovnoj pastvi u Beču sve do svoje smrti. Dr. Lončarić je u članku ovaj primjer primijenio izravno na Alojzija (69):

«Ja sam navlaš opširnije opisao mladost Hofbauerovu i pokazao, kako je taj veliki svetac i apostol carskoga Beča došao napokon do toga, da je ipak postao svećenikom. Na svoje smo oči gledali sve one silne zapreke, što ih je nalazio na tom putu. Hofbauer je ipak postao svećenikom u znak: Koga Bog zove u svećenike, on će svećenik i postati, bilo to prije ili kasnije, samo neka se ne ogluši njegovu pozivu.

Samo još nešto. Cijelo vrijeme, što sam ovo pisao, imao sam pred očima jednoga mladića Hrvata, mladića iz čestite seljačke katoličke kuće. Što ga ja znadem, a što mi kazahu i drugi, a nedavno i njegov otac, mladić je dobar, čestit. On je želio da postane svećenikom, a željeli su to i njegovi roditelji, i ne znam, tko više, da li otac ili majka. U to je nadošao rat, mladić je morao na ratište, a to je pomrsilo račune i njemu i roditeljima. Ali i u ratu, i u strjeljačkim jarcima mladić je taj ostao dobar, svim srcem odan Bogu. Vrativši se kući, ostao je u svijetu, ali u svijetu kano da ne nalazi mira, u svijetu kao da za nj nema sreće ni zadovoljstva. Čitajući povijest apostola grada Beča i opisujući glavne momente mladenačkog njegova života, dok nije postao svećenikom, mislio sam često na ovoga našega mladića i pomišljao, ne zove li Bog i njega u svetište svoje, makar ga je sudbina života udaljila od njega. Ali kad znademo, da je i ova sudbina u planu providnosti Božje, zar je preuzetnost misliti, da će i taj mladić na koncu konca ipak biti svećenik?

Daj ga, čestiti čitatelju, preporuči nebeskoj Gospi barem jednim uzdahom».

Taj je broj spomenutog časopisa dr. Lončarić s popratnim pismom od četiri stranice poslao Alojziju u Krašić, pozivajući ga, da zrelo razmisli i da se već jednom hrabro odluči za zvanje, za koje ima potrebna svojstva, jer da je on taj mladić, na koga je pri pisanju mislio.

2) - Duševni potres i borba

Pismo je bilo za Alojzija, kako je on to sâm kasnije priznao, «kao grom iz vedra neba», koji ga je «silno potresao» i u

(69) Sacerdos Christi 3 (1924) 87-91.


66

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

njemu prouzročio «veliku i tešku borbu», koja je trajala tri tjedna (70).

S tom nutarnjom borbom krenuo je u Đakovo na orlovski slet, gdje se upoznao s abiturijentom Franjom Šeperom. Obojica nisu ni slutila, da će se doskora sastati u Rimu kao svećenički kandidati, i da će kasnije zajedno obrađivati njivu Gospodnju. Jedne večeri povjeri Alojzije Šeperu da će po svoj prilici u bogosloviju. Kanio je u Innsbruck, dok ga je dr. Lončarić nagovarao da ide u Rim.

U tom je međuvremenu Alojzije postavljao sebi pitanje: Što da uradim? Kamo ću sada? Je li ovo moj pravi poziv? Hoću li moći opet sjesti za stol i zadubiti se u knjige, ta već je osam godina — i to kakvih! — što sam napustio studij? Hoću li moći opet prihvatiti taj teški posao? Hoću li izdržati u svećeničkom staležu? Što, ako pođem tragom onih svećenika, koji ne daju dobar primjer vjernicima? A ipak onaj, koji me pozna, tvrdi, da imam zvanje. Takva su se i slična pitanja rojila u njegovoj glavi.

U toj borbi ode u Zagreb k o. Bruni Foretiću, isusovcu, koji mu je bio ispovjednikom od drugoga gimnazijskog razreda, da se s njime posavjetuje. Došavši k njemu, povjeri mu stanje svoje duše i veliku duševnu borbu i svoje kolebanje. O. Foretić, koji je dobro poznavao svoje duhovno dijete, sasluša mirno njegovo pripovijedanje i uspije ga uvjeriti, da ima potrebna svojstva za svećenički stalež. I sada je konačno sazrela njegova odluka: Idem u bogosloviju.

3) - Put prema bogosloviji

Ali kamo? U toj zabrinutosti sretne jednoga dana pred svojom kućom u Krašiću Janka Penića, koji je 27. srpnja godine 1924 bio zaređen za svećenika u zagrebačkoj katedrali i odmah se nakon ređenja vratio kući da sve spremi za prvu sv. misu. Prva mu je riječ nakon pozdrava bila:

— Čuješ, Janko, ja držim, da imam svećeničko zvanje. Spremam se u sjemenište, ali ne znam kamo. U zagrebačko ne bih htio ići, jer imam puno kolega, što iz škole što iz vojske, pa ne bih nikada imao mira. Kanim u inozemstvo. Bavim se mišlju, da pođem u Innsbruck. Ondje je nekoć studirao i moj stric Matija Stepinac.

(70) VD I 30 sl.; II 65 sl. - STJEPAN SAKAČ, Barbara Stepinac 373-8,


67

II - ŠKOLOVANJE I SVEĆENIČKI POZIV

Janko mu preporuči, da posjeti dr. Lončarića, s kojim su obojica podržavala srdačne veze i da se s njim posavjetuje (71).

Slijedećih dana Alojzije se uputi u Zagreb k dr. Lončariću i povjeri mu, da se konačno odlučio stupiti u svećenički stalež, na što ga nisu potakli zemaljski računi i ciljevi, već zrelo promišljanje i srdačne molitve, no ne zna u koje sjemenište da pođe. Izložio mu je svoju nakanu, da pođe u Innsbruck, jer da dobro zna njemački, a mislio je, da se predavanja ondje drže na njemačkom jeziku. Dr. Lončarić se obradova promjeni Alojzijeve odluke, vidjevši da njegov članak i pismo nisu ostali bez uspjeha. Malo se zamislio, pa mu reče (72):

— Lojzek, ti si imućan od kuće. Najbolje je da odeš u Rim u Germanikum. Tvoj otac može plaćati tamošnju taksu.

Još ga je jedna briga mučila: kako će s latinskim jezikom? U Rimu se predaje na latinskom jeziku. Osam godina nije vidio više latinske knjige, hoće li moći tu poteškoću svladati? U toj brizi ode u Jasku u franjevački samostan i od o. Šimuna Sirkovića posudi Tanquereyevu dogmatiku. Nekoliko je dana kod kuće čitao tu knjigu i vidio, da latinskim jezikom dobro vlada i da nema u tome pogledu nikakvih posebnih poteškoća. Sada se, a još više kasnije u Rimu, osvjedočio, kako su naše gimnazije bile na visini. Rekao je (73): — Prve u Europi.

4) - Primljen u zavod Germanikum

Vrativši se u Krašić, napiše pismo svom bivšem kolegi iz gimnazije Nikoli Kolareku, koji se nalazio na praznicima u ljetnikovcu zavoda Germanicum San Pastore (Gallicano, Palestrina). Javio mu je da se želi posvetiti svećeničkom staležu i studirati u Rimu. Zamolio ga, da se propita kod rektora Germanikuma, uz koje bi ga uvjete htio primiti u zavod. Kolarek je otišao k rektoru zavoda Hoffmannu, koji je i sâm nekoć bio pitomac toga zavoda zajedno sa slugom Božjim zagrebačkim pomoćnim biskupom Josipom Langom. Hoffmann ga zapita, kako se zove taj njegov kolega? Kada je čuo ime Stepinac, zapitao je:

— Je li on možda u rodu s kanonikom Stepincem?

Kada je saznao, da se doista radi o kanonikovu rođaku, odrješito odgovori, da ga prima bez ikakva premišljanja. Spome-

(71) Pismeno saopćio Janko Penić, gl. gore bilj. 10.

(72) Pismeno saopćio Dragutin Hren, gl. gore bilj. 2.

(73) VD II 66.


68

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

nuo je, da već pozna Alojzija po pismima, što ih je pisao s fronte kanoniku Matiji u Varaždin, a Matija ih je objelodanio u časopisu insbruških pitomaca (74).

I dr. Lončarić je sa svoje strane nastojao Alojziju osigurati prijem u Germanikumu. Dne 3. listopada godine 1924 piše on rektoru Germanikuma u Rim pismo na šest stranica. U pismu moli rektora, da bi Alojzija primio kao pitomca u zavod, Opširno mu je prikazao, kako je Božja providnost na poseban način bdjela nad tim mladićem, koga mu preporučuje i izražava radost, što je on bio sredstvo u rukama Božjim za ostvarenje toga svećeničkog zvanja. Naglasuje mladićevo rodbinstvo s pokojnim Matijom Stepincem, koji je umro na glasu svetosti i dodaje Alojzijev kratki «curriculum vitae». Napomenuo je, da je mladić već osam godina izvan studija i zamolio, da bi se ova okolnost uzela u obzir. Smatra, da će mu studij biti olakšan zbog poznavanja njemačkog i talijanskoga jezika.

Brzo je dobio odgovor iz Rima, u kojemu rektor saopćuje, da bez daljnjega prima Alojzija u zavod te o tome šalje dokumenat, što ga je 7. listopada izdao general družbe Isusove. Dr. Lončarić uruči taj dokumenat Alojziju, 15. listopada 1924.

Alojzije se obradovao, da je njegov problem tako povoljno riješen te se odmah počeo spremati za put u Rim. Budući da je nadbiskup dr. Antun Bauer otputovao u Rim prije negoli je stigao odgovor iz Rima, Alojzije se nije javio nikome na duhovnom stolu, jer je dr. Lončarić obećao, da će sve urediti s nadbiskupom. Jedino je saopćio čitavu stvar nadbiskupovu tajniku (75).

5) - Na putu u Rim

Jednoga dana u listopadu otkrije Alojzije svoju najnoviju odluku majci, ali malo zagonetno:

— Mama, reče joj, mi ćemo se skoro rastati. Majka ga zabrinuto pogleda te mu reče:

— Lojzek, ja sam već stara, kam buš išel?

Sada joj on otvoreno saopći, da kani otići u Rim, da se pripravi za svećenički stalež. Tu svoju odluku saopći i ocu, koji se spremno obvezao, da će za njega plaćati. U obitelji zavlada veliko veselje, a najviše se radovala majka, jer se tako uvjerila,

(74) Pismo N. Kolareka, gl. gore bilj. 10.

(75) VD II 65 sl. - Pismo Josipa Lončarića, gl. gore pogl. I, bilj. 37


69

II - ŠKOLOVANJE I SVEĆENIČKI POZIV

da njezine molitve i postovi nisu bili uzaludni. Ona je i dalje čuvala svoju tajnu, nastavila je moliti i postiti za svoga Lojzeka. Prije njegova odlaska dao je otac pripraviti svečani obiteljski ručak. Jednom zgodom reče on svojoj ženi:

— Stara, ti buš još velike stvari doživjela s našim Lojzekom, ali ja ne bum.

Krajem listopada g. 1924 otputova Alojzije s isusovcima o. Stjepanom Sakačem i Nikolom Maslaćem u Rim. Odabrali su najkraći put: Zagreb - Rijeka - Ancona - Rim. Alojzije je putem malo govorio. Bio je ozbiljan kao uvijek i zamišljen. Probudile su se u njegovu sjećanju uspomene iz ratnih godina, pa onda njegova čvrsta odluka, da neće stupiti u svećenički stalež, njegova borba sa samim sobom nakon onoga pisma i članka dr. Lončarića, probuđeno zvanje, nakana studirati u Innsbrucku, pa onda onaj odlučni stav dr. Lončarića, da mu je mjesto u Rimu: sve se to sada jedno za drugim nizalo pred očima njegove duše. Konačno je došao do zaključka, da se u njegovu životu sve odvija drugačije negoli je on u prvi mah mislio i želio (76).

6) - Tajnoviti put Božji

Ovaj veliki duševni preokret u Alojzijevoj duši za obična promatrača predstavlja veliko iznenađenje. Onaj, koji je čvrsto odlučio — a Alojzije je imao jaku volju — stupiti radije u koji god stalež, samo ne u svećenički, najednom postaje kandidat toga staleža, i to s uvjerenjem i potpuno svojevoljno.

Njegova odluka, da ne stupi u svećenički stalež, nije proizašla iz kakva duševnog raspoloženja, koje se u njemu nije zapažalo. On je bio ozbiljan, vedar i posve zdrav mladić (77). Krašićku je omladinu upravo on oživio.

(76) VD I 30 sl.; II 65 sl.

(77) Dne 3. srpnja 1924 izdali su liječnici dr. Dinko Sučić i dr. Karlo liječničku svjedodžbu kao prilog molbi za namještenje Stepincu kad je imao 26 godina. Ova svjedodžba glasi:

«Anamneza: Kao dijete i kasnije uvijek zdrav.

Status: Srednje visok, srednje razvijene muskulature i potkožnog masnog tkiva. Glava normalno konfigurirana, pupile okrugle, jednako široke, reagiraju dobro na svijetlo i akomodaciju. Vrat bez patoloških promjena. Thorax simetričan, dobro sveden obje polovice sudjeluju jednako kod disanja. Granice pluća straga 11 torakalni nastavak, sprijeda 6 rebro, dobro pomično. Perkutorno nad čitavim plućima jasan plućni zvuk, auskultatorno čisto vesikularno disanje. Srce u normalnim granicama, tonovi čisti, šumova nema.

Abdomen: Jetra i slezena nisu povećane. Inače se ne pipa nikakova patološka rezistanza. Ekstremiteti u redu. Refleksi prisutni».


70

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Ta bi se odluka, s naravnog gledišta, mogla smatrati nekom neobičnom bojažljivošću i strahom, da mu se ne bi možda nešto dogodilo, što je bilo uzrokom pada pojedinih nesretnih svećenika, s kojima se u životu sreo. No, ta Alojzijeva odluka u zreloj dobi, nakon ratnih iskustava, u kojima je pokazivao veliku srčanost i neustrašivost duha, nije bila samo neka plašljivost, niti je bila učinak kakve tajne krivnje ili razočaranja u svojim osjećajima, ili možda podcjenjivanja toga staleža, već upravo protivno. Bila je plod dubokog poštivanja svećeničkog staleža i ozbiljnog shvaćanja svećeničkih obveza. Dok je on s jedne strane jasno spoznavao ideal svećeničke savršenosti, spoznavao je s druge strane lomnost, bezdan, bijedu i slabost ljudske naravi.

Gospodin ga je u svojoj providnosti ostavio slobodna, da se sâm odluči, pa je tako Alojzije slobodno birao sad ovo sad ono. U tom stanju još nije bio svjestan svetopisamskih riječi (78): «Bogu ništa nije nemoguće», kao i onih sv. Pavla (79): «Sve mogu u onome, koji mi daje snagu». Njegova poniznost se još nije podigla do neograničena pouzdanja u Božju pomoć.

Nije moguće znati više o onome, što se sve tada u njemu zbivalo.

Milost često puta pripravlja dugo, polagano i strpljivo takve časove s divnom nježnošću i pažnjom, pa onda iznenada takne dušu u njezinoj dubini, kamo nijedan stvor ne može prodrijeti, već samo on, koji je njezin gospodar. Tajnovite niti, što ih je Božja providnost tako dugo oko njega plela, najedanput su ga Božjom snagom sapele i stisnule, da se duša, koja se prepustila Božjem milosnom djelovanju, nije više ni znala, ni mogla oteti, nego mu se posve spremno prepustila da slijedi Božji poziv.

Alojzije se prepustio tome nutarnjem poticaju. Sebe je preobratio i poništio odluku, da će sve drugo prihvatiti, samo ne svećenički stalež. Zato mu je Gospod kao nagradu dao nove sile, milost, snagu, nutarnji mir.

Alojzijeva ozbiljnost u seljačkom životu i radu, ona zamišljenost, ono nezanimanje, dok je otac planirao da ga oženi, sve je to bilo kao neka tajanstvena koprena, koja je prekrivala ono, što se u njemu zbivalo. Bilo je to naime osjećanje, da nije na pravom mjestu, bili su to unutrašnji poticaji, da prihvati svećenički stalež. Sve se to od vremena do vremena u njemu javljalo kao neka tjeskoba, nepouzdanje u samoga sebe, neodlučnost, neizvjesnost.

(78) Lk 1, 37.

(79) Flp 4, 13.


71

II - ŠKOLOVANJE I SVEĆENIČKI POZIV

Ovo je, dakle, svećeničko zvanje bilo ishod od više činilaca. Tu su bile majčine molitve i post, tu je djelovala milost Božja, tu je bilo zrelo razmišljanje i odlučno prihvaćanje Božje milosti, tu je napokon vrlo važnu ulogu odigrao i vanjski poticaj sa strane njegova bivšega ravnatelja u orfanotrofiju. To je zvanje postiglo takvu čvrstoću, da je kao nadbiskup i kardinal znao kazati (80):

«Kad bih se još jedanput rodio, opet bi izabrao zvanje ili svećeničko ili poljodjelsko. Tu je čovjek nekako najbliži Bogu. Gledajte seljake: muče se i rade, ali vide, kako su u svemu ovisni o Bogu. U prirodi ga nalaze. Tu gledaju njegove tragove. Seljak za razliku od radnika svakoga časa gleda i osjeća svoju ovisnost o Bogu. Neprestano strepi, neće li mu ovo ili ono propasti u polju ili vinogradu, pa ga i to upućuje da bude vjeran i odan Stvoritelju. A onda ta šarolikost poslova! Ona upravo odmara i osvježuje čovjeka. Seljak se muči i brine, ali opet ima i doživljava relativno najviše radosti među svim laičkim zanimanjima. A onda, tko se danas trajno i uspješno odupire ideji komunizma i to bezbožnoga socijalizma? Svećenik i seljak».

Kada je Alojzije odlazio u Rim na filozofsko-teološki studij, u Zagrebu je već bilo suvremeno pitanje koadjutora nadbiskupu dr. Baueru, koji je već bio poodmakao u godinama. Nitko ne bi mogao tada ni slutiti, da je Božja providnost baš njega odabrala da preuzme tu službu i da će je već nakon deset godina morati obavljati.

5. - KRŠĆANSKO OBILJEŽJE RIMA

1) - Rim

U Rimu, «vječnom gradu», ne samo stoljeća, već i tisućljeća svjetske povijesti očigledno su prisutna. Tko ma i samo kratko vrijeme boravi u njemu, proživljava daleka stoljeća unatrag i razna povijesna razdoblja. Tu su naslagani razni povijesni slojevi: klasično-rimski, starokršćanski, srednjovjekovni, novovjeki i najmoderniji. Sve to pruža posjetiocu mnogo građe za proučavanje, uspoređivanje, razmišljanje, zaključivanje.

Tko je pak odlučio, da se u Rimu pripravlja za svećenički stalež, nalazi u povijesnim kršćanskim spomenicima mnogo po-

(80) VD II 126 359.


72

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

buda za vlastito umno i ćudoredno izgrađivanje. U njemu on udiše i biblijsko podneblje.

Na Kapitoliju stoje još i danas temeljni zidovi rimske državne pismohrane (tabularium), u koju bi uneseno također Isusovo ime, nakon što je bilo stanovništvo Palestine na zapovijed cara Augusta popisano.

Rimskoj crkvenoj općini upravio je sv. Pavao, g. 58, iz Korinta, u prijelomnom času svoga misionarenja, najopsežniju i bogoslovski najbogatiju poslanicu, koja tako snažno upliva na cijelu bogoslovsku znanost i crkveni život.

Odavle je on pisao, pod stražom kao uznik, svoje poslanice Kološanima, Filemonu, Efežanima i Filipljanima.

Isto je tako sv. Petar pisao svoju prvu poslanicu iz Rima, koga označuje imenom «Babilona». Njegov učenik sv. Marko napisao je u Rimu svoje Evanđelje. I sv. Luka, koji je sa sv. Pavlom stigao u Rim, po svoj je prilici napisao u njemu Djela Apostolska i Evanđelje.

U Rimu se dolazi u dodir s ostacima kršćanstva iz prošlih vremena u podzemnim katakombama, s različitim iskopinama prastarih nalaza. U klasičnim bazilikama uživljavamo se u jednostavnost crkvenih građevina, u renesansnim crkvama proživljamo bogatstvo crkvenih velikaša, a u baroku vanjski sjaj Crkve. Sve nam to govori o borbama i kušnjama, usponu i padanju katoličke Crkve.

No tu ne dolazimo u dodir samo s poviješću Crkve, već i s Crkvom u sadašnjosti, s njezinim životom i njezinim djelovanjem. Ogroman utjecaj imadu na misaonu snagu, maštu, samouzgoj volje i na izgrađivanje osobne duhovnosti razne crkvene svečanosti, Papine mise, svečana proglašenja blaženika i svetaca, razni događaji u crkvenom životu, koji se svi slijevaju u središte kršćanstva. To dobro znadu oni, koji su došli u Rim s dobrom nakanom da se izgrađuju pod mudrim vodstvom iskusnih odgojitelja.

2) - Germanikum

Zavod Germanikum, u kojem je Stepinac proveo sedam godina, nalazio se u ulici Sv. Nikole Tolentinskoga (1). Godine 1939

(1) A. STEINHUBER, Geschichte des Kollegium Germanicum-Hungaricum, 2 sv., Freiburg 1906. - P. STRATER, Die pädagogisch-aszetische Tradition im Collegium Germanicum zu Rom, u Zeitschrift für Aszese und Mystik 9 (Innsbruck 1934) 66 sl. - Korrespondenzblatt fur die Alumnen des Collegium Germanicum-Hungaricum 38 (Rom 1929) 7-12. - ISIDOR, Sieben Jahre im roten Talar, Speyer 1970.


73

II - ŠKOLOVANJE I SVEĆENIČKI POZIV

bila je ta zgrada radi građevnih planova Mussolinija porušena. Nova je zgrada sagrađena na istom mjestu, no pomaknuta je za nekoliko metara.

Stojeći pod utiskom nevolja, koje je reformatorski pokret u Njemačkoj prouzročio u 16. stoljeću, papin nuncij kardinal Morone dade sv. Ignaciju Loyolskom poticaj, da osnuje u Rimu zavod za odgoj svećenika iz te zemlje. On usvoji taj poticaj te odluči osnovati zavod, u kojemu bi se mladi ljudi odgajali u istinskom crkvenom duhu, u ljubavi i privrženosti prema Sv. Ocu papi, u poštivanju bogoslovskih znanosti, u bratskoj ljubavi za neumorni apostolat, da bi tako kao svećenici mogli uspješno djelovati nasuprot onim katedralnim kaptolima, u kojima su mjesta zauzimali kanonici, koji su napola ili posvema prešli na protestantizam.

Pošto je sv. Ignacije neodoljivom žilavošću svladao sve poteSkoće, papa Julije III (1550-1555) osnuje taj zavod s nazivom «Collegium Germanicum — Germanski zavod», koga je papa Grgur XIII (1572-1585) novčano osigurao.

U oblikovanju kandidata za svećenički stalež sv. Ignacije išao je novim putem. U pravilima, koje je sastavio za taj zavod, postavio je kao temelj duhovnu izobrazbu, jer znanstvenu je imao mladim ljudima pružati «Collegium Romanum», koga je papa Grgur XIII pretvorio u papinsko sveučilište.

Pitomci Germanikuma, koji imadu boraviti u Rimu punih sedam godina, daleko od prilika i utjecaja svoga rodnog kraja, dobivaju u Rimu novu domovinu, koja im pomaže, da uzmognu duhovno dozrijevati. Postojano druženje s 80 do 100 pitomaca šarolike narodnosti, zadojenih istim idealima, nevezanih u vedrim okolnostima za vrijeme ljetnih praznika u ljetnikovcu na prostranom rimskom polju, u planinarenju, sportu i slobodnom zanimanju unosi raznolikost u monotoni studentski život, odiše životnom radosti i veseljem.

Među germaničarima je napose značajna sloga i bratska ljubav, koju je duhovnik Pfülf bio nazvao «karizmom Germanikuma». Za taj Božji dar u zavodu se posebno molilo. O toj karizmi je nadbiskup Stepinac u zaključnom govoru nakon službenog posjeta uršulinskomu samostanu u Varaždinu, 20. listopada 1945, rekao slijedeće (2):

«Za vrijeme, što sam boravio u Rimu, vidio sam krasan duh

(2) Govor nadbiskupa Stepinca. Prepisala, 1. svibnja 1970, s. Marija Vincencija Barilović, uršulinka.


74

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

u kolegiju. Za punih sedam godina nisam opazio nijedan slučaj ozbiljne prepirke, makar je bilo dvanaest raznih narodnosti. S tim se visoko ponosio otac duhovnik. To je bio bitni pečat zavoda».

Za buđenje svijesti odgovornosti pitomci imadu udio u vodstvu zavoda. Dvojica od njih vode kao prefekti cijelu četu klerika, jedan vodi filozofe, a drugi bogoslove. Tijekom sedam godina povjerava se svakom pitomcu jedanput ili više puta koja služba u zavodu. Tko pozna mlade ljude, lako će shvatiti, kako njihovu plemenitu srčanost i požrtvovnost promiče pouzdanje, kojim poglavari njima povjeravaju na čuvanje i promicanje jedan dio baštinjene predaje.

Zapovijedi se nisu davale. Ono, što bi moglo novajliju otuđiti, tim načinom odgoja brzo iščezava i ustupa mjesto nutarnjoj spremnosti pitomaca i prelazi u jednostavnu i prirodnu pobožnost, koja pod južnim suncem vrlo dobro uspijeva. Samoodgoj volje i srca išao je za upoznavanjem i svladavanjem samoga sebe, za ispravljanjem vlastitih pogrješaka, za dubljim upoznavanjem otajstvene osobe Isusa Krista i njegova svećeništva, za spajanjem slobode s obvezom, osobnosti s odgovornošću prema zajednici. O tim se problemima nije mnogo govorilo, ali su putevi bili prešutno pokazivani, po kojima se ova pitanja rješavaju. Budući da se pitomci oblikuju za svećenike, koji će živjeti i raditi u svijetu, a ne u redovničkoj zajednici, izbor i raspored duhovnih vježbi je bio tako raspoređen, da svaki pitomac može prema vlastitom osvjedočenju, prema potrebama i nutarnjem poticaju odabrati i uzeti sa sobom u život ono, što mu odgovara, a da se ne veže na jednu zajednicu i njezin stoljećima utvrđeni red. Do unutrašnjih pobuda dolazili su pitomci putem bogoslužja pomoću razmatranja, pobudnih nagovora, koje je davao o. duhovnik zavoda. Samostalni dio rada na unutarnjoj izgradnji samoga sebe dobivao je svoju podršku i potporu u privatnim razgovorima s duhovnikom (3).

Cijelom nizu tih odgojnih sredstava odgovarao je sretan ishod, naime dubok vjerski život, svjež i nenamješten način života, koji se prirodno razvijao. Tko prelista povijest kolegija, koju je napisao kardinal Steinhuber, dugogodišnji rektor toga zavoda, ostaje zapanjen nad velikim brojem svećenika, koji su ovdje dobivali svoju svećeničku izobrazbu i oblikovanje. Od tih su neki postigli mučeničku krunu, kao Marko Križevčanin i Robert Johnson. Neki su stekli duboko znanje i učenost, kao Hettinger i

(3) ISIDOR 156 sl.


75

II - ŠKOLOVANJE I SVEĆENIČKI POZIV

Scheeben, a neki se usposobili za plodni pastoralni rad te se istakli ili kao natpastiri pojedinih biskupija ili kao obični dušobrižnici. Cio niz i naših Hrvata dobio je u tom zavodu svoj svećenički odgoj. Dosta je spomenuti zagrebačkog biskupa Martina Borkovića, bogoslovca Pavla Kolarića, rodom iz Bjelovara, koji je umro godine 1862 na glasu svetosti, slugu Božjega Josipa Langa, pomoćnog zagrebačkog biskupa, kao i dr. Josipa Stadlera, vrhbosanskog nadbiskupa.

Osim spomenute odgojne zadaće Germanikum je preuzeo i dužnost da podupire i upotpunjava znanstvenu izobrazbu pitomaca. Posebni «repetitor» je s pitomcima opetovao ono, što su na gregorijanskom sveučilištu upoznali. Posebni tečaj govorništva, pastirskog bogoslovlja i katehetike, koji su držali upravitelj i duhovnik zavoda, upotpunjavao je onu opću bogoslovsku izobrazbu.

3) - Ljetnikovci Germanikuma

Velika rimska vrućina, velegradski život te napet studij tražili su za mlade klerike razonodu. U tu svrhu Germanikum posjeduje dva ljetnikovca, San Pastore za ljetni odmor, i San Sabba za tjedni (4).

San Pastore leži na staroj Via Prenestina, u tihoj, slobodnoj rimskoj okolici, kojih 30 km istočno od Rima, a 8 km zapadno od Palestrine na podnožju sabinskog gorja. Kapela je posvećena sv. Pastoru, rimskom svećeniku i mučeniku iz 2. stoljeća.

U idealnoj samoći, usred prostranih maslinovih gajeva, gdje se čuje pjev ptica i revanje magaraca, a pod večer i cvrčanje cvrčaka, gdje se vidi divno plavetnilo južnog neba i prostrano rimsko polje, gdje se susreću priprosti i zadovoljni seljaci, gdje obližnje sabinsko gorje mami na izlete i planinarenje, pitomci Germanikuma imaju lijepu priliku da se kroz tri ljetna mjeseca odmore, međusobno pozabave i na djelu uvježbavaju za buduće svećenike.

Kad je Stepinac bio imenovan nadbiskupom, zahvaljujući nekome kolegi iz Germanikuma za čestitku na imenovanju, sjeća se lijepih i pobudnih dana provedenih u San Pastore riječima (5): «Kada sam čitao pismo, bilo mi je pri duši, kao da sam opet u San Pastore. O lijepih, nezaboravnih ferija u San Pastore! Nešto

(4) Korrespondenzblatt, 42 (1932) 7-12. - ISIDOR 91 sl.

(5) Pismo izabranog nadbiskupa Stepinca jednom Germaničaru, 15. VI. 1934.


76

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

takvo ne može se više nigdje naći na svijetu». Bivši špajerski biskup Izidor Marko Emanuel tvrdi, da je život u San Pastore bio blagdan sjenica bratske ljubavi (6).

Prema prastaroj predaji visokih rimskih škola četvrtkom se ne predaje. Taj se dan izrabi za tjedni odmor u drugom ljetnikovcu zavoda San Sabba na Aventinu. Bio je to nekoć samostan grčkih monaha, koji su u 7. stoljeću bili protjerani od Perzijanaca i Saracena iz samostana Sv. Sabe. Kasnije su ih zamijenili benediktinci, a njih cisterciti, koji su g. 1560 prešli u Santa Croce. Crkva je izgrađena u starom romanskom stilu i nosi biljeg prave srednjovjekovne monaške crkve.

U vedroj i tihoj prirodi mogli su se pitomci po volji baviti čitanjem ili razgledavanjem starina. Nakon ručka u priprostoj blagovaonici pozabavili bi se kuglanjem ili rukometom. Bio je to živahan mladenački život u sjeni starodrevne i časne monaške bazilike. Ostali dio poslijepodnevnog vremena koristili bi neki za izlet u bliže rimsko polje, a neki vraćajući se kući pohodili bi koje rimsko svetište.

6. - KANDIDAT SVEĆENIŠTVA

U društvu gore spomenutih isusovaca Stepinac je stigao u Rim, 28. listopada 1924 (7). Ovoga je puta drugim očima gledao vječni grad negoli onda, kad je stigao iz Nocere u Umbriji kao prijavljeni dobrovoljac jugoslavenske legije.

Njegov boravak i studij u Rimu kroz punih sedam godina pada u vrijeme značajnog i važnog pontifikata Pija XI. Pijo XI je bio dorastao velikoj i uzvišenoj zadaći, koju mu je Božja providnost namijenila na prekretnici novoga razdoblja nakon prvog svjetskog rata. On je shvatio svoje doba, stoga i nosi njegov pontifikat biljeg modernosti. Pokazuju to dalekosežni pothvati: apostolat laika u katoličkoj akciji, mjesni kler i hijerarhija u misijama, važne enciklike o Kristu Kralju, o čistoći braka, o društvenom pitanju, odlučnost i dalekovidnost u rimskom pitanju, njegov odvažan stav obzirom na «Action francaise», osnivanje brojnih novih župa u Rimu, pospješenje saobraćaja Sv. stolice s cijelim svijetom putem vatikanske radio službe, zamjerna

(6) ISIDOR 99.

(7) Osobnik A, u NAZ.


77

II - ŠKOLOVANJE I SVEĆENIČKI POZIV

građevna djelatnost u Citta del Vaticano. Pripravljati se za svećeništvo u takvoj sredini bio je veliki dar Božji.

1) - Pitomac Germanikuma

Stigavši Stepinac u Germanikum, odmah se predstavio rektoru o. Miji Hoffmannu, koji ga je tako spremno primio u zavod. Kao svaki drugi pitomac dobio je i on svoju sobu s namještajem, kakav je običajan u redovničkim ćelijama: stol, stolica, polica za knjige, klecalo, postelja, umivaonik. Sobe u ono vrijeme nisu imale uređaj za ogrjev u zimsko doba. Tišina i mir u sobi bila je zajamčena pravilom: ne prijeći preko praga tuđe sobe! Nužni, naime, razgovor sa supitomcem imao se razviti ne u sobi, već u kratko na pragu sobe. Pristup u sobe pitomaca imali su samo poglavari i oni pitomci, kojima je bila povjerena koja služba u zavodu, kao prefekti i kućne sluge. Ženskim je osobama bio dopušten pristup samo u razgovornicu kod kućnih vrata.

Na Sve Svete, kada su mladomisnici Germanikuma imali svoje prve mise, obukao je Stepinac s ostalim novajlijama talar crvene boje, kakav su germaničari u ono vrijeme nosili još od vremena sv. Ignacija. Zbog crvenog talara Rimljani su ih zvali «frati rossi». Te dvije svečanosti istoga dana imale su istaknuti na vani polaznu i dolaznu točku života u Germanikumu. Nakon zborne mise bili su novajlije pozdravljeni polifonijskom himnom «Laudate Dominum — Hvalite Gospodina», i bratskim zagrljajem uvedeni u zajednicu. Vrativši se u svoju sobu, našao je Stepinac stol, postelju i klecalo prekrito svetačkim sličicama, na kojima su mu pitomci napisali svoju dobrodošlicu (8).

Zbog razlike u dobi od osam godina, vojničke oficirske časti, koju je Stepinac postigao za vrijeme prvog svjetskog rata, te iskustva u seljačko-gospodarskim poslovima ostali su pitomci gledali na njega s nekim počitanjem.

«Nije bilo lako — piše bivši špajerski biskup, njegov rimski kolega kroz sedam godina (9) — iznova početi s nama «lisjakima» i da se uživi u strogu samostansku stegu Germanikuma. Dvojica tzv. kasnog zvanja, koji su s nama stupili, nakon par mjeseci su doista napustili zavod i vratili se u domovinu. Naš «Step», kako smo ga skraćeno zvali, izdržao je i nije pokazivao, da osjeća

(8) ISIDOR 31.

(9) N. dj. 160. - Saopćio vlč. Vilim Cecelja pismom od 8. III. 1973. Njemu je to pripovijedao gore navedeni prelat Huber.


78

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

poteškoće. Kao svaki drugi čistio je i on sam, bivši oficir, svoje cipele i svoju sobu te se odrekao slobodnog izlaza kao i zadnje pare džepnog novca. Divio sam se njegovoj savjesnosti, kad me je kao prefekta filozofa zamolio za dozvolu, da smije govoriti s jednim filozofom, iako je tada već bio u zadnjoj godini i svećenik.

Posve je odgovaralo njegovoj skromnosti, da u kolegiju nije obnašao nijednu višu službu. Bile su mu naprotiv dodijeljene poslužne zadaće. Tako se jedne godine morao brinuti za naše rublje, a druge za obuću svoje subraće. Šuteći smo se čudili, kako poglavari to od njega traže. Za njega naprotiv nije to bilo nikakvo pitanje. Prelat Huber iz Innsbrucka pripovijedao je, da je Stepinac morao buditi pitomce svakog jutra kucanjem na vrata i pozdravom: «Ave Jesus et Maria!» Pitomac je morao odgovoriti: «Deo gratias et Mariae!» Netko bi znao koji put prečuti pozdrav, ali Stepinac je bio neumoljiv i nije htio otići, dok mu on nije odgovorio.

U Germanikumu je Stepinac našao svoga bivšega kolegu iz gimnazije, Nikolu Kolareka, s kojim je odmah počeo opetovati latinsku gramatiku, kako su je učili kod profesora dr. Petra Ećimovića. Htio se je što bolje usposobiti, da uzmogne pratiti predavanja na gregorijanskom sveučilištu, koja su se držala na latinskom jeziku (10).

Radi novih prilika i razlike u dobi od ostalih pitomaca i načina života snašla ga je doskora teška kušnja. Pitao se: Kamo sam to dospio? Počele su ga mučiti sumnje, da li je na pravom mjestu? Je li to uistinu Božji poziv? Sam je kasnije pripovijedao, kako su mu to bili teški dani. Kako su pitomci Germanikuma prve godine prema običaju poslije predavanja u pratnji starijih pitomaca posjećivali rimske crkve, tako je i on mučen tim mislima i dvojbama dospio jednoga dana u glavno Marijino rimsko svetište S. Maria Maggiore. U svojoj nutarnjoj tjeskobi i dvojbi baci se na koljena pred starom i časnom Marijinom ikonom, koju Rimljani štuju pod naslovom «Salus populi Romani — Spas rimskoga puka», i u vrućoj se molitvi preporuči nebeskoj Majci, prema kojoj je od ranog djetinjstva gojio nježnu pobožnost. I tu je bio kraj njegovim sumnjama. Dvojbe su iščezle, tjeskoba se rasplinula, sigurnost o zvanju mu se vratila i ustalila u njegovoj

(10) Pismo Nikole Kolareka, zagrebačkog kanonika, siječanj 1967.


79

II - ŠKOLOVANJE I SVEĆENIČKI POZIV

duši i obuzeo ga nutarnji mir. Tu stvori odluku: ili izdržati, ili umrijeti, ali prije svršetka studija ne napustiti Rim (11).

Otac duhovnik je pronicavim pogledom brzo upoznao u Stepincu strogog asketa vlastitog stila. Supitomci su zapažali, da ga on i ostali poglavari visoko cijene. Svake bi, naime, godine o. duhovnik, kad je između Božića i Nove godine držao novajlijama duhovne vježbe, pozvao Stepinca, da mu bude kao «angelus» na pomoć. Pitomci su se divili njegovoj vanrednoj zrelosti i ozbiljnosti spojenoj s bratskom dobrotom, koja je sve osvajala. Oni su ga već tada smatrali svecem radi tih njegovih svojstava i kreposti te temeljite ujedno i djetinje pobožnosti (12).

Bamberški nadbiskup dr. Josip Schneider piše o njegovoj ulozi kao «angelusa» za vrijeme duhovnih vježbi slijedeće (13): «Našem tečaju je Stepinac, na početku prvogodišnjih duhovnih vježbi obzirom na red, davao neke upute. Sjećam se njegove lakonske izjave o šutnji, koja se ima obdržavati za vrijeme duhovnih vježbi. Rekao je od prilike ovako: 'Za vrijeme duhovnih vježbi valja najstrože paziti na šutnju. Gospoda, koja se u prijašnjim godinama nisu toga držala, nisu više ovdje'».

Poglavari su ga postavili i za vodiča jedne skupine pitomaca, koju je on imao voditi na šetnjama prigodom izlaska iz zavoda. Budući da je tu dužnost vršio na zadovoljstvo svojih poglavara, morao ju je vršiti kroz cijelo vrijeme svoga boravka u Rimu. Prigodom tih šetnja navraćao se u znamenite rimske crkve i redovito se zadržao u molitvi dulje negoli svi njegovi drugovi.

Jednoć uđe sa svojom skupinom u baziliku Sv. Petra. Stigavši do glavnog oltara nad grobom sv. Petra, klekne, sakrije lice rukama, nasloni glavu na mramornu ogradu i zaroni u molitvu. Tako je sabrano molio, da nije ni opazio, kako su se njegovi drugovi već udaljili. Tek kad ga je jedan od drugova šeširom udario po plećima, trznuo se i opazio, da je ostao sam. Mirno je ustao i priključio se svojim drugovima.

Tom ga je zgodom promatrala milosrdnica iz zavoda Sv. Jeronima (14) pa je u sebi ovako rezonirala: «Sretan narod, koji će ga dobiti!» Kada se je vratila u zavod Sv. Jeronima, pripovijedala je o tome svome doživljaju i svećeniku Janku Peniću. Prema njezinu opisu on je odmah znao o kome se radi pa joj je rekao:

(11) VD II 66.

(12) Pismo Heriberta Abela, kanonika u Fuldi, 22. V. 1969.

(13) Pismo Josipa Schneidera, bamberškog nadbiskupa, 18. I. 1969.

(14) Usmeno saopćila sestra Iduna Zalokar u Rimu.


80

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

— Pa to je naš Lojzek Stepinac.

Kad je jednoć Nikola Kolarek (15), koji je prešao u hrvatski zavod Sv. Jeronima, posjetio o. duhovnika Germanikuma, padne razgovor i na Stepinca. Duhovnik je Pfülf izražavao svoje veliko zadovoljstvo s njime na više načina, a posebno živahnim kretnjama ruku. Rekao je i naglasio:

— To je potpun čovjek! On znade, što hoće! Potpun je to čovjek.

U prvo vrijeme Stepinac se držao malo po strani. «Budno oko dobroga našega duhovnika — pripovijedao je kasnije kardinal (16) — opazi, da sam malo povučen i tih. Pa nisam mogao biti potpuno jednak s onom mlađarijom. U onakvu razdoblju života biti osam godina stariji prilično je velika razlika. Da me malo oživi i možda rastrese, preporuči mi, da igram rukomet. Da je rekao nogomet, to bi išlo, no rukomet još nisam igrao. Ipak počnem igrom, kako mi je savjetovao. Igram drugi, pa treći put, i igra mi posta prava strast. Jedanput smo igrali filozofi protiv bogoslova. Temeljito smo ih smlatili sa 32:4 za nas mlađe. Baš nemilo sam udarao loptom. Svi su se čudili, otkud imam tako jak udarac. Ne bi se čudili, da su znali, kako su se moje mišice učvrstile na najtežem seljačkom poslu. Svako iskustvo dobro dođe. Stvarno je duhovnik dobro pogodio. Osjećao sam, da mi ta razonoda mnogo koristi».

Ostali su pitomci, kako to oni sami svjedoče, ostali zapanjeni nad snažnim udarcima, kojima je započinjao igru i smatrali su ga prvakom. Stajao je uvijek u prvoj liniji, kao i na fronti, i započinjao bi redovito igru. Svoj je udarac znao i namjerice ublaživati. Nije htio pokazati svoju neosporivu nadmoć do krajnje mogućnosti. Oni, koji su igrali na njegovoj strani, bili su sigurni, da će pobijediti (17).

Zanimljivo je i ovo: Prije Stepinčeva polaska u Rim izrazio je dr. Lončarić o. Stjepanu Sakaču, koji ga je imao pratiti na putu, neobičnu želju. Rekao mu je od prilike slijedeće:

— Posljednjih godina nitko nije vidio Alojzija u Krašiću, da bi se nasmijao. Poznavajući iz vlastitog iskustva vedri i veseli mladenački život u Germanikumu i znajući, da je Stepinac sretno svladao sve poteškoće obzirom na svećeničko zvanje, ne vjerujem,

(15) Pismo Nikole Kolareka, gl. gore bilj. 10.

(16) VD I 54.

(17) Pisma Heriberta Abela i Josipa Schneidera, gl. gore bilj. 12 13.




81

II - ŠKOLOVANJE I SVEĆENIČKI POZIV

da bi on mogao i dalje ostati ovako čudnovato zamišljen i ozbiljan. Recite Nuku i Šeperu, neka pripaze na to i kad opaze, da se Alojzije smije, neka to vama saopće, a vi obavijestite mene. To me jako zanima.

Mjesec dana otprilike nakon Stepinčeva dolaska u Rim ode o. Sakač u Germanikum, pozove Šepera i saopći mu Lončaričevu želju.

— Dakako da se smije, odgovorio mu je Šeper, baš sam ga jučer vidio, kako se od srca smije.

O. Sakač odmah javi dr. Lončariću vijest kao dobru: Što ste predviđali, zbilo se. Stepinac se već smije (18).

Usprkos muževnoj ozbiljnosti i zrelosti, kojom je shvaćao i vršio svoje dužnosti, zbog koje su ga neki pitomci zvali «velikim šutljivcem» (19), a nekima se činio i odviše ozbiljnim (20), Stepinac ipak nije bio nikakav čudak. Za šalu i humor imao je smisla. Kad bi tko pripovijedao kakvu smiješnu dosjetku, on bi se srdačno smijao (21). Vedrina se njegove duše znala ispoljiti upravo prigodom komičnih prizora srdačnim smijehom. Na gregorijanskom sveučilištu, u mnoštvu mladih ljudi tolikih narodnosti, znalo je biti za vrijeme odmora vanredno živahno. Osobito su se u tome isticali mladi južno-amerikanci. Dok bi ih prefekt studija Lazzarini znao opetovano podsjećivati, da ublaže tu živahnost, stari sluga Luigi znao je tu njihovu živost oponašati pantomimskim pokretima glave i nogu. Zapažalo se, kako se Stepinac, inače tako ozbiljan, tome prizoru srdačno veselio i smijao te čak i povicima poticao Luigi-a da nastavi tu svoju interpretaciju (22).

Prigodom izleta po rimskoj poljani od srca bi se smijao, kad je jedan kolega iz Chiemsee-a vjerno imitirao magarčevo revanje, a pravi bi mu magarci u okolini oduševljeno odgovarali (23).

Na šetnjama je znao pripovijedati svojim kolegama o svojoj domovini i značajnim crtama Hrvata. Zabavno je pričao o dušobrižništvu bosanskih franjevaca. Jednoć je živahno pripovijedao, kako je neki naročit župnik u uvodu uskrsne propovijedi htio slušateljima zorno prikazati potres prigodom Gospodnjeg

(18) ST. SAKAČ, Barbara Stepinac 84.

(19) Pismo Heriberta Abela, gl. gore bilj. 12.

(20) Pismo Josipa Köstnera, klagenfurtskog biskupa, 22. I. 1969.

(21) Pismo Josipa Schneidera, gl. gore bilj. 13.

(22) ISIDOR 42.

(23) N. dj. 163.


82

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

uskrsnuća povikavši triput, svaki put povišenijim glasom: «Bum! Aleluja!» (24).

Srdačna ljubav, koja je u zavodu vladala, svladavala je sve poteškoće, koje bi nastale zbog raznolikosti značaja, narodnosti, ćudi i dobi. Pitomci su imali i svoje «zidne novine». Kardinal ih je kasnije nazvao pravim žeravicama. Bile su to šaljive novine. Tu se svaki mogao kojiput naći ili u kakvoj karikaturi, ili u opisu, no sve bez vrijeđanja. Sve je bilo udešeno u dobroćudnome smislu.

Urednika «zidnih novina» zvali su «muftikrex» — kralj muftike. Birali su ga pitomci za vrijeme ljetnih praznika u San Pastore. On, s još dva «princa», imao je zadaću da se brine za dobro raspoloženje pitomaca pa je njihova dužnost bila da priprave program za šaljive priredbe, na pr. na dan izbora «muftikreksa», na poklade i u sličnim prigodama. Tu službu preuzimao je jašeći na magarcu (25). Stepinac se nije nipošto uznemirivao, kad su mu mlađi pitomci pripravili koju obijesnu šalu.

Kao kod kuće tako i u Germanikumu Stepinac se rado družio i razgovarao s jednostavnim ljudima. Zavodski postolar i brijač kroz 17 godina bio je neki Antonio Verdacchi. Bio je to jednostavan pučanin, koji je dnevno prisustvovao misi i češće kroz godinu pristupao sv. sakramentima. Kad je šišao i brijao pitomce, volio je pripovijedati dnevne novosti, osobito «ammazzamenti» — ubojstva. Pri postolarskom poslu je ili pjevao ili fućkao. Radio je izvrsno. S njim se Stepinac rado razgovarao i šalio. Priča se, da je jednoć ušao s njime u živahnu raspravu. Stepinac se pričinio, da niječe Božju opstojnost. Antonio se je mučio da dokaže protivno. Stepinac ga je pako šaljivo nadmudrivao. Kad je Antonio iscrpio svu zalihu svoga znanja i dokaza, zauzme najedanput pobjednički izraz lica te poviče (26): Da! Da! Vi znate više nego ja, jer studirate. Ali kad i ne bi bilo Boga, Majka Božja sigurno postoji, i to ne možete zanijekati».

«Stepinac je uživao — piše bivši špajerski biskup (27) — neosporiv ugled, ne samo zbog svoje dobi, već napose zbog muževne zrelosti i temeljite pobožnosti. Bučnost i velike riječi nisu mu bile svojstvene. Među nama se isticao i upao u oči tihom ozbiljnošću i uravnoteženom mirnoćom. Stasom je bio povisok,

(24) N. dj. 163.

(25) VD I 54.

(26) Saopćio prema svojim uspomenama Pavao kard. Bertoli, 14. veljače 1970.

(27) ISIDOR 161.


83

II - ŠKOLOVANJE I SVEĆENIČKI POZIV

mršav s asketskim izgledom. Čitavo njegovo biće je odavalo otvorenost, poštenje, jednostavnost, skromnost.

U nadnaravnom svijetu vjere on se voljko snalazio kao u svojoj pravoj domovini. Mi smo ga poznavali kao velikog i tihog molitelja, koji je više govorio s Bogom nego li o Bogu. Često i dugo bi klečao pred svetohraništem. I na našem pješačenju, koje je tako volio, obavljao bi svoje pobožne vježbe vidljivom sabranošću i nutarnjom toplinom. To se napose osjećalo, kad bi s njime molio časoslov ili krunicu. Kad je već bio svećenik, često je polazio na grobove svetaca i u crkve, gdje se u korizmi držala pobožnost. Posebni potez njegove duboko pobožne duše bilo je sasvim osobno i duboko štovanje Majke Božje. Iako je u tim stvarima bio vrlo odmjeren, u jednom. povjerljivom razgovoru mi je s dubokim uvjerenjem saopćio, da ima Majci Božjoj zahvaliti, što se jednoć spasio iz goleme pogibelji. Dobro se sjećam, kako je jednom nakon jedne marijanske akademije u svibnju pokucao na moja vrata i nekako smeten upitao, bi li si mogao prepisati tekst pjesme, koju sam za tu zgodu sastavio. Još sam se više iznenadio, kad mi je 27 godina kasnije u jednom pismu naveo ovu skromnu Marijinu pjesmu.

Da mu je vjera postala drugom naravi, razabiralo se iz njegovih pokusnih propovijedi. Iako mu je njemački jezik bio tuđ, kada je počelo doba propovjedničkih vježbi, on bi već prvog dana nastupio na propovjedaonici u blagovaonici. 'Kurz und gut — kratko i dobro', mogao se njegov sastavak ocijeniti».

Otac Peter Zahnen, profesor retorike i homiletike u Germanikumu, za te je njegove propovijedi napisao (28): «Iz govora se razabire stvarna ozbiljnost, solidni dokazi i uvjerljiva snaga».

Nakon jedne pokusne propovijedi Stepinčeve kritičar je rekao svoje mišljenje. O. duhovnik na to reče, da će Stepinac svojom ozbiljnošću više djelovati na vjernike nego pravilima govorništva. «Zgodimice je on sam izjavljivao, da bi mogao dnevno propovijedati. E da, što ispunjava srce, lako provali na usta. Nije on iznosio zakučasta pitanja, već je jednostavno, jasno s dubokom ozbiljnošću izlagao vječne istine. Iz njega je govorila činidbena zornost i proživljavanje. Tko ga ne bi poznavao, mogao je biti uvjeren, da govori iskusni dušobrižnik. S jednakom je sigurnošću davao redovito katehetsku pouku dječačima u bližnoj župnoj crkvi Sv. Kamila».

(28) Pismo Petra Zahnena nadbiskupu Stepincu, 30. prosinca 1951. Saopćio Franjo kard. Šeper, prefekt Sv. zbora za vjeru.


84

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Sjećajući se jednog dana toga svoga apostolata u Rimu u razgovoru sa župnikom Vranekovićem o vladanju krašićke djece prigodom katehizacije, saopćio mu je slijedeće iskustvo s rimskom djecom (29): «Da ste vi vidjeli moje Talijančiće, dok sam ih katehizirao! Bili su živi i brbljavi. Jedanput ja najozbiljnije tumačim, a jedan bez riječi skoči na klupu i u momentu mi se baci oko vrata i kušne me, da je odjeknulo po crkvi. Pa što ćeš mu?»

«Stepinac je gorio od ljubavi prema Crkvi — piše Isidor (30) — i sav je bio prožet vjernošću prema Sv. Ocu papi. Opažalo se iz cijelog njegova bića, da suosjeća s Crkvom prema onoj sv. Ignacija: 'Sentire cum Ecclesia'. I u tom je bio pravi sin svoga Hrvatskog Naroda, koji je kroz stoljeća sačuvao vjernost rimskome papi usprkos pritisku sa strane Turaka».

Stepinac je još jednom proživio malu krizu. Ljeti je mnogo patio od rimske žege, uslijed koje nije mogao spavati, uz to je bolovao na želucu i trpio od poremećene probave. Po koji pitomac morao je zbog sličnih poremećenja napustiti Rim, kao npr. dr. Josip Lang. U ožujku g. 1928, kad je Stepinac bio u prvom tečaju bogoslovije, dođe mu sumnja, hoće li moći još četiri godine izdržati, ili bi prekinuo svoje nauke? Te su ga sumnje salijetale i mučile kroz neko vrijeme. Uto 15. ožujka umre u bolnici Santo Spirito kućni postolar i brijač Antonio Verdacchi. Stepinac je pošao s ostalim pitomcima k odru pokojnikovu, da se pomoli za ispokoj njegove duše. Promatrajući smireno lice pokojnikovo, obnovi odluku već prije učinjenu, da će ili izdržati ili umrijeti, ali neće prekidati nauke. Sumnje su s tim činom volje nestale (31).

Tek 17. travnja 1930 položio je Stepinac zakletvu, koju su u ono vrijeme pitomci Germanikuma polagali i kojom su postali punopravni članovi Germanikuma. Ovom se zakletvom obvezao, da će se posvetiti svećeničkom staležu i primiti sv. redove, da će se odmah, čim dovrši studij vratiti u domovinu, da neće studirati medicinu, da će opsluživati zavodska pravila prema tumačenju poglavara, da se kroz prvo trogodište iza povratka u domovinu neće vratiti u Italiju, a još manje u Rim, osim u slučaju prijeke potrebe i s dozvolom svoga ordinarija, te da u prvom trogodištu iza povratka u domovinu neće stupiti ni u koji od crkvenih redova, niti u koju redovničku družbu (32).

(29) VD IV 29.

(30) ISIDOR, 161 sl.

(31) VD III 79.

(32) Arhiv Germanikuma: Ablegung des Eides.


85

II - ŠKOLOVANJE I SVEĆENIČKI POZIV

2) - Na gregorijanskom sveučilištu

Germaničari pohađaju predavanja iz mudroslovlja i bogoslovlja na papinskoj univerzi «Gregoriana». Cio studij traje sedam godina. Papa Grgur XIII pretvori «Collegium Romanum», onnovan od sv. Ignacija, u papinsko sveučilište i dade mu novi ustroj i sijelo.

Kada je g. 1870 talijanska vlada oduzela tu zgradu, papinsko sveučilište bi privremeno smješteno u Palazzo Borromeo, Via del Seminario. Ta je zgrada bila nedostatna, mračna i nezdrava. Još pet godina Stepinac je dolazio u tu zgradu na predavanja. Za vrijeme njegova boravka u Rimu počela se graditi nova zgrada na Piazza Pilotta. Dne 6. studenog 1930 bila je ova nova zgrada svečano otvorena od kardinala Bisleti, prefekta Sv. kongregacije za sveučilišta i sjemeništa.

Stepinac se upisao na sveučilište «Gregoriana» kao redoviti slušatelj, 10. studenoga 1924. U tečaju filozofije, g. 1924-1927, bili su mu profesori Francuz Gény (logika), Talijani Munzi (ontologija i teodiceja), Gaetani (psihologija) i Gianfranceschi (astronomija), Nizozemac Hoenen (kozmologija), Poljak Elter (etika), Nijemac Lehmann (povijest filozofije).

Pod konac svake školske godine bio je postepeno promaknut na akademske stepene bakalaureata, licencijata, doktorata iz filozofije.

G. 1927 u jesen počeo je pohađati predavanja iz bogoslovlja. Među profesorima u bogosloviji jedna od najistaknutijih ličnosti bio je moralist Artur Vermeersch, Belgijanac. On je ušao u družbu Isusovu nakon što je u belgijskom Kongu već vršio službu udvjetnika. U njegovim predavanjima uza znanstvenu točnost osjećalo se bogato životno iskustvo, asketsko svladavanje samoga sebe spojeno sa zdravim humorom.

Drugi naročit profesor bio je o. Feliks M. Capello, koga je kasnije rimski puk nazvao «santo», jer je neutrudivo radio i u Ispovjedaonici. Prije negoli je ušao u družbu Isusovu, bio je kanonik. Bio je niska stasa, ali duboka znanja i neobična pamćenja. Na katedru bi se popeo praznih ruku, bez knjiga i Kodeksa crkvenog prava, koga je navodio napamet s točnom oznakom kanona, paragrafa i brojeva. Njegovo predavanje je bilo pravi doživljaj. Služio se klasičnom latinštinom. Uz to je njegova pojava bila sama skromnost.

Posve različitog značaja od toga živahnog južnjaka bio je


86

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Nijemac o. Henrik Lennerz, čija su predavanja bila temeljita, a osoba sama mirnoća (33).

Koncem prve i druge školske godine nakon ispita bio je Stepinac promaknut na akademske stepene bakalaureata i licencijata iz bogoslovlja. U zadnjoj školskoj godini 1930-1931, kad je već bio svećenik, morao se pripravljati za konačne ispite iz cijelog bogoslovlja. Dovršivši, 1. srpnja 1931, te ispite, bi promaknut na čast doktora bogoslovlja.

Ocjene, koje je dobivao na ispitima, bile su različite, od «probatus» odobren do «probatus summa cum laude» odobren s najvećom pohvalom. Kako se razabire iz tih ocjena, on je bio temeljit filozof i bogoslovac, iako ne odlikaš.

Kroz cijelo vrijeme svog školovanja u Rimu radio je uravnoteženo, mirno, postojano, ustrajno. Kad je došlo vrijeme ispita, prijavio se je redovito u prvoj sekciji, da izbjegne rimsku vrućinu. Ispitnu tjeskobu nije poznavao. Ako se tko čudio toj njegovoj nepomućenoj mirnoći, znao je odgovoriti (34):

— Zašto bih se uzrujavao? Učinio sam svoju dužnost. Ocjena je nuzgredna.

Na sveučilištu je pomno slušao predavanja. Znalo se dogoditi, da je gdjekoji profesor kojom prigodom znao primijetiti:

— Domini auditores — Gospodo slušatelji! Mnogi od vas postat će biskupima. Kad dođete na takvo mjesto, molim vas, da biste to ili ovo promijenili, jer je već zastarjelo.

Na takve primjedbe Stepinac ne bi ni okom trenuo (35).

U privatnom svom studiju on je radio ozbiljno u vidu duhovne pastve. Već je unaprijed gledao oko sebe vjernike, kojima će morati drobiti kruh riječi Božje i voditi ih putem spasenja. Stoga je mnogo čitao. Više nego svi ostali njegovi drugovi čitao je časopise i novine, jer je upravo u njima otkrivao suvremena pastoralna pitanja. Čitao je uvijek s olovkom u ruci. Sabirao je tvorivo za propovijedi i sređivao ga u posebnoj kutiji. Kasnije se vidjelo, koliko mu je takav način čitanja i pripravljanja koristio, jer se s neobičnom lakoćom pripravljao za propovijedi (36).

(33) ISIDOR 45 sl.

(34) N. dj. 162.

(35) A. LIVAJUŠIĆ, Iz uspomena na kardinala Stepinca, u Hrvatski glas, Hargrave, Canada, 27. II. 1965.

(36) Pismo Nikole Kolareka, gl. gore bilj. 10.


87

II - ŠKOLOVANJE I SVEĆENIČKI POZIV

3) - Rimski doživljaji

Odmah u početku Stepinčeva boravka u Rimu zbio se važan događaj. Dne 4. studenoga g. 1924 bio je na kapitolijskom tornju ponovno uspostavljen križ, koji je framazunska vlada bila skinula g. 1870. Križ je bio ponovno unesen i u javne škole. Istoga dana pod večer bî prenesena slika božanskoga Spasitelja, zvana «acheropita», tj. naslikana bez čovječje ruke, iz nekoć privatne papine kapele, zvane «Sancta sanctorum», kod Scala santa, u lateransku baziliku Sv. Ivana, papinu katedralu. Sumrak, duboko plavetnilo južnog neba, Albansko gorje, koje se gubilo u daljini, blize razvaline starih građevina okružene visokim čempresima i borovima, beskrajna povorka klera s upaljenim svijećama, sve je to činilo dubok utisak na nazočne (37).

Život u Germanikumu uz dnevni red pobožnih vježbi obilovao je promjenama, koje donosi sa sobom bogoslužna godina sa svojim središnjim blagdanima. Veliku duhovnu pobudu dobivali su pitomci prigodom 40-satnog klanjanja presv. Oltarskom sakramentu, kako se to u ono vrijeme u Rimu obavljalo.

U jubilarnoj godini 1925 bila su dva proglašenja svetaca: 17. svibnja sv. Terezije od Djeteta Isusa iz Lisieuxa, a na Spasovo sv. Petra Kanizija.

Dne 3. veljače iste godine pitomci Germanikuma su prisustvovali sv. misi, koju je služio Sv. Otac Pijo XI u konzistorijalnoj dvorani u Vatikanu. Nakon mise papa se je zadržao s njima u nevezanom razgovoru. Zanimao se, iz koje su biskupije pojedinci. Svakomu je tom zgodom darovao na spomen knjižicu Scintillae Ignatianae (38).

Još par puta je Stepinac imao zgodu doći k Sv. Ocu. Bilo je to 30. listopada 1930 nakon svećeničkog ređenja. Zatim 16. ožujka 1931, kojom su zgodom pitomci dočekali papu himnom Tu es Petrus, koju je složio jedan germaničar. Zadnji put je bio u audijenciji kod Pija XI 1. srpnja 1931 prije povratka u domovinu (39).

Godine 1926 prigodom oštre krize u francuskom sjemeništu zbog osude «Action francaise», Ildefons Schuster benediktinski opat Sv. Pavla izvan gradskih zidina, bio je poslan da obavi apostolsku vizitaciju. Iz uviđavnih razloga imao je obaviti posjet i u Germanikumu, koji je trajao samo tri dana, dok se

(37) Korrespondenzblatt 34 (1925) 32.

(38) ISIDOR 135 sl. - Korrespondenzblatt 35 (1926) 34.

(39) N. dj. 139 sl.


88

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

onaj u francuskom sjemeništu otegnuo kroz dva tjedna s omašnim posljedicama. Kako je svaki pitomac morao pristupiti vizitatoru, imao je i Stepinac priliku suočiti se s prijaznom osobnošću benediktinskog opata, koji je kasnije postao milanskim nadbiskupom i kardinalom, a poznat je bio kao stručni liturgičar i umro na glasu svetosti (40).

Godine 1929 u svibnju, prigodom velikog hrvatskog hodočašća u Rim, hrvatski nadbiskupi i biskupi razveselili su hrvatske pitomce u Germanikumu zajedničkim posjetom. Istoga mjeseca izrekao je pred pitomcina Germanikuma biskup Sigismund Waitz, apostolski administrator u Innsbrucku, zanimljiv govor. Govorio je o dvije vlasti, koje su među sobom posve oprečne: Moskva — Rim. Zaključio je svoj govor sa željom, da bi Germanikum, koji je za vrijeme «Kulturkampfa» u Njemačkoj dao Crkvi vrsne bogoslovce, našemu vremenu dao velike muževe i apostole društvene dobrobiti. Taj je nagovor imao svoj odjek u karitativno-društvenom djelovanju svećenika, a kasnije nadbiskupa, Stepinca (41).

Jedan od najvećih crkveno-povijesnih dogođaja u toku od tih sedam godina bilo je sigurno izmirenje između Sv. stolice i talijanske države u tzv. «Lateranskom ugovoru» potpisanom 11. veljače 1929. Sam Pijo XI sudjelovao je osobno na oko dvije stotine sjednica, u kojima se pripravljao ovaj znameniti čin. On se rado ograničio u svojim zahtjevima na najnužnije samo da uzmogne «Boga dati Italiji i Italiju Bogu», kako je on to često isticao.

Nezaboravan je bio prvi izlazak iz Vatikana 25. srpnja iste godine. Bilo je to prigodom kružnog ophoda na trgu Sv. Petra pri zaključku međunarodnog sleta sjemeništaraca. Kad su stotine hiljada ljudi na glavnim vratima bazilike ugledale papin lik, koji je klečeći na «talamu» podržavao pokaznicu, prolomili su se zanosni poklici. No munjevito zanijemi sva ta masa ljudi shvativši, da se tu radi o samom Spasitelju, a ne o njegovu zamjeniku na zemlji.

Stepinac je bio jedan od osam germaničara, koji su tom prigodom nad papom nosili baldahin (42).

(40) N. dj. 181.

(41) Korrespondenzblatt 38 (1929) 95 sl.

(42) ISIDOR 128 164.


89

II - ŠKOLOVANJE I SVEĆENIČKI POZIV

4) - Odmori

Tjedni odmor u San Sabba Stepinac je često izrabio za odulje šetnje, koje su bile tako potrebne njegovu organizmu. Na takvim je šetnjama po rimskoj poljani crveni talar germaničara znao postati pogibeljnim. Jednoć se pod njegovim Vodstvom uputi jedna skupina drugova po klasičnoj Via Appia. S nje skrenu u polja. Nenadano naiđu na stado goveda, gdje mirno pasu pod vodstvom bika. Crvena boja germaničarskog talara lijepo je pristajala u pejsaž, no biku nije bila po volji. On se razdraži, sagne rogove i ljutito nasrne na germaničare. Među njima nije bilo nijednoga «torrero», pa je i Stepinac, inače tako hrabar, vidio, da je samo u bijegu spas. Germaničari se brzo posakrivaše među razvalinama pradavnih rimskih spomenika, dok ih govedar nije oslobodio od osebujne opsade (43).

Za boravak u San Pastore duhovnik je dao kao pravilo, prema kojem se imadu vladati pitomci u ljetnim praznicima, slijedeći raspored: «Panis, somnus, iocus», tj. kruh, san, igra — jer da su te tri stvari nužne za duševnu i tjelesnu okrepu. A dodao bi: «Tjelovježbom jača se duh». To je načelo izricalo filozofiju sporta (44).

Kada je u San Pastore, godine 1928, bilo izgrađeno novo krilo zgrade, Stepinac je sa sadašnjim biskupom u Linzu, dr. Franjom Zaunerom, radio stolariju i načinio 30 noćnih ormarića, razne klupe i stolove. Dr. Josip Köstner, klagenfurtski biskup, piše o tome slijedeće (45): «Zauner i Stepinac bili su u praktičnim poslovima u kućnom gospodarstvu vrlo korisni, osobito u ljetnikovcu San Pastore. U duhu gledam obojicu, kako revno pile tvrdo maslinovo drvo».

Druge je godine zajedno s već sada pokojnim münchenskim nadbiskupom kardinalom Wendelom instalirao električne uređaje (46).

Uz slobodan studij bila je u San Pastore i lijepa prilika za kupanje, glazbu, predstave, pjesništvo, mehaničke i kovačke radove, jednom riječju za svako slobodno umijeće.

No, Stepinac je najviše volio pješačiti i planinariti u velikom stilu. Brda su ga silno privlačila. Htio se penjati, naužiti

(43) N. dj. 188 sl.

(44) Korrespondenzblatt 40 (1931) 7 i 11.

(45) Pismo Josipa Köstnera, gl. gore bilj. 20. - VD I 33.

(46) VD I 104. - ISIDOR 160.


90

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

se svježega zraka, nasunčati se. Brda Mentorella, Monte Manno, Scalambra, Semprevisa, Monte Pelecchia, Terminillo privlačila su njega i neke druge pitomce, dobre planinare. Stepinac se penjao do 2.600 m visoko. Bio je najizdržljiviji.

U Krašiću je pripovijedao (47): «Za jednoga izleta na 1.500 m visine najednom zaostane moj Holandez, a kasnije i Švicarac, inače vičan planinama. A ja samo dalje. Sramota bi bila ne doći do vrha. Na povratku, jer je bila silna razlika u temperaturi, dolje toplo + 30 C, a na planini ispod ništice, a snijega je bilo i do 1 m, dok smo dolje brzo silazili, toliko smo se užarili, da se svima osim meni gulila koža s lica. Zažareni dođemo kući, uđemo u blagovaonicu, a svi nam se smijali počevši od rektora i spirituala».

Znao je ići u reverendi po vrlo visokom snijegu. To mu je bio pravi užitak (48). Svi su mu se čudili, odakle njemu tolika sposobnost za planiranje. «Nisu ni slutili, kolik je trening bio za mene put u Vrhovac, Kamenarevo, a onda i prošli rat», rekao je obnavljajući te uspomene (49).

Na dan povratka iz San Pastore u Rim cijela bi zajednica zahvalnim srcem otpjevala pod borovima: «Laudate Dominum». Većina njih se vratila u Rim autobusom. No, jedna jaka skupina, kojoj je uvijek spadao o. duhovnik i Stepinac, pješačili su pet do šest sati u Rim (50).

Jedan svećenik, koji je u ono vrijeme studirao u Rimu, daje slijedeću karakteristiku Stepinčevu (51):

«Vrlo zaslužni rektor Sv. Jeronima je imao vrlo lijep običaj, da o velikim blagdanima pozove sve hrvatske klerike, koji su bili u Rimu na školovanju ili bilo radi kojeg drugog razloga, da skupa u domovinskom duhu i običajima proslave npr. Božić. Tu sam još bolje izbliza mogao motriti našeg Lojzeka, kako smo

(47) VD I 71.

(48) VD II 103.

(49) VD I 33. - Bamberški nadbiskup Josip Schneider piše u gore navedenom pismu: «Stepinac war auch ein ausdauernder zäher Fussgänger bei Wanderungen und Tagesausflüge». Klagenfurtski biskup Josip Köstner piše: «Anfangs schien mir Stepinac etwas zu ernst zu sein, aber bald erkannte ich, dass er ein liebenswürdiger Mitalumnus war, der in der Komunität hilfsbereit Dienste übernahm, der auch herzlich lachen konnte, der ein gern gesehener Kollege auf den Wanderungen war, welche Komunität oder einzelne in der Näheren oder weiteren Umgebung von Rom in den Ferien veranstaltete».

(50) ISIDOR 82.

(51) A. LIVAJUŠIĆ, Iz uspomena na kardinala Stepinca, gl. gore bilj. 35.


91

II - ŠKOLOVANJE I SVEĆENIČKI POZIV

ga zvali. On bi obično sjedio na divanu, suzdržljivo se smješkao i promatrao naše zabavljanje govoreći:

— Dete vi, ja ću ovdje posjediti.

Mi bismo kao pravi đaci pjevali, bučili, šalili se i veselili, ali Lojzek nije nikad sudjelovao u buci i galami. Ostao mi je u neizbrisivoj uspomeni. On je u svemu bio odličan, pa i u naukama, ali to nije bilo ono, u čemu je odskakivao ili se posebno isticao; ostavljao je utisak vrlo ozbiljna i duhovna čovjeka».

7. - NA OLTARU

Godine 1928 počeo se Stepinac zajedno sa svojim kolegama, među kojima je bio i sadašnji kardinal Šeper, pomalo uspinjati po stepenicama oltara.

Tonzuru je primio, 3. ožujka 1928, u lateranskoj bazilici; ostiarijat i lektorat 24. ožujka u kornoj kapeli iste bazilike; egzorcistat i akolitat 6. svibnja, u crkvi rimskog sjemeništa (52).

Tijekom godine 1930 primio je zajedno sa svojim kolegama 5. travnja, u lateranskoj bazilici, sv. red podđakonata, obvezavši se na doživotni celibat i na molenje časoslova, a 18. svibnja primio je sv. red đakonata u crkvi rimskog sjemeništa.

1) - Svećeničko ređenje

Šest godina Stepinčeva školovanja u Rimu bilo je ispunjeno molitvom i učenjem. Konačno se približio dan, da on bude zaređen za svećenika, što je imalo biti u jesen g. 1930.

Tog vremena, otprilike, odrekao se svega, što bi mu po ocu imalo pripasti, u prilog svoje braće. Izjavio je kasnije (53): «Ja

(52) Korrespondenzblatt 37 (1928) 63. - ISIDOR 200.

(53) Kardinal Stepinac piše iz Krašića, 4. rujna 1957, jednom svećeniku: «Što se tiče materijalne strane, ja ni onda, kad sam napisao onu prvu oporuku, nisam posjedovao nikakva imetka. Držeći se naime Zakonika crkvenog prava da beneficiarius, što mu ne treba ad honestam sustentationem, tenetur obligatione impendendi superfluos fructus pro pauperibus et causis piis, ja sam odmah dijelio, a tako činim i danas, jer je to duh crkvenog zakona, a i stara je riječ: «Bis dat, qui cito dat»... Imetka, dakle, sigurno u času moje smrti ne će biti nikakva, pa sam zato napisao: 'ako se što nađe', da pripada nadbiskupiji, kao što su npr. krevet, stol, stolci itd.

Za rodbinu sam ono spomenuo ne bez razloga. Prvo moj pok. otac, makar nas je bilo dvanaest djece, svima je dosta ostavio, jer je bio revan i skrban otac, Ako si, dakle, ne znaju upravljati s onim, što im je otac namro,


92

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

sam braći sve svoje ostavio, sad oni od mene ne mogu ništa više tražiti».

Pod kraj ljetnih praznika obavio je duhovne vježbe u San Pastore zajedno s kolegama, koji su imali biti s njim zaređeni. Na vrijeme je obavijestio o svom ređenju dr. Lončarića i svoje roditelje (54).

Bila je obaviještena i gđa. Alice Sutton, rođena Havelik, čija je majka u Clyde (Missouri) svojim prištednjama uštedjela toliko novaca, da je bilo dostatno za osnivanje zaklade, od koje bi se mogao uzdržavati jedan sjemeništarac za vrijeme svojih filozofsko-teoloških studija. Prije svoje smrti to je saopćila svojoj djeci, koja su ostvarila tu majčinu želju. Prihod je iz zaklade druge godine Stepinčeva boravka u Rimu zamjenik rektora o. Rauch namijenio Stepincu, i saopćio pokojničinoj kćeri, da ju je doznačio jednom bivšem oficiru, koji se prijavio za svećenički stalež. Ta je gospođa htjela prisustvovati njegovu ređenju i zato je došla za tu zgodu u Rim (55).

S dr. Lončarićem je stigao u Rim i mgr. Matija Proštenik, kanonik čazmanskog kaptola u Varaždinu.

Dani oko Svih Svetih su u Germanikumu svake godine kao neka divna pjesma radosti i dubljeg proživljavanja nutarnjeg života. To su, naime, dani sv. ređenja i prvih misa.

Godine 1930, bilježi kroničar Germanikuma, zanosni polet digao se do svoga vrhunca. Posebni sjaj sv. ređenju pridonijela je nazočnost dvojice biskupa, mgr. Kristijana Schreibera, novoga berlinskog biskupa, i pomoćnog münchenskog biskupa mgr. Ivana Krstitelja Schauera.

U crkvi Sv. Petra Kanizija, 26. listopada 1930, sabralo se 120 ređenika iz raznih rimskih zavoda, da prime razne redove od Josipa Palica, naslovnog nadbiskupa filipskoga. Među 18 ređenika za svećenika bio je i naš Alojzije.

O podne je pokraj tanjura svakoga mladomisnika ležao

ne zaslužuju, da im se pomogne, tim više, što sam se ja svog dijela baštinskog odrekao njima u korist, da me ne smetaju kasnije».

U pismu od 29. prosinca 1957 piše, čini se, istom svećeniku slijedeće: «Imovine ne ostavljam, ama baš nikakve. Čini mi se najbolje načelo, da ne ostavim nikakva duga, jer se protivi iustitiae, ali ni imetka, jer na njega, ukoliko ga ima, imadu prema načelima Crkve i Codexa I. C. pravo siromasi i opće crkvene potrebe. Čemu da išta leži kod mene, ako što dođe, kad ima toliko bijede na sve strane?

(54) VD II 65.

(55) Meridiano (12. veljače 1960) 70.


93

II - ŠKOLOVANJE I SVEĆENIČKI POZIV

crveni cvijet. Zagledavši se u taj cvijet na svom mjestu, Stepinac zamišljeno reče (56):

— Crveni cvijet mučeništva!

U Germanikumu bio je svečani ručak. Prisustvovali su mu patrijarh Huyn, sedmogradski biskup Majláth, čenstohovski Kubina, münchenski pomoćni biskup Schauer, isusovački general Ledóchowski, rimski provincijal i budući kardinal-nadbiskup genovski Boeto (57).

2) - Mlada misa

Stepinac je služio svoju prvu sv. misu na Sve Svete u bazilici S. Maria Maggiore.

Ova bazilika svojom unutrašnjom veličanstvenošću zapanjuje i uznosi svoje posjetioce. Golema i sjajna središnja lađa s 40 mramornih stupova i drvenim stropom koji je izčetvrtan pozlaćenim pretincima, odaje djevičanski sjaj kakav dolikuje djevičanskoj Majci vječne Riječi. Veliki mozaik u apsidi na zlatnoj pozadini prikazuje krunjenje Majke Božje na rajskoj poljani.

Ali taj sjaj bazilike nije bio glavni razlog, zbog kojega je Stepinac upravo ovdje htio služiti svoju prvu sv. misu. Duboko shvaćanje i štovanje tajne Utjelovljenja vječne Riječi i siromaštvo, što ga je Krist dragovoljno prigrlio, njega je potaklo da upravo ondje prikaže svoju prvu sv. euharistijsku žrtvu, gdje se, kako se drži, nalaze ostaci betlehemskih jaslica, koje nas podsjećaju na Kristovo neshvatljivo poniženje i na njegovo siromaštvo. Htio je ondje isprositi duh Kristova siromaštva (58).

K oltaru ga je vodio kao manuduktor dr. Josip Lončarić, koga je Božja providnost odabrala da bude sredstvo probuđenja njegova svećeničkog zvanja.

Njegov kolega dr. Franjo Šeper prikazao je svoju prvu sv. žrtvu na grobu sv. Pavla, apostola pogana, u istoimenoj bazilici izvan gradskih zidina, a manuduktor mu je bio mgr. Matija Proštenik (59).

30. listopada bili su mladomisnici u audijenciji kod Sv. Oca Pija XI. Na Sve Svete bio je u Germanikumu svečani objed, kojemu je prisustvovao uz patrijarha Huyna, isusovačkog gene-

(56) ISIDOR 164.

(57) N. dj. 204.

(58) VD II 66 sl. - Prema usmenom pripovijedanju Dragutina Nežića, porečko-pulskog biskupa.

(59) Saopćio Franjo kard. Šeper, prefekt Sv. zbora za nauku vjere.


94

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

rala i dr. Lončarić. Značajno je bilo, da su pitomci tom zgodom pjevali himnu «Mučenici u Koloseju» u njemačkoj obradbi od dr. Weisthannera.

Pod večer istoga dana su pitomci u počast mladomisnicima održali svečanu akademiju, a glavna tema su bile riječi Spasiteljeve: «Vi ste svjetlo svijeta» (60).

Da križ, što ga je Stepinac kasnije kao nadbiskup stavio u svoj grb, nije izabrao tek slučajno, već s dubokim uvjerenjem, razabire se iz riječi, što ih je dao natiskati na mladomisničkoj spomen-sličici (61): «A ja, Bože sačuvaj, da se čim drugim hvalim osim križem Gospodina našega Isusa Krista, po kojem je svijet meni razapet, i ja svijetu».

Alojzijev otac se spremao, da na tu svečanost svoga sina pođe u Rim. No, budući da ga je spriječila bolest, dao je u Krašiću svojoj obitelji na dan njegove prve sv. mise prirediti svečani objed (62).

Prošle su svečanosti sv. ređenja i prve mise. Za mladoga svećenika Stepinca počela je posljednja školska godina. Dne 1. srpnja 1931 položio je zadnje svoje ispite iz cijelog bogoslovlja te je bio promaknut na čast doktora teologije. Doktorsku diplomu izdao mu je rektor gregorianskog sveučilišta o. Ferdinand Willaert, 10. listopada 1931, s primjedbom, da je dao dokaz svoga znanja «congruenter». Isprava svršava riječima (63): «Znanje, što ga je stekao neka mudro i srčano usmjeri na obranu i jačanje onih vlasti, koje je predobri i neizmjerno veliki Bog stavio na čelo upravi Crkve i države».

Taj mu je doktorat 18. prosinca iste godine bio priznat u Zagrebu (64).

Pošto je zaređen za svećenika i promoviran na čast doktora filozofije i teologije, Stepinac je time dovršio svoj studij u Rimu i prema zakletvi, koju je 17. travnja 1930 položio, morao je napustiti Rim i vratiti se u Zagreb, da se svome nadbiskupu stavi na raspolaganje.

U rektoratu Germanikuma su u posebnoj knjizi zabilježena opažanja poglavara o pojedinim pitomcima. O Stepincu je ta-

(60) Korrespondenzblatt 40 (1931) 41 sl.

(61) Gal 6, 14.

(62) Pismo kardinalove sestre Štefanije, 17. II. 1962.

(63) «Doctrinam vero quam est adeptus sapienter et fortiter convertat ad eas potestates tuendas et confirmandas, quas Deus Optimus Maximus rei tum ecclesiasticae tum civili regendae praefecit».

(64) Osobnik A, gl. gore bilj. 7.


95

II - ŠKOLOVANJE I SVEĆENIČKI POZIV

dašnji rektor Roko Rimml zabilježio slijedeće (65): «Zavod je napustio ljeti 1931. Svećenik sa svakoga gledišta vanredno dobra značaja, iskreno pobožan i vjeran u obdržavanju zavodske stege, vrlo marljiv u učenju».

Njegovi bivši kolege su ga poštivali kao sveca (66). U njemu su gledali zrelu svećeničku osobu (67), uzor u studiju i duhovnom životu (68), smatrali su, da je prožet snažnom, muževnom, no ipak djetinjom pobožnošću (69).

3) - Povratak u domovinu

Stepinac se u domovinu vratio sa studentom filozofije Maglicom preko Rijeke. Svratio se tom zgodom na Trsat u franjevački samostan, da se pokloni čudotvornoj Gospinoj slici u njezinu svetištu. Zadržao se na Trsatu oko šest dana i odande se javio, 6. srpnja 1931, Antonu Rauchu, ministru u Germanikumu. Svojim se roditeljima javio ekspres-pismom.

Obavijestio ih je, da se nalazi na Trsatu i da je na putu u Krašić. Izražavao je nadu, da će ih moći možda već na Trsatu zagrliti. Roditelji se međutim nisu mogli odlučiti na ovaj put. Boraveći u društvu samostanske braće, zadržavao se u razgovoru sa slugom Božjim Vendelinom Vošnjakom, koji je u to vrijeme bio gvardijan trsatskog samostana. U saobraćaju je bio neobično otvoren i prirodan te je živo pripovijedao, kako je na Rijeci bio u oficirskoj školi i kako ga je otac htio oženiti. Pri tom se malo

(65) «Discessit aestate 1931. Sacerdos optimae omnino indolis, in omnibus solidissimus, vere pius et in disciplina fidelis, valde diligens».

(66) Pismo Heriberta Abela, gl. gore bilj. 12.

(67) Pismo Josipa Köstnera, gl. gore bilj. 20.

(68) N. mj.: «Im Studium und im geistlichen Leben war er mir immer ein Vorbild, ja, wenn ich an die sechs Jahre zurückdenke, in denen der verstorbene Kardinal mit mir zusammen im Germanikum weilte, kann ich nichts feststellen, was das Bild seiner ausgeglichenen, reifen Priesterpersönlichkeit trüben könnte. Er war von einer männlichen, aufrichtigen, gesunden Frömmigkeit und von den Mitalumnen allgemein geschützt».

(69) Nadbiskup Josip Schneider, gl. gore bilj. 13, piše: «Stepinac erweckte sowohl in diesem 1. Jahre wie auch später den Eindruck eines ernsten Mannes, der es eher zu streng als zu leicht nimmt... In seiner Frömmigkeit war Stepinac, wie ich meine, ganz auf der Linie unseres Spirituals, P. Otto Pfülf, S.J.». - H. Abel, gl. gore bilj. 12, piše: «Er hatte eine kernige, aber doch kindliche Frömmigkeit. Im 1928. hatten wir Erstjährige ihn als «Angelus» bei unseren Einführungsexerzitien und bewunderten an ihm eine aussergewöhnliche Reife und mitbrüderlische Güte, die uns alle in Bann schlug».


96

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

nasmiješio, kano da je htio pokazati, da se njegovi planovi nisu podudarali s očevim (70).

Vrativši se u Krašić, 19. srpnja svečano je proslavio svoju prvu svečanu misu u župnoj crkvi, u kojoj je bio kršten. Tom su ga zgodom, prema običaju, dopratili sa svečanom asistencijom iz očeve kuće u župnu crkvu. Dr. Josip Lončarić održao je propovijed. Manuduktor je bio sesvetski župnik Šimečki, đakon dr. Franjo Šeper, a podđakon bogoslov Šimečki.

Otac, razdragan što je doživio sreću vidjeti sina na oltaru, dao je opet prirediti svečani objed, kod kojega je bilo mnogo uzvanika iz svjetovnog i duhovnog staleža (71).

U jednom se pismu kasnije kao kardinal Stepinac osvrće na svoj boravak u Germanikumu i na odgoj, koji je primio od ondješnjih odgojitelja družbe Isusove (72):

«S dubokom se zahvalnošću — piše on — sjećam, što sam i sâm primio od družbe. Iza Boga i dobre pokojne majke (koja je za me postila skoro pedeset godina svoga života tri puta u tjednu) dugujem, uz mgr. Lončarića (koji je, nota bene, i sam bio gojenac družbe), svoje svećeničko zvanje upravo družbi. Nikad neću zaboraviti svojih poglavara u Germanikumu ili profesora na Gregoriani. Ne kaže se uzalud: 'Verba movent, exempla trahunt'. Na tim se muževima vidjelo, da ono, što verbis dicunt, moribus non contradicunt, pa su bili i u stanju, da svoje gojence oduševe za svete ideale Boga i Crkve njegove. A da nije bilo bez temelja ono uporno naglašavanje načela auktoriteta u Crkvi Božjoj, papinstva, primata, to su najbolje pokazali i dokazali današnji strašni događaji u svijetu, koji i slijepcu pokazuju, da je papinstvo posebni dar Kristove ljubavi svojoj Crkvi, jer je On najbolje poznavao sve slabosti ljudske i sve opasnosti, koje bi mogle zaprijetiti Crkvi, i vidio, kako će goditi ljudskom srcu u danima borba i patnja pomisao, da ima nekoga nad sobom, kome je rečeno: 'Confirma fratres tuos!'»

(70) Usmeno saopćio o. Srećko Majstorović, početkom g. 1969 u Rimu, koji je prisustvovao tim razgovorima na Trsatu.

(71) Pismo kardinalove sestre Štefanije, gl. gore bilj. 62.

(72) Kardinalovo pismo isusovačkom provincijalu o. Ivanu Kukoli, 10. prosinca 1955.




[97]

III

PRVO SVEĆENIČKO SLUŽBOVANJE

1. - CRKVA I NAROD U HRVATSKOJ NAKON PRVOG SVJETSKOG RATA

Kad se u srpnju g. 1931, nakon sedam godina studija dr. Alojzije Stepinac vratio iz Rima u Zagreb, našao je u svojoj domovini velike promjene u narodnom i crkvenom životu. Treba se sada uživjeti u nove prilike i okolnosti.

1) - Političke prilike

Političke prilike u novostvorenoj državnoj tvorevini Slovenaca, Hrvata i Srba (SHS) nisu bile nimalo povoljne za Hrvatski Narod (1). Hrvati su se okupljali oko raznih stranaka, ali je većina išla za Hrvatskom republikanskom seljačkom strankom (HRSS).

Stjepan Radić, koji je osnovao Hrvatsku republikansku seljačku stranku i od g. 1919 do 1924 stvorio političko jedinstvo hrvatskih seljaka, nije htio ići na ustavotvornu skupštinu u Beograd, već je obilazio Pariz, London, Moskvu. Godine 1922 predao je društvu naroda u Ženevi veliki dokumentirani memorandum, u kojemu je tražio državnu samostalnost Hrvatske. Ali, kako su ti njegovi zahtjevi tražili reviziju versailleskog pakta, bilo mu je savjetovano da nastoji poboljšati odnose između Hrvata i Srba. Na ovaj su savjet njegovi zastupnici u ožujku g. 1924 ušli u narodnu skupštinu u Beogradu.

(1) TH. DRAGOUN, Le dossier du cardinal Stepinac, Nouvelles éditions latines, 1 rue Palatin (Paris VI, 1958) 11-15. - MATIJA KOVAČIĆ, Od Radića do Pavelića 28 sl.


98

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Radić, koji je bio izvrstan organizator, nedostiživ pučki govornik i vjeran tumač narodne seljačke duše, u svojim je govorima pred seljacima često puta na nezgodan način napao Crkvu i katoličko svećenstvo, koje zbog toga nije s njim surađivalo. U Krašiću je, 28. rujna 1924, održao govor pred desetak tisuća seljaka, u kojem se oštro osvrnuo na poslanicu katoličkih biskupa u povodu tisućgodišnjice hrvatskog kraljevstva.

U siječnju g. 1925 Radića je vlada zatvorila, jer da se izjasnio u prilog tuđinske komunističke promidžbe.

U zatvoru je promijenio svoj politički program: napustio je ideju republike i separatizma te prihvatio jedinstvo države SHS i kraljevinu. Iz članka, što ga je napisao u zatvoru, već se jasno opaža pripravnost na srpsko-hrvatski sporazum, o kojem prije nije htio čuti. Hrvatska republikanska seljačka stranka, sporazumno sa zatvorenim Radićem objavi odluku, 4. ožujka 1925, da ulazi u blok narodnog sporazuma i seljačke demokracije.

Po nalogu Stjepana Radića i u suglasju s vodstvom stranke, Pavle Radić, Stjepanov sinovac, izjavljuje, 27. ožujka 1925, da su stranci izmijenili ime, pa da će se u buduće zvati «Hrv. seljačka stranka». Ovu je izjavu odobrila cijela Hrvatska seljačka stranka 26. lipnja 1925.

Time su konačno priznali Vidovdanski ustav i dinastiju Karađorđevića, a u srpnju g. 1925 Stjepan je pušten iz zatvora.

Godine 1925, 18. srpnja, uslijedilo je imenovanje nove vlade, desete Pašićeve, u koju su ušli i zastupnici Hrvatske seljačke stranke, a Radić je postao ministar prosvjete.

2) - Crkveno-državni odnosi

Usprkos lojalnoj izjavi, koju su dali hrvatski katolički biskupi sa svoje konferencije, održane 27. do 29. rujna 1918, s obzirom na novu državu, kojoj je stajao na čelu Srbin pravoslavne vjere, širila se zlonamjerna glasina, da katolički episkopat teži za odijeljenjem od SHS. Izlazili su članci, u kojima se zahtijevalo, da se katolici moraju, što je moguće više, odijeliti od Rima, oštro su napadali katoličku Crkvu, upozoravali su na pogibao, koja tobože prijeti od katoličke Crkve. Vlada je pogodovala «starokatolicima», da bi oslabila katoličku Crkvu. U mjestima Munjina, Đevđelija, Pisava, Poliorci, Gecerla, Stojakovo prisiljavani su katolički vjernici istočnog obreda, da prijeđu na pravoslavlje. Samostan sestara euharistinki bio je pretvoren u školu.


99

III - PRVO SVEĆENIČKO SLUŽBOVANJE

Protest katoličkih biskupa protiv takva postupka, 16. travnja 1925, ostade bez uspjeha.

Vlada je gradila pravoslavne crkve u čisto katoličkim gradovima, kao što su Celje, Maribor, Ljubljana, Sušak. Službenici Hrvati katolici su premještani u Srbiju, gdje im nije bilo moguće vršiti vjerske dužnosti, a Srbe pravoslavce se namještalo po Hrvatskoj, u posve katoličkim krajevima. Hrvati nisu mogli biti promaknuti na više vojničke položaje i nisu imali pristupa u diplomatsku službu. Pogodovalo se mješovitim brakovima.

Mnogo se poduzimalo, da bi se katolička Crkva ekonomski oslabila. Prema službenoj statistici iz g. 1921 bilo je u kraljevini SHS 5,580.000 pravoslavnih, 4,735.000 katolika. Bilo je, dakle, pravoslavnih 47%, katolika 39%, muslimana 11%, pripadnika ostalih religija 2%, no 2/3 budžeta predviđenog za subvenciju vjerskih zajednica dano je pravoslavnoj Crkvi, a samo 1/3 ostalim zajednicama.

Dne 28. prosinca 1928 ministarstvo prosvjete i odgoja izda naredbu, kojom se dan sv. Save proglasuje nacionalnim praznikom za cijelu kraljevinu SHS. Kada su katolički biskupi izjavili, da to ne vrijedi za katolike, već samo za pravoslavne, beogradske novine Vreme od 25. siječnja 1936 oštro su ih napale.

Katolički biskupi smatrali su se obvezanim odlučno ustati posebnom poslanicom protiv «Jugoslavenskog sokola», organizacije za fizičku kulturu, jer su pravila te organizacije bila bazirana na Tyrševoj ateističkoj ideologiji, pa su prema tome sadržavala nazore štetne za odgoj kršćanske mladeži.

3) - Državna diktatura

Atentatom u beogradskoj Narodnoj skupštini na Stjepana Radića, 20. lipnja 1928 — u kom pogibaju Pavle Radić i Đuro Basariček, a od zadobivenih rana umire i sam Stjepan, 8. kolovoza 1928 — Srbi su mislili slomiti otpor Hrvata. Uslijed toga hrvatski zastupnici napuštaju Beograd, da se više onamo ne povrate sve do g. 1939, kada su se Srbi donekle nagodili s Hrvatima.

Kada je dr. Ante Pavelić, zastupnik HSP (1a) 28. listopada 1928, otišao u Beograd da ovjerovi svoj mandat, izjavio je, da mu je i dalje jedini cilj uspostava hrvatske državne samostalnosti. Tu je izjavu potpisao još samo dr. Ante Trumbić. Poslije Ra-

(1a) HSP = Hrvatska Stranka Prava.


100

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

dićeve pogibije dr. Pavelić osniva pokret «Domobran», a kasnije (7. I. 1929) «Ustaški pokret» i sve više se bavi mišlju da ode u inozemstvo. Svoju je nakanu proveo nakon proglašenja diktature.

Godine 1929, 6. siječnja, kralj Aleksandar proglašuje vojničku diktaturu, dokida ustav, zabranjuje sva udruženja osnovana na «plemenskim» i «vjerskim» temeljima, i dade generalu Petru Živkoviću mandat da sastavi vladu. Dne 3. listopada iste godine izda dekret, kojim ime države SHS mijenja u «Jugoslavija». Diktatura je otvorila razdoblje policijskog režima, mlade je intelektualce razdražila, napose u Srbiji i Crnoj Gori, i usmjerila ih prema marksizmu, a narod i svećenstvo bacila je u neimaštinu.

Vlada je zalazila i u čisto duhovno-religijsko područje te je samovoljno nadzirala štampu i pouku u vjeri sa svim posljedicama takva postupka. Policija bi za neznatne i beznačajne izjave pozivala na preslušavanje. Žandari su za ništa mlatili ljude, tamnice su se punile, u kojima je nečovječan postupak prelazio granice uljudbe i ljudskog dostojanstva.

2. - U SLUŽBI NADBISKUPIJE

U takvu stanju je dr. Stepinac pri povratku iz Rima našao svoju domovinu. Kroz sedam godina je u Rimu sticao temeljitu i sigurnu filozofsko-teološku obrazovanost, izgrađivao je svoju već i onako duboko pobožnu ličnost. U njegovoj se osobnosti spajala čvrsta i nepatvorena vjera seljačkog naroda sa sveučilišnom izobrazbom, iskrena i duboka pobožnost sa čovjekoljubivošću, visoka i jasna duhovna načela sa postojanim krepostima i samozatajom. Srce mu je bilo oplemenjeno duhovnim životom, a volja ojačana krepostima i spremna na velike žrtve. Vruće je želio, da u domovini radi na izgradnji Kristova kraljevstva.

U životu svakoga čovjeka ima časova, koji iznenađuju. To se naime događa, kad se nađemo bačeni u nepoznati svijet i u takav posao, koji sa sobom donosi nove spoznaje, nove probleme, duboke osjećaje, neočekivana iskustva, a i razočaranja i nenadane bolove. Tko primi jedan od staleških sakramenata, tj. sv. red ili ženidbu, taj u novom staležu započinje djelovati s osjećajem, da je započeo sasvim novo razdoblje života. Ništa ne postoji, što bi moglo izravno pripraviti mlada čovjeka na takvu duboku promjenu, jer je prijašnji obzor vrlo različit od nove doglednice, koja sa sobom donosi i novu odgovornost te je izlaže javnoj rasudbi.


101

III - PRVO SVEĆENIČKO SLUŽBOVANJE

1) - Nadbiskupski ceremonijar

Dr. Stepinac, sposoban za dušobrižnički rad, obazriv, suzdržljive ćudi i miroljubiv, više sklon motrenju, po svojoj nutarnjoj težnji usmjeren prema gorljivom apostolatu, kao dobar poznavač seljačke ćudi i seoskog života najvolio bi se posvetiti vjerskom odgoju običnoga puka na selu. Želio je biti, prema vlastitoj izjavi, kapelan, a poslije župnik u kojem selu. Sklonosti za upravničke poslove nije osjećao (2).

U tom je smislu molio svoga nadbiskupa dr. Antu Bauera, da mu iziđe u susret. Molba mu nije bila uslišana. Tome se napose protivio tadašnji nadbiskupov tajnik i kanonik dr. Antun Slamić. Želio je, da vrijednog rimskog doktora zadrže u nadbiskupskoj kuriji, a vjerojatno se za to zalagao i mgr. Lončarić. Tako se dr. Stepinac stavio na raspolaganje svome nadbiskupu.

Nadbiskup Bauer imajući u vidu najpovoljnije izvještaje, što ih je dobio od poglavara Germanikuma o mladom doktoru, a možda i zbog duboka poštovanja prema njegovu prastricu mgr. Matiji Stepincu, svome bivšem duhovniku u sjemeništu, zadržao ga je kod sebe u dvoru te ga je, 27. srpnja 1931, imenovao nadbiskupskim ceremonijarom-obredničarom, sa stanom i opskrbom u dvoru i mjesečnom plaćom od 500 din., počevši od 1. kolovoza (3).

O tom svom namještenju piše Alojzije svojim kolegama germaničarima u Rim, 18. rujna iste godine (4): «Vi se sigurno zanimate za moje sadašnje namještenje. Moj naslov je 'nadbiskupski ceremonijar'. Zapravo treba, da se pomalo uputim u kurijalne poslove. Hoću li zauvijek tu ostati, ne znam, a i ne zanima me. Svi putevi u službi Božjoj vode u nebo. Držim se

(2) HREN 5 sl. - ISIDOR 164.

(3) Isprava u NAZ pod br. 134/Pr., a potpisao ju je nadbiskup Bauer.

(4) Pismo germaničarima, 18. rujna 1931. (Arhiv Germanikuma): «Es wird Sie wohl meine gegenwärtige Anstellung interessieren. Mein titulus lautet 'Erzbischöflicher Zeremonier'. In Wirklichkeit soll ich langsam in die Geschäfte der Kurie eingeführt werden. Ob ich für immer bleiben soll oder nicht, das weiss ich nicht, und es interessiert mich auch wenig. Alle Wege im Dienste Gottes führen zum Himmel. Ich halte mich an das Prinzip des hl. Franz von Sales: Nihil petere, nihil recusare. Mag das Herz jetzt zufrieden sein oder nicht, das ist nebensächlich. Mit allen Herren in der Kurie komme ich sehr gut aus. Wie aber diese mit mir auskommen, das weiss ich nicht».


102

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

načela sv. Franje Saleškoga: Nihil petere, nihil recusare — ništa tražiti i ništa odbiti. Da li je srce zadovoljno ili ne, to je nuzgredno. Sa svom gospodom u kuriji dobro prolazim. Da li pak oni sa mnom dobro izlaze, ne znam».

Kao nadbiskupski ceremonijar dr. Stepinac bio je dodijeljen osobi nadbiskupovoj. Pratio ga u crkvenim obredima i na putovanjima. U ostalo vrijeme radio je u nadbiskupskom uredu.

Svojom prirodnom, jednostavnom i ljubeznom pobožnošću Stepinac je duhovno izgrađivao i kler i vjernike. Jedan svećenik zagrebačke nadbiskupije piše o njemu slijedeće (5):

«Prvi put sam vidio dr. Alojzija Stepinca kao nadbiskupskog ceremonijara u zagrebačkoj katedrali prigodom pontifikata dr. Antuna Bauera, nadbiskupa zagrebačkoga. Bilo je to školske godine 1931-1932. Bio sam tada bogoslov u četvrtom godištu bogoslovije. Prva pomisao, kad sam ga vidio u katedrali, bila je: to je svećenik dubokog asketskog života. Promatrajući njegovo lice, došla mi je na pamet misao, da tako nekako slikaju sv. Alojzija. Kao bogoslov nisam došao s njim nikada u bilo kakvu vezu. Ali se njegovo ime tu i tamo spominjalo među bogoslovima; spominjan je kao uzor ponizna, revna i odlučna svećenika».

Nadbiskup Bauer je promatrao svoga ceremonijara. Promatrao je njegovo vladanje i djelovanje u raznim okolnostima i brzo se osvjedočio o njegovim krepostima i istinitosti obavijesti, što ih je dobio o njemu iz Germanikuma. Zapazio je u njemu svestrano samoodricanje, jasna načela i odlučnost, kada se radi o Božjoj slavi i pravima sv. Crkve. Gledajući ga jednom, kako je sav udubljen u molitvi, uskliknuo je (6): «Jezuš, Marija, Lojzek je preveć pobožni človek!»

Uz službu nadbiskupskog obredničara i rada u uredu vodio je duhovnu brigu za osoblje, koje je bilo namješteno u nadbiskupskom dvoru. S tim je osobljem svake večeri molio sv. krunicu i držao im katehetske pouke.

Nedjeljom i blagdanima je uvijek bio spreman da pomogne župnicima po selima u duhovnoj pastvi propovijedanjem i ispovijedanjem. Držao je i duhovne vježbe za katoličku mladež te obavljao ostali duhovni posao.

Uvjerio se, da se kod našega naroda još ne može govoriti o dubljem i ustrajnom duhovnom životu, jer ima mnogo vjerskog

(5) CECELJA, Moja sjećanja 1.

(6) Saopćila s. Izidora, milosrdnica, u ljetu g. 1963 u Zagrebu.


103

III - PRVO SVEĆENIČKO SLUŽBOVANJE

neznanja. Duhovne vježbe za seoske mladiće i djevojke je smatrao prijekom potrebom. Kad je krapinski župnik Hranilović tražio vođu za duhovne vježbe mladićima i kad onaj čas nije mogao nikoga dobiti od isusovaca, namjerio se na dr. Stepinca, za koga je čuo, da je već negdje držao duhovne vježbe i da mu je poznat njihov način, pa ga je zamolio, da bi održao duhovne vježbe tim mladićima u franjevačkom samostanu u Krapini. Stepinac spremno prihvati tu ponudu, no pođe prije k o. Foretiću, koji je imao veliko iskustvo na tom polju pastoralnog rada, da ga zamoli za koju praktičnu uputu. Mladići su donijeli sa sobom nešto hrane, a objed im se spremao u samostanu, gdje su i stanovali. Ti su ga mladići pozorno slušali, kad im je tumačio vjerske istine. Bili su kao izvan sebe, posve zaneseni ljepotom istina, koje im je izlagao. Kad je odlazio, veselo su ga otpratili na željezničku stanicu sve do vlaka. Takva iskustva su ga osvjedočila, da bi narodu trebao veći broj domova za duhovne vježbe (7).

Dok je vršio službu nadbiskupskog obredničara, dva puta se u Zagrebu susreo s mgr. Angelom Roncalli, apostolskim delegatom u Sofiji, budućim papom Ivanom XXIII. Bilo je to 8. studenoga 1932 i 14. studenoga slijedeće godine. Čim je Roncalli saznao za imenovanje Stepinčevo nadbiskupom-koadjutorom, poslao mu je iz Sofije vrlo lijepo pismo. A kad je Roncalli postao papa, s velikim je poštovanjem u svojim nagovorima i privatno pred nadbiskupom Šeperom spominjao skromnoga, čednoga, mladog svećenika s asketskim izgledom u zagrebačkom nadbiskupskom dvoru. Prema papinu sjećanju, Stepinac ga je pratio u Brezovicu da posjeti nadbiskupa Bauera (8).

2) - Apostol kršćanskog milosrđa

Na Novu godinu, g. 1932, ujutro Alojzije Stepinac je na uglu Draškovićeve i Vlaške ulice sreo pijanu djevojku kako sjedi, a drugu, koja je teturala po ulici. Vidio je i saznao i za mnoge druge društvene pojave: kako je, na pr., jedan oficir u nekom lokalu, javno i bez stida pred gostima vršio prileg; kako se s katedralnog tornja bacio čovjek i počinio samoubojstvo; kako u

(7) VD II 350.

(8) Saopćio Franjo kard. Šeper i porečko-pulski biskup mgr. Dragutin Nežić, komu je to kazivao u jednoj audijenciji sâam papa.


104

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

predgrađu vlada očajna bijeda; kako neke obitelji leže upravo na smetištu (9).

Kako mu je samilost prema ljudskoj bijedi od mladosti ispunjala dušu, nije mogao ravnodušno gledati beskućnika bez odjeće ili siromaha bez pokrivača. Takve su ga pojave u društvenom životu nukale da se približi tim bijednicima i da im pomogne.

Okolnost, da ga je nadbiskup Bauer učinio i svojim milostinjarom, dala mu je mogućnost da bijednicima u predgrađima djelotvorno priskoči u pomoć. U vrijeme, kad je bio slobodan od ostalih svojih svećeničkih dužnosti, obilazio je predgrađe, išao bi od jedne kućice do druge, od jednog sirotinjskog stana do drugoga. Tu je našao ljude, koji stanuju na smetištima staroga sajmišta, u rupama s mnogo djece, zajedno sa štakorima i ostalom gamadi.

Svakamo bi donosio utjehu i pomoć. Tako se osobno osvjedočio o njihovoj tjelesnoj, a još više o duhovnoj bijedi. Kad nije dostajala nadbiskupova milostinja, Stepinac bi uzimao iz svoga džepa od one svoje male činovničke plaće i često se kući vraćao bez ijednog novčića. Uz to je držao predavanja o karitativnom radu sviju zagrebačkih katoličkih organizacija. Oduševljavao bi ih i bodrio na rad za bližnjega (10).

Na njegov je poticaj nadbiskup Bauer, 25. studenoga 1931, izdao okružnicu o osnivanju karitativnih organizacija po svim župama, i osnovao je «Karitas nadbiskupije zagrebačke» sa svrhom, da bi se jačala i širila djelotvorna ljubav prema bližnjemu, a središnjica te djelatnosti da bude u Zagrebu. Uz suradnju Antuna Metzgera, voditelja karitativnog sekretarijata izradio je «Statut za karitativni rad», što ga je nadbiskup Bauer odobrio 20. listopada 1933. U statutu su na zgodan način obuhvaćena sva dotadanja karitativna društva i predviđeno je osnivanje novih. U svakoj se župi ima osnovati odbor kao najmanja jedinica «Karitasa» u nadbiskupiji. U gradovima i dekanatima povezuju se te jedinice u zajednice, a sve skupa imaju biti povezane i vođene preko središnjice «Karitasa nadbiskupije zagrebačke». Na čelu središnjice stoji vikar, tj. nadbiskupov zamjenik, a sve poslove vodi ravnatelj «Karitasa». Prvim vikarom bi imenovan kanonik

(9) VD II 85.

(10) Imenovanje nadbiskupa-koadjutora, u Hrvatska straža (31. V. 1934) br. 122. - KL 82 (1931) 576. - VILIM NUK, Nadbiskup dr. Stepinac, karitativni radnik (Članak natipkan pisaćim strojem). - I. LENDIĆ, Mgr. dr. Stepinac i akademska omladina, u Hrvatska straža (24. VI. 1934) br. 142. - CECELJA 1.


105

III - PRVO SVEĆENIČKO SLUŽBOVANJE

dr. Mijo Međimurec, a među članovima središnjice nalazi se i dr. Alojzije Stepinac.

Prema statutu zagrebački su župnici osnovali zajednicu «Karitasa» za grad Zagreb. Prvim predsjednikom ove zagrebačke zajednice bio je izabran dr. Alojzije Stepinac kao već poznati radnik na polju kršćanske ljubavi.

Iste godine 1931 zbog velike nezaposlenosti nastala je u Zagrebu sveopća i nezapamćena kriza. Bijeda radničkog staleža bila je strašna. Bio je veoma težak problem, kako prehraniti i održati na životu tolike tisuće siromaha. Te su nevolje znatno povećane zbog diktatorskog režima i jer se vlada u tadašnjoj Jugoslaviji nije gotovo ništa starala za teško društveno stanje svojih podanika.

Stepinac se kao predsjednik zajednice «Karitasa» za grad Zagreb dade odmah na posao i osnuje u zimi godine 1933-1934 nekoliko pučkih kuhinja za siromahe: u Maksimiru, na Savskoj cesti, na Sv. Duhu, Vrhovcu i u Vrbanićevoj ulici. Tu su složno surađivali svi odbori kao i redovničke ustanove. Da se sirotinja mogla prehranjivati kroz cijelu zimu, mnogo su pridonijela sabiranja i razne priredbe, uz glavna sredstva, koja je pružio sam nadbiskup Bauer. Stepinac nije siromasima posvećivao samo mnogo vremena, nego ih je pomagao više svojom ljubavlju.

Početkom godine 1934 počeo je zajedno sa svojim suradnicima izdavati skroman listić, pod imenom Caritas. U prvih pet brojeva napisao je on sam nepotpisane uvodnike i članke. Tim člancima pozivlje sve katolike da surađuju u djelima kršćanske ljubavi. Ti su članci krcati, kao i njegove propovijedi, navodima iz Sv. pisma o potrebi milostinje. Doziva npr. u pamet Mojsijeve riječi iz Ponovljenog zakona (15, 7-11):

«Nađe li se kod tebe kakav siromah, netko od tvoje braće, u kojem god gradu u zemlji, što ti je Jahve, Bog tvoj, dadne, ne budi tvrda srca niti zatvaraj svoje ruke prema siromašnome bratu, nego mu širom rastvori svoju ruku i spremno mu daj što mu nedostaje... Daj mu rado, a ne da ti srce bude zlovoljno, kad mu daješ, jer će te zbog toga blagoslivljati Jahve, Bog tvoj, u svakom poslu i u svakom pothvatu ruku tvojih. Kako siromaha nikad neće nestati sa zemlje, zapovijedam ti: širom otvaraj svoju ruku svome bratu, svome siromahu i potrebnu u zemlji svojoj».

Ganutljivim riječima pozivlje katolike, osobito omladince, nas pohađanje bolesnika, podsjeća na primjer drugih naroda, kako


106

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

oni podupiru karitativne akcije, raspravlja o problemu služinčadi s ćudorednoga gledišta. Iznosi primjere ljudske bijede, što ih je vidio svojim očima pohađajući nemoćne. Moli imućne ljude da misle na siromašnu dječicu, koja zimi nemaju ni odjeće, ni obuće, ni hrane; zaklinje vjernike, neka se ugledaju u staroga Tobiju i neka obilaze siromahe.

Da uzmogne izdavati taj karitativni listić, polazio je k svećenicima, kanonicima i prebendarima sakupljajući doprinose i milodare. I u tom je poslu doživio po koju gorku i te kako gorku.

 

Stepinac je znao pronaći način, kako da se obavijesti o studentskim prilikama na sveučilištu. To njegovo zanimanje za studentsku mladež bilo je neobično živo. Sa studentima je stajao u osobnom dodiru. U zimsko doba godine 1933 nastojao je, kako bi se pomoglo najsiromašnijim studentima, za koje se dobro znalo, da stradaju. Došao je među organiziranu mladež, ali ne da se upušta u dugačke rasprave nego sa stvarnim i određenim prijedlozima. Imao je gotov nacrt. U ime «Karitasa» odredio je stalnu svotu za vođenje posebnog odjeljenja studentske kuhinje s posebnom, dobro ugrijanom sobom i drugim potrepštinama. Na taj je način uspio osigurati hranu za 15-20 najsiromašnijih studenata u posebnim prostorijama menze kod isusovaca. Posve je razumljivo, da ga je taj čin, i mimo njegovu nakanu, odmah učinio omiljelim katoličkim studentima i studenticama. Prvi susret s tim skromnim, ali odrješitim svećenikom, ostavio je u njihovim dušama dubok utisak zbog njegove ozbiljnosti i pristupačnosti, te zbog nepristrana, neprisiljena dostojanstva.

Stepinac je umio pronaći način da se i akademičari zauzmu za njihovu suradnju u karitativnoj akciji. Živim bojama je opisivao bijedu zagrebačkog predgrađa. Naglašivao je, kako su akademičari obvezani, da sudjeluju u suzbijanjn bijede ne samo materijalnim sredstvima, već i duhovnim; koliko je god bijednicima u predgrađu potrebna materijalna potpora, njihova zapuštenost ipak većma vapi za duhovnom pomoći, koju treba pružati zajedno s materijalnom, da se tako unese i uvede Krist u predgrađe. Ustroj suradnje s «Karitasom» preuzela su i pojedina društva katoličkih omladinaca.

Za sveučilištarce, koji su se prijavili za karitativnu djelatnost, upriličio je poseban tečaj, koji je završen pred Tijelovo g. 1934. Tim je tečajcima obećao, da će na Tijelovo za njih prikazati sv. misu i podijeliti im sv. pričest. Kad li upravo uoči Tijelova stigoše prvi brzojavi, da je imenovan nadbiskupom


107

III - PRVO SVEĆENIČKO SLUŽBOVANJE

koadjutorom. Tako je prvu misu i propovijed kao imenovani nadbiskup-koadjutor održao u zajednici kršćanske ljubavi.

O njegovu karitativnom radu i djelovanju piše jedan svećenik zagrebačke nadbiskupije slijedeće (11):

«Kod stola je malo jeo. Uzimao je svoje obroke i nosio ih sirotinji... Na kaptolskom se trgu često viđao taj probisvijet, kako su te siromahe nazivali, gdje prosjače. Govorilo se, da je to svijet, koji neće raditi, pa nije ni vrijedno davati im milostinju, jer će i onako sve zapiti. Za socijalne probleme, na žalost, nije bilo razumijevanja, pa se uopće nije ni pristupalo njihovu rješavanju. Usprkos takvu mentalitetu Stepincu je ipak pošlo za rukom, da je na Kaptolu osnovana, i to u samom nadbiskupskom dvoru, dnevna kuhinja za zagrebačku sirotinju. Saznavši za tu novost, uzdahnuo sam i kazao: ovo je pravi svećenik, u pravo vrijeme! Daj mu, Bože, uspjeha! Od tada sam pratio njegov javni rad i djelovanje, koje me je napunjalo idealizmom za moj vlastiti život, a s druge strane bio sam ponosan, što se i u Crkvi Božjoj ipak našao netko, tko ispravno shvaća socijalnu bijedu i zapuštenost siromašnih slojeva te im nastoji pomoći».

Stepinac je kao radnik u «Karitasu», kao urednik maloga listića pozivao katoličku inteligenciju, napose omladinu, na križarski rat milosrđa, upozoravao je, da rad u «Karitasu» mora biti priprava za pravi javni rad. On je osjetio radost, koju pruža nesebičan rad za bližnjega, bio je njezin misionar i propovjednik, nastojao je, da se svaki katolik i svaki čovjek napije s toga nebeskoga izvora.

Bijednici, koji su se u predgrađu susretali s mladim svećenikom asketskog izgleda, a plemenita srca, koji je savjetom i novčanom pomoću nastojao pridići njihovo tjelesno i duhovno stanje, poštivali su ga i zavoljeli. Pa kad je nakon godinu dana bio imenovan nadbiskupom-koadjutorom, zahvalnost zagrebačke sirotinje pretvorila se u oduševljeno priznanje svom dobrotvoru.

3) - Usred nepoželjnih sukoba

Stepinac je uživao povjerenje svog nadbiskupa. Kad bi nastala u upravi nadbiskupije kakva veća poteškoća, on se njime poslužio, da takve poteškoće riješi. Dvije su bile neprilike i

(11) CECELJA 5.


108

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

mutni dogođaji, u kojima je Stepinac pokazao svoju smirenost i uravnoteženost sa spremnim posluhom svome nadbiskupu.

U veljači godine 1932 smrću župnika Milana Zjalića ispraznila se župa u Samoboru. Trebalo ju je popuniti. Samobor, koji sada spada u šire područje grada Zagreba, prekrasno je izletničko mjesto, udaljeno od Zagreba samo 20 km. Smjestilo se podno Samoborske gore, a povezano je sa Zagrebom željeznicom, zvanom «samoborec», i stalnom autobusnom linijom. U mjestu su dvije velike i lijepe crkve, župna Sv. Anastazije, koja se spominje već u 13. stoljeću, i franjevačka Majke Božje na nebo uznesene. Župa je prostrana s tridesetak sela i sedam škola. Samoborski župnik je u ono vrijeme upravljao i župom Noršić-selo, pa mu je prema tomu bila povjerena duhovna briga za kojih 15.000 duša.

Prije negoli se popuni koja župa, nadbiskupski duhovni stol raspisuje natječaj. Svećenici, koji se žele u njoj posvetiti duhovnoj pastvi, šalju molbu nadbiskupu, koji u takvu slučaju mora uzeti u obzir i okolnosti mjesta i svojstva svećenika, te je prema crkvenom zakonu mora podijeliti svećeniku, kojega smatra pogodnijim.

Samoborski su župljani ovaj put htjeli, da im bude imenovan župnikom njihov višegodišnji kapelan Tomo Dimnjaković. Da to postignu, slali su nadbiskupu i pismene molbe i izaslanstva. Po župi se na veliko pravila promidžba. Nadbiskupu takav način nije bio po volji, jer nije bio u skladu s crkvenim propisima. Iz važnih razloga nije htio prihvatiti te molbe pa je odgovorio, da mu više ne dolaze s takvim molbama i zahtjevima, jer da će on stvar promisliti i prema crkvenim zakonima popuniti župu. Ali, u župi je već sve bilo uzavrelo i pobunjeno. Da se duhovi smire, nadbiskup, 10. siječnja 1932, imenuje dr. Stepinca privremenim upraviteljem samoborske župe s uputom (12): «Službu imadete odmah nastupiti. Priviti dopis uručite veleč. g. Tomi Dimnjakoviću uz primku, koju dostavite ovome duhovnom stolu».

Stepinac se odmah uputi u Samobor. Kada je stigao i vidio prilike, rekao je mladome kapelanu:

— Tomaš, gadnu si kašu zakuhao!

Odmah je počeo savjesno, spretno i razborito vršiti novu službu i pripremati duhove za dolazak novoga župnika. Kako je

(12) Imenovanje od 10. siječnja 1932 pod br. 199 potpisao je nadbiskup Bauer.


109

III - PRVO SVEĆENIČKO SLUŽBOVANJE

u župi bilo napeto raspoloženje, nije se svidio Samoborcima. Prigovarali su mu i to, što je nosio na propovjedaonicu neke knjige, te je iz njih navodio misli velikih muževa i pojedine stavke iz Sv. pisma, jer su bili naučeni, da im se slobodno i pučki govori, a ne učeno. Ali, on je dalje mirno vršio svoju službu sve dok nije bio imenovan župnikom domaći sin Juraj Kocijanić, poznat po svom djelu Pape i Hrvatski Narod. Kad je stigao novoimenovani župnik, Stepinac mu preda župu i vrati se u Zagreb (13).

Sličan, no mnogo teži, slučaj se desio, kada je u Sv. Ivanu Zelini, 21. veljače 1933, umro župnik dr. Martin Đuranec. Sv. Ivan Zelina je ubavo mjesto u Prigorju, a leži nekako na pol puta između Zagreba i Varaždina. Kraj je bogat vinogradima, pa ga narod zbog toga nazivlje «pijani brijeg».

Ondašnji kapelan Janko Vedrina bio je imenovan upraviteljem župe. Pokazivao je veliku okretnost i živahnost u poslu. Zalazio je rado u seljačke kuće, što se seljacima osobito svidjelo, pa su ga zavoljeli, napose oni iz sela Biškupec. Župljani su tražili, da bi on naslijedio pokojnog župnika. Župa je velika i važna, prilično bogata, pa je nadbiskup kanio raspisati natječaj i postaviti kojega starijeg i uglednijeg svećenika na to mjesto. Ali, župljani kao da su bili začarani duhom svoga kapelana. Ustrajali su u svojim zahtjevima te su poručili nadbiskupu, da neće primiti nijednoga svećenika osim Vedrine. Taj zahtjev spojen s prijetnjom nije bio u skladu s crkvenim duhom poslušnosti prema nadbiskupu.

Da se duhovi primire, odlučio je nadbiskup onamo poslati svoga obredničara dr. Stepinca, koji ima zadatak da ljude privede na put poslušnosti prema crkvenom poglavaru. Dne 28. veljače 1933 imenovao je nadbiskup Stepinca privremenim upraviteljem župe u Sv. Ivanu Zelini, a dotadašnjega upravitelja je razriješio službe i naredio mu, da odmah preda sve, što spada na upravu župe i nadarbinsku imovinu novome upravitelju (14).

Kada su župljani saznali, da dolazi drugi svećenik, nastala je prava uzbuna. Zatvoriše Janka Vedrinu u župni dvor i oko njega postaviše stražu, koja se izmjenjivala dan i noć. Isto tako su se izmjenjivale i žene, koje su spremale župni dvor i kuhale bivšem upravitelju i stražarima. Seljaci nisu dopuštali nikome da uđe

(13) BELUHAN KOSTELIĆ, Stepinac govori 34 sl. - Pismo mgr. LEOPOLDA RUSANA, remetskog župnika, od 12. X. 1961.

(14) Imenovanje od 28. veljače 1933 pod br. 2281, potpisao je nadbiskup Bauer.


110

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

u župni dvor, a još manje, da bi koji svećenik ušao u crkvu. Bez svećenika su pokapali svoje mrtvace, a bolesnike su prepuštali samima sebi. Pri tom su se istakli napose župljani iz sela Biškupec. Obližnji su svećenici te dogođaje promatrali s velikom zabrinutošću, jer su vidjeli zaslijepljenost ljudi, koji su bili spremni i na najgore. S posebnim zanimanjem su promatrali položaj, u koji je dospio Stepinac, i napeto su očekivali, kako će on, koji do tada još nije bio ni na jednoj župi ni kao kapelan ni kao župnik, riješiti taj spor i razbistriti tako mutno stanje.

Stepinac je došao iz Zagreba autobusom i pošao odmah u župni dvor. Pred njim se našao priličan broj muškaraca, koji su stajali pred vratima i nisu mu dopustili da uniđe. Nije ni pokušao da se između njih protura do vrata, jer je vidio po izrazima njihovih lica, da su spremni i na tučnjavu. Mirno je izvadio nadbiskupov dekret, kojim se Janko Vedrina razrješuje službe upravitelja župe, a dr. Alojzije Stepinac imenuje privremenim upraviteljem, i pročita ga. Seljaci su se počeli buniti i rogoboriti. Izjavili su, da ne priznaju nikakvih odredaba i da mu ne dopuštaju ući u župni dvor, jer da je Janko Vedrina njihov župnik i da drugoga ne priznaju. Stepinac im je pokušao protumačiti, da su na krivom putu te ih je upozorio i na crkvene kazne, jer se bune protiv naredbe svoga nadbiskupa. Naglasio je, kako po crkvenom zakonu samo nadbiskupu pripada pravo u ispražnjenoj župi imenovati i postaviti župnika. Te su njegove riječi izazvale još veće negodovanje.

Kad je on razabrao, da se svijet neće umiriti, on se udaljio i nastanio u gostionici, koja se nalazila u blizini crkve i župnog dvora. Nadbiskup mu je doduše naložio, da se u slučaju potrebe i žestoka opiranja posluži redarstvenicima, ali se on oružanom silom nije htio poslužiti, jer se nadao, da će mirno riješiti to neugodno pitanje.

U iznajmljenoj sobi, koja se nalazila u prizemlju, bio je izvrgnut ozbiljnoj opasnosti i po sam život. žene su se nadvirivale kroz prozor, vrijeđale ga i psovale. Dok je šetajući po sobi molio časoslov, evo ih nekoliko na prozor, pa mu počeše predbacivati:

— Gledaj ga, tu moli Boga, a samo greh dela!

Drugo jutro pođe on u crkvu, da služi misu, no nađe crkvu zatvorenu. Seljaci su vrata iznutra učvrstili tako, da su na njih navukli crkvene klupe. Ni u župni dvor ga nisu pustili. Nije mu preostalo drugo, već da pođe autobusom u Donju Zelinu, udaljenu oko 5 km, da ondje služi misu.

Kad je uvidio, da ne može ništa učiniti, uzeo je kovčeg i vratio se natrag u Zagreb. No, čim se pojavio pred nadbiskupom i


111

III - PRVO SVEĆENIČKO SLUŽBOVANJE

ispripovijedao mu, kakvo je stanje, on mu je pokazao vrata i ne reče drugo nego samo:

— Natrag!

Stepinac se okrene i u ime Božje ode prvim autobusom opet na bojno polje. Kroz dva tjedna je svako jutro išao u Donju Zelinu, da odsluži misu.

Doskora primi od nadbiskupa dopis, pisan 29. ožujka, u kojem mu veli (15):

«Vaš sam izvještaj o prilikama u župi Sv. Ivana Zeline primio na znanje te Vam i nadalje povjeravam privremenu upravu ove župe, dok se ona definitivno ne popuni. Prvom danom zgodom upozorite župljane, da su dužni pokoravati se odredbama duhovne vlasti, a ne budu li se pokoravali, to ću biti prisiljen da ih kaznim interdiktom, a Vi njima protumačite posljedice ove teške crkvene kazne».

Stepinac je kušao u razgovoru, koji nije izbjegavao, da protumači župljanima, što si spremaju, ako se ne podvrgnu nadbiskupovoj odredbi. No i to upozorenje ostalo je uzaludno.

Neki dobri čovjek, vlasnik auta, pozvao ga jednoga dana k sebi na objed. Tek što su sjeli za stol, već su se odnekle sakupile neke žene te gledale i zurile kroz prozor na njih i počele od bijesa siktati. Domaćin se nije dao smesti, nije ih se preplašio, pače im se na duhovit način i narugao.

Ali otpor nije jenjao. Buntovni seljaci su pače spremili i zavjeru, da ga jedne mračne večeri u nekom selu gurnu u bunar. Upozoren na tu zavjeru, on se drugim putem vratio u stan i tako izbjegao zasjedu.

 

Vilim Cecelja, koji je tada službovao u Bedenici kao kapelan, zamolio je svoga župnika Mirka Marenčića da mu dopusti pohoditi dr. Stepinca, jer ga je želo izbliza upoznati već u vrijeme svoga bogoslovskog studija. Župnik rado naloži sluzi da upregne konje i da ga odveze u Sv. Ivana Zelinu. Nešto prije podne je stigao pred gostionicu, u kojoj se Stepinac nastanio. Pođe odmah k njemu u sobu. Našao ga je gdje sjedi kod stola i čita knjigu. On mu se predstavi kao njegov susjed. Stepinac ga je primio vrlo ljubezno i bilo mu je drago, da ga je kao susjed došao posjetiti, jer u tako tešku stanju bilo bi teško drugim svećenicima dolaziti među pobunjene seljake. Ispripovijedao mu je što se dogodilo posljednjih dana.

(15) Dopis od 29. ožujka 1933 pod br. 2324, potpisao je nadbiskup Bauer.


112

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Kako je bilo već malo toplije vrijeme, držao je prozor otvoren. Pod prozor su dolazila djeca i žene, koje su bacale kamenčiće, a neke su i prostački pljuvale u sobu. On se na sve ovo malo nasmiješio i kazao, da će se narod već pomalo umiriti.

Kad ga je Cecelja upitao, što misli kako će dugo moći izdržati, on mu odgovori, da će ostati, dok se ljudi ne smire i ne uvide, da nemaju pravo. Na njemu se nije mogao zapaziti ni trag srdžbe, osvetljivosti ili čega sličnog obzirom na ljude i dogođaje. Sve je primao s takvim mirom i sabranošću, da se Cecelja divio njegovoj svetačkoj ustrpljivosti, kojom je podnosio prijetnje, psovke, ubacivanje kamenčića u sobu, i što je bilo još uvredljivije, pljuvanje prema stolu, za kojim je sjedio.

Ostao je miran na sve izazove i prostote, kakve svojoj žrtvi znade priuštiti samo razjarena svjetina. Nije htio protiv tih ljudi poduzimati nikakve stroge mjere, koje su bile dopuštene prema propisima građanskog i crkvenog zakona, pa čak nije htio ni izbjegavati ljude, ni ispred njih se uklanjati, a kamo li napustiti mjesto, na koje ga je dovela svećenička poslušnost. Čvrsto je vjerovao, da će se ljudi opametiti i uvidjeti svoju zabludu.

Njegov svetački i ponizni nastup, ljubav i jednostavnost i uvjerljiva riječ konačno su pobijedili. Promatrajući ga onako napadana, a nedužna i strpljiva u podnašanju psovki, prostota i uvreda veći dio vjernika je zauzeo drugo stanovište. Mnogi su se povukli. Seljaci iz sela Biškupec ostali su najtvrdokorniji. Neki od njih su se čak grozili i otpadom od vjere, ali je on znao ući u dušu vjernika i spriječio je svaki pothvat protivan evanđeoskoj nauci. Redovi protivnika su se pomalo prorjeđivali. Neki su čak dolazili da se mirno s njim porazgovore.

Janko Vedrina boravio je u župnom dvoru lišen svećeničke službe. Ni djeca, koja su se u to vrijeme rodila, nisu bila krštena. Najtvrdokorniji seljaci slali su izaslanstvo čak i na kraljevsko namjesništvo u Zagrebu, pa i u Beograd, trazeći pomoć od građanske vlasti, koja je inače po vlastitom nahođenju poslala u mjesto više žandara, da bi se buna spriječila, da bi se uspostavio red i održao mir.

 

Budući da se nemilo stanje sa samim uvjeravanjem seljaka nije moglo riješiti, jednoga dana ode Stepinac po nadbiskupovu nalogu pod zaštitom žandara da otvori crkvu. Svjetina je navalila i nije dala. Žandari se počeše između mnoštva probijati. No, svjetina je, a osobito žene, počela srljati na njih. Pripovijedajući kasnije u Krašiću o tim doživljajima Stepinac je rekao:

— Što sve nisam morao slušati! Najviše sam se bojao krvo-




113

III - PRVO SVEĆENIČKO SLUŽBOVANJE

prolića. Molio sam tiho u duši dragog Boga, da se to ne bi dogodilo. I prošlo je mirno. Crkva je otvorena. Poslije sam ušao i u župni dvor.

Zatim je naručio taksi i odvezao Janka Vedrinu u duhovni stol. Nakon toga odmah se vratio natrag i slijedeće nedjelje je započeo redovitu službu Božju u župnoj crkvi i ostale župske poslove.

— Mjesec dana je već skoro prošlo — priča dalje sâm Stepinac — a nijedno dijete, koje se rodilo u to vrijeme, nije bilo kršteno. Oglasio sam u crkvi, da će prema postojećim propisima biti kažnjeni oni, koji u roku od mjesec dana ne dadu krstiti i upisati dijete u župne matice. Drugi dan donesoše cijeli niz djece, da ih krstim. Na sreću bližio se svibanj, Marijin mjesec. Najavio sam, da će svaki dan biti svibanjska pobožnost s propovijeđu. Prvi dan bilo nas je oko deset: ja, zvonar, ministranti i još nekoliko njih. Nisam se smeo zbog maloga broja, nego sam propovijedao. Pročulo se to, i drugi dan bilo ih je oko 30 do 50 osoba. Svakog dana je broj sve više rastao, dok je pod kraj mjeseca crkva bila ispunjena vjernicima. Marija je pomogla i pobijedila! Koliko sam mogao, uredio sam i kancelariju. I nakon mnogo gorkih časova, kad je kriza prošla, pozove me nadbiskup u Zagreb, a ovamo dođe novoimenovani župnik.

Bio je to Zvonko Štefanec. Stepinac mu je predao župu i vratio se u Zagreb. Bilo je to svršetkom lipnja (16).

 

Ali, eto iznenađenja! Slijedeće godine, 1934, postane dr. Stepinac nadbiskup-koadjutor. Da obnovi u župi kršćanski duh, župnik Štefanec je od 19. do 26. kolovoza priredio pučke misije. Pozvao je nadbiskupa-koadjutora da mimo običaja prigodom misija propovijeda i tako neke još uvijek tvrdokorne privede na pravi put. Stepinac sâm pripovijeda o tome slijedeće (17):

— Još je bilo svježe u uspomeni i meni i njima, ali sam mislio i odlučio: idem, da po mogućnosti do kraja razoružam one, koji su još bili u zabludi.

Nadbiskup koadjutor doista ode u Sv. Ivana Zelinu, 25. kolovoza, i bio je svečano dočekan. Održao je pontifikalnu misu i propovijedao poslije mise. Govorio je o glavnoj misli: «Tko hoće za mnom, neka uzme križ svoj i slijedi mene». Govorio je otprilike ovako: Svaki ima svoj križ: i školska djeca, mladići i djevojke, muževi i žene, starci i starice, roditelji i gospodari,

(16) Podaci toga slučaja uzeti su iz VD I 39 sl. - CECELJA 5. - Saopćio mgr. Dragutin Nežić. - BELUHAN KOSTELIĆ 36-38.

(17) VD I 40.


114

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

poglavari i podložnici, pa i svećenici, biskupi, nadbiskupi i sam Sv. Otac papa. I ja sam uzeo teški križ na sebe i uzdam se u pomoć Božju, da ću ga nositi do smrti. Nosite i vi, dragi moji, svoj križ uz pomoć Božju do kraja.

Zatim je ciljao na žalosne događaje, koji su se pred godinu i pol dogodili u ovoj župi, kad je on bio poslan, da upravlja župom. Naglasio je, kako je velika razlika između prvoga i drugoga njegova dolaska i dočeka, te je nastavio:

«Sve opraštam, što sam onda doživio i kada su mi pljuvali u lice i kad su mi pisali pisma puna prostote, psovki, kletava i izrugivanja, sve to opraštam svima iz dubine svoga srca. Mnogobrojna pisma, koja sam primio, pročitao sam, bacio u koš i rekao: Bože, oprosti im, jer ne znadu, što čine! Uvijek molim Gospodina Boga, da bi mi dao tu milost da svaku uvredu odmah oprostim, čim mi je nanesena. Nikad nisam bio osvetljiv, i danas mi nije ni na kraj pameti, da se komu osvećujem. Ali iako opraštam sve, što je bilo, naglasujem posebice, da sam tražio i da ću uvijek tražiti poslušnost poglavarima i neću dopusdti, da itko dira u crkvenu stegu».

Kada je spomenuo, kako su pljuvali po njemn, obuze neku ženu takav strah, da je glasno zavikala:

— Ja nisam! Ja nisam!

Nadbiskup-koadjutor je savršenom pastirskom ljubavlju prešao preko svega, kao da nikada od njih nije doživio nikakve neugodnosti.

Poslije crkvenih obreda zadržao se s mnogima u razgovoru i obnavljao uspomene iz dana bune. Njegov je pohod razbio i posljednji led, pa su se konačno smirili i najtvrdokorniji. Narod ga je slušao sa suzama u očima i osjećao, kako njegove riječi proizlaze iz duše pravoga duhovnog pastira. Nadbiskup-koadjutor je iza toga odmah otputovao, ali su se poslije podne mogli opaziti obilati plodovi njegova posjeta, jer su mnogi, koji su prije bili smalaksali u poslušnosti prema crkvenim poglavarima, došli u crkvu i obećali poslušnost i poštovanje crkvenoj vlasti (18).

 

Osvrćući se na taj događaj piše Cecelja: «Seljačka buna u Sv. Ivanu Zelini bila je istina žalostan dogođaj, ali se upravo tom zgodom ispoljila ponizna, ustrpljiva, neustrašiva, mudra i kreposna ličnost dr. Stepinca. Dok su u sličnim dogođajima iskorištavali prilike obično starokatolici, kao nekoć u Stenjevcu,

(18) Svete misije u župi Sv. Ivan Zelina, u KL 85 (1934) 451-452.


115

III - PRVO SVEĆENIČKO SLUŽBOVANJE

gdje su zbog istoga slučaja uspjeli osnovati svoju župu, dr. Stepinac je u potpunom zatajivanju svoje osobe gledao samo na besmrtne duše i postavio sebe za žrtvu, da ih privede na pravi put i spasi».

Pripovijedajući taj dogođaj u Krašiću, kao kardinal, dodao je vrlo skromnu opasku: «Kasnije sam vidio, kako je to bila dobra škola za mene i velika milost Božja, kad su došli slični pa i gori slučajevi. Kad ne bih imao nekog iskustva, ljudski sudeći, teško bih se koji put kasnije bio snašao».

Za razborit i miran postupak u Sv. Ivanu Zelini dr. Dominik Premuš, pomoćni biskup, izrekao mu je zahvalu i priznanje službenim dopisom 16. srpnja 1933. Stepinac je k tome dragovoljno svojim sredstvima podmirivao nadarbinske i crkvene račune u Sv. Ivanu Zelini, odrekavši se i dijela prihoda u korist nasljednika (19).

Kako je nadbiskup-koadjutor sve oprostio seljacima proizlazi i iz slijedeće činjenice. Selo Biškupec u župi Sv. Ivana Zeline, koje je vodilo i prednjačilo u buni, kasnije je slalo svake godine pred Božić svoga izaslanika Jožu k njemu s molbom, da im pošalje kojega svećenika za božićnu ponoćku u kapeli njihova sela. Jedne godine je Joža zakasnio. Stigao je u Zagreb, kad su već svi svećenici, kojim se moglo raspolagati, bili raspodijeljeni za Božić. Joža dođe k nadbiskupu-koadjutoru te se potuži, da ne može nikoga naći. Koadjutor mu reče:

— Moj Joža, uz najbolju volju ja vam nemam koga dati. Jedino da ide moj ceremonijar.

Joža ne znajući, što znači riječ ceremonijar, reče:

— Naj bude ki če, samo ako zna mašiti.

Od tada je obično onamo išao nadbiskupov ceremonijar dr. Dragutin Nežić za božićni blagdan (20).

4) - Bilježnik duhovnog stola

Dr. Stepinac je već od početka svoga boravka u nadbiskupskom dvoru surađivao i u nadbiskupskom uredu. Ipak nije imao u njemu određene službe.

Istom 10. travnja 1934 nadbiskup Bauer imenovao ga je

(19) Dopis od 16. srpnja 1933, pod br. 3888, s potpisom mgr. Dominika Premuša.

(20) Saopćio mgr. Dragutin Nežić, u Rimu 1970.


116

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

bilježnikom duhovnog stola s uputom, da ima u njegove ruke položiti prisegu (21).

U uredu bi se povukao k svom pisaćem stolu i mirno bi obavljao svoj posao. Ondje je tada bilo, kako primjećuje mgr. Dragutin Hren, i nezgodnih osoba, pa je koji put morao podnijeti i koju grublju riječ. No, Stepinac je to strpljivo podnosio i nije se odupirao. U tom tihom poslu i još tišem načinu života skromno je i mirno provodio svoje dane u nadbiskupskom dvoru (22).

U uredskom poslu je bio točan, brzo se snalazio i spretno rješavao spise. Kad ga je u Krašiću kao kardinala zapitao mjesni župnik, da li je biskup Premuš znao za nakanu nadbiskupa Bauera, da ga kani predložiti za nadbiskupa-koadjutora, odgovorio mu je (23):

— Ne znam, da li je znao, ali kad sam mu nekoliko puta na zadovoljstvo riješio neke akte, rekao mi je: «Čuju, mladi gospon, ovo je salamunsko rješenje». Drugi put mi je rekao: «Čuju, mladi gospon, ž njih još nekaj bu!»

(21) Imenovanje od 10. travnja 1934, pod br. 53/Pr., potpisao nadbiskup Bauer.

(22) HREN 4.

(23) VD I 72.


[117]

IV

KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

1. - NADBISKUPIJA I NADBISKUP

1) - Zagrebačka nadbiskupija

Na današnjem području zagrebačke nadbiskupije postojala je u starini sisačka biskupija (304-535) (1). Nakon njezine propasti, u vrijeme Grgura Ninskoga, potpalo je njezino područje pod oblast ninskoga biskupa. A kad je i ta biskupija bila ukinuta, kralj sv. Ladislav osnovao je, g. 1094, zagrebačku biskupiju kao biskupiju podložnu ostrogonskoj nadbiskupiji (2).

Budući da je sisački biskup bio sv. Kvirin, koji je 4. lipnja 309 mučeničkom smrću dao za Krista sjajno svjedočanstvo, što ga je u 5. stoljeću opjevao latinski himnograf Prudencije Aurelije Klement (3), zagrebački biskupi punim se pravom mogu smatrati nasljednicima njegove biskupske stolice, iako je ova zbog promijenjenih prilika bila prenesena u grad Zagreb. Kao prvi zagrebački biskup spominje se biskup Duh, porijeklom Čeh.

Godine 1180 zagrebačka je biskupija potpala pod kaločku nadbiskupiju. Pio IX je apostolskim pismom, 11. prosinca 1852, zagrebačku biskupiju podigao na nadbiskupiju, kojoj su odonda podložne biskupije bosansko-srijemska (Đakovo), senjsko-modruška, beogradsko-smederevska i križevačka. Prvi nadbiskup bio je Juraj kardinal Haulik.

(1) FERDO ŠIŠIĆ, Priručnik izvora hrvatske historije, Zagreb 1914.

(2) KL 81 (1931) 481.

(3) Peristephanon VII (PL 60, 424 sl.).


118

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Zagrebačka nadbiskupija danas zaprema površinu od 22.795 km2 i broji oko 2,000.000 vjernika. Prostorno je ona jedna od najvećih hrvatskih biskupija, a po broju vjernika je tolika, da obuhvaća otprilike polovicu sviju Hrvata katolika. Godine 1943 je imala 384 župe. Župe su uređene u 43 dekanata, a dekanati u 14 arhiđakonata, kojima su na čelu arhiđakoni, članovi zagrebačkog kaptola (4).

2) - Zagrebački biskupi

Zagrebački su biskupi i nadbiskupi kroz stoljeća igrali važnu ulogu u vjerskom i kulturnom razvitku Hrvatskoga Naroda.

U dugom nizu zagrebačkih natpastira na poseban način su se odlikovali svetošću života dominikanac bl. Augustin Kažotić, koji je održao tri biskupijska sabora, obnovio crkveni zapt i škole, posebice bogosloviju. Završio je svoj život, 3. kolovoza 1323, kao biskup Lucere u Italiji.

Đuro Drašković se spominje kao muž bogobojazan, čestit, ugledan, sveta života. Na Tridentskom saboru se istakao kao jedan od najvatrenijih i najodličnijih otaca. Vrativši se u Zagreb, osnovao je prema odlukama spomenutog sabora sjemenište za odgoj klera, proputovao je čitavu biskupiju kao običan misionar poučavajući narod u Kristovoj nauci.

Možda je jedan od najsimpatičnijih zagrebačkih biskupa bio Martin Borković, bivši pavlinski general. Iako skromna porijekla, umom i srcem bio je plemić. Kao časni starac, s dugom i sijedom bradom, bio je pozvan iz samostanskog motrilačkog života na zagrebačku biskupsku stolicu. Biskupijom je upravljao godine 1668-1687. Pod kraj života bio je odreden za kaločkog nadbiskupa. Održao je četiri sabora i preuredio škole u biskupiji. Umro je u devedesetoj godini na glasu svetosti (5).

Bilo je tu muževa, koje ni najteže neprilike nisu slomile, kao što je to Stjepan II (1224-1247). U Čazmi je osnovao kaptol, te onamo kao i u Zagreb doveo dominikance, u Dubicu pavline, a u Ivanić redovnice norbertinke. Kad su godine 1213 Tatari opustošili i porušili zagrebačku katedralu, crkve, kaptol, samostane i škole, on je počeo velikom odlučnošću i požrtvovnošću iznova graditi i uspostavljati, što je bilo porušeno.

(4) Izvješće nadbiskupa dr. Stepinca podastrto Sv. stolici g. 1943. Prijepis se čuva u NAZ.

(5) IVAN ŠIMUNOVIĆ, Martin Borković, u KL 95 (1944) 215.


119

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

Kao herojski branič europske kulture odlikovao se Toma Bakač.

Sjemeništu su, osim biskupa Draškovića, posvećivali veliku pažnju Nikola Stepenić, Franjo Ergeljski-Hasanović-Vinković, kojemu su fanatični kalvinci na ugarskom saboru čupali i kosu i bradu, jer je apostolskim žarom čistio Međimurje od njihovih zabluda.

U promicanju narodne prosvjete istakli su se Petar Petretić, koji je u svom dvoru hranio siromašne đake i pomagao fra Luku Ibrišimovića, da je još pod turskom vladavinom mogao u Požegi osnovati školu.

Šimun Bratulić, pavlin, pozvao je, godine 1606, u Zagreb isusovce, koji su odmah slijedeće godine otvorili gimnaziju s 300 đaka.

Maksimilijan Vrhovac (1787-1827) je bio jedan od pokretača «ilirskoga pokreta». Osnovao je vlastitu tiskaru, pisao knjige, rasprave i pjesme. Na požunskom saboru je branio vrijednost i ljepotu hrvatskoga jezika. Godine 1813 napisao je divnu i glasovitu okružnicu o sakupljanju narodnoga blaga, starih knjiga i rukopisa. Brinuo se za akademsku i biskupijsku knjižnicu, proširio sjemenište, a godine 1827 otvorio je i obilno obdario sirotište za đake.

Juraj kardinal Haulik (1837-1869), prvi nadbiskup, brinuo se mnogo za dobar odgoj klera, osnovao je žensku redovničku družbu milosrdnih sestara, pokrenuo Katolički list, utemeljio katoličko književno Društvo sv. Jeronima i Gospodarsko društvo (6).

3) - Biskupovanje dr. Antuna Bauera

Četvrti zagrebački nadbiskup dr. Antun Bauer imenovan je godine 1911 nadbiskupom-koadjutorom s pravom nasljedstva, a nakon smrti dr. Jurja Posilovića, sjeo je na stolicu zagrebačkih nadbiskupa, 26. travnja godine 1914.

Službovao je najprije kao profesor religije na gimnaziji, a kasnije kao profesor na bogoslovskom fakultetu zagrebačkog sveučilišta, gdje je kroz 20 godina predavao filozofiju i apologetiku. Bio je urednik Katoličkog lista, i to upravo onda, kada je u

(6) I. MATIJACA, Zagrebački biskupi - pioniri hrvatske prosvjete, u KL 90 (1939) 201-202, 212-213. - J. BUTURAC, Uz 850-godišnjicu zagrebačke biskupije, u KL 95 (1944) 1 sl.


120

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

novinstvu pogubni liberalizam sa svojim zabludama počeo dizati glavu.

Prebogati darovi duha i srca došli su do izražaja u njegovu profesorskom radu na teološkom fakultetu u Zagrebu. Njegova su se predavanja odlikovala oštroumnošću, jasnoćom, logičnom dosljednošću i toplinom proživljena uvjerenja. Njegova Ontologija i Teodiceja, kao i brojne objelodanjene rasprave, koje su bile siguran vodič kroz labirint modernih zabluda, ostaju svjedoci njegova dubokog uma.

Kao nadbiskup dao se odmah na posao da obnovi vjerski život. Uspostavlja i preuređuje sveudiljno klanjanje u cijeloj nadbiskupiji, uvodi Rimski obrednik na hrvatskom jeziku, održava veličanstvene euharistijske kongrese. Da riješi krizu svećeničkih zvanja, koja je bila jedna od teških posljedica prvoga svjetskoga rata, počinje u zajednici s đakovačkim biskupom dr. Antunom Akšamovićem, godine 1925, graditi na sunčanom brijegu povrh Zagreba dječačko sjemenište, koje je bilo otvoreno g. 1928. U sjemeništu je bilo mjesta za 400 pitomaca. Time je osigurao katolički odgoj svećeničkog podmlatka ne samo za zagrebačku nadbiskupiju već i za susjedne biskupije.

Za vrijeme prvog svjetskog rata dao je nadbiskup Bauer primjer najveće požrtvovnosti, ustupivši zgradu svoga najvažnijeg zavoda, bogoslovskog sjemeništa, za bolnicu ranjenih vojnika.

Za vodstvo bogoslovskog sjemeništa i za fakultet odabire najbolje i najspremnije svećenike, da budu poglavari i profesori.

Unapređuje i potpomaže razvitak redovničkog života osnivanjem novih redovničkih kuća i zajednica.

Kada se iza prvog svjetskog rata počeo širiti nezdravi duh među svećenstvom, koji je nekolicinu odveo u starokatolicizam, odvažno se odupro tom pokretu. Za obnovu svećeničkog duha potiče na osnivanje svećeničke Marijine kongregacije, a za tvarno dobro svećenstva osniva «Uzajamnost», kreditnu i nabavljačku zadrugu za kler.

Godine 1925 održao je biskupijski sabor, prvi nakon 100 godina. Osniva bogoslovsku akademiju i promiče hrvatsko katoličko književno Društvo sv, Jeronima.

Kad je godine 1917 Benedikt XV izdao novi crkveni zakonik, dr. Bauer je dao svima primjer, kako ga valja provoditi u crkvenom životu.

Njegovim su nastojanjem uvedene biskupske konferencije, kojima on predsjeda. Osniva obavještajni odbor, koji je imao obavještavati biskupe o dnevnim pojavama u vjerskom i moral-


121

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

nom životu, ukoliko oni sami zbog prezaposlenosti ne bi dospjeli steći dovoljno poznavanje tekućih zbivanja i prilika.

Mecenatskom darežljivošću i savjetom unapređuje Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti. Velikodušno pomaže Hrvatsko sveučilište. Njegovom pomoću i blagoslovom Sveučilište dobiva medicinski i šumarsko-gospodarski fakultet.

Kroz punih 26 godina je nadbiskup Bauer upravljao prostranom nadbiskupijom u vrijeme velikih događaja, koji su potresli temelje narodnog, državnog i cjelokupnog javnog života. Njegova je neprolazna zasluga, da je ne samo zagrebačka nadbiskupija nego i cijela katolička Crkva u Jugoslaviji u tom razdoblju prošla bez većih potresa kroz velike promjene i poteškoće.

Iznad svega bio je nadbiskup Bauer svećenik po srcu Božjem i dobar pastir duša. Njegovo biskupovanje pada u vrijeme velike duhovne obnove, koju je započeo sv. Pio X.

Najmiliji predmet njegova razgovora bio je vjerski preporod nadbiskupije. Ustrajno je tražio i otkrivao načine, kako da liječi rane, koje su rat i poratno vrijeme zadali gospodarkoj snazi nadbiskupije. Na svakom području je bio narodu vođa i učitelj. Njegovi nagovori i poslanice prepune su zlatnih riječi i pobuda, kojima je zacrtavao napredan rad pojedinaca i cijele crkvene zajednice. Njegovu budnome oku nije izmakla nijedna važna pojava, koja bi bila u vezi s vjersko-ćudorednim životom i djelovanjem katoličke Crkve.

Stoga je njegov stav i njegovo mišljenje bilo uvažavano i na najvišem mjestu. Sv. Otac Pijo XI, godine 1929, u pismu, što mu ga je upravio, raduje se i hvali vrline njegove duše. Godine 1936, prigodom 25-godišnjice njegova biskupovanja, cijeli jugoslavenski katolički episkopat izdaje izjavu, u kojoj ga priznaje najzaslužnijim i najvećim među biskupima Jugoslavije (7).

Nadbiskup Bauer je uz to revno njegovao život molitve. Uz obične svećeničke molitve i dnevno prikazivanje presv. euharistijske žrtve, danomice je u svojo] kućnoj kapeli obavljao jednosatno klanjanje Isusu u presv. Oltarskom sakramentu.

(7) Promemoria Katoličkog episkopata Jugoslavije preuzv. nadbiskupu dru A. Baueru, u KL 87 (1936) 76. - Dvadesetgodišnjica preuzv. dra Antuna Bauera, u KL 85 (1934) 205.


122

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

4) - U potrazi za nasljednikom

Već godine 1924 počelo se u cijeloj nadbiskupiji govorkati, da će nadbiskup tražiti koadjutora (8). Možda je na ove glasine smjerao nadbiskup u svom odgovoru na čestitke svećenstva prigodom 70. godišnjice života. U tom je govoru istaknuo, da se usprkos godinama osjeća jakim, snažnim i za rad sposobnim (9).

Prilike su u državi ipak bile takve, da je pravovremeno morao misliti na to, tko će ga naslijediti. U slučaju, ako bi umro bez određenog nasljednika, prema konkordatu sklopljenom godine 1850 s Austrijom, koji je na teritoriju Hrvatske i Slavonije ostao na snazi i u novoj državi, dok ne bi bio imenovan novi nadbiskup, nastupio bi tzv. «interkalar», od kojega bi samo država imala veliku korist, dok bi nadbiskupija imala tešku duhovnu i tvarnu štetu. U slučaju da bi se nadbiskupska stolica ispraznila, svi bi se, naime, prihodi nadbiskupijske nadarbine dijelili na tri djela: jedan bi išao sjemeništu, drugi kapitularnom vikaru zbog upravnih poslova, a treći u državnu blagajnu. Dapače, povjerenik državne vlasti, koji bi u tu svrhu bio imenovan, imao bi veliku riječ u upravi nadbiskupijskih dobara. Apostolski nuncij u Beogradu morao bi vladi saopćiti kandidate za nadbiskupsku stolicu i upitati, da li vlada ima što protiv njih. Kako je u ono vrijeme Zagreb bio u političkoj opoziciji prema Beogradu, moglo se dogoditi, da bi vlada otezala s imenovanjem nadbiskupa, što bi za nadbiskupiju značilo veliku duhovnu štetu, jer kapitularni vikar, koji nadbiskupijom upravlja samo privremeno, ne može ništa stalno poduzeti prema pravnom pravilu: «Vacante sede, nihil innovetur — dok je stolica prazna, ne smije se ništa promjenjivati».

a) - Razni kandidati

Godine 1928 počela se među klerom pronositi vijest, da će koadjutorom postati dr. Antun Slamić, koji je bio rodom iz Trsta. Pošto je Italija prema Rapallskom ugovoru zauzela Istru i dva dekanata u Kranjskoj (Postojnu i Idriju), počeo je ondje progon hrvatskoga i slovenskoga svećenstva. Zbog toga su

(8) Gl. DnevBauer VIII. - HREN 5-10. - VD I 32 77; II 148; III 119 sl.

(9) Pisac ovog djela prisustvovao je tome činu i čuo nadbiskupov govor.


123

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

mnogi svećenici iz zaposjednutih krajeva ostavili zemlju i pošli u Hrvatsku.

Među njima je bio i dr. Antun Slamić. Učen, vanredno sposoban, marljiv i okretan u poslovima dođe u Zagreb g. 1920 na preporuku dr. Stjepana Bakšića, koji ga je upoznao za vrijeme studija u Innsbrucku. Bio je tek pet godina svećenik, a postigao je doktorat iz filozofije, teologije i prava. Nadbiskup Bauer ga je imenovao svojim tajnikom. Kako je bio marljiv, uporan i sposoban, nadbiskup mu povjeri velik dio vlasti u nadbiskupiji. Već godine 1922 bio je imenovan "tajnim komornikom" Sv. Oca, a godine 1925 "kanonikom a latere". Njegovo promaknuće za koadjutora bilo je, dakle, vrlo vjerojatno. No kad je papinski nuncij u Beogradu o tome govorio s ministrom Marinkovićem, ovaj se je tome usprotivio zbog njegova istarskog porijekla.

Pitanje koadjutora je privremeno skinuto s dnevnog reda, no ponovno je godine 1930 i dalje postalo svakidašnjim. Dne 10. prosinca 1931 bili su kod nadbiskupa grof Erdödy i dr. Angelo Ruspini te mu govorili, da se mora pobrinuti za nasljednika. Nadbiskup je odgovorio, da je u tom pravcu učinio korake i da će slijedećih dana požuriti rješenje. Listu svojih kandidata, kako izgleda, poslao je mgr. Hermenegildu Pellegrinetti, nunciju u Beogradu, preko biskupa dr. Njaradija, koji mu je na povratku iz Beograda saopćio, da se nuncij ne može odlučiti ni za jednoga od predloženih.

Vlada je u ono vrijeme pozorno hvatala svaku vijest o kandidatima za koadjutora. Kandidate, koje je nadbiskup predložio, odbila je ili vlada, ili Sv. stolica, a one, koje je vlada htjela, otklonila bi Sv. stolica. I tako se rješenje toga pitanja neprestano odgađalo.

Kada se u srpnju g. 1932 nadbiskup Bauer sa svojim obredničarom dr. Stepincem nalazio u Rogaškoj Slatini, posjetio ga je apostolski nuncij mgr. Pellegrinetti. Obojica su raspravljala zajedno cijeli sat. O predmetu rasprave nisu nikome ništa spomenuli. Ali iz svega se vidjelo, da je nuncij došao zbog pitanja koadjutora, što se kasnije i ustanovilo. Nuncij je saopćio nadbiskupu, da je Sv. stolica odbila onoga, kojega je on predložio, a to je na nadbiskupa mučno djelovalo. U takvu raspoloženju nije dao nikakva protuprijedloga, već je izjavio, da će stvar proučiti.

Početkom kolovoza bio je predložen novi kandidat za koadjutora. U tu je svrhu nuncij stigao u Zagreb, 9. kolovoza, i o tom pitanju je raspravljao s nadbiskupom. Nuncijev kandidat


124

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

je sada bio dr. Aleksandar Gahs, uzoran svećenik, velik učenjak, koji je jedva jedvice pristao na ovu kandidaturu. Dne 10. kolovoza 1932 mgr. Pacini predao je kraljevskoj vladi u Beogradu prijedlog, da dr. Gahs bude imenovan koadjutorom. Protiv te kandidature je najenergičnije ustao kralj Aleksandar, jer da ga je dr. Gahs u dva navrata napao u jednom predavanju. Navodno je kralj rekao:

— Ne mogu vladati dva Aleksandra!

Svećenstvo je mislilo, da Sv. stolica neće popustiti kraljevoj opoziciji. U tom očekivanju je prošla i cijela godina 1933.

Nadbiskup se zbog svoje visoke starosti nalazio u velikoj neprilici i stisci. Kako je bio intiman prijatelj nadbiskupa dr. Antuna Jegliča, stalno ga je pohađao. Jednom zgodom ga je posjetio kod cistercita u Stični, kamo se nadbiskup Jeglič povukao, pošto se odrekao ljubljanske biskupije i dobio nasljednika u osobi dr. Gregorija Rožmana. Jedne noći bî probuđena cijela opatija. I sâm nadbiskup Jeglič je ustao iz kreveta, jer su našli u opatovoj kapeli nadbiskupa Bauera kako leži pred oltarom i gorko plače.

— Što je, Preuzvišeni? zapita dr. Jeglič nadbiskupa Bauera.

— U brizi sam za svoju nadbiskupiju, ne mogu dobiti nasljednika. Ti ga imaš, moli se, da ga i ja dobijem, odgovori nadbiskup Bauer (10).

Iza jedne biskupske konferencije ostao je u zagrebačkom nadbiskupskom dvoru kao gost biskup senjski Starčević. U razgovoru s nadbiskupom Bauerom padne govor na Stepinca. Na to će biskup Starčević:

— Pa evo vam nasljednika.

— Nemoguće! Nema propisane kanonske dobi, odgovori nadbiskup Bauer.

— No, on je doktor Gregorijane. Rim će mu dati oprost od nedostatka dobi.

— A Beograd? — U to padne nadbiskupu Baueru na pamet jedna okolnost te reče:

— Stepinac je bio solunski dobrovoljac. To će našega kralja zanijeti! K tome je pričuvni časnik (11).

(10) Prema usmenom saopćenju samoga kardinala Stepinca vlč. L. Povše.

(11) Prema usmenom pripovijedanju mgr. R. Rodića, beograđskog nadbiskupa, vlč. L. Povše.


125

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

b) - Neočekivani kandidat

Jednom zgodom je nadbiskup Bauer razgovarao s nuncijem Pellegrinetti. Tom zgodom reče (12):

— Svi pokušaji, koje smo zadnjih godina učinili, da nađemo podesna kandidata za koadjutora, pali su u vodu. Imao bih jednoga da predložim, ali što hoćete, ima samo 36 godina, a svećenik je tek tri godine.

— Tko bi bio taj? — upita ga nuncij?

— To je moj ceremonijar Alojzije Stepinac, koji je ovdje sa mnom.

Nakon toga razgovora nuncij saopći to tajniku nuncijature mgr. Pavlu Bertoli, koji mu reče:

— Mislim, da neću pogriješiti, ako kažem, da je to sam Duh Sveti nadahnuo mgr. Baueru.

— Ma što velite? — upita ga nuncij.

— Kad bi Stepinac imao deset godina više, uvjeren sam, da bi već bio koadjutor. Ako ga mgr. Bauer predlaže, iako nekako, rekao bih, kradom, zašto ne bismo pokušali poduzeti potrebne korake?

U tome međuvremenu umre, 27. veljače 1934, zagrebački pomoćni biskup i generalni vikar dr. Dominik Premuš, a nadbiskup se teško razbolio. Nije imao nimalo nade, da će ozdraviti. Teško je snosio svoju bolest, ali još teža mu je bila pomisao na nadbiskupiju: što će biti od nje, ako umre, a ne bude imao određena nasljednika? Jedva jedvice se dovukao iz kreveta do pisaćeg stola i olovkom je apostolskom nunciju u Beograd napisao (13):

«Teško sam bolestan, zapravo bolestan na smrt. Što će biti bez koadjutora? Interkalar je strašna stvar za nadbiskupiju. Vlada će zavlačiti imenovanje moga nasljednika samo zato, da što više prihoda izvuče za sebe. Propao je vaš kandidat dr. Magjerec, propali su moji kandidati, propao je i dr. Gahs. Ne znam drugo nego da vas zamolim, da predložite dr. Alojzija Stepinca. On je mlad, trebat će dispenzu, no ja za njega jamčim, a drugoga ne znam niti ga mogu predložiti».

Nuncij to javi u Rim. Papino državno tajništvo zatraži obavijesti o dr. Stepincu u Germanikumu, gdje je sedam godina

(12) Uspomene na kardinala Stepinca, koje je 14. veljače 1970 Pavao kard. Bertoli govorio na magnetofonu u Rimu.

(13) Pripovijedao je sâm nadbiskup Bauer poglavarima zagrebačkog sjemeništa. Dr. D. HREN, gl. gore bilj. 2.


126

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

boravio za vrijeme svojih studija. Već 5. ožujka šalje rektor Germanikuma odgovor na papino državno tajništvo, iznoseći o dr. Stepincu mišljenje dvojice svećenika, dr. Keilbacha i Schneidera, koji su ga dobro poznavali. Te su obavijesti bile najbolje. Rektor je tome mišljenju dodao slijedeće (14): «Velečasni g. Stepinac je bio u kolegiju uzor svećeničke ozbiljnosti, muž povjerenja bivšega spirituala Pfülfa, štovan od pitomaca kao svetac. U domovini ga cijene zbog vanrednih darova. Kada u biskupiji koja stvar ne ide naprijed, šalju velečasnoga Stepinca. Pripovijeda se, da je s najboljim uspjehom umirio jedno selo, koje je neki loši svećenik tako fanatizirao, da su htjeli ubiti svakoga drugog, koga bi biskup poslao kao župnika».

I kraljevski dvor u Beogradu je primio obavijest, da Sv. stolica kani imenovati dr. Stepinca koadjutorom. Kralj Aleksandar je o tome upitao predstavnike vlasti u Zagrebu, ali nije dobio odande nikakvih pouzdanih obavijesti (15). Zato je u Zagreb poslao ministra dr. Stjepana Srkulja, koji je otišao k nadbiskupu Baueru te mu je rekao:

— Poslao me kralj da se propitam i potražim podatke o kandidatu za koadjutora. Mislim, da kao Varaždinac ne mogu dobiti bolje podatke o Stepincu nego što mi ih možete dati vi».

— Stepinac je, odgovori mu nadbiskup, sin dobro stojećih

(14) Arhiv Germanikuma u Rimu: Roma, il 5 marzo 1934.

Sua Eccellenza

Rev.mo Msgr Pizzardo

Città del Vaticano

Le ulteriori informazioni le quali mi furono date quanto al Dott. Stepinac di Zagreb così da parte del Rev. Padre Müller, oggi professore dell'Università Gregoriana, tutti gli anni della dimora del Rev. Stepinac a Roma uno dei moderatori del Collegio, come dei Rev. Sgri Dottori Schneider e Keilbach i quali lo conoscevano ancora parecchi anni qui — Sgr Keilbach lui stesso Jugoslavo avendolo trovato anche a Zagreb un mese fa — sono non soltanto buone ma ottime. II Rev. D. Stepinac fu nel Collegio l'esempio vivo della serietà sacerdotale, l'uomo di fiducia del fu Spirituale P. Pfülf, venerato lui stesso come un santo da tutti gli alunni. In patria lui e stimato come uomo di doni straordinari. Quando nella diocesi qualche cosa si fa a stento R.D. Stepinac si manda lì. Per esempio si racconta che abbia con ottimo successo calmato un villaggio il quale era così preso da un cattivo sacerdote che voleva ammazzare ogni altro che fosse mandato dal Vescovo come parroco.

Anche come amministratore sensu stricto non poteva sentire niente di contrario.

Di V. Eccellenza

in Cristo devotissimo

Rettore

(15) Pismo Nikole Kolareka, komu je to sâm nadbiskup Bauer pripovijedao.


127

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

seljačkih roditelja. Bio je jugoslavenski dobrovoljac i mnogo radi za sirotinju na zagrebačkoj periferiji.

Ministar Srkulj iznio je kralju te podatke. Kralj je zapitao komandu armijske vlasti u Skoplju, da li stoji, da je Stepinac služio kao jugoslavenski dobrovoljac, i dobivši potvrdu, odmah je pristao na tu kandidaturu (16).

Nadbiskup je međutim ozdravio, ali je trebao oporavka. U korizmi pođe u Dalmaciju na oporavak. Pratio ga je dr. Stepinac i tajnik dr. Slamić. Putujući na Brač, prolazili su kroz Sinj, gdje franjevac o. Ivan Glibotić upita dr. Stepinca:

— Što se govori, tko će biti nadbiskup-koadjutor?

— Jedno je sigurno, odgovori mu dr. Stepinac, ja ili vi nećemo biti.

Nije ni slutio, što mu Božja providnost pripravlja (17).

Kad se nadbiskup dr. Bauer, 4. travnja, vratio sa svojim pratiocima u Zagreb, dobio je obavijest, da kralj povlači svoj pristanak. U to dođe k njemu biskup dr. Dionizije Njaradi, koji ga nagovori, da ode u Beograd te se s nuncijem dogovori u stvari imenovanja koadjutora. Nadbiskup brzojavi nunciju, da dolazi u Beograd poslije pravoslavnog Uskrsa.

Doista, 12. travnja u 7 s. ujutro, stigne nadbiskup Bauer u pratnji dr. Slamića u Beograd, gdje ih dočeka tajnik nuncijature mgr. Pavao Bertoli. Odsjeli su u nuncijaturi. Nadbiskup je krio pred svojim tajnikom svrhu toga putovanja, iako je taj naslućivao, o čemu se radi. Prije podne nije nikamo izlazio, dok je u 5 s. poslije podne posjetio beogradskog nadbiskupa mgr. Rafaela Rodića, a iza toga je pošao ministru Srkulju da posreduje u stvari subotičkog biskupa mgr. Lajče Budanovića. Slijedećeg dana, tj. 13. travnja, bio je nadbiskup Bauer u 5 s. poslije podne primljen u audijenciju kod kralja Aleksandra na Dedinju. Audijencija je trajala četvrt sata i bila je srdačna. Tom je zgodom, kako je Pellegrinetti kasnije kao kardinal pripovijedao u Rimu, nadbiskup Bauer kralju, koji je povukao svoj pristanak na kandidaturu Stepinčevu, jednostavno rekao:

— Veličanstvo, naš narod veli: Kraljeva se ne poriče. Time je dobio kraljevu konačnu privolu za Stepinčevo imenovanje (18).

Nadbiskup je još iste večeri u 11,15 s. napustio s tajnikom

(16) N. mj.

(17) Saopćio o. Roko Tomić, koji je prisustvovao tome razgovoru.

(18) Saopćio kard. Pellegrinetti Stjepanu Sakaču, Rim.


128

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Beograd, a otpratili su ga do željezničkog kolodvora mgr. Bertoli, dr. Juretić i dr. Petlić (19).

Pošto je sa Sv. stolicom i kraljem već sve bilo uređeno, jednoga dana nadbiskup reče Stepincu:

— Lojzek, vi ćete biti moj koadjutor i nasljednik.

Dr. Stepinac ga samo u čudu pogleda, kako je kasnije sâm nadbiskup Bauer pripovijedao poglavarima sjemeništa, i nije uzeo ozbiljno te riječi, nego je prasnuo u smijeh.

No, nadbiskup je nastavio sasvim ozbiljno, te mu poče razlagati kako stvari stoje i ponovi izjavu, da će on biti njegov koadjutor.

Dr. Stepinac je bio toliko iznenađen tim riječima svoga nadbiskupa, te je u prvi čas pomislio, da je starca ostavila pamet (20). No, videći, da nadbiskup doista ozbiljno govori, padne na koljena i sklopljenih ga ruku počne moliti, da ga nikako ne predlaže za to mjesto, jer da je mlad i da nije sposoban voditi tako veliku nadbiskupiju. Nadbiskup je još u par navrata o tome razgovarao s njime, pa kad mu je u tom međuvremenu spomenuo, da je to imenovanje već na putu, Stepinac se branio da to ne može biti.

Stepinac se savjetovao sa svojim ispovjednikom. Zaklinjao je i nuncija, neka mu pomogne, da ga ne bi zapala ta služba. Spomenuo je, da u nadbiskupiji ima dosta učenih i kreposnih svećenika, koji dobro poznaju prilike, a on da je još premlad za tu službu. No, nuncij ga je tješio riječima:

— Budite mirni! Pogrješka, da ste mlad, postaje svakim danom sve manja.

Nakon nagovaranja dan mu je rok na razmišljanje. Dr. Stepinac je kasnije pripovijedao, da je tih dana mnogo plakao pritisnut od tjeskobe i da su mu mnoge noći prošle u besanici.

c) - «Sveti je Otac odredio!»

Vidjevši nadbiskup Bauer, kako se dr. Stepinac opire da pristane, napiše o svemu tome pismo Sv. Ocu i zamoli ga, da on sam naloži dr. Stepincu da prihvati imenovanje. Jednoga dana pozove nadbiskup k sebi dr. Stepinca te mu ozbiljno saopći, da će biti imenovan koadjutorom. Stepinac se opet opirao te reče:

(19) DnevBauer VIII, 3. travnja 1934.

(20) VD I 32.




129

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

— To nikako ne primam. Nitko me na to ne može prisiliti, i u toj se stvari ne mogu nikome pokoriti.

— A bi li se pokorio Sv. Ocu, ako vam to naloži? zapita ga nadbiskup.

— Pa Sv. Otac neće i ne može to odrediti, odgovori Stepinac.

— Odredio je! reče mu nadbiskup i pokaže pismo Sv. Oca. Stepinac na to brizne u plač.

Pri kraju roka, koji mu je bio dan, da stvar ozbiljno promisli, odnese on sam na poštu brzojav za nuncija u Beogradu, koji je glasio: «Pellegrinetti apostolski nuncij Beograd — Nakon zrelog razmišljanja affirmative nadbiskup Bauer».

Kada je Stepinac kasnije kao kardinal o tome pripovijedao, rekao je (21):

— Tko bi na pošti mogao slutiti, što je sve sadržano u toj jednoj riječi affirmative?! A meni je bilo prilično poznato, što to znači za mene. Predviđao sam, da će neminovno izbiti novi svjetski sukob, da će biti još stotine žrtava i neprilika, a na kraju možda i Sibirija. Ali ništa zato! U ruke Božje! što sam mogao drugo uzeti za geslo nego: 'In te, Domine, speravi — U tebe se, Gospodine, uzdam'».

I nakon svega toga je nastavio mirno obavljati svoju dužnost u nadbiskupskom uredu tako, da nitko nije ni slutio, što se iza brda valja.

2. - IMENOVANJE I POSVEĆENJE

1) - Nadbiskup koadjutor s pravom nasljedstva

Dne 24. travnja 1934 povratio se nadbiskup Bauer poslije podne u 5,30 s. iz Brezovice. Pod večer pozove k sebi svoga tajnika dr. Slamića. Saopći mu, da je Sv. stolica odbila njegov prijedlog, da mu on bude koadjutor, i kako se s nuncijem prigodom nedavnog boravka u Beogradu sporazumio, da za to mjesto predloži dr. Stepinca. Nije mu htio tako dugo o tome ništa kazati, dok nije Stepinac s obzirom na to dao svoju privolu.

Kod nadbiskupa je ban dr. Ivo Perović bio 27. travnja. Njemu je nadbiskup toplo preporučio dr. Stepinca, da mu vlada ne bi pravila neprilike kod imenovanja. Sve se to odvijalo posve tajno, da se ne bi novinari umiješali i svojim pisanjem omeli tijek stvari. Navodno je ban upitao nadbiskupa (22):

(21) N. mj. I 77.

(22) DnevBauer VIII, 27. travnja 1934.


130

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

— Pa kako ste mogli predložiti jednoga od najmlađih svećenika tako malo poznatog?

- Predviđam teška vremena, odgovori mu nadbiskup. Mislim, da sam u Stepincu otkrio hrabra i neustrašiva muža, koji će u tim teškim prilikama moći voditi Crkvu.

Dne 29. svibnja 1934 je u Zagreb stigao brzojav iz Rima, kojim se službeno javlja, da je Sv. Otac imenovao dr. Alojzija Stepinca naslovnim nadbiskupom Nikopsisa i koadjutorom nadbiskupa zagrebačkog, s pravom nasljedstva.

Slijedećega dana je L'Osservatore romano, poluslužbeno glasilo Sv. stolice, donio tu vijest, a na Tijelovo, dne 31. svibnja, objavile su je sve hrvatske novine velikim slovima.

Kad je nadbiskup Bauer vidio, kako je ovaj put predloženi kandidat za njegova nasljednika lako i brzo prihvaćen, kako ga je prihvatio kralj Aleksandar i Sv. stolica, bio je vanredno ugodno raspoložen. Netom su prve brzojavne čestitke prispjele iz Rima novoimenovanom nadbiskupu-koadjutoru, odao je oduška tom svom raspoloženju riječima:

— Sad sam sretan!

Značajno je pismo, što ga je novoimenovanom nadbiskupuko-koadjutoru upravio apostolski nuncij mgr. Hermenegildo Pellegrinetti (23):

«Zahvaljujem Ti, preuzvišeni gospodine, što si pristao na to, da kao dobri Cirenac uzmeš na sebe sjajan, doduše, ali težak i trnjem posut križ zagrebačke Crkve i što si ga spreman ponijeti za Isusom ponizno i srdačno. Dugo si oklijevao pristankom, smatrajući se preslabim za nošenje tolikog tereta. Ali po želji Sv. Oca dobrovoljno si preuzeo jaram, pouzdavajući se u Onoga, koji je pobijedio svijet. Pozvan, dakle, od Boga kao Aron, primat ćeš i milost i jakost svoga zvanja. Stalno će Te pomagati Tješitelj Duh Sveti, bit će Ti na pomoć zagovor blažene Djevice i svih nebeskih zaštitnika zagrebačke Crkve. Budi dobar pastir, sav za Krista, sav za povjereno Ti stado».

2) - Pozdrav i odzdrav

Vijest, da je mladi i skromni nadbiskupov obredničar i bilježnik duhovnog stola imenovan nadbiskupom-koadjutorom s pravom nasljedstva, upala je među kler i vjernike neočekivano.

(23) D. N., Život našega nadbiskupa, u KL 95 (1944) 294.


131

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

Zbog njegove poznate svećeničke čednosti ime mu se uopće nije isticalo. Svi su gledali u čudu jedan drugoga. Iznenađenje je ipak bilo ugodno.

U nedjelju, 3. lipnja, iza konventualne mise našao se zajedno cijeli prvostolni kaptol i prebendarski zbor u tajničkoj sobi nadbiskupskog dvora, da izrazi svoje čestitke novoimenovanom nadbiskupu-koadjutoru. Nastupio je skromno i ponizno kao uvijek.

Pomoćni biskup mgr. Franjo Salis-Seewis upravio mu je slijedeće riječi (24):

«Mnogobrojnim čestitkama, što stižu od raznih strana od crkvenih dostojanstvenika i svećenika, od oblasnika, odličnika, vjernog puka i mnogih ustanova Vašoj Preuzvišenosti, pridružuje se i prvostolni kaptol zajedno sa prebendarskim zborom. Uske veze, što vežu ova tijela uz svog nadbiskupa, dadoše nam povoda, da se Vašoj Preuzvišenosti što prije predstavimo i poklonimo i svoje želje izrazimo. Svidjelo se je Božjoj providnosti i Sv. Ocu Papi Piju XI, da Vas dodijeli za nadbiskupa-koadjutora s pravom nasljedstva našem ljubljenom i slavljenom ordinariju preuzvišenom g. dr. Antunu Baueru. Znademo: tako se uradilo po želji i u suglasnosti s njime pa je time, što si je za života odredio nasljednika na nadbiskupskoj stolici, iznova dokazao iskrenu ljubav prema sv. našoj rimokatoličkoj Crkvi, prema svome vjernome puku i Hrvatskom Narodu. No, ujedno nam je pokazao, da je Vaša Preuzvišenost u njegovim očima: Vir secundum Cor Domini — Čovjek po srcu Gospodnjem. Stoga, Preuzvišeni, jer u Vama gledamo i imamo odabranika našega Natpastira, ljubav i poštivanje, koje gojimo spram njega, prenosimo evo na Vas i želimo, da Vas Duh Sveti, koji Vas je postavio, da uz bok preuzvišenom Nadbiskupu upravljate starodrevnom slavnom nadbiskupijom zagrebačkom, napuni duhom vladalačkim, spiritu principali, duhom uviđavnosti, duhom širokogrudnim, duhom neustrašivosti.

Duh Sveti, koji je u svim burama naše narodne povijesti takođe po Vašim slavnim predšasnicima uščuvao Hrvatskom Narodu svetinje sv. vjere rimokatoličke i na toj vjeri osnovanu narodnu prosvjetu i individualnost, neka Vašu Preuzvišenost providi onolikom jakošću, mudrošću i odlučnošću, kakva je potrebna, da u naše moderno doba preuzetu baštinu poznijim naraštajima još povećanu predate.

(24) Poklonstvo prvostolnog kaptola nadbiskupu-koadjutoru, u KL 85 (1934) 285-286.


132

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Duh Sveti napunio dušu Vašu nepokolebivom vjerom, koja bregove prenaša, i od smrti jačom ljubavlju, koja sve snaša, i potpunom predajom čitavoga Vašega bića onim uzvišenim ciljevima, koje Božja providnost po Vama kao podesnom svom organu želi ostvariti u korist sv. naše vjere rimokatoličke, vječnog i vremenitog dobra povjerenog Vam naroda, iz kojega sami nikoste, u okviru široke kraljevine Jugoslavije.

Znadem, Preuzvišeni, da Vas ogroman posao čeka i briga da neće izostati. Međutim Vi ste muž od vjere i znate za onu: 'Omnia possum in eo, qui me confortat' (25).

U koliko bi ipak Vaša Preuzvišenost za lakše snašanje bremena uprave i inih važnih posala kada trebala pomoći i suradnje od prvostolnog kaptola ili pojedinih njegovih članova i kaptol kao cjelina i svaki od nas, a tako i prebendarski zbor i članovi njegovi stavljaju Vam spremno na raspolaganje i znanje i iskustvo i sve svoje sile.

Nadamo se pak, da će i Vaša Preuzvišenost imati otvoreno oko i uho i srce za želje i potrebe ovih dvaju zborova, te u okviru svoje vlasti prava njihova braniti i čuvati, te interese njihove promicati, a poglavito prvostolnoga kaptola, koji baš u ovo vrijeme proživljava tešku krizu.

Preuzvišeni g. Koadjutore, prvostolni kaptol u Vašem imenovanju ne gleda djelo ljudsko, već prst Božji: 'Dextera Domini fecit haec!' Ovaj Bog odabra sv. Franju Asiškoga u 25. godini života, da osnuje Red, te sâm i preko svoje braće reformira svijet. On odabra sv. Franju Saleškoga u 27. godini, da kao pomoćnik biskupa ženevskoga obraća krivovjerce, a narod sačuva u sv. vjeri njihovih otaca. On učini sv. Karla Boromejskoga nadbiskupom i kardinalom milanskim u 24. godini, a što bijaše sv. Karlo za Crkvu katoličku, svi znademo.

Pa taj svemogući Bog neka, Preuzvišeni gospodine, i Vas opaše virtute ex alto za djelo, na koje ste zvani: Podijelio Vam vremena za dugotrajni, spasonosni rad, koji će potpuno opravdati sve nade, koje stavlja u Vas i naš preuzvišeni Natpastir i Sv. Otac Papa i vjerni katolički puk. Živio!»

Na taj govor odgovori nadbiskup-koadjutor slijedeće: «Preuzvišeni g. biskupe, presvijetla i prečasna gospodo! Zahvaljujem od srca na pozdravu, koji ste mi upravili preko Vašega predstavnika, preuzvišenoga g. biskupa Salisa. Zahvaljujem Vam

(25) Fil 4, 13.


133

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

od srca, iako se radovati ne mogu, jer moje imenovanje jest za mene težak križ. Križ pak valja nositi prema pravilima kršćanske savršenosti ne samo patienter, nego i libenter et ardenter, a u savršenosti nisam još ni toliko napredovao, da bih ga nosio patienter, a kamo li još libenter et ardenter.

Međutim kakogod bilo, ja sam na ovaj teški položaj došao pokorivši se želji vrhovnog poglavara Sv. Oca. Zato velim: 'ln te, Domine, speravi!' Ufam se, da će se onda i na meni ispuniti riječi: 'Quoniam in me speravit, liberabo eum, protegam eum, quoniam cognovit nomen meum' (26). Moja je nakana i cilj čist: slijediti nauku križa, te bez ikakva straha braniti katoličku istinu. Pravednost prema onoj: 'Dilexi iustitiam et odi iniquitatem', to je moje načelo. Ogavnost prema svakoj nepravdi, bila je uvijek duboko usađena u mojoj duši, kao što i ljubav prena pravdi. Pa kao što sam bio za dobro svoga naroda spreman dati sve, tako sam spreman na sve i za Crkvu katoličku, koja me je od najranije mladosti učila dati svakome, što je njegovo i ljubiti ljude istinskom ljubavlju.

Na svom izvanredno teškom položaju moram da računam prije svega na Vašu pomoć. Vi ste muževi, koji imadete i velikih zasluga i iskustva u upravi ovako velike dijeceze kao što je nadbiskupija zagrebačka. Svaki od Vas bio bi i po dobi i po zaslugama i po umu prije pozvan negoli ja da dođe na ovaj položaj. Ali kad je Božja providnost odredila ovako, ja se nadam, da ćemo zajedno raditi u skladu i ljubavi. Svi Vi vrlo dobro znadete, da sam se cijelo vrijeme svoga svećeničkog života držao po strani, ne jer bih koga između Vas potcjenjivao, jer gojim najveće poštivanje prema svakome svećeniku, nego da nigdje ne dam povoda bilo kakvu sporu. Došao sam pak iznenada na mjesto i te kako izloženo. Ali kao što sam svagdje nastojao ispuniti svoju dužnost, tako ću je nastojati ispuniti što savjesnije i na svom novom položaju, da moj rad bude na pravu korist sv. Crkve, Hrvatskoga Naroda i čitave domovine.

Ja Vam još jednom usrdno zahvaljujem na pozdravu i molim za bratsku suradnju».

3) - Odjek u javnosti

U Krašiću je župnik Pavao Srketić iza propovijedi pod župnom misom na Tijelovo saopćio župljanima vijest o imenovanju

(26) Ps 90, 14.


134

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

dr. Stepinca za nadbiskupa-koadjutora, o čemu se je već dan prije u selu govorilo. Nastala je najprije napeta tišina, a onda se narod uskomešao i počelo šaputanje, svatko je htio ovoj vijesti dati oduška. Iza sv. mise pristupi neki novinski dopisnik k Barbari, majci novoimenovanog, sa slijedećom pitanjem (27):

— Dočekali ste najsretniji čas u vašem životu, zar ne?

Ona se zaustavila, prešla je palcem i kažiprstom preko očiju, obrisala je dvije krupne suze, što su se zacaklile u njezinim očima i tiho kliznule niz obraze. Te su suze bile vanjski odraz nutarnje velike i neizrecive radosti sretne majke, koja je dala život nadbiskupu goleme zagrebačke nadbiskupije. Kao da se u taj čas sjetila nečega dalekog, što je davno prošlo, oči joj većma zasuziše pa reče:

— Da je samo tatek to dočekal! Da je samo vidil kako je Lojzek veliku čast postignul! — Otirući suze nastavi: — Ah! sad bu imal čuda brig i čuda posla. Da, da, tatek je meni govoril: Ti buš dočekala, da bu biškup, a ja ne bum više.

I opet poteku suze curkom niz staračko lice. Pripovijedala je zatim, kako je Lojzeka posebno pazila i čuvala, kako je za njega srijedom, petkom i subotom postila od njegova rođenja.

Uto pristupi neki stari seljak sijede kose, zvali su ga Matek, sav radostan i zadovoljan baci pogled na zemlju, uspravi se, podigne glavu i ispitljivo pogleda u oči dopisnika te zapita odrješito:

— A kaj Zagreb misli? Kak su tam primili našega dečka iz Krašića? Kaj ga budu radi imali?

— Zagreb je to primio radosno, odgovori dopisnik. Između tolikih imena najdraže mu je to ime. Za Zagreb je to najveći dogođaj, o kojemu on sada govori.

Urednik Katoličkog lista dr. Stjepan Bakšić, donoseći vijest o imenovanju nadbiskupa-koadjutora dodaje: «Mlad je, ali ga rese velike vrline. On je prava svećenička duša, za koju se može reći, da je secundum Cor Jesu. On je duboko odan molitvi, njega resi duboka čednost i poniznost kao da je na njemu počinuo duh njegova svetog strica kanonika Stepinca. Zato se cijela dijeceza kroz njegove molitve nada velikom blagoslovu. On je srca milostiva prema sirotinji, koju ljubi ljubavlju Vinka Paulskoga obilazeći bijednike zagrebačke periferije, donoseći im utjehu i materijalnu pomoć u teškoćama življenja. Zato njegovo promaknuće s ljubavlju prate svi nevoljni i bolni, koji će u njemu naći milosr-

(27) DnevBauer VIII, 31. svibnja 1934. - Hrvatska straža, 31. V. 1934.


135

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

dnoga samaritanca. On je pun apostolskoga žara za Kristov križ, zato imademo jamstvo, da će sveta Kristova stvar u ovo teško doba naći u njemu braniča prožeta onom požrtvovnošću, o kojoj nam govore prva kršćanska vremena. On je pun bratske ljubavi i zato s pouzdanjem i povjerenjem može da gleda na nj kao budućega svoga vođu i oca sav kler naš s toliko svojih teških i krvavih potreba, u koje ga ruše apokaliptička vremena. On je prožet duhom evanđeoske pravde, zato s povjerenjem na nj mogu gledati svi, koji teže za unapređenjem i jedinstvom katoličke akcije. On je sin seljačkih roditelja, pučanin, osjećajne duše za tegobe življenja; on je k tomu pun najsvetijih ideala, kojima dušu ispunja svetost svećeničkog zvanja, pak je sve to razlog, da na njegov budući rad gledaju s punim povjerenjem svi slojevi našega hrvatskog puka znajući, da će budući nadbiskup biti svome vjernom puku najbolji otac i prijatelj spreman, da za nj moli, radi i trpi, da svim svojim moćima i sposobnostima bude žrtva ljubavi za svoj narod».

Hrvatska straža od 31. svibnja 1934 piše: «Teška su danas vremena. U čitavom svijetu opažaju se previranja, krize, unutarnji i vanjski nemiri, sudbonosni sukobi. Baš je zato zgodno, što je novi nadbiskup-koadjutor mlad čovjek i svećenik pun energije, poleta i entuziazma za Božju stvar. Današnje je doba u znaku omladine, koja će svojom dubokom vjerom u ideale izvesti čovječanstvo iz krize.

To najbolje osjeća sam Sv. Otac, kad na najeksponiranija crkvena mjesta postavlja mlade ljude, kako je evo slučaj i sa nadbiskupom. Osim toga tu je duboko životno iskustvo hrvatskog metropolite preuzvišenog g. dr. Antuna Bauera, koji još uvijek čvrstom rukom ravna zagrebačkom nadbiskupijom. U njegovoj školi novi nadbiskup-koadjutor primio je i još će primati velikih pouka za ravnanje nadbiskupije. Uz veliku životnu mudrost starije generacije i mladenački polet nove generacije na zagrebačkoj biskupskoj stolici dovinut će se zagrebačka nadbiskupija do neslućene visine i procvata».

Nadbiskup Bauer je svome nasljedniku iskazao veliko poštovanje i pažnju poklonivši mu zlatni lanac s prsnim križem i prsten. Uredio ih je i očistio zlatar Janko Matko, koji je s nadbiskupom-koadjutorom zajedno pohađao pučku školu (28).

Posebno veselje mu je pripravio nadbiskup time, što ga je dne 17. lipnja poveo sa sobom u Dugu Resu, gdje je nadbiskup

(28) Dar hrvatskog metropolite novom koadjutoru, u KL 85 (1934) 290.


136

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

blagoslovio temeljni kamen nove župne crkve Sv. Antuna, a poslije toga se odvezao s njim u Krašić, gdje se cijeli Krašić slegao da ih svečano dočeka. Župnik i načelnik izrekoše im dobrodošlicu. Starica pak majka nije se u prvi mah snašla, kada je vidjela na pragu kuće svoga sina s tako visokim gostom. No, nadbiskupova ljubeznost joj povrati ono redovito duševno raspoloženje (29).

U danima prije i poslije biskupskog posvećenja bio je dr. Stepinac doslovno opsjedan od čestitara. U glavnom su to bili predstavnici katoličkih organizacija. Bio je već toliko izmoren, da je navodno gotovo fizički klonuo i «komaj» govorio (30). Da izbjegne toj navali, povuče se na nekoliko dana na nadbiskupsko dobro Brezovicu. No, i tu su ga salijetali, pa čak i molili da preuzme prvu pričest djece. On je to uljudno otklonio s obrazloženjem, da prije biskupskog posvećenja ne kani vršiti nikakve biskupske službe (31).

Bogoslovi su u nadbiskupskom sjemeništu, 18. lipnja, priredili novoimenovanom nadbiskupu-koadjutoru svečanu akademiju (32).

Između pisama i brzojava, koji su mu stigli prigodom imenovanja, duboko ga je ganulo pismo njegova bivšeg spirituala u Germanikumu oca Pfülfa, koji mu između ostaloga piše (33):

(29) Svečani pohod naših natpastira u Dugoj Resi i u Krašiću, u KL 85 (1934) 314.

(30) Saopćio o. Srećko Majstorović, 22. veljače 1969, u Rimu prema usmenom pripovijedanju varaždinskog župnika Kanotia.

(31) «Dragi Josipe!

...Rado bih Ti ispunio želju, da dođem tamo pričestiti dječicu, koju najviše volim, ali mi nije za sada moguće. Prije konsekracije neću vršiti nikakve funkcije nigdje. Kada će ista biti, ne znam još točno. Preuzvišeni jako forsira, te je htio imati već 10. o. mj. pa smo se dogovorili, ako bula dođe pravodobno, da bi bila 24. o. mj. na dan sv. Ivana Krstitelja.

Brezovica 13. VI 1934.

Alojzije Stepinac

electus archiepiscopus».

(32) Akademija u bogoslovnom sjemeništu, u KL 85 (1934) 313.

(33) NAZ, bez posebnog broja: «Hochw. lieber Stepinac!

Heute gegen Mittag ging mir von Rom her die Nachricht zu, dass Sie vom Hl. Vater zum Coadjutor Ihrem Herrn Erzbischof ernannt seien, und bald darauf telefonierte auch dr. Weisthanner die Nachricht von München her. Mich hat diese Nachricht im tiefsten der Seele berührt. Ich weiss, dass eine schwere Bürde auf Ihre Schultern gelegt wird, und dass Sie nicht auf Rosen werden gebettet sein, sondern einer bewegten Zukunft entgegengehen. Aber Gott, der Sie ruft, wird auch Kraft und Gnade geben. Von Herzen wünsche ich Ihnen Glück zu der grossen Aufgabe, die Gott Ihnen zubestimmt hat, und zu den ehrenden Vertrauen, das von Ihrem H. Erzbischof und vom Hl. Vater durch diese Ernennung Ihnen bezeigt wurde. Ich habe nie davon abgelassen, für meine Liebenden aus dem Germanikum, die in der weiten Welt für das Reich Gottes arbeiten, zu beten, werde aber hierfort Ihrer


137

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

«Velečasni i dragi g. Stepinac!

Danas oko podne stigla mi je iz Rima vijest, da Vas je Sv. Otac imenovao Vašem nadbiskupu za koadjutora, a kratko vrijeme iza toga mi je isto javio telefonom dr. Weisthanner iz Münchena. Ta me je vijest duboko u duši ganula. Znadem, da Vam je na leđa pao vanredno težak teret, i da Vam neće biti dano da počivate na ružama, jer idete u susret burnoj budućnosti. No, Bog, koji Vas je pozvao, dat će Vam i snage. Od srca Vam želim sreću na velikoj zadaći, koju Vam je Bog namijenio, kao i na počasnom povjerenju, koje Vam je tim imenovanjem iskazao Vaš g. Nadbiskup i Sv. Otac. Nikada ne prestajem moliti za svoje drage iz Germanikuma, koji sada raspršeni po svijetu rade za kraljevstvo Božje, i neću se prestati za njih moliti. Uvjeravam Vas, da ću to i za Vas činiti. Ne treba, da mi odgovarate, ta i onako ćete sada morati mnogima pisati.

Dok Vam od srca želim preobilan Božji blagoslov, najusrdnije Vas pozdravljam: 'Budan budi, sretno napreduj i vladaj!'

S punim poštovanjem i ljubavlju

Otto Pfulf, S.J.

P.S. Nisam se služio ovaj put dužnim formama, no Vi ćete to razumjeti i oprostiti».

 

U svijesti svojih teških i odgovornih dužnosti na svom novom položaju nije ni časa časio, čim je bilo potrebno, da nastupi u vršenju natpastirske vlasti. Odmah nakon svog imenovanja za koadjutora, još prije biskupskog posvećenja, pohitio je u slavonsku župu Lukač, gdje su starokatolici po svom običaju iskoristili razdor, koji je nastao između župnika i župljana, te su kovali planove, kako bi što više jadnoga naroda survali u propast otpadom od vjere svojih otaca. I uspio je da stiša tamošnje razmirice, koje su se pojavile. Tako je nastavio svoju pomirbenu misiju, koju je započeo već u Samoboru, pa kasnije nastavio u Sv. Ivanu Zelini (34).

noch ganz besonders eingedenk sein. Es drängt mich, Ihnen zugleich jetzt diese Versicherung zu geben. Ein Antwortschreiben enwarte ich nicht. Sie werden jetzt genug anderen zu schreiben haben...

Indem ich v. Herzen Gottes reichsten Segen über Sie herabwünsche grüsse ich Sie aufs beste. Intende, prospere procede et regna!

Mit aller Verehrung und Liebe

Otto Pfülf, S.J.

P.S. Von unseren Formen habe ich diesmal noch abgesehen, Sie werden verstehen und verzeihen».

(34) Pismo nadbiskupa Stepinca jednom prijatelju iz Brezovice, 3. lipnja 1934.


138

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Od 19. do 23. lipnja povukao se novoimenovani nadbiskup-koadjutor na Jordanovac, da se u tišini duhovnim vježbama neposredno pripravi za biskupsko posvećenje. Podignut na svijećnjak da svijetli u Crkvi Božjoj, nije se u srcu svome uznio, nego naprotiv razmišljao je o tome, kako to, da je baš on postao nadbiskup? Došao je do zaključka, da slabijeg nije bilo, pa je Gospodin njega izabrao, da se ne pohvali nijedno stvorenje, nego da se očituje moć Božja (35). Bio je svjestan teških prilika u Crkvi Božjoj, u kojima je imao voditi zagrebačku nadbiskupiju. Razmišljao je o riječima proroka Jeremije, kad je bio pozvan u službu proročku, i na njegovo nećkanje: «Ah, Gospode Jahve, gle, ja ne umijem govoriti: dijete sam». No Gospod će njemu: «Ne govori: 'Dijete sam!' Već idi k onima kojima te šaljem i reci sve ono što ću ti narediti» (36). Primjenjivao je sebi ovaj stavak iz Sv. pisma, no ujedno je samoga sebe hrabrio drugim riječima Sv. pisma: «In te, Domine, speravi!» Te je riječi uzeo za geslo svoga biskupovanja. Boga je stavio kao cilj svih svojih težnja i svakog djelovanja s jedne strane, a s druge opet strane kao izvor snage i jakosti.

Svoj biskupski grb je ovako sastavio: križ na modrom polju, a slijeva na desno apokaliptičko ime Kristovo: Α i Ω (37).

Rektor Germanikuma u Rimu, o. Konstantin Nopell s dvojicom predstojnika zavoda i 128 pitomaca, poslali su novoimenovanom nadbiskupu-koadjutoru čestitku na latinskom jeziku, umjetnički izrađenu na finom papiru. U čestitci ističu, da «alma mater» Gregoriana kao i Germanikum nikada do sada u dugoj svojoj historiji ne pamte, da bi tako mlad svećenik kao dr. Stepinac postao visokim crkvenim dostojanstvenikom. To se dogodilo baš onako, kako je zapisano u Knjizi kraljeva, da je Bog od svih sinova Jesejevih izabrao najmlađega, Davida, koji će pobijediti Golijata i vladati narodom izraelskim. Sjećaju se, kako su prije četiri godine slavili njegovu prvu misu, a prije tri godine mu na odlasku iz Rima kazali srdačno: Zbogom. Kako pada njegovo imenovanje u predvečerje Tijelova, vide u toj zgodi simbol poziva, kojim ga Krist, svećenik po redu Melkizedekovu zove, da bude dionikom njegova velesvećeništva. U punom se smislu obistinilo ono, što su mu na svečanoj akademiji prigodom njegova sveće-

(35) 1 Kor 1, 29.

(36) Jer 1, 6 sl.; VD I 144.

(37) VD III 119 sl.


139

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

ničkog ređenja postavili kao misao vodilju: «Vi ste svjetlo svijeta!»

Potiču ga neka se ne plaši teškoga križa, koji ga čeka, jer Gospod, kada izabire koga za posebno zvanje i poslanje, kaže mu: «Ja sam s tobom!» Njegovo poslanstvo bit će više put križa nego put časti, no neka se sjeti, što je zapisao na spomen-sličicu prigodom svećeničkog ređenja: «A ja, Bože, sačuvaj, da se čim drugim hvalim osim križem Gospodina našega Isusa Krista, po kojemu je svijet meni razapet i ja svijetu».

Germaničari završavaju svoju čestitku riječima (38): «Želimo ti slavu križa, želimo ti milost križa. Neka ti budu na pomoć sveci, koje si toliko s nama prizivao: Ignacije, Kanizije, Alojzije, i prije svega tvoj zemljak naš bl. Marko Križevčanin, na čiji si nam blagdan nekoliko dana iza ređenja podijelio svečani euharistijski blagoslov. Neka dođe na tebe po sili božanske tajne punina Duha Svetoga, da on bude tvoj zaštitnik, svjetlo tvoje, jakost tvoja, govor tvoj i vatra srca tvoga».

Nadbiskup Bauer je želio, da se njegovo biskupsko posvećenje obavi što prije, kako piše sam dr. Stepinac, 15. lipnja, u zahvalnom pismu jednom od svojih kolega u Germanikumu (39). I bilo je određeno, da se to obavi, ako pravodobno stigne papina bula, 24. lipnja 1934, na blagdan sv. Ivana Krstitelja, sveca iz čelika, velikog pokornika i nesebičnog pretječe Spasitelja (40).

4) - Narodno oduševljenje

U predvečerje biskupskog posvećenja prispjeli su u Zagreb svi biskupi Jugoslavije, osim mariborskoga dr. Tomažiča, koji zabunom nadbiskupskog ureda nije dobio poziva. Stigao je i apostolski nuncij mgr. Hermenegildo Pellegrinetti u pratnji tajnika nuncijature mgr. Pavla Bertoli.

(38) Hrvatska straža od 24. lipnja 1934.

(39) Arhiv Germanikuma u Rimu: «Lieber Mitbruder»!

Herzlichen Dank für die Glückwünschadresse dem hochwürdigen Pater Rektor, Ihnen und allen lieben roten Mitbrüdern.

Als ich den Brief las, es war mir, als wenn ich wieder in San Pastore ware. O schöne, unvergessliche Ferien in San Pastore! Das findet man nirgends mehr auf der Welt. Den Tag meiner Bischofsweihe weiss ich noch nicht. Vielleicht am 24. Juni, am Tage des heiligen Johannes des Täufers, denn der hochwürdigster Herr Erzbischof möchte sie möglichst bald haben.

Herzliche Grüsse an alle

Aloisius Stepinac

electus archiepiscopus».

Zagreb, den 15. Juni 1934

(40) Konsekracija Nadbiskupa-koadjutora, u KL 85 (1934) 313.


140

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

U 6 s. poslije podne položio je dr. Stepinac u nadbiskupskoj osobnoj kapeli u prisutnosti apostolskoga nuncija, biskupa Akšamovića te nekoliko germaničara, svojih kolega, prisegu protiv modernističkih zabluda, vjerovanje prema odredbama tridentskog sabora kao i prisegu vjernosti Crkvi i Sv. Ocu Papi.

Čim se smrklo, bila je priređena bakljada u počast novome nadbiskupu-koadjutoru, koju je on isprva otklonio s obrazloženjem, da će biti bolje, da se novac, koji bi se upotrijebio za bakljadu, dade «Karitasu» kao prinos za potporu siromaha. Pristao je istom onda, kad ga je organizator bakljade uvjerio, da s njom nisu skopčani nikakvi posebni troškovi. Uza sve to je ipak poručio građanstvu, da se i ovom prilikom sjeti svojih siromaha i da im ublaži bijedu putem «Karitasa» (41).

Povorka se složila u Palmotićevoj ulici i u 20,30 s., pošla Boškovićevom ulicom, Zrinjevcem, Praškom ulicom, Jelačićevim trgom i Bakačevom ulicom pred nadbiskupov dvor i zaustavila se kod glavnog južnog ulaza. Na čelu povorke išla je krašićka zastava, zatim križarska glazba sa zubljama i ostala katolička društva s poštanskom glazbom. Na balkonu nadbiskupskog dvora pojavio se sijedi nadbiskup Bauer sa svojim novim koadjutorom, koji je bio obučen u običnu crnu svećeničku mantiju, s apostolskim nuncijem i mnogim članovima biskupskog zbora. Ovacije su bile burne i oduševljenju nije bilo kraja. Prvi je progovorio dr. Ivo Protulipac, odvjetnik, u ime hrvatske mladeži:

 

«Ovo je zahvala cijelog zagrebačkog građanstva, koje se je u tako velikom broju sabralo, da zajedničkom manifestacijom oda zahvalnost trojici:

Prva zahvala ide Sv. Ocu, koji nam je dao za budućega nadbiskupa lice, koje je upravo moglo okupiti ove goleme mase naroda.

Druga riječ naše zahvale ide hrvatskom metropoliti preuzvišenom g. nadbiskupu dr. Anti Baueru, za koga znamo, da je toliko radio, da ovo građanstvo može pozdraviti ovoga njegova nasljednika. Hvala vam, preuzvišeni, na tome, što ste se trudili, da starodrevni nadbiskupski dvor dobije nasljednika vas vrijednoga.

Treći pozdrav ide novom nasljedniku hrvatskog metropolite. On je izabrao za lozinku riječi psalmiste: 'ln te, Domine, spe-

(41) Bakljada u počast nadbiskupu-koadjutoru uoči konsekracije, u KL 85 (1934) 313. - V. NUK 2.


141

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

ravi' i nas u njoj ujedinio, jer to je lozinka cijeloga naroda. Preuzvišeni gospodine, uzdamo se, da ćete izgrađivati i dalje ono, što su vaši predšasnici učinili. Pod tim vašim geslom nastupa nova era. Za vama će ovaj narod ići, i izgrađivat će onu kulturu, kojoj je kroz vjekove bio središte ovaj nadbiskupski dvor, sve to na dobro vjerskog preporoda i općega podizanja Hrvatskog Naroda. Vama se, preuzvišeni gospodine, pridružuje naročito omladina. Evo ovdje su križari, radikalna i bojovna omladina, koja vam se stavlja na raspolaganje. Još jednom hvala hrvatskom metropoliti i pozdrav novom nadbiskupu!»

 

Kad je dr. Protulipac dovršio svoj pozdrav, javi se nadbiskup Bauer čvrstim i jakim glasom:

«Draga braćo! Ja sam već rekao, a i novine su to raznijele: Ja sam sretan! Sretan sam, jer znam tko će iza mene upravljati ovom nadbiskupijom. Ova sreća moja još je povećana ovim vašim oduševljenjem i ovim slavljem, jer mi je to dokaz, da je moj prijedlog odgovarao vašem kršćanskom očekivanju, vašim vjerskim osjećajima i željama. I dok vam ovo kažem, zahvaljujem se na ovom iskazu vaše ljubavi i vašeg oduševljenja prilikom posvećenja moga nasljednika. Molim vas i zaklinjem vas, da srca svoja dignete Bogu i da se pomolite za sretno vladanje moga nasljednika, kako su se i prvi kršćani molili za apostole, i kako pravi kršćani i danas čine. Srca dignite k Bogu za sretno i uspješno vladanje moga nasljednika, koga da Bog poživi, a mene da uzme k sebi».

 

Dobri je nadbiskup prosuzio, a zrakom se prolamala bura oduševljenih poklika hrvatskom metropoliti.

Kada se sleglo oduševljenje, progovorio je nadbiskup-koadjutor:

«Draga braćo i čitavo građanstvo! Gledajući večeras veleban sjaj ovih vaših lampiona i bakalja te slušajući zvukove glazbe, nameću mi se ove dvije misli:

Kao što ovi vaši lampioni rasvjetljuju noćnu tminu, tako je i katolička vjera bila svjetionikom našem narodu kroz 13 vjekova, da ne zaluta u tmini raznih zabluda. A kao što nas zvukovi glazbe razveseljuju, tako je jedina radost bila katolička vjera našem narodu u teškim vremenima njegove prošlosti.

Želim samo, da naša vjera bude i nadalje svjetionik svakome pojedincu od vas i cijelom Hrvatskom Narodu. Ja sam uvjeren, ako je ta vjera bila kadra uzdržati ovaj naš narod kroz 13 vjekova, da će ga tako uzdržati i dalje do konca i kroz vjekove, bude li se


142

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

držao pećine Petrove, bude li se držao Crkve katoličke. Hvala vam najljepša od svega srca!»

 

U ime građanstva školski nadzornik Milutin Majer izreče slijedeći pjesnički nagovor:

«Historijske kule ovoga drevnog biskupskog grada i opet su svjedoci jedne lijepe katoličke i hrvatske slave. U svjetlu ovih mnogobrojnih bakalja kao da se opet bude iz svoga dugog stoljetnog sna, otvaraju začuđeno svoje snene staračke oči, da vide, tko ih to buni u njihovu dugom snu. Kao da pitaju: Kakva je to slava, i što to manifestira novi moderni Zagreb? Čude se ovim poklicima i ovoj vrevi i radosti, koja se večeras zbiva na ovom drevnom povijesnom tlu... Kao da pravo ne vjeruju, da sinovi hipermodernog dvadesetoga vijeka mogu da prolaze ispred njih, nijemih svjedoka naše davne slave i minule prošlosti.

Pa i ova naša stara gotička katedrala kao da se budi večeras na novi život. Iz njezine tamne grobnice kao da se dižu sjene starih i slavnih biskupa zagrebačkih, da i oni budu svjedokom ove večerašnje manifestacije, koju građani grada Zagreba priređuju večeras vama, preuzvišeni gospodine Nadbiskupe-koadjutore. Uspinjete se na staroslavnu stolicu zagrebačkih biskupa, da budete Melkizedek, veliki svećenik svoga naroda i njegov Mojsije, koji će ga kao njegov duhovni vođa, otac i branitelj voditi u zemlju obećanu.

Čekaju vas, Ekscelencijo, velike dužnosti i još teži zadaci. Pa kao što su starozavjetni proroci istupali muževno i revno za slavu Svevišnjega, kao što su apostoli Kristovi ustrajno i predano podnosili tegobe mučnoga apostolskog rada, tako ćete i vi, preuzvišeni gospodine, stupati njihovim stazama u radu za slavu Božju i sreću svoga naroda».

Zatim je Milutin Majer opisao karitativno djelovanje novoga nadbiskupa i zamolio ga, da i u budućim danima misli na bijedne i malene. Nastavljajući govor, rekao je:

«Vas nije rodio veliki i bučni grad. Vas je rodilo naše maleno i skromno selo, koje u patnjama, borbama i u samoprijegoru provodi dane svoga života i koje radi teškoga života ne proklinje svoj udes, već se smireno i sa strahopočitanjem predaje u volju Božju i u svojim najtežim časovima veli: 'Bogu hvala, neka se vrši volja njegova!'

I zato kao dijete našeg maloga sela vi ćete razumjeti njegove želje i potrebe. Vi ćete mu biti zaštitnik i branitelj. Vi treba da budete Juda Makabejac toga našeg naroda. Pa kada će sutra vaše


143

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

čelo ovjenčati časna i skupocjena nadbiskupska mitra i kada ćete pred prijestolje Svevišnjega Oca prinijeti svoju prvu natpastirsku hvalu i molitvu, sjetite se i svoga naroda, iz koga ste nikli i koga ljubite, da Gospodin Bog i u buduće očuva domove naše, polja i brežuljke naše od svih nedaća i nesreća. Neka Gospod Bog otaca naših nikada ne dozvoli, da taj narod, koji ljubi svoju rođenu grudu, tu svoju dragu hraniteljku i časnu kolijevku pradjedova i otaca svojih, ne skrene s puta poštenja i istine. Neka na čelo svojih redova visoko izdigne barjak Kristov, barjak istine i pravde, koji će ga voditi do slave i pobjede, kao što je vodio i djedove naše u stoljetnim i krvavim borbama: Za krst časni i slobodu zlatnu!

Preuzvišeni gospodine! Sutrašnjim danom zasjest ćete historijsku stolicu staroslavnih biskupa zagrebačkih. Pred Vama sjedila su na toj časnoj stolici od njezina osnutka do danas njih osamdeset i dvojica. Ne zaboravite nikada, da je među njima bilo muževa časnih i učenih. Muževa sveta života i neustrašivih branitelja sv. Crkve i našega naroda, koji su za tristoljetne borbe s osmanlijskom zatornom silom polazili u boj držeći u ljevici posvećeni križ, a u desnici britki mač. Oni su u tim herojskim i krvavim borbama za krst i slobodu bili sa svojim narodom 'predziđe kršćanstva' i štit cjelokupne zapadne evropske civilizacije.

Imena jednog bl. Augustina Kažotića, velikog rodoljuba i borca Pavla Horvata, sjajnog i moćnog Tome Bakač-Erdeda, uzornog Martina Borkovića, umnog Maksimilijana Vrhovca, plemenitog Jurja Haulika, kao i našeg današnjeg požrtvovnog metropolite preuzv. g. dr. Antuna Bauera, vašeg duhovnog oca i učitelja, ostat će trajna i nezaboravna u analima ne samo nadbiskupije zagrebačke, već i u kulturnopolitičkoj povijesti hrvatskoj.

Blagoslovljen, koji dolazi u ime Gospodnje!»

 

Oduševljenje je bilo tako veliko, da se je jedva uspjelo umiriti narod, da se nadbiskup-koadjutor mogao zahvaliti i drugom govorniku (42):

«Draga braćo! — rekao je — Ja vam još jednom zahvaljujem od srca na iskrenim pozdravima. Zahvaljujem se na pozdravnim riječima drugoga govornika i velim: Moj rad će biti težak i naporan. Za uspjeh potrebno je, da vlada sloga i prijateljstvo. Ako budem morao kadgod i koriti, neka se to ne uzme za zlo. Svi

(42) Svećanost prigodom konsekracije nadbiskupa-koadjutora, u KL 85 (1934) 324.


144

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

treba da surađujemo na duhovnoj obnovi našega naroda. Uvjeren sam, da ćete me i vi poduprijeti u mome radu, a kako veli narodna poslovica: Kad se bratska srca slože, i olovo plivat može!».

5) - Biskupsko posvećenje

Drugo jutro, dne 24. lipnja 1934, na blagdan sv. Ivana Krstitelja, u 8 s. krenula je svečana povorka iz nadbiskupskog dvora u katedralu na biskupsko posvećenje novoimenovanog nadbiskupa-koadjutora. U povorci je sudjelovao mnogobrojni kler s biskupima, s nadbiskupom Bauerom kao posvetiteljem i suposvetiteljima dr. Ivanom Šarićem, vrhbosanskim nadbiskupom, i dr. Klementom Bonefačićem, splitskim biskupom, a na kraju novi nadbiskup-koadjutor. On je zamolio vrhbosanskog nadbiskupa i splitskog biskupa da budu suposvetitelji, da bi tako simbolički bila prikazana nazočnost cijeloga Hrvatskog Naroda, tj. banska Hrvatska, Bosna s Hercegovinom i Dalmacija s Istrom. Iza njega je išla skromna starica majka odjevena u narodnoj nošnji. Dobri mu otac nije više bio na životu. Preselio se u vječnost 1. srpnja 1933.

U katedrali je bio nazočan ban i mnogi odličnici, među kojima je zauzimao počasno mjesto onaj, koji je bio oruđe u ruci Božje providnosti za probuđenje svećeničkog zvanja novog nadbiskupa-koadjutora, dr. Josip Lončarić. Obrede biskupskog posvećenja, koji su trajali dva sata i po, pratili su vjernici, koji su dupkom ispunili prostranu katedralu, s najvećom pažnjom i pobožnošću.

«Sjećam se — pripovijeda kardinal Bertoli — njegova biskupskog posvećenja, komu sam imao sreću da prisustvujem. Tom sam zgodom upoznao njegovu majku, koja je u blizini svetišta klečala na posebnom mjestu. Motrio sam je sa svoga mjesta u koru iza oltara, odakle sam je mogao dobro vidjeti. Budući da mi je Stepinac pripovijedao mnoge stvari o svojoj majci, kako se mnogo molila i postila da bi jedan od sinova postao svećenikom, nisam skidao pogleda s te žene, koja je cijelo vrijeme klečala nepomična s krunicom u ruci» (43).

Na izlasku iz katedrale priredili su vjernici novoposvećenom nadbiskupu burne izraze veselja, a u dvoru slijedile su čestitke.

Prigodom biskupskog posvećenja nadbiskupa-koadjutora spje-

(43) Uspomene na kardinala Stepinca. Saopćio Pavao kard. Bertoli na magnetofonu, 14. veljače 1970.




145

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

vao je hrvatski pjesnik o. Milan Pavelić, isusovac, pjesmu, koja ima proročanski biljeg, pak ju stoga donosimo. Kao glavnu misao te svoje pjesme uzeo je pjesnik stih iz Izaije proroka u prvoj pjesmi o Sluzi Jahvinu (44): «Evo izabranik moj!

Molitvama s tobom vodili smo boj,

Dok ne reče: Evo izabranik moj!

Odgovorom tvojim bjesmo zadivljeni:

Zar je to, o Bože, pastir izmoljeni?

Mlad i neznan tako do pred koji dan,

Da, al' star vrlinom tebi dobro znan.

I ti skrovit bješe, mlad se na križ pope!

Sluga tvoj i u tom u tvoje će stope.

 

Krvavog će znoja mnogu prolit kap,

Udarit će ljuto pastirski ga štap,

Bodljikama oštrim mitra će procvasti,

Nadbiskupski prijestô u križ će izrasti.

O, on znade, da mu proć je Golgotom,

Ali ti si, Spase, njemu nadom svom.

Gromovod se smiješi munji što mu prijeti

Njegov program ti si, Kriste razapeti!

 

Čuj, Božansko Srce, naših srca krik:

Daj da k tebi vodi tvoj nas miljenik,

A bez straha stupat podaj od nas svakom,

Za njim kô za ocem i svojim junakom.

Blistao nam usred crnog doba tog

Premilim zrakama sjaja svetačkog

Boreći se za te i za dom ko lavić

Kao prethodnik mu slavni Berislavić».

 

Usred slavlja i svečanosti, usred oduševljenja vjernika, koji su bili ugodno iznenađeni, da im natpastirom postaje mlad, idealan, svet i milosrdan svećenik, nadbiskup-koadjutor je bio snužden. Kasnije se saznao pravi razlog toj snuždenosti. Nehotice ga je jednoga dana otkrio u Krašiću (45): «Prigodom konsekracije svijet je klicao i veselio se — rekao je — a meni je srce krvarilo. Slutio

(44) Iz 42, 1.

(45) VD I 32; II 395.


146

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

sam, da će se dogoditi nešto od onoga, što se je stvarno dogodilo i što je prešlo preko moje glave sve do mučnog zatočenja».

Tako je na nadbiskupsku stolicu zagrebačkih biskupa postavljen, zaključuje dr. Bakšić (46), «muž, koji s naravne strane ima odličnih darova duha, srca i tijela, a s nadnaravne strane zaokružio je biće njegovo lanac očitih milosti i tragova snažnog zamaha Božje providnosti, naročito onamo od ratnih stradanja i muka, poratnog tapkanja i traganja pravoga životnog cilja, pa sve do odluke i polaska na mučni studij te dolaska u zagrebačke nadbiskupske dvorove, gdje kod traženja za dostojnim nasljednikom sijedog natpastira, uz mnoge druge dobre i umne pade kocka Božjeg odabranja na nj ko nekoć kraljevska palica na Davida, najmlađeg sina Jesejeva».

25. lipnja 1934, imenova nadbiskup Bauer svoga koadjutora generalnim vikarom tako, da će generalni vikar mgr. Franjo Salis-Seewis rješavati ženidbene stvari, a ostale koadjutor. U slučaju njegove odsutnosti ili spriječenosti, rješavat će koadjutor i ženidbene stvari, i obratno (47).

Pošto se dr. Slamić zahvalio na službi nadbiskupijskog tajnika, nadbiskup Bauer je tajnikom imenovao dr. Franju Šepera, katehetu na I ženskoj gimnaziji u Zagrebu (48).

6) - Uzajamna povezanost natpastirâ

Nadbiskup-koadjutor se kroz tri i po godine oslanjao na mudrost i životno iskustvo nadbiskupa Bauera kao bršljan o čvrsti hrast, iako je odmah na njemu stajao sav tekući posao uprave velike nadbiskupije. Stvarno je odmah iza biskupskog posvećenja preuzeo svu upravu nadbiskupije i postao duša svih osnova i svega djelovanja u njoj.

No, u plodnom radu i životu ovih triju i po godina zadivljuje onaj unutarnji vez, koji je vladao između staroga nadbiskupa Bauera i njegova mladog koadjutora. Stari je nadbiskup danom zgodom kazao, da je tražio za koadjutora čovjeka, s kojim će moći mirno boraviti u dvoru (49). Kada je s kim u razgovoru pao govor na koadjutora, u očima se starog nadbiskupa pojavila nerijetko

(46) STJEPAN BAKŠIĆ, Konsekracijski dan mgr. dr. A. Stepinca, u KL 85 (1934) 321 sl.

(47) Pismeno imenovanje čuva se u NAZ.

(48) KL 85 (1934) 334.

(49) Pismo kanonika Nikole Kolareka.


147

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

suza od ganuća, koja je pokazivala njegovo neograničeno povjerenje i štovanje, što je imao prema njemu zbog njegovih kreposti i unutarnje povezanosti s Bogom (50). U važnijim svojim spisima, kao što su pastirske poslanice, htio je, da uz njegov potpis stoji uvijek i potpis njegova mladog koadjutora.

Koadjutor pak ne poduzima ništa bez privole nadbiskupove, koji je još uvijek bio redoviti natpastir. Među ostalim pokazuje to i slijedeći slučaj.

U župi Sv. Ilija Obreš kraj Varaždina htio je sâm nadbiskup podijeliti svećenički red četvorici župljana, svršenim bogoslovima đakonima, jer je bila velika rijetkost, da četvorica iz iste župe bivaju zajedno zaređeni. Župnik je želio tom zgodom uz staroga nadbiskupa imati i nedavno zaređenog kaodjutora, te je zamolio svećenika Vilima Cecelju, koji je također rodom iz iste župe, da to ishodi. Koadjutor je prihvatio molbu, ali je rekao, neka ode k samom nadbiskupu, i neka njega zamoli, jer on neće ništa protiv njegove želje i volje činiti. Nadbiskup Bauer se prividno razljutio i u ljutitom tonu kazao Cecelji:

— Zar ćete ga sada razderati na sve strane?

Opazio je naime, kako koadjutor ima mnogo posla i kako ga pozivlju na mnoge strane. Njegova je odluka bila, da koadjutor ostane kod kuće. Cecelja saopći odluku nadbiskupovu koadjutoru, koji je mirno i ponizno primijetio:

— Nadbiskup ima pravo (51).

7) - Prvi susreti

Prigodom biskupskog posvećenja sabralo se u Zagrebu nekoliko stotina svećenika, koji su stigli ne samo iz svih dekanata prostrane nadbiskupije, već i iz bližih biskupija. Dok su biskupi i uža rodbina koadjutorova objedovali u nadbiskupskom dvoru, nadbiskup je svećenicima kao svojim gostima dao prirediti svečani objed u nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu. Prigodom zajedničkog objeda vladalo je veliko oduševljenje i glavni predmet razgovora bio je novi koadjutor kao muž, koji ljubi križ, pravdu, dom.

Poslije ručka im je koadjutor pripravio ugodno iznenađenje. Došao je među njih u pratnji sjemenišnog upravitelja mgr. Kamila Dočkala. U ime svećenstva ga je pozdravio župnik i dekan

(50) ANTE WURSTER, Doživljaji sa Alojzijem Stepincem, u Actualidad Española, od 12. i 19. siječnja 1952, br. 1-2.

(51) CECELJA 3.


148

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Štefanac iz Biškupca kraj Varaždina. U govoru je naglasio radost klera zbog tako sretna izbora, što ga je diktirao Duh Sveti po zagovoru njegova svete uspomene strica, kanonika Matije. Naglasio je svetost, skromnost, učenost i rodoljublje pokojnoga kanonika i s radošću je ustanovio, da te iste kreposti rese njegova sinovca, nadbiskupa-koadjutora.

Nadbiskup-koadjutor je u svom odgovoru izrazio svoju osobitu ljubav prema kleru, kojom želi biti više dobar prijatelj negoli strogi poglavar. Istaknuo je i usku vezu, koja ga veže s rodnom grudom, koju je nekoć s ljubavlju orao i kopao. U poteškoćama želi razumjeti svoj kler, a u domoljublju ne želi, da ga itko natkrili.

Pošto se rukovao sa svojim bivšim kolegama napustio je dvoranu. Na sve nazočne svećenike je načinio vrlo ugodan i simpatičan dojam (52).

U 4 s. poslije podne odvezao se nadbiskup-koadjutor u pratnji tajnika dr. Šepera u samostan sestara milosrdnica u Frankopanskoj ulici, gdje su bili ukonačeni njegova majka, braća i sestre, rođaci i drugi Krašićanci. U crkvi je prisustvovao večernjici, a zatim se kratkim riječima zahvalio, što su došli na njegovo biskupsko posvećenje i potaknuo ih da čuvaju dobar kršćanski duh.

Iza večernjice su ga pod zelenim lipama u vrtu čekali Krašićanci. Tu mu je fotoreporter V. Horvat darovao povećanu i uokvirenu fotografiju njegove majke s krunicom u ruci, kako u dubokoj sabranosti moli za svoga sina. Kad je to majka ugledala, dražesno se prstom zaprijetila lotografu, što ju je u molitvi ovako snimio. Nadbiskup-koadjutor je još dosta vremena ostao u nevezanu razgovoru sa svojim zemljacima, a za sestre milosrdnice imao je vremena, da ih sakupljene u dvorani pozdravi i upravi im nekoliko pobudnih riječi (53).

Odmah drugi dan nakon svoga posvećenja nadbiskup-koadjutor posjetio je najvažniji crkveni zavod, bogoslovno sjemenište. Pitomci su ga dočekali u dvorani «Vijenac» oduševljeno pjesmom «Ljubimo te naša diko». Bogoslov Mato Paljug, koji ga je zanosno pozdravio, naglasio je, kako se lozinka novoga nadbiskupa «In te, Domine, speravi» divno povezuje na onu nadbiskupa Bauera: «Fides vincit», jer ufanje i vjera združene s velikom ljubavlju pobjeđuju i spasavaju čovječanstvo.

(52) N. mj. - Svečanosti prigodom konsekracije nadbiskupa-koadjutora, u KL 85 (1934) 324 sl.; 95 (1944) 294 sl.

(53) Hrvatska straža (26. lipnja 1934) br. 143.


149

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

Ganut ovim nenadanim izljevima osjećaja i odanosti mladih bogoslova odgovorio im je koadjutor slijedećim riječima (54):

 

«Dragi moji mladi prijatelji!

Došao sam, da vam prije nego se raziđete rečem par riječi i da vam tako navijestim zajednički naš program rada.

Nisam imao vremena ni dva tri časka da se saberem, što ću vam kazati, jer mi nijesu to dopustile sve te službene i vanjske formalnosti, kojima sam morao biti zaokupljen ovih dana. No, nijesam ja to ni kanio. Svrha mog dolaska jest, da vam iskreno na dušu stavim par pobudnih misli, koje mi leže na srcu, a koje bih htio učiniti i vašim mislima u svetom svećeničkom radu.

Kako već znate, mene je nenadano, ljudski sudeći, zatekla ova teška služba. Ja sam se uvijek molio Gospodinu, neka pošalje za ovu službu čovjeka, koji će dostojno vršiti njegovu volju i tako ravnati dušama, da im to bude na spasenje. Kad me je eto, i protiv volje, zadesio ovaj izbor, ja sam položio sve svoje pouzdanje u Boga i odlučio onako raditi, kako će biti njemu na slavu i na korist dušama.

Nemam mnogo iskustva u svećeničkom radu. Svi vi znate, kako sam zapravo dispenziran od propisane kanonske dobi. Ipak, u svom dosadašnjem svećeničkom djelovanju, ako i malom, opazio sam par momenata, koji će mi uvijek ostati i poukom u životu.

Dragi prijatelji, zapamtite jedno! Kad se spremate za svećeničku službu, spremate se da postanete pastiri naroda. Ovo mjesto i dužnost pastira vi morate uvijek živo u sebi osjećati. Nikad ne smijete dopustiti, da se izvrne ovaj red, da vas vode oni, koji treba da budu od vas vođeni.

Znam, mlad čovjek u pastvi lako stekne simpatija. Ali nisu uvijek sve simpatije dobre. Nisu sve korisne. Uvijek treba znati tako upravljati narodom, da svi imadu u svog župnika povjerenje, i da on kod svih može nastupiti s pravom pastirskom vlašću. Evo Vam za primjer jednoga župnika, koga ja poznam. On je plemenitom dušom svojom osvojio srca svog naroda tako, da može uvijek s uspjehom i koriti i opominjati i voditi sve, a da ipak ne gubi ljubavi i povjerenja u narodu. Budite, dakle, pravi pastiri svjesni svoje zadaće.

Druga stvar, koja me uvijek boli i žalosti, jest taj rascjep u katoličkim redovima.

Vama toplo stavljam na srce i zaklinjem vas, nemojte se u

(54) Preuzv. g. nadbiskup-koadjutor u bogoslovnom sjemeništu, u KL 85 (1934) 328 sl.


150

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

svom radu obazirati na nikakve stranke, nikakva imena. Ja znam, kako su velikih žrtava za sv. vjeru doprinijeli i jedni i drugi, i to cijenim kod njih i po tom ih jednako volim. To je norma, po kojoj prosuđujem ja, a tako prosuđujte i vi: borac Kristov! I samo to, a sve druge lične zadjevice i nesuglasice stavite pod noge, bez obzira na ličnost i imena. Na tom stanovištu sam stajao i stajat ću i odsad i rušit ću sve, što nije vrijedno imena: borac Kristov.

Nadalje, moji pogledi u prosuđivanju našeg narodnog života i svijesti uvijek su stalni i jasni. Mi se kao svećenici ne možemo baviti strančarskom politikom, i neka je daleko od nas, ali isto tako poštujemo i ne bojimo se istaknuti svoje ljubavi prema Hrvatskom Narodu. Mi znamo što jesmo i svog hrvatskog imena ne trebamo se nikad stidjeti.

Više puta sam spomenuo ovih dana, neka se ne uzme za zlo, ako bi kada eventualno izašla iz mojih usta oštrija riječ. Budite uvjereni svi, da ona proizlazi iz dna duše, koja želi dobro svima bez razlike. Ove misli htio bih da zadržite u srcu svi: i oni, koji svršavaju studij, te će naskoro u pastvu, i oni, koji se još pripravljaju.

Osim toga imajmo svi veliko pouzdanje u Boga, čiju pomoć smo toliko puta već oćutjeli, a najviše valjda ja, i to u najrazličitijim životnim prilikama i opasnostima, u kojima sam sto puta gledao smrti u oči.

Ja vam se zahvaljujem na vašem dočeku i pozdravu te vam još jednom toplo stavljam na srce: radimo složno svi za slavu Božju, za dobro Crkve i sreću naroda našega».

 

Duboko osjećajući sadržaj tih riječi, bogoslovi su spontano poslije izjavili, da su spremni s njime u sve borbe za Krista i njegovu nauku, spremni su s njime i u vodu i vatru. Obogaćeni tim lijepim utiscima i uspomenama na novoga nadbiskupa-koadjutora razišli su se poslije toga svojim kućama na praznike.

8) - Prvo koadjutorovo podjeljenje sv. reda

Na Petrovo je koadjutor obavio prvo ređenje. Zaredio je 22 svršena bogoslova đakona za svećenike. Bili su to prvenci novog nadbiskupskog dječačkog sjemeništa (55).

Istog dana u 11 s. primio je deputaciju dječačkog sjemeništa

(55) KL 85 (1934) 334.


151

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

i nadbiskupske klasičke gimnazije s upraviteljem dr. Franom Barcem. U svom odgovoru na pozdrav, koji mu je upravio upravitelj zavoda, osvrnuo se koadjutor na žrtve, kojima je građeno i vođeno ovo sjemenište i gimnazija, te je nastavio (56):

 

«Od njega (t.j. sjemeništa) očekujemo svi i u budućnosti najljepše plodove. Ja sam danas, na blagdan sv. Petra i Pavla, bio tako sretan, te sam prvi požeo plodove tog sjemeništa, jer sam zaredio prve Božje svećenike, koji su izašli iz njega. Gledajući statistiku ovogodišnjega napretka ponovno sam našao dokaz, da je konfesionalno školstvo i u vladanju i u polučenim uspjesima obuke prvo u državi i da se s njime ne mogu mjeriti ostali zavodi. Tko, dakle, ne bi ljubio naše divno sjemenište, tko ne bi svu snagu upotrijebio, da ono i dalje donosi takve sjajne plodove? Svaki dan ću ga se sjećati u mementu sv. mise, a katkada ću prikazati i sv. misu za nj. Nijednu žrtvu neću držati prevelikom za tako uzvišen cilj. Kao što je to bila jedna od prvih briga uzvišenog osnivača, tako će biti i moja. Ja ću moliti za vas, a i sebe preporučujem u vaše molitve. Vidim, da je težak posao na mojim leđima, zato osjećam još uvijek bojazan u ovom novom položaju, koji nisam očekivao i na koji sam došao poslušnošću. Molim vas, da i vi budete moji suradnici i pomoćnici, a i ja obećajem vama, da ću učiniti za drago sjemenište sve, što mi budu dopuštale moje snage i prije svega pomoć Božja, u koju se najviše uzdam».

9) - Među narodom

2. srpnja otputovao je nadbiskup-koadjutor u Beograd, gdje je u 3 s. poslije podne u kraljevu dvoru položio prisegu i posjetio neke ministre (57).

Veliku je uzbuđenost uzbudila vijest, da će se nadbiskup-koadjutor priključiti zagrebačkom zavjetnom hodočašću u Mariju Bistricu, i to «romarima» pješacima. Doista, 7. srpnja u 4.30 s. ujutro krenula je hodočasnička procesija iz crkve Sv. Marka pod njegovim vodstvom preko Zagrebačke gore u omiljelo zagorsko svetište. Mnogi planinari su se priključili toj povorci, pa čak i načelnik grada Zagreba prof. dr. Ivo Krbek. Tim je gestom dao nadbiskup-koadjutor velik zamah pučkom štovanju

(56) Nadbiskup-koadjutor i dječačko sjemenište, u Hrvatska straža (1. srpnja 1934), br. 150.

(57) KL 85 (1934) 346.


152

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

bl. Djevice Marije. Od tada je svake godine u pokorničkom duhu s «romarima» pješačio u Mariju Bistricu i time pridonio, da je to hodočašće iz godine u godinu postajalo sve brojnije (58). Ugodno iznenađenje je probuđeno već time, što je za nadbiskupa-koadjutora izabran svećenik, koji je tek prije četiri godine bio zaređen, no još većma je sama njegova pojava osvajala srca svih, koji su imali prilike da ga barem kod jednog susreta upoznaju. Svaki se smatrao sretnim, kad ga je vidio. Kad su ga vjernici gledali kod prvih javnih nastupa, osobito u crkvenim obredima, u kojima je nastupao skromno i do skrajnosti ponizno, od ganuća bi plakali, kao da su osjećali ono, što se je u njemu krilo. Piše jedan ugledni svećenik zagrebačke nadbiskupije (59): «Vidio sam to na svoje oči i čuo, kako mi je rekao jedan gospodin iza pogrebne mise za pokojnog mgr. Frana Bulića: 'Ovaj sveti čovjek je sreća naša i našega naroda!' Na Tijelovo se čulo iz publike, koja je stajala s obje strane ulica, kuda je prolazila tijelovska procesija i gledala ga kako sabrano nosi Presveto: 'Ovo je naš i naše domovine spasitelj!'

Piše jedan župnik isto tako zagrebačke nadbiskupije (60): «Kao mlad bogoslov mislio sam si kako ću se s njim sastati. Imao sam tremu. Kad je došlo do susreta, drhtanju ni traga. Osvojila me na prvi pogled njegova svetačka dobrota i neposrednost. Osjetio sam ono, što nikada nisam osjetio u susretu ni s jednim drugim poglavarom... Ostao mi je u uspomeni kao čovjek, koji je u sebi spojio kreposti, koje je teško naći združene u jednoj osobi. Ima ljudi, koji se odlikuju takvom blagošću i dobrotom, da ih se naziva dobričinama. U svojoj blagosti takvi su često spremni na popuštanje i tamo gdje se to baš ne bi smjelo učiniti. Drugi su naprotiv energično korektni. Takvima manjka ona ljudska toplina. Djeluju odbojno. Nadbiskup Stepinac je tako spojio to dvoje, kako to nisam do sada imao prilike susresti ni kod jednog čovjeka. Čini mi se, da je to kod njega bila svetački stečena osobina. Možda karizma. U životu sam susreo i vidio dosta kreposnih ljudi. Nijedan nije na mene ostavio takva dojma, ni slična, kao on. Sve one, koje sam vidio i poznavao i koje sada poznajem, prema njemu su maleni. I one najkreposnije sve nadvisuje za čitavu glavu, poput Saula. A svojom budnošću i trijeznošću nadvisio je i Salomona».

(58) Nadbiskup-koadjutor kao «romar», u Hrvatska straža (1. srpnja 1934) br. 150.

(59) Pismo mgr. Leopolda Rusana, remetskog župnika, od 5, listopađa 1961.

(60) Pismo Matije Burja, župniku u Lukaču, od 13. kolovoza 1971.


153

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

Prigodom proslave 30-godišnjice biskupskog posvećenja sarajevskog nadbiskupa dr. Ivana Šarića, 25. lipnja 1938, njegova nazočnost privlačila je najveću pažnju sviju. Katolici i nekatolici htjeli su ga vidjeti. Pružila se za to mogućnost prilikom velike procesije. Sutradan je kateheta II muške gimnazije dr. Anto Livajušić slušao u zbornici o njemu utiske, osobito sa strane profesora Srba. Jedni su govorili:

— Ovo je pravi hrišćanin!

Drugi su s udivljenjem kazivali:

— Ovo je pravi hrišćanski vladika!

Osvojio je svakoga poniznošću, pobožnošću, skromnošću i posebnim izrazom duhovnosti (61).

Svećenike, kojima je još do nedavna u svojoj poniznosti i skromnosti bio posve nepoznat, osvajala je njegova vanjska asketska pojava, njegova odlučnost, smisao za objektivnu pravednost, pronicavost u shvaćanju teškoća pojedinih konkretnih problema, a naročito smisao, duboko razumijevanje za one, koji se nalaze u bilo kakvoj bijedi. Uvijek je bio spreman sve učiniti, da ukloni ili barem ublaži nečiju bijedu.

Kao iz istinskog biskupa divno se odražavala njegova plemenita crta kršćanske ljubavi, koja je tako jasno došla do izražaja u njegovu dosadašnjem karitativnom djelovanju. Ali najveće oduševljenje za njega zavladalo je među sirotinjom u predgrađu i kod akademske omladine. Srca su mu se otvarala. Svećenici i vjernici su mu prilazili s povjerenjem kako u osobnim tako i u narodnim potrebama i neprilikama (62).

Kako je utjecao svojim nastupom na vjernike samom svojom pojavom, moglo se razabrati 17. veljače 1935, na Papin dan, kada je golemo mnoštvo zagrebačkoga građanstva ispunilo do posljednjega mjesta i kuta veliku dvoranu i njezine galerije Zagrebačkog zbora. Računalo se, da u tu dvoranu može stati oko 15.000 ljudi. Mnogi su se morali vratiti već u 10 i po sati, jer su sva mjesta već bila popunjena. Kada je točno u 11 s. došao nadbiskup-koadjutor u pratnji nadbiskupijskog tajnika dr. Šepera, na glas trublje, kojim je objavljen njegov dolazak, sve je to golemo mnoštvo ustalo i s takvim oduševljenjem ga pozdravilo, da je dugo trebalo, dok se oduševljenje stišalo. Govorili su prof. Petar Grgec, stolarski obrtnik S. Kemfelj i dr. Ivo

(61) A. LIVAJUŠIĆ, Iz uspomena na kardinala Stepinca.

(62) Prema usmenom pripovijedanju Franje kard. Šepera, u Rimu g. 1968.


154

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Protulipac. Na to se nadbiskup-koadjutor uspeo na postolje, da progovori par riječi, no bio je tolikim oduševljenjem pozdravljen, da je trebalo trubljom dati znak, da on želi kazati nekoliko riječi. Govorio je kratko, jezgrovito i od srca:

«Zahvaljujem od srca svima, koji ste svojim prisustvom uveličali danas ovu priredbu u čast Sv. Oca. Vaš golemi broj danas ovdje najbolji je odgovor svima onima, koji rade na uništenju katolicizma u narodu.

Rekao sam već, a danas to ovdje i javno ističem, da smo mi uvjereni katolici najbolji zalog mira i reda u svakoj državi, pa i ovdje. Ali taj mir ima da se bazira na poštivanju naših čovječjih i katoličkih prava. Mi nećemo za volju lažnog mira, da naš narod postane životinja, kakvim ga hoće učiniti krvožedni boljševizam. Nećemo ni da postane šarena lutka za volju lažnog mira, kojom će se igrati sve moguće sekte. Znam dobro, da nam protivnici dovikuju, da je Krist naučavao mir govoreći: 'Tko te udari po jednom obrazu, pruži mu i drugi' (63). To znademo i mi. Ali ja im odgovaram, da nasuprot lažnom miru vrijede i one druge riječi Sina Božjega: 'Nisam došao da donesem na svijet mir nego mač. Jer dođoh, da rastavim čovjeka od oca njegova i kćer od matere njezine i snahu od svekrve njezine' (64). I mi danas vodimo rat. Ali rat duhovni za obranu svojih katoličkih svetinja, za koje ne trebamo ni bombi ni bodeža kao boljševici. Naše oružje je prije svega topla molitva svemogućemu Bogu, naše oružje su sveti sakramenti, taj izvor božanske snage. Otuda naša nepobjedivost, otuda naša jakost usprkos svih progona i gonjenja, koja ne mogu razumjeti protivnici, jer, iako se može pobijediti čovjeka, ne može se Boga, u kom je naša nada».

I opet je bio pozdravljen s velikim oduševljenjem (65).

10) - Pastirski pohod nadbiskupije

Prvo, što je novi koadjutor htio učiniti, bilo je, da temeljito prouči Zakonik crkvenog prava, jer se u svojoj poniznosti nije osjećao dosta spremnim, nasljedujući u tome velikog hiponskog biskupa, sv. Augustina, koji je nakon svoga ređenja zatražio, da

(63) Lk 6, 29.

(64) Mt 10, 34.

(65) DnevBauer VIII, mj. veljače. - KL, 87 (1935) 83 sl. - Hrvatska straža 7 (1935, 19. veljače) br. 41.


155

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

mu se dade vrijeme, da prouči ono, što se odnosi na njegovu pastoralnu dužnost (66). Nadbiskup-koadjutor bio je potpuno svjestan svojih velikih i teških biskupskih dužnosti, kako ih opisuje sv. Petar u prvoj svojoj poslanici (67): «Pasite stado Božje, koje je među vama i nadzirite ga, ne na silu, nego dragovoljno, prema Božjoj volji, ne iz težnje za prljavim dobitkom, nego iz oduševljenja».

U smislu tih riječi sv. Petra crkveno pravo nalaže biskupu dužnost da pohađa stado Božje, koje mu je Božja providnost povjerila. Teška je dužnost biskupa nadzirati narod Božji, pohađati svoje ovce i njihove pastire, kako bi ih osobno upoznao, unaprijedio njihovu vjeru dijeljenjem sv. sakramenta potvrde, promicao i učvrstio krepostan život i crkvenu stegu vjernika i pastira, upoznao njihove prilike, potrebe, teškoće, probleme, u kojima žive i s kojima se moraju boriti. Ne samo da je to teška dužnost biskupa, nego je ona također i puna napora, jer ne samo da mora često propovijedati i držati nagovore, koje ne može u toj zgodi propustiti, nego je i sveukupna zaposlenost na tim pohodima tolika, da postaje jedna od njegovih najnapornijih dužnosti.

Nadbiskup Stepinac se svim žarom svoje apostolske duše dao na propisane pohode pojedinih župa i podvrgao se tome velikom naporu. Još iste godine 1934, mjeseca rujna, počeo je s kanonskim pohodom i to u virjanskom dekanatu. «U prve tri godine — piše P.J. u Katolićkom listu — dijeli sv. potvrdu u 208 župa», obašavši 23 dekanata, tj. preko polovicu cijele nadbiskupije. Posvuda je dijelio sakramenat sv. potvrde, revno propovijedao i ispovijedao ostavši u ispovjedaonici dok god je bilo pokornika, koji su se željeli ispovjediti (68). Kao ordinarij, tj. od svršetka g. 1937, nastavio je te pohode sve do godine g. 1942, nakon koje nije više mogao posjećivati nadbiskupiju zbog ratnog stanja. Dr. Janko Penić piše prigodom 10-godišnjice njegova biskupskog posvećenja slijedeće (69): «U prvim je godinama obišao svu nadbiskupiju. Nema župe, pa skoro ni filijale, gdje nije bio. Sve je pregledao, sve je potrebe uočio. Vidio je na apostolskom putovanju sav naš kler i sve okolnosti, u kojima on živi. Naišao

(66) L. Rusan, pismo od 26. travnja 1962.

(67) 1 Petr 5,2.

(68) J.P., Desetgodišnjica nadbiskupove posvete, u KL 96 (1944) 290. - CECELJA 3.

(69) P.J., Zagrebački nadpastir, u KL 95 (1944) 298. - J.P., Desetgodišnjica, n. mj.


156

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

je na dirljive prizore žive, jake i nepokolebive vjere kod naroda, koji žrtvuje za vjeru i svoga svećenika sve što ima i može, i dijeli sa svećenikom radosti i boli od kolijevke do groba. Bio je neobično ganut, kad je promatrao stare svećenike sa 70 i više godina, kako sa štapom u ruci pješice, ili pak na seljačkim kolima neumorno posjećuju i tješe bolesnike, a sitnoj dječici po dalekim filijalnim školama drobe kruh nauke Božje i narodne prosvjete. Divio se krasnim crkvama krcatim bogatim umjetnostima iz raznih stoljeća, ali ga je dirala i skromnost mnogih seoskih župnih crkvica i kapela. U duši su mu ostali neizbrisivi utisci najvećega postotka klera, koji živi skromno i jednostavno, jednako kao i njihovo stado, u nepokolebivoj slozi i ljubavi s narodom poput prvih kršćanskih vremena».

Ako je za kanonske vizitacije našao župe bez svećenika, ili velike župe bez kapelana, prva mu je briga bila, da ta mjesta popuni. Od svećenika je tražio točan izvještaj o mjestu, u kojem se nalaze; tražio je, da se taj izvještaj uruči njemu osobno, jer je opazio, da se preko mnogih stvari prelazi. Odlučio je, da će osobno zahvatiti i raščistiti neke stvari (70).

Kod ovih se kanonskih pohoda zapažalo, kako tijesna povezanost između njega i vjernika raste i kako se učvršćuje. On je živio i duboko osjećao s narodnom dušom. Potkraj njegova nagovora ta se bliskost očitovala u oduševljenom klicanju nadbiskupu, što je pokazalo, kako je dodir bio brzo i dobro uspostavljen. Narod je osjećao, da je nadbiskup izrastao iz njegove sredine i njegovih redova (71). Na građane je proizveo jak dojam svojom otvorenošću i pristupačnošću, a kao sin sela vrlo se dobro sporazumijevao sa seljacima. Svatko je imao slobodan pristup k njemu, a on je opet znao svakome kazati na svoj način, što je trebalo reći, a da kraj toga nikoga ne uvrijedi, nikoga ne odbije od Crkve (72).

Bili su to dani napora, rada, odricanja, kako je to sam kasnije priznao, u kojima je htio da bude svima sve (73).

Kada se na putovanju nalazio u zajednici s kojim svećenikom kao pratiocem, nije se upuštao u razgovor, već bi se sabrao, molio je krunicu ili obavljao razmatranje (74).

(70) CECELJA 3.

(71) N. mj.

(72) N. KOLAREK, Euharistijski kongres u Čazmi, u KL 91 (1940) 355.

(73) VD III 67.

(74) o. Srećko Majstorović u svojim uspomenama na kardinala Stepinca.


157

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

Kao ordinarij htio je, da svaka župa imade zaseban pohod i sv. potvrdu, a ne da bude samo u župi dekanata, da tako i dušobrižnik i vjernici uzmognu doći u dodir sa svojim nadbiskupom bez ikakve smetnje (75). Obnovio je i stari običaj u nadbiskupiji arhiđakonskih pohoda župa, što je od prvog biskupijskog sabora čekalo na svoje ostvarenje.

Ovim i ovako obavljenim pastirskim pohodima dao je nadbiskup Stepinac vjerskom životu novi zamah. Sve su župe imale priliku, da vide u svojoj sredini natpastira, da čuju riječ utjehe i obodrenja. Novi je život — piše Nikola Kolarek — nakon prvih pet godina njegova biskupovanja, prostrujao našim župama (76).

Zatočen u svojoj rodnoj župi izrazio je, godine 1956, kardinal Stepinac vruću želju, da obađe još sto župa, koje kao nadbiskup-ordinarij nije mogao pohoditi. Uvelike je želio, da prije svoje smrti prođe još jednom cijelu nadbiskupiju, kako bi svim vjernicima i svećenicima mogao kazati dobru riječ. Obrazložio je tu svoju želju time, što daleko drugačije gleda na sve negoli prije. S vremenom je vidio još jasnije, što je ljudima potrehao (77).

3. - STEPINAC I KATOLIČKA AKCIJA U HRVATSKOJ

Kad je Stepinac postao nadbiskupom-koadjutorom, katolički pokret u Hrvatskoj nalazio se je u teškoj krizi. Bio je, naime, razdvojen u dva oprečna tabora, s obostranim nepouzdanjem. Da se odstrane nesporazumci i postigne ujedinjenje svih katoličkih sila, što je bila opća želja svećenstva, nadbiskup Bauer predao je svom koadjutoru brigu za život i djelovanje u katoličkim organizacijama. Budući da je on od svojih gimnazijskih godina djelom sudjelovao u katoličkom pokretu, i do tada mu je pošlo za rukom da smiri duhove u trima župama, nadao se je nadbiskup, da će jedino njegovu koadjutoru poći za rukom izgladiti nesuglasice i unijeti u katoličke redove mir, slogu, suradnju (78).

(75) VD II 357 sl.

(76) N. KOLAREK, Prvi lustar episkopata, u KL 90 (1939) 305.

(77) VD III 41 67.

(78) Korona jasenovačkog dekanata, u KL 85 (1934) 581.


158

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Upravo u ono vrijeme je Pijo XI nastojao, da se posvuda uvede katolička akcija, čija je zadaća bila obnoviti kršćanski javni život. Kako katolički pokret u Hrvatskoj nije bio izgrađen na bazi, koju je Pijo XI postavio za katoličku akciju, nadbiskup-koadjutor je mislio, da će uspjeti stvoriti mir i ujedinjenje svih katoličkih sila, ako katoličke organizacije, koje su već postojale, stavi na Pijeva načela za katoličku akciju. Prema tim načelima katolička akcija nije ni politička niti društvena organizacija, već apostolat laika, koji ima za cilj poduprijeti apostolat crkvene hijerarhije, ima duhovno obilježje. Njezin zadatak jest opet uvesti Krista u svijest ljudskog društva prema evanđeoskim načelima. Ispunjavajući ovaj zadatak kršćani svjetovnjaci će blagotvorno djelovati i utjecati na cjelokupne slojeve društvenog života. Time će postati, prema riječima sv. Petra, «živo kamenje, kojim se izgrađuje duhovna kuća, sveto svećeništvo, izabrani narod, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod određen za Božju svojinu da razglasi slavna djela onoga, koji ga je pozvao iz tame u svoje divno svjetlo» (79).

1) - Božićna poslanica

Na sam Božić g. 1934 upravi nadbiskup Bauer zajedno sa svojim koadjutorom poslanicu svećenicima i vjernicima, u kojoj teoretski izlažu načela katoličke akcije prema uputama enciklike Pija XI «Ubi arcano Dei», od 22. studenoga 1922. Imajući pred očima prilike u nadbiskupiji, postavili su svim katoličkim organizacijama novi temelj.

Prema tim načelima u poslanici izloženim, katolička akcija ne smije se stopiti ni s kojom društvenom, ni umjetničkom, ni političkom strujom, niti se vezati uz bilo koju političku stranku ili stranačko-političko strujanje, već imade stajati iznad i izvan svake političke stranke.

Sve katoličke organizacije imadu se usko povezati s onima, koje je Duh Sveti postavio, da upravljaju Crkvom Božjom.

Nijedna organizacija ne smije ići za tim, da zavlada nad drugima.

Daju se upute svećenicima-duhovnicima katoličke akcije, kako treba da smatraju svoj rad u katoličkoj akciji dijelom svoje dušobrižničke dužnosti.

(79) I Petr 2, 5-9.


159

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

Naglasuju, kako treba da u katoličkoj akciji vlada ljubav i sloga, suradnja jednih s drugima, da im se ne bi morali primijeniti ukori sv. Pavla Korinćanima, koji su se razdvojili zbog strančarstva i nesloge.

Konačno naglasuju, da glavni cilj svih organizacija ima biti izgraditi živu vjeru i raspaliti ljubav prema Bogu, prema sv. Crkvi i njezinoj vidljivoj glavi Sv. Ocu Papi (80).

U posebnoj okružnici izdanoj na Bogojavljenje g. 1935 stavio je nadbiskup-koadjutor za uzor i nebeskog zaštitnika katoličkoj akciji bl. Marka Križevčanina u nadi, da će blaženik sigurno izmoliti vjernicima nadbiskupije milost, da stupe odlučno pod barjak Kristov i ustrajno započnu «biti bojak dobri» (81).

2) - Rad za katoličke organizacije

Na Josipovo g. 1935 održao je nadbiskup-koadjutor sastanak svih predsjednika katoličkih organizacija u nadbiskupskom dvoru. Tom je zgodom odredio plan za radnu godinu u svim društvima katoličke akcije: temeljitu izobrazbu u vjerskim pitanjima, karitativni rad i promicanje katoličke štampe. Taj je program zadržao i za slijedeću godinu (82). Program je, rekao je tom zgodom, doduše kratak, ali je dubok sadržajem. Njemu je bilo do toga stalo, da se radom u katoličkim organizacijama prodire duboko u duše vjernika, i što se poduzima, da bude dobro i temeljito izvedeno.

Dne 3. svibnja 1935 tiho i takorekuć nečujno otvorio je centralu za katoličku akciju u nadbiskupskom dvoru (83).

Nakon što se je posavjetovao sa dušobrižnim svećenstvom u nadi da će biskupijsko vijeće katoličke akcije donijeti željeni mir i slogu, ako u vijeće stavi osobe iz oba tabora, imenova na sastanku delegata svih organizacija vrhovnim duhovnikom katoličke akcije svećenika Pavla Jesiha, a predsjednikom dr. Ivu Protulipca.

(80) Poslanica kleru i vjernicima nadbiskupije zagrebačke o načelima i sastavu katoličke akcije, br. 254/Pr., u KL 86 (1935) 15-18, 25-29.

(81) 1 Tim 1,18. - Okružnica o bl. Marku Križevčaninu, u KL 86 (19351 13-15.

(82) Preuzv. g. nadbiskup-koadjutor o katoličkoj akciji. u KL 86 (1935) 129-132.

(83) DnevBauer VIII, 3. IV. 1935. - Nadbiskupska centrala katoličke akcije, u KL 86 (1935) 225. - Zbor predstavnika katoličke akcije, u KL 86 (1935) 541-543.


160

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Do mira, nažalost, nije došlo. Nadbiskupu su stizali razni upiti, iz kojih se je razabirao neki strah, počelo se sumnjati o nakanama nadbiskupa-koadjutora. On je mirno prelazio preko svega toga. Nije se bojao pogrda, niti se plašio poteškoća (84).

Poteškoće, koje su nastale nakon gore navedenog imenovanja prisilile su ga da je, 12. travnja 1936, sam preuzeo u svoje ruke predsjedništvo katoličke akcije. O tome je obavijestio dušobrižno svećenstvo posebnom okružnicom. Ovu okružnicu završava slijedećim riječima (85):

«Ja sam evo rekao svoju zadnju riječ o sporu u katoličkim redovima. Na nama, svećenici, visi teška odgovornost. Svijet je danas dekristianiziran, ponestalo je svakog auktoriteta u svijetu. Kad mi ne bismo istupali u osnovnim pitanjima crkvene discipline kao jedan čovjek, onda bi to značilo rasulo svega. Vi ste u svojim izjavama u ovoj stvari pokazali jednodušnost, kakvu je rijetko naći. I tu je naša snaga i naša nepobjedivost. Katoličke laike pozvao sam, da me slijede, ako hoće, jer silom neću nikoga vući na rad u katoličkim redovima. I kad bi mi svi otkazali pomoć, ja više uzmaknut neću, jer je katoličke organizacije stvorila i stvarat će i u buduće u prvom redu milost Božja i rad svećenstva... Snažna katolička štampa (za koju ne smijemo žaliti od sada nikakva truda i nikakva troška), štampa iznad i izvan dnevne politike, štampa politike, ako hoćete, Kristove, naš ustrajan rad i naša neustrašivost, uz Božju pomoć donijet će bolje dane i našoj dijecezi i našem narodu».

 

Ovaj i prijašnji njegov potez nisu bili prihvaćeni onim duhom, kojim su bili učinjeni i kojim bi se morali primiti. Nastao je jak i žestok otpor. Čak i novinski napadaji na koadjutora učestali su onih dana. Ime nadbiskupa-koadjutora se u tim napadajima nije izravno spominjalo, ali riječima se jasno i očito nišanilo na njega, te se je moglo razabrati, na čiji naslov su ti napadaji smjerali. Nezadovoljnici su mu predbacivali, da je diktator, da nastupa s visoka, da primjenjuje zapovjednički ton, da uvodi sustav tvorne sile. Davali su mu upute, kako je takav postupak tuđ svetoj svećeničkoj službi, kako se katolički svjetovnjaci i vjerni puk imaju voditi: ne kao ovce, nego kao

(84) Zaljučni govor nadbiskupa-koadjutora na zborovanju godišnjem predsjednika katoličke akcije, 27. X. 1935, u KL 86 (1935) 542 sl.

(85) Katolička akcija, br. 80, tiskano kao posebni list.




161

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

punoljetni sinovi i suradnici na djelu Božjem, koje valja upravljati i voditi s poštovanjem, s više razumijevanja i savjetovanja, a ne batinama i naredbama (86). Osuđivali su njegov postupak kao preuranjen, koji može samo pogoršati stanje i uzrokovati još veći razdor nego što je bio dotadašnji (87).

Dok je Stepinac šutljivo podnosio te napadaje i uvrede, dr. Josip Lončarić, predsjednik «Svećeničke zajednice», koji je također sudjelovao u pokušajima pomirenja u katoličkim redovima, u lipnju 1937, razasla povjerljiv letak, u kojem žestoko odgovara na takvo pisanje i napadaje (88).

No upravo u tim časovima, kada su pojedinci također iz katoličkih redova napadali na njegovu osobu, nadbiskup-koadjutor je ostao miran. On se nije obazirao na napadaje, nego je usmjeren prema slavi Božjoj i prema spasu duša gorljivo nastavio svoj natpastirski rad imajući na umu glavnu misao, koju je stavio u svoj grb: «U tebe se, Gospodine, uzdam, neću se postidjeti dovijeka» (89). U takvim časovima se još jače odrazila veličina i pravi apostolski duh mladoga nadbiskupa. Svi, koji su promatrali njegovo držanje i ispravno ga shvaćali, napunjali su se sve većom odanošću i ljubavlju prema njemu, tim više, što je njegovo djelovanje i na najmjerodavnijim mjestima bilo smatrano ispravnim; a to je bez sumnje bila za nj velika utjeha, dok su, naprotiv, misli protivnika bile otkrivene u svom pravom svjetlu (90).

3) - Nepolitičnost katoličke akcije

Radi miješanja stranačke politike u redove katoličkih organizacija Stepinac je smatrao potrebnim da, 11. lipnja 1936, dade izjavu o depolitizaciji katoličke akcije.

«U hrvatskoj javnosti — piše on (91) — postoji veliko zanimanje za katoličku akciju. To je svakako očit znak njezine važnosti. O njoj raspravljaju često i oni, koji su u to nedovoljno ili nikako upućeni.

(86) Katolički tjednik (Sarajevo), 26. IV. 1936.

(87) N. mj., od 3. V. 1936.

(88) J. LONČARIĆ, Jedna neobična pojava, Zagreb 1937 (tiskano kao letak).

(89) Ps. 30, 2; 70, 1.

(90) Prigodom 3. godišnjice konsekracije nadbiskupa-koadjutora, u KL 88 (1937) 293.

(91) Izjava nadbiskupa-koadjutora o katolićkoj akciji, u KL 87 (1936) 305 sl.


162

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Na prvome mjestu stavlja se kod toga pitanje odnosa katoličke akcije prema politici. Taj je odnos potpuno jasan, neopoziv i definitivan. On slijedi iz same naravi Crkve, koja je savršeno i suvereno društvo od Krista ustanovljeno za spasavanje duša. Zato katolička akcija niti može, niti hoće, da se miješa u stranačku politiku. Ona je izvan i iznad stranaka prošlih i sadašnjih i budućih, zvale se kako mu drago. Katolička akcija poštuje suverenost svjetovnog društva, države, i ona ne može doći u sukob s vodstvom tih ustanova, koje se staraju za zemaljsko blagostanje ljudi. Sukob bi mogli izazvati samo oni, koji zadiru u kompetenciju Crkve ne puštajući je na miru u radu na njezinu području.

Neki su nabacili pitanje, odakle garancija, da se katolička akcija neće miješati u stranačku politiku? Neće li se iz katoličke akcije razviti stranke, kako su se razvijale iz tako zvanih katoličkih pokreta u prošlosti po raznim zemljama Evrope? Na to valja odgovoriti, da se katolička akcija razlikuje od nekadašnjih katoličkih pokreta osobito u tome, što je ona direktno uklopljena u crkvenu organizaciju. Ona je danas dio crkvene djelatnosti u župi. Zato samo one organizacije mogu biti uklopljene u katoličku akciju, koje povlače sve konsekvencije iz ovoga pravnoga položaja. Biskup mora imati mogućnost (a konsekventno i župnik, odnosno duhovnik), da postupa sa organizacijama katoličke akcije kao potpuno discipliniranom duhovnom vojskom. A da se ta duhovna vojska neće upotrijebiti za ciljeve, koji su izvan nje ili izroditi, jamstvo je crkveno učiteljstvo: Sv. Otac i biskupi u svojim dijecezama. No, jasno je samo po sebi, da članovima katoličke akcije, koji su ujedno i građani svoje zemlje i sinovi svoga naroda, nije zabranjeno, da se kao građani opredijele za onu političku stranku, za koju misle, da najbolje odgovara njihovu uvjerenju. No, nikad ni u kojem slučaju ne može se katolička akcija kao takva vezati o neku političku stranku ili stranačko-političku tendenciju.

Prema tome su proste klevete, a ono svakako bez temelja sva pisanja, koja prikazuju ovaj ili onaj dio katoličke akcije u zagrebačkoj nadbiskupiji kao protivan hrvatskom narodnom pokretu. Katolička akcija poštuje pravo svakog naroda, u kojem radi, jer ona nije anacionalna ni protunacionalna. Ako su narodni pokreti tako sigurni sa svake strane, kao sa strane katoličke akcije, onda ne trebaju voditi brige ni o neuspjehu ni o rascjepu ni o unutrašnjem razdoru, dokle god oni ne napadnu istine vjere. Prema tome su bez temelja pripovijedanja i pisanja, kao da su u katoličkoj akciji u nadbiskupiji zagrebačkoj dobili


163

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

neki povlašteni položaj ljudi, koji su pripadali nekad drugim stranačkim političkim organizacijama, negoli danas pripada Hrvatski Narod. Nadbiskup-koadjutor je pozvao i danas poziva sve vjernike zagrebačke dijeceze školovane i neškolovane na suradnju u laičkom apostolatu u katoličkoj akciji. Tko se je prvi odazvao, prvi je dobio i zaposlenje, a tko se odazove u budućnosti, dobit će također zaposlenje prema svojim silama i sposobnostima.

Svi su dobro došli, ali se mora istaknuti, da crkvena vlast ne može nikome priznati nekakvih privilegija, nego su svi ravnopravni. Još manje može crkvena vlast dopustiti nekome preuzetnost, da kvalificira, tko je sposoban i dostojan, a tko nije kompromitiran. Crkva kao dobra majka imade svoja posebna mjerila, mjerilo ljubavi, pa će zato primiti u katoličku akciju i samog skrušenog komunistu, koji uvidi svoju zabludu i želi svim srcem pomagati Crkvi ravnajući se prema njezinoj nauci i praksi. Sastavljanje, dakle, kojekakvih proskripcijskih lista ne može nikad i nikome crkvena vlast priznati, jer je o svojim internim stvarima jedino ona vlasna da odlučuje. Odlučuje pak ne prema mjerilima svjetskim, nego prema mjerilima Kristova zakona, koji je prije svega zakon međusobne bratske ljubavi, kršćanske čovječnosti i snošljivosti.

Kao što crkvena vlast bdije da se katolička akcija ne umiješa u stranačku politiku, i pušta, da se nacionalne ustanove organiziraju po svojoj volji i uviđavnosti, tako crkvena vlast drži, da će i svjetovno društvo dopustiti Crkvi da organizira katoličku akciju prema svome nahođenju. Pokušaji, da bi se preko svjetovnih faktora kušalo diktirati crkvenoj vlasti kako će uređivati katoličku akciju, prelazi kompetenciju svjetovnih faktora i zakonita bi crkvena vlast takve pokušaje najodlučnije otklonila, dolazili oni odakle mu drago.

Time se nipošto ne ograničuje laička aktivnost i inicijativa u katoličkoj akciji. Upravo zagrebačka nadbiskupija je dopustila i dopustit će istaknutim katoličkim svjetovnjacima, da dođu do ugleda i razviju svoje lijepe sposobnosti, jer je katolička akcija apostolat svjetovnjaka. Ali i svjetovnjaci moraju imati na umu, da katolička akcija nije nikakva baština ili monopol ni ove ni one grupe, ni ove ni one osobe, preko koje bi biskup dolazio do svojih vjernika, nego da za nju snosi odgovornost i pred sadašnjošću i budućnošću i pred Bogom i pred ljudima crkveno poglavarstvo, koje ima vrhovno pravo naučavanja, upravljanja i suđenja. I dok crkvena vlast u nadbiskupiji zagrebačkoj priznaje svim katoličkim radnicima u prošlosti bez razlike velike


164

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

zasluge za katolički preporod društva, tako upravo iz tih razloga ne može nikome priznati neki privilegirani položaj u sadašnjosti, jer bi takav bio naprosto nespojiv s pojmom katoličke akcije. Stanovita vremena nalažu crkvenoj vlasti, da i svoje djelovanje uskladi upravo prema potrebi tih vremena, pa se lako desi, da se s obzirom na goleme interese zajednice mora prijeći koji put preko sićušnih zahtjeva i pojedinaca i grupa, bile one i najzaslužnije.

Katolička Crkva imade u ovo teško doba toliko velikih zadataka u duhovnoj obnovi društva, pa može s punim pravom očekivati potporu čitave naše javnosti i u prvom redu čitavog hrvatskog novinstva, koje se bori protiv destruktivnih elemenata i tendencija boljševizma i protiv svih radikalnih neprijatelja kršćanske kulture i civilizacije.

To je stanovište zakonite crkvene vlasti u nadbiskupiji zagrebačkoj u pitanju katoličke akcije».

 

Upute, što ih je Stepinac davao duhovnicima katoličke akcije, bile su uvijek usmjerene prema nadnaravnom cilju. Pripovijeda jedan od tih duhovnika, da je jednoć pošao k njemu, jer se nalazio u mučnom položaju zbog podvojenosti u jednom katoličkom udruženju, da dobije kakvu konkretnu uputu, s obzirom na svoj rad. Nadbiskup-koadjutor mu kratko, ali jasno reče:

— Oče, ni lijevo, ni desno, samo slijedite Krista i ništa drugo (92).

Na godišnjem zborovanju katoličkih muževa, održanom na blagdan Krista Kralja, odredio je program za radnu godinu 1938 sažet u dvije točke: prvo, borba protiv psovke i kletve. On je naime bio uvjeren, da se upravo u tom poroku imade tražiti razlog mnogim našim teškim narodnim nesrećama i nedaćama, a ljubav prema Bogu i prema narodu zahtijeva, da se povede svestrana i najživlja borba protiv one naše velike narodne sramote; drugo, treba opet uvesti u naše obitelji lijepi običaj zajedničkog molenja sv. krunice (93).

Promatrajući, kako se zlo razlijeva poput podivljale rijeke na sve strane, i kako je prodrlo u dubine, pokolebalo temelje narodnoga života i zahvatilo njegov korijen, obitelj, odredio je

(92) Usmeno saopćio o. Srećko Majstorović u Rimu, proljeće 1969.

(93) Nadbiskup-koadjutor o blagdanu Krista Kralja, u KL 88 (1937) 534 sl.


165

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

na blagdan Krista Kralja, godine 1939, kao radni program katoličke akcije, za narednu godinu 1939-1940, obnovu obitelji, da bi ona opet postala škola i vježbalište kršćanskih kreposti i tople pobožnosti (94).

Za jubilejsku godinu, tj. proslavu 1.300-godišnjice prvih veza Hrvata sa Sv. stolicom određuje kao program za godinu 1940-1941, obnovu pojedinaca: očišćenje od grijeha, izravnavanje dugovanja prema Bogu i oslobođenje od đavolskog ropstva, ako je tko u nj upao. «Uklonite — piše on (95) — zle misli, prestanite naopako živjeti, naučite dobro raditi, tražite pravicu, pomognite progonjene, dajte pravdu siromasima».

Za godinu 1941-1942 određuje kao radni program nasljedovanje Kristove kraljevske kreposti velikodušnosti i ljubavi prema bližnjemu, da se narod ne utopi u potopu mržnje, koja je zahvatila cijeli svijet, da načelo ljudskog djelovanja ne bude mržnja, nego širokogrudna ljubav prema čovjeku, našem bližnjemu, jer se bez nje ljudsko društvo pretvara u čopor divlje zvjeradi (96).

Svi ovi radni programi pokazuju bjelodano, kako je on rad katoličke akcije usmjeravao u duhovnom smjeru, tj. prema zadatku apostolata same hierarhije.

I biskupske konferencije su se bavile problemom izmirenja i složnoga rada u katoličkoj akciji. Tako su biskupi, 5. svibnja 1938, sa svoga zasjedanja pod predsjedanjem nadbiskupa Stepinca, koji je poslije smrti nadbiskupa Bauera sio na zagrebačku nadbiskupsku stolicu i od Sv. stolice bio imenovan predsjednikom biskupskih konferencija, izdali naredbu, kojom se svim svećenicima u Jugoslaviji, dijecezanskim i redovničkim, nalaže, da odustanu od žalosne prepirke u novinama i uopće u tisku o različitim tipovima katoličke akcije, i to pod prijetnjom zabrane dijeljenja sakramenata. Stručne i naučne rasprave o tome smiju se objelodanjivati samo s izričitim odobrenjem ordinarija.

Slijedećega dana, tj. 6. svibnja, izdali su i posebnu knjižicu pod naslovom Za katoličku akciju, u kojoj pišu o potrebi katoličke akcije, o smetnjama i poteškoćama te tumače, iz kojih se temeljnih organizacija ona sastoji na cijelom području kato-

(94) Rijeć preuzv. g. nadbiskupa dr. A. Stepinca na početku radne godine 1939-1940 društvima katoličke akcije, 29. X. 1939, u KL 90 (1939) 553.

(95) Program katoličke akcije za narednu godinu u zagrebaćkoj nadbiskupiji, 27. X. 1940, u KL 91 (1940) 541.

(96) «Isuse, Kralju srdaca, smiluj nam se!» Propovijed nadbiskupa Stepinca. u KL 92 (1941) 501-502.


166

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

ličke Crkve u Jugoslaviji; određuju, da će u slučaju spora časni sud rješavati problem, te konačno daju pravila i njihov tumač.

Kad je 22 lipnja 1941 glavni duhovnik katoličke akcije Pavao Jesih predveo nadbiskupu Stepincu njezine predstavnike u zagrebačkoj nadbiskupiji, on je na pozdrav odgovorio slijedeće (97):

 

«Sad dolazi vrijeme najvećeg rada. Kroz decenije, a osobito ova dva zadnja, pretrpio je Hrvatski Narod mnogo u moralnom pogledu. Radi toga treba preporoditi javni i privatni život.

Obiteljski život mora biti prožet duhom Božjim. Oko toga nastojte! Duh Božji unosite u sve obitelji, da djeca budu prava kršćanska, da muž i žena žive katoličkim životom. Hrvatska obitelj mora biti odraz nazaretske obitelji.

Kad to postignemo, onda možemo biti uvjereni, da će Hrvatska biti sretna. To molimo u današnoj procesiji. Molimo presv. Srce Isusovo, da ne zaboravi Hrvatski Narod i neka ga štiti, kako ga je štitilo kroz 13 vjekova».

4) - Bujnost rada nadbiskupa-koadjutora

Kad listamo godišta Katoličkog lista od godine 1934 do 1942, dok se još moglo raditi u katoličkoj akciji, čitalac ostaje zapanjen nad bujnim i obilnim radom nadbiskupa Stepinca, koji je uza sav svoj ostali veliki posao dospijevao na mnogobrojnim crkvenim svečanostima držati pontifikale, propovijedi, blagoslove društvenih zastava, odgojne nagovore katoličkoj mladeži, izvanredne društvene i staleške konferencije. Osim toga neumorno je dolazio na društvene sastanke i pohađao predavanja udruženih duhovnika katoličke akcije. Više puta je istoga dana na dva, čak i na tri razna i udaljena mjesta znao imati prigodom takvih svećeničkih predavanja govore i pripomene, a ti sastanci su u godinama 1936-1942 bili vrlo česti. Kad im je nadbiskup Stepinac prisustvovao, osvjetljivao je svećenicima stanje katolicizma u svijetu i domovini, upozoravao je na veliku pogibao, koja prijeti vjeri i naglašavao potrebu katoličke akcije. Za nju je znao kazivati (98): «Samo ona nas može spasiti». Nazočni svećenici, videći ga onako jednostavna, zabrinuta i puna ljubavi

(97) Predstavnici katoličke akcije kod preuzv. nadbiskupa, u KL 92 (1941) 294.

(98) P. J., Zagrebački natpastir, u KL 95 (1944) 299.


167

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

i žara za Božju stvar, bili su mu zahvalni za svaku dobru riječ (99).

Prigodom treće godišnjice njegova biskupskog posvećenja donio je Katolićki list članak, u kojemu se s ushitom piše o njegovu natpastirskom djelovanju. O njegovu nastojanju oko katoličke akcije napisano je i ovo (100):

«Posebnu intenzivnu brigu posvetio je reorganizaciji katoličke akcije u našoj nadbiskupiji, nastojeći oko toga, da se potpuno orijentira prema strogo crkvenim načelima i direktivama Sv. stolice. U mnogim poteškoćama kročio je naprijed neslomivom voljom, pun idealizma, pouzdanja i vjere u uspjeh, jer nigdje nije tražio ništa drugo nego kraljevstvo Božje i njegovu pravdu, želeći po uzoru velikog Apostola, da čitav bude jedna žrtva za duhovno dobro svog vjernog stada, htijući da svima bude sve».

Deset godina nakon njegova biskupskog posvećenja piše dr. J.P. u Katoličkom listu slijedeće (101): «Tko da izbroji one silne rasprave, sastanke i vijećanja o ovom tako važnom pitanju za duhovni preporod širokih narodnih slojeva vjernika katoličke Crkve! Vijećalo se i raspravljalo s najvećom pažnjom i težnjom, da se što povoljnije riješe sva pitanja teoretske i praktične naravi savezno s katoličkom akcijom. Posljedak je bio taj, da je nadbiskupova osnova iskrsla kao najbolja i najsavršenija tako, da je bilo nade, da će postići neobično velik uspjeh. Međutim je nastupio rat, pa kako druge djelatnosti, tako je i ova oko ostvarenja lijepih osnova o uređenju katoličke akcije morala silom prilika biti odgođena na bolja vremena».

5) - Posljedak koadjutorova rada

Pred sam rat je samo onaj dio katoličke akcije, koji je spadao pod središnjicu, brojio oko 700 društava s preko 30.000 članova. Nadbiskup je napose naglašavao veliku potrebu duhovnih vježbi, kroz koje su prošli 28.883 člana. Taj je rad gojio čete apostolskih duša, koje su javno ili skrovito, ali manje-više neprestano vršile uzvišeni apostolat Crkve i izgrađivale mistično tijelo Kristovo (102).

(99) Sastanci i rad duhovnika katoličke akcije krapinskog i donjostubičkog dekanata, u KL 89 (1938) 374.

(100), Prigodom 3. godišnjice, u KL 88 (1937) 293.

(101) J.P., Desetgodišnjica nadbiskupove posvete, u KL 95 (1944) 291.

(102) P.J.; Zagrebaćki natpastir kao pastir duša, u KL 95 (1944) 299.


168

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

«U rješavanju pitanja katoličke akcije — piše Nikola Kolarek (103) — ispoljila se nadbiskupova vlastitost, koja ga je stalno pratila u kasnijim godinama. Bio je čovjek akcije. Nije mnogo promišljao, kad je uvidio da je stvar koja mu se servira dobra, kako je on mislio. Dakle, čovjek brzih odluka. To je imalo svoju dobru stranu. Nadbiskup je bio motor koji je sve tjerao naprijed. Srce, koje je stalno pokretalo životnu snagu Crkve».

Veliki događaji bili su na pomolu. Hrvati su osjetili da će ti događaji biti rijetka povijesna prigoda, da se oslobode «Jugoslavije-tamnice», kako ju je na «zloglasnom procesu» nazvao Stepinac. Članovi katoličke akcije nisu imali nikakve političke stranke, nego su zajedno s narodnim pokretom, prvo Mačekovim, zatim Pavelićevim, pristali na suradnju i poradili oko Nezavisne Države Hrvatske. Nijedno društvo ni savez katoličke akcije nisu nikada nikakvom javnom izjavom ni službenim činom uputili svoje članove na taj politički izbor. Oni su to sami i po svome nahođenju učinili služeći se naravnim pravom građanina, kao i oni koji nisu prihvatili NDH. U početku se nisu mogla predvidjeti sva zla počinjena za vrijeme rata sa svih strana, kao ni to da će Stepinac, koji je najglasnije prosvjedovao protiv tih zločina, biti osuđen kao glavni njihov krivac.

4. - PREUREĐENJE DUŠOBRIŽNIČKOG RADA

Župa je jezgra i središte velikog crkvenog jedinstva i djelovanja u crkvenom životu. Kao što se u građanskom životu nikomu ne poriče pravo da ide blagovati u gostionicu i prenoćiti u hotelu, iako se prema općem shvaćanju redoviti život čovjeka razvija u obitelji, kod kućnog ognjišta, u vlastitoj kući, tako je i redoviti život kršćanina vezan uz duhovnu obitelj, tj. uz župu, kojoj spada, i u njoj se razvija. Ustrojstvo župe kao stanice biskupije, u kojoj se prvotno i redovito odvija dušobrižništvo, potvrdio je II Vatikanski sabor kao suvremeni ustroj Crkve (104).

(103) Pismo dr. Nikole Kolareka piscu, mj. siječnja 1967.

(104) J. TURČINOVIĆ, Dokumenti drugog vatikanskog koncila: Apostolicam actuositatem, n. 10. - PAOLO VI, Discorso ai partecipanti alla XVI settimana di aggiornamento pastorale, u L'Osservatore romano, 17. IX. 1966.


169

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

1) - Nedostatno ustrojstvo župa u Zagrebu

Zagreb, glavni grad Hrvatske, brzo se razvijao u prvim desetljećima ovoga stoljeća. Broj njegovih stanovnika, kojih je početkom ovoga stoljeća bilo oko 60.000, naglo je rastao. Iza prvog svjetskog rata Hrvati su dolazili sa svih strana domovine u grad tražeći rada. Bilo je tu mnogo Zagoraca, Međimuraca, Bosanaca, Hercegovaca, Dalmatinaca. Blizina Slovenije privukla je također dosta Slovenaca u Zagreb. Gradski se okoliš širio napose prema jugu, gdje je godine 1930 stanovalo već oko 80.000 ljudi u veoma lošim životnim uvjetima, a bez ijedne crkve u blizini. U sjevernom dijelu grada, na obroncima Zagrebačke gore, uz prijašnje kapele i crkve izgrađeno je još nekoliko kapela i po koja crkva, ponajviše nastojanjem redovnika i redovnica. Tako su godine 1922 došli na Sv. Duh konventualci, godine 1923 trećoredci glagoljaši na Ksaver, godine 1927 dominikanci u Maksimir, godine 1929 salezijanci na Knežiju, godine 1930 isusovci na Jordanovac, a godine 1933 franjevci dalmatinske provincije Presv. Otkupitelja u Vrbanićevu ulicu. Na Šalati je ispod crkve dječačkog sjemeništa otvorena lijepa i prostrana kripta-crkva za puk, godine 1933. Vjernici su, dakle, u tim dijelovima grada mogli lako udovoljavati nedjeljnoj dužnosti i primati sv. sakramente. No, svi ti redovnici nisu imali župa, pa su vjernici za krštenje, vjenčanje, sv. potvrdu, pogreb i bračne sporove i nadalje bili vezani na svoju župu, kojoj su se silom prilika bili već otuđili.

Zagreb je početkom stoljeća imao samo četiri stare župe, i to: Sv. Marka u Gornjem gradu, Sv. Marije na Dolcu, Sv. Ivana u Novoj Vesi i Sv. Petra u Vlaškoj ulici. Bile su to one iste župe, koje je Zagreb imao, kad je brojio samo 10.000 stanovnika. Nedovoljan broj svećenika namještenih na tim župama nije mogao nikako svladavati velik dušobrižni posao, kako su iziskivale moderne prilike, pa se već onda osjećala potreba novih župa.

Da se doskoči toj potrebi vjernika, nadbiskup Bauer je osnovao novu župu Sv. Blaža, u koju je potpalo područje zapadnog dijela župe Sv. Marka. Ova nova župa počela je postojati pravno istom 15. travnja 1915.

Godine 1923 počeo je djelovati u Trnju odbor za gradnju crkve, koji se godine 1927 preobrazio u «Društvo za izgradnju spomen-crkve prigodom 1.000 godišnjice kralja Tomislava». Prijašnji pothvat prof. dr. Ignacija Repara, da u Horvatima podigne crkvu, omele su prilike prvog svjetskog rata.


170

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Kada je godine 1929 u Katoličkom listu izašao članak pod naslovom Najveća potreba u Zagrebu: izgradnja crkvi (105), te knjižica župnika Sv. Marka, mgr. Svetozara Rittiga, Reorganizacija dušobrižništva u Zagrebu, u kojoj on daje stvarne prijedloge za rješenje toga gorućeg pitanja, jasno se vidjela potreba novih duhovnih središta, a i sakrivenih snaga, kojima se tada raspolagalo. No, osnivanju novih župa se nije pristupilo. Godine 1934 je bila otvorena samo dušobrižnička ispostava na Miramarskoj cesti.

Kada je godine 1931 ustanovljeno, da Zagreb broji 185.581 stanovnik, a s okolicom 230.741, te da na svaku od postojećih velikih pet župa otpada otprilike 45.000 duša, bilo je očito, da takvo uređenje dušobrižništva u Zagrebu ne može udovoljiti duhovnim potrebama vjernika.

Nadbiskup Bauer je doduše na samu Novu godinu 1932 otvorio i šestu župu, a bila je to župa Sv. Antuna, koju povjeri duhovnoj brizi oo. konventualaca na Sv. Duhu. No, i ta je nova župa bila prevelika. To se osjetilo osobito u korizmi godine 1934 prigodom pučkih misija, koje su se davale u Zagrebu. Osnivanjem nove, šeste župe, pitanje je moderne pastve Zagreba bilo tek načeto, a nije nipošto riješeno. Za pothvat, koji bi doskočio toj velikoj duhovnoj potrebi, bio je poželjan čovjek jake vjere, žarke ljubavi, odrješit, odvažan, koji bi umio pokrenuti skrovite snage mnogih.

2) - Pothvat nadbiskupa-koadjutora

Nadbiskup-koadjutor se odmah u početku svoje biskupske službe našao pred teškim i velikim pitanjem dušobrižništva u Zagrebu. Već onda, kad je kao nadbiskupski obredničar obilazio predgrađe i pohađao siromahe u njihovim kućicama i potleušicama, uvjerio se, kako je velika potreba osobnog dušobrižnog rada i dodira upravo ondje, gdje nije bilo ni crkava ni svećenika.

Gonjen pastirskom ljubavlju, započne odmah u prvoj godini svoje biskupske službe ozbiljno i brzo raditi na osnivanju novih župa. U studenom godine 1934 pozove on k sebi trojicu kapelana zagrebačkih velikih župa, dr. Franju Grundlera, Ivana Gašperta i Dragutina Kocipera, te im saopći nakanu, da se u najkraćem roku imadu pobrinuti za osnutak triju novih župa na području ondašnjih župa Sv. Petra, Sv. Marka i Sv. Blaža. Početkom veljače

(105) KL 80 (1929) 167.


171

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

g. 1935 nadbiskup Bauer spomenutim kapelanima i ekonomu nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa Luki Vukasu službeno povjeri zadatak, da priprave potrepštine za uređenje novih župa, i to na Trešnjevki, u Trnju, na Sigečici i u Maksimiru. Pošto predradnje budu gotove i pošto bude saslušan kaptol i postignut sporazum s gradskom općinom i s banskom upravom, uredit će se konačno razgraničenje župa Sv. Marka, Sv. Blaža i Sv. Petra (106). Ovi su se svećenici imali pobrinuti za ustrojstvo novih župa, za gradnju kapela, jer crkava radi teške gospodarske krize u Hrvatskoj nisu mogli graditi. Ali kod razgraničavanja tih novih župa nadbiskup-koadjutor se brzo osvjedočio, da bi mnogi vjernici ostali predaleko od crkve i svećenika, jer bi i te nove župe bile odviše velike, pa je, imajući pred očima samo veliku pastirsku potrebu, još istoga mjeseca stvorio konačnu odluku, da u najkraćem roku otvori osam novih župa.

Prigodom proslave Papina dana, 19. veljače 1935, u zahvali za vrlo dobro uspjelu priredbu, osvrnuvši se na izrečene govore, nadovezao je nadbiskup-koadjutor (107):

«Kada su već govornici istakli potrebu osnivanja novih župa u Zagrebu, slobodan sam zamoliti sve vas, da bi svojoj duhovnoj vlasti išli u toj stvari na ruku. U najtežim danima obično se najljepše očitovala snaga katolicizma. A tako se nadam, da će biti i u danima ove strahovite ekonomske krize, te će se nove župe moći što skorije izgraditi na korist našega Zagreba i na ponos našega naroda».

S pouzdanjem u Krista, vrhovnoga pastira duša, ne mareći mnogo za poteškoće, koje je predviđao, dao se na posao i nije klonuo duhom, nego je 9. kolovoza 1935 izdao slijedeći proglas vjernicima grada Zagreba (108):

 

«Vjernicima grada Zagreba!

Uslijed golemoga porasta pučanstva grada Zagreba dosadašnje naše župe nisu u stanju ni izdaleka da zadovolje potrebama vjernika kraj sve velike pomoći vrijednih naših crkvenih redova u Zagrebu. Radi toga, svjestan svoje odgovornosti pred Bogom, da zadovoljim koliko je moguće potrebama katoličkih vjernika u Zagrebu, u sporazumu sa preuzv. g. dr. Antunom Bauerom, odlučio sam, da osnujem osam novih župa u Zagrebu, koje će

(106) Osnivanje novih župa u Zagrebu, u KL 86 (1935) 61 sl.

(107) Hrvatska straža (19. II. 1935) br. 41. - DnevBauer VIII, 19. II. 1935.

(108) Sabirna akcija preuzv. g. nadbiskupa-koadjutora za gradnju novih župnih crkava u Zagrebu, u KL 86 (1935) 405 sl.


172

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

barem za dogledno vrijeme moći udovoljititi najprečim potrebama vjernika, i to: u Maksimiru župu Sv. Jeronima, na Kanalu župu Sv. Obitelji, na Krešimirovu trgu župu Sv. Pavla, u Trnju župu Krista Kralja, na Miramarskoj cesti župu Sv. Terezije od Maloga Isusa, na Novoj cesti župu Sv. Josipa, na Selskoj cesti župu Bl. Marka Križevčanina, na Horvatima župu Sv. Nikole. Osnivanje ovih župa poduzimljem evo u najtežim vremenima, u općoj gospodarskoj krizi. Kod ovoga golemoga posla računam prije svega na pomoć Božju, koja, nadam se, neće izostati, kad se radi o interesima Božjim, spasenju duša, a i o najvećem interesu hrvatskih katolika, da u ovom dragom nam gradu sačuvaju svoju vjeru katoličku, na kojoj se bazira sva istinska kultura. Iza pomoći Božje računam na požrtvovnost hrvatskih katolika, koji su neposredno zainteresirani, a onda i svih ostalih iz cijele naše prostrane nadbiskupije, jer je Zagreb okupio u sebi sinove i kćeri iz svih naših dijelova ne samo naše dijeceze nego i cijele domovine.

Izgradnja osam župskih crkava, župskih dvorana i dvorova iziskuje golemih izdataka: u ovom slučaju još većih, jer se u Zagrebu ne mogu graditi kakvegod crkve, nego takve, koje će ne samo praktički, nego i arhitektonski i estetski odgovarati položaju grada, kojega Hrvatski Narod smatra centrom svoje kulture. U ovoj velikoj stvari, ja se evo, predragi vjernici, jer se od drugud ne mogu nadati nikakvoj pomoći, obraćam direktno na vas, da me svaki prema svojim silama pomognete. U tu svrhu bit će u nedjelju dne 18. kolovoza o. g. sabiranje u svim župskim crkvama grada Zagreba te u katedrali, gdje ću ja osobno stajati kod žare za sakupljanje.

Znam vrlo dobro, da će mnogi tobožnji prijatelji sirotinje graknuti i vikati, da bi bolje bilo sabirati za sirotinju. No, niti ću se ja, a nadam se ni vi, predragi vjernici, dati smesti. I Juda je graknuo, kad je ona žena izlila miomirisnu pomast na noge Spasiteljeve. Graknuo je doduše u ime sirotinje, ali znamo, da su ga vodili drugi motivi. Kad dajemo Bogu, a dajemo kad gradimo lijepe hramove njemu na čast, ne prikraćujemo time ni najmanje sirotinju. No, i bez obzira na to ova akcija baš sada će i te kako ići u korist sirotinje, jer će se kod gradnje moći zaposliti mnogi naši siromašni radnici i obrtnici, koji kao nezaposleni traže ne milostinju, koja ih ponizuje, nego rada, koji ih diže i oplemenjuje.

Dizanje, dakle, crkvene građevne djelatnosti, djelo je velike socijalne važnosti i bez obzira na važnu funkciju, koju Crkva vrši u čitavom ljudskom životu i javnom poretku.


173

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

Ja vas dakle, predragi vjernici, usrdno molim, da me u ovoj akciji pomognete. Ne tražim za sebe ništa. Tražim za čast i slavu Boga velikoga, koji će vam stostruko vratiti u nebu, gdje blaga vašega neće 'kvariti rđa ni moljac' (109), niti će biti u pogibelji, da propadne uslijed krize banaka. Ne tražim za sebe ništa, jer je gradnja ovih župa za mene velik teret, nego tražim za vaše duhovno i vječno dobro kao i za duhovno dobro vašega potomstva te konačni pravi i istinski napredak ovoga grada.

Tko može, neka posegne obilato, a tko ne može, neka ono malo, što bude mogao, dade vesela srca, 'jer vesela darivatelja ljubi Bog' (110). Koji ne može da dade na sam dan sakupljanja, može da dade u svako doba bilo kod nadbiskupskog duhovnog stola, bilo kod župskih ureda u Zagrebu, bilo kod odbora, koji su zato legitimirani (time se ujedno isključuju razni varalice, pa neka se u slučaju sumnje pojedinac obrati na duhovni stol). Ako tko ne može da dade u gotovu novcu, neka daruje u uložnim knjižicama ili pomogne beskamatnim zajmom.

Dragoga Boga pak molim već sada, da vam svima naplati 'mjerom prepunom i stresenom' (111) i na ovome i na drugome svijetu.

U Zagrebu, dne 9. kolovoza 1935.

Dr. Alojzije Stepinac, v.r.

nadbiskup-koadjutor».

 

Koliko je bilo nadbiskupu-koadjutoru na srcu osnivanje novih župa, razabire se najbolje iz činjenice, što je 18. kolovoza, u nedjelju određenu za sabiranje, osobno stajao kod sabirne žare u katedrali u posebno postavljenom klecalu zaduben u molitvu od 6-9 sati. Tada ga je zamijenio biskup Salis, dok je on otišao u Horvate i ondje pod vedrim nebom služio misu. U 10,30 s. vratio se natrag u katedralu i opet sjedio do 1 s. kod sabirne žare. U katedrali je toga dana bilo sakupljeno 25.000 dinara. Nije možda bilo nikoga, koji je toga dana bio u katedrali, a da nije štogod dao. U žaru su padale i hiljadarke. Dan prije poklonila je jedna osoba u istu svrhu 12.000 d., a bilo je darova u dragocjenostima, zlatu, srebru i nakitima (112).

(109) Mt 6, 19.

(110) 2 Kor 9, 7.

(111) Lk 6, 38.

(112) DnevBauer VIII, 18. VIII. 1935.


174

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Nadbiskup-koadjutor je slijedećega dana upravio vjernicima grada Zagreba ovu zahvalu (113):

«Nadom u pomoć Božju i dobru volju vjernika grada Zagreba započeo sam akciju za izgradnju novih rimokatoličkih župa u Zagrebu. Kako sam se jučer uvjerio, ta me nada nije prevarila, jer sam naišao na najbolju volju i spremnost zagrebačkih vjernika. Dolazili su da dadu svoj doprinos i bogati i siromašni, i učeni i neuki, starci i djeca, kako ona u lijepim odijelima tako i ona u siromašnim haljinama, pače i seljaci iz zagrebačke okolice.

Svima ovim putem srdačna hvala, a od Boga plaća.

U Zagrebu, 19. kolovoza 1935.

Dr. Alojzije Stepinac

nadbiskup-koadjutor».

Nastalo je pravo natjecanje u sabiranju novaca za gradnju kapela. Blokovi, sličice, čekovne uplatnice poplaviše crkve, kapele, trgove i ostala javna mjesta. Sabirna akcija i razne priredbe probudiše pospani Zagreb. U pomoć je pritekla i pokrajina, kako se čini, najviše za novu župu Sv. Josipa.

3) - Prigovori

No, kako svaka dobra stvar i poduzeće imade svojih poteškoća, tako je i ovaj veliki pastoralni pothvat naišao na otpor. Već 24. kolovoza iste godine, dakle, samo par dana nakon nadbiskupova proglasa, digli su neki ljudi, kako je on i predviđao, svoj glas u novinama protiv ovog odrješitog pastirskog pothvata. Gospodarski tjednik Bilanca spomenutog dana, na posljednjoj stranici, u rubrici «U kutu nikomu na putu» piše (114): «Osam novih crkava u Zagrebu! Po narodnoj pameti to znači osam mjesta za osam popova. Zašto? Ko će zaraditi? Siromašni radnik možda dva dinara na sat tri put na tjedan. Osim crkava ima toga mnogo, ima važnijih stvari na dnevnom redu».

Večer od 22. kolovoza 1936. donese prikaz riznice prvostolne crkve zagrebačke na takav način, da je bilo očito, kako želi raspiriti strasti puka protiv sabirne akcije za osnutak i gradnju novih župnih crkava (115).

Ne bi bilo teško podnijeti tu uzbunu, kad se sjetimo, tko

(113) Sabiranje za gradnju novih crkava u Zagrebu, u KL 86 (1935) 426.

(114) Komu to smeta?, u KL 86 (1935) 475.

(115) Netočne vijesti «Novosti» i «Večeri», u KL 87 (1936) 442.


175

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

ju je započeo, no prigovori i otpor dolazili su i s one strane, s koje se nadbiskup-koadjutor mogao nadati samo potpori i suradnji, tj. od nekih crkvenih osoba u Zagrebu. Mnogi, pa i ugledni svećenici, saznavši za tu odluku, sumnjivo su gledali, slijegali su beznadno ramenima i izjavljivali, da je to u sadašnjim prilikama neostvarivo, dà, prava pustolovina (116). Razlozi naravnoga reda su bili slijedeći: novac, ukoliko ga imade, leži zaleđen u bankama, u narodnom gospodarstvu nastupila je teška kriza, broj klera nije dovoljan, zagrebačka javnost nije pokazivala zanimanje za takav pothvat, šest postojećih župa se stvaralo dugo, kroz mnoga desetljeća, pa kako će se sada najedanput moći osnovati osam novih župa? Gdje su gradilišta, gdje je novac, koji se traži za osam novih župa? Nadbiskup-koadjutor je, naime, pomišljao i na prodaju dijela zemljišta zagrebačkog kaptola, ali ta mu se nakana nije ostvarila zbog crkveno-pravnih zapreka.

No, nadbiskup-koadjutor, komu je vjera nalagala njegove natpastirske dužnosti, da pase stado Kristovo, nepokolebivo se pouzdavao u onoga, koji ga je postavio pastirom duša u Crkvi Božjoj (117). U svojoj velikoj ljubavi prema Kristu i dušama uočivši potrebe svoga stada, raspaljen ljubavlju prema dušama, šutke je prešao preko hladnog prosuđivanja.

Priskočio mu je upomoć župnik župe Sv. Blaža dr. Mijo Selec i konačno je bila određena velika površina za parcelaciju gradilišta i time je uglavnom bio riješen problem novih župnih građevnih zadataka (118).

S kakvim se poteškoćama morao boriti u izvođenju svojeg velikog pastirskog pothvata, pruža nam malu sliku opis upravitelja župe u Hrastovici, kojega je nadbiskup Stepinac godine 1939 već kao ordinarij upitao, da li bi bio voljan preuzeti jednu župu u zagrebačkom predgrađu, koje za svoj daljnji opstanak nužno treba mlada i poletna svećenika. Svećenik mu odgovori, da je svaka želja nadbiskupova za njega zapovijed i da može odrediti, kako mu se bude činilo zgodnim. Nadbiskup na to primijeti:

— Dobro bi bilo, kad bi svaki htio tako reći.

U ožujku je taj svećenik držao duhovne vježbe katoličkim ženama u Velikoj Gorici kraj Zagreba. Jednoga dana mu reče župnik, da ga nadbiskup zove u Zagreb, i neka dođe prvom pri-

(116) VD II 96.

(117) Dap 20, 28.

(118) CECELJA 4-5.


176

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

likom. Još iste večeri otišao je taj svećenik u Zagreb k nadbiskupu. Nadbiskup mu saopći, da je odlučio povjeriti mu osnivanje nove župe u Kustošiji. Kazao mu je, da je u tu svrhu molio već petoricu svećenika, ali su ga svi odbili. Ovaj svećenik pristane, no zamoli, da župa Hrastovica ne bi ostala bez svećenika, što mu je bilo i obećano. Iza Uskrsa imao je doći u Zagreb i odmah početi predradnje za osnutak nove župe. Dok ne uredi u Kustošiji sve, što mu je ondje potrebno za stanovanje, stanovat će i hraniti se u nadbiskupskom dvoru. Kada je poslije Uskrsa taj svećenik stigao u Zagreb, nadbiskup ga odvede autom da mu pokaže, što bi sve imalo pripasti novoj župi. Prolazeći pokraj kina, reče mu:

— Vidiš, đavao već ima svoju kuću, pa je nužno što prije otvoriti i kuću Božju.

Nastale su velike upravne poteškoće. Došao je izaslanik duhovnog stola kanonik dr. Lovro Radičević na sjednicu predstavnika župe i susjednog svećenstva. Saslušavši Radičević jedne i druge, bio je mišljenja, da još nije prispio čas, da se otvori nova župa, nego možda samo kakva kapelanija. Primivši nadbiskup Radičevićev izvještaj pozove k sebi dotičnog svećenika i reče mu, neka nastavi rad dalje oko osnutka nove župe, a na zapisniku sjednice je napisao: «Unatoč svemu tomu župa se ima otvoriti». To nije bilo jedini put, da je nadbiskup učinio nešto i protiv mišljenja stolnoga kaptola, kad je bio uvjeren, da se radi o Božjoj stvari, o spasenju njemu povjerenih duša i da se ne smije obazirati na razloge, koje savjetuje samo hladni razum (119).

4) - Ustrajan rad i uspjesi

Nadbiskup Stepinac nije bio čovjek, koji bi se dao teškoćama i otporom zastrašiti, već je usprkos svim poteškoćama, koje su se neprestano javljale, nastavio izvoditi, što je pred Bogom odlučio na slavu Božju i dobro duša. Tražio je revne, mlade, poletne svećenike, kojima je povjeravao uređenje pojedinih župa, koje je kanio osnovati. Tako je za novu župu Sv. Josipa na Trešnjevki, koja je imala biti osnovana od nekih dijelova župe Sv. Blaža, imenovao već u prosincu g. 1934 Ivana Gašperta, kapelana župe Sv. Blaža, za župu Sv. Obitelji na Kanalu, koja se imala odijeliti od župe Sv. Petra, predvidio je dr. Franju Grundlera, za župu Sv. Terezije od Maloga Isusa dr. Marka Klarića, za župu Sv.

(119) N. mj. 6.




177

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

Jeronima Luku Vukasa, za župu Bl. Marka Križevčanina dr. Milana Petrovića, prefekta u dječačkom sjemeništu, za župu Krista Kralja u Trnju Dragutina Kocipera, kapelana župe Sv. Marka.

Požurivao je, da se nađu prikladna gradilišta. I to je učinjeno u sto dobrih časova, jer je izradba regulatorne osnove kod grada bila pri svršetku, pa je u posljednji čas pošlo za rukom osigurati crkvama i župskim prostorijama dolična mjesta. Ing. Ivo Senk je u toj stvari bio nadbiskupov stručni delegat, a duhovni stol zastupali su kanonici dr. Lovro Radičević i mgr. Stjepan Korenić. Nakon toga provedeno je konačno razgraničenje novih župa. Tu su na nekim mjestima i župljani digli svoj glas i tražili, da pojedine ulice uđu u sastav nove župe, da budu tako bolje na okupu. A nadbiskup je upravo u duhu II Vatikanskog sabora uvažavao ovakve želje i prijedloge. Organizatori novih župa podnijeli su svoje prijedloge, pa je konačno sporazumno s gradskom općinom i to pitanje povoljno riješeno. Trebalo je ishoditi razne dozvole i udovoljiti formalnostima, tako je započela dnevna šetnja odbornika pojedinih novih župa i dušobrižnika u Gornji grad, da je već gospodi u gradskoj općini dodijalo.

Nadbiskup-koadjutor je ostvarenje novih župa neprestano požurivao i prema gore i prema dolje. Otišao je gradonačelniku i zamolio ga, da u gradskoj stambenoj kući dade mjesto za župni ured. Znao je kazati na nadležnim mjestima, da će župna crkva i ured i te kako koristiti gradu. Župnik će učiniti sigurno više negoli stotinu stražara. Što bude više poštenja, manje će trebati žandara. Na nadležnim mjestima bili su pametni ljudi, pripovijedao je kasnije Stepinac u Krašiću, i rado su izlazili u susret (120). Zanimao se živo, kako radovi napreduju, zalazio je među narod, da u njemu probudi zanimanje za gradnju crkava i da ga raspoloži, a narod ga je uvijek s oduševljenjem i s velikim slavljem dočekivao. Došao je, kad je trebalo blagosloviti kamen temeljac, i davao je novčanu pomoć, koliko je mogao. Zabilježeno je, da je za osnutak novih župa dao svotu od preko 4,000.000 d. A ono, što je davala desnica, da nije znala ljevica, znade samo dobri Bog. Tako su se pod kolima, koja su se smatrala nepokretnima, počeli okretati točkovi.

Već je godine 1936 nadbiskup koadjutor mogao vidjeti uspjeh svoga velikog pastoralnog pothvata. Dne 5. srpnja te godine mogao je svečano otvoriti župu Sv. Terezije od Djeteta Isusa, iako se bogoslužje moralo privremeno obavljati u kapeli sestara Pre-

(120) VD IV 24.


178

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

dragocjene Krvi Isusove (121). U nedjelju, 3. siječnja 1937, svečano je otvorio novu župu Sv. Jeronima u Maksimiru. Tom je zgodom u propovijedi naglasio dvije misli: Skromnost božićne tajne odrazuje se u skromnosti crkve određene za novu župu, a zaštitnik nove župe sv. Jeronim svojim naučavanjem i pobijanjem krivovjerja uzor je odlučnosti, kojom treba da župljani nove župe pobijaju sektarsku promidžbu u ovim dijelovima grada Zagreba (122). Naredbom nadbiskupa Bauera bi, 29. siječnja, otvorena nova župa Marije Pomoćnice i predana salezijancima (123). Dne 27. travnja blagoslovio je nadbiskup-koadjutor novu župnu crkvu Sv. Obitelji na Kanalu-Sigečici, dok je par dana prije župa bila već kanonski osnovana (124). Dne 20. lipnja blagoslovio je novu župnu crkvu Sv. Josipa na Novoj cesti, a župa je već bila kanonski ustanovljena 17. travnja (125). Nova župa Bl. Marka Križevčanina bila je osnovana dekretom 1. studenoga, a nadbiskup-koadjutor ju je službeno otvorio dne 7. studenoga. Bogoslužje se u toj župi privremeno obavljalo u dvorani «Pučkog doma», a nova crkva se počela graditi godine 1940 (126).

Divan je uspjeh postigao određeni dušobrižnik za organizaciju župe u Kustošiji, gdje je već na Petrovo godine 1939 nadbiskup Stepinac otvorio novu župu Bl. Nikole Tavelića, a kaptol je darovao gradilište u vrijednosti od 12,000.000 dinara (127). Slijedio je osnutak župe Krista Kralja u Trnju, gdje kao župna crkva služi danas kapela sestara dominikanki (128).

(121) M. KLARIĆ, Nove zagrebaćke župe, u KL 90 (1939) 189 sl.

(122) Otvorenje nove zagrebačke župe sv. Jeronima, KL 88 (1937) 22.

(123) DRAGUTIN BRUMEC, Nove zagrebačke župe, u KL 90 (1939) 226 sl.

(124) Otvorenje i blagoslov nove župne crkve na Kanalu, u KL 88 (1937) 325; PETAR KOVAČIĆ, Nove zagrebačke župe, u KL 90 (1939) 109 sl.; Isti, Nove zagrebačke župe, župa sv. Obitelji, u KL 90 (1939) 126 sl.

(125) I. GAŠPERT, Nove zagrebačke župe, župa sv. Josipa, Trešnjevka, u KL 90 (1939) 135 sl., 161 sl.

(126) Svečano otvorenje župe bl. Marka Križevčanina u Zagrebu, u KL 88 (1937) 554.

(127) Otvorenje nove župe u Kustošiji, u KL 90 (1939) 337; Nova župna crkva bl. Nikole Tavilića u Kustošiji, u KL 94 (1943) 517; Blagoslov župske crkve bl. Nikole Tavilića u Kustošiji, u KL 94 (1943) 529 sl. - CECELJA 6.

(128) Ova bi crkva imala biti sva iz bračkog kamena i sigurno jedna od najoriginalnijih crkava u Evropi izvedena po nacrtima kipara Ivana Meštrovića, pravi ponos Hrvatskog Naroda. U jesen g. 1940 bilo je dopremljeno 70 vagona kamena, ali trebalo je još oko 600 vagona. Pismo nadbiskupa dra A. Stepinca o. Stjepanu Sakaču, 17. X. 1940.


179

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

S vremenom se pokazalo, da i te nove župe nisu dostatne, pa je nadbiskup Stepinac nastavio osnivati i druge župe. Tako je godine 1942 osnovao župu Sv. Mihovila i predao je duhovnoj brizi oo. kapucina. Iste je godine osnovana i župa Sv. Franje Ksavera i povjerena oo. trećoredcima. Nadalje su osnovane župe: Gospe Lurdske u Zvonimirovoj ulici, Sv. Barbare u Zakladnoj bolnici na Rebru, Presv. Srca Isusova u bolnici milosrdnih sestara u Vinogradskoj cesti, Sv. Ane u Rudešu (129). Mjesto osam župa nadbiskup je Stepinac u najkraćem vremenu osnovao u samom gradu Zagrebu četrnaest župa (130).

No, i izvan grada Zagreba je osnivao nove župe. Tako je u Podsusedu osnovao župu Sv. Ivana Bosko, koju su preuzeli oo. salezijanci, Sv. Duha u Gornjem Miholjcu, koju je predao oo. konventualcima, Gospe na nebo uznesene u Dijelki, u Čačincima (131), Raskrižju (132), Oroslavlju (133), Vrapču i Đurđenovcu. Toliki broj novih župa u tako kratko vrijeme mogao je stvoriti samo biskup velike i jake vjere, čiju je smionost neprestano raspaljivala velika i žarka ljubav prema Bogu i neumrlim dušama.

Da upotpuni ispražnjene župe, upravio je pismeni poziv svim redovnicima s molbom, da dadu kojega svećenika na te župe. Bolno je snosio teške duhovne prilike na Kordunu, gdje je uništena župa Zrinj. Neke su župe godinama bile bez svećenika, jer su ili crkve bile porušene, ili župni dvorovi, ili župnici poubijani (134).

Kada je nadbiskup Stepinac boravio kao zatočenik u Krašiću, u razgovoru je pala jednom zgodom riječ o novim župama. Nadbiskup je kazao (135):

«Što bi danas bilo, da nismo u pravo vrijeme osnovali župe u predgrađu Zagreba? Mnogi su se protivili tome planu. Među onima, koji su mi odobravali, bio je i dr. Bakšić. On se ljutio, što se to već prije nije provelo. Osnivanje novih župa mnogi su nazvali pustolovinom; no, danas se jasno vidi, da je to bio rijetko uspjeli pothvat. Kamo sreće, da smo u tome još više učinili!»

(129) Nove zagrebačke župe, u KL 93 (1942) 165.

(130) Izvještaj nadbiskupa dr. A. Stepinca Sv. stolici od g. 1943, c. 3, n. 20.

(131) Osnovana nova župa u Čačincima, u KL 93 (1942) 251.

(132) J. KRISTOVIĆ, Otvorenje nove župe u Raskrižju, u KL 93 (1942) 22.

(133) Otvorenje nove župe u Oroslavlju, u KL 92 (1941) 22.

(134) VD II 265.

(135) N. dj. 63 96.


180

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

5. - NA JERUZALEMSKIM ULICAMA

Prigodom velikog hrvatskog hodočašća u Sv. Zemlju, godine 1931, Poljak franjevac o. Bulik upozorio je u Jeruzalemu hodočasnike, da je jedini Slaven koji je u Sv. Zemlji, 14. studenoga 1391, krvlju i životom zasvjedočio za Krista, bio Hrvat bl. Nikola Tavelić (136). U jeruzalemskom glavnom franjevačkom samostanu San Salvatore resi stijenu na dnu blagovaonice velika uljena slika, koja prikazuje mučeništvo ovoga blaženika. U bivšem austro-ugarskom gostinjcu Sv. Obitelji podsjeća na njega jedan mozaik. Za hodočasnike bilo je to radosno iznenađenje i otkriće. Među njima se porodila misao, kako da se Hrvatski Narod upozna s ovim ugodnikom Božjim.

Dne 4. lipnja iste godine na Sionu u Jeruzalemu sastavi se «Hrvatski odbor za Sv. Zemlju» s predsjednikom Don Bartolom Ganza i tajnikom dr. Josipom Andrićem. Odbor si je uzeo za zadaću u Jeruzalemu u novoj kapeli Sv. Ćirila i Metodija, koju su češki katolici podigli na obronku Maslinske gore, podići hrvatskom blaženiku oltar. Odluku je odobrio nadbiskup Bauer, koji je zajedno s beogradskim nadbiskupom fra Rafaelom Rodićem preuzeo pokroviteljstvo nad ovim pothvatom.

I nadbiskup-koadjutor Stepinac se tome radovao. On je uopće pokazivao veliko nastojanje oko štovanja naših hrvatskih blaženika. Zbog toga je i zatražio od Sv. stolice odobrenje, da bi se neke nove župe u Zagrebu stavile pod zaštitu hrvatskih blaženika Marka Križevčanina i Nikole Tavelića. Tražio je, da se napiše opširniji životopis bl. Nikole, jer onaj, koga je izdao svećenik Don Krsto Stošić, činio mu se premalenim.

Početkom g. 1936 bio je oltar gotov. Prije otpreme u Sv. Zemlju «Odbor za Sv. Zemlju» priredio je izložbu Sv. Zemlje u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu. Uz nadbiskupa Bauera i dr. Vladimira Mačeka izložbu je posjetio i nadbiskup-koadjutor, koji se je dugo zadržao u njoj promatrajući sve potankosti i slušajući tumačenje o svim pojedinostima izložbe (137). Njegovu posebnu

(136) J. ROŽMAN - Đ. KUNTARIĆ, Hrvati u Svetoj Zemlji, prigodom svečane posvete hrvatskog svetišta Bl. Nikole Tavelića u Jeruzalemu, Zagreb 1938. - J. ANDRIĆ, Kardinal Stepinac u S. Zemlji, u Glasnik Srca Isusova i Marijina 14 (Salzburg 1962) 75 105 129 158.

(137) Neočekivani uspjeh izložbe Svete Zemlje, u KL 87 (1936) 159.


181

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

pažnju je privukao spomen-oltar bl. Nikole, pohvalio je njegovu umjetničku vrijednost i izradbu s primjedbom (138):

«Naš će Blaženik u Jeruzalemu imati dostojan umjetnički spomenik, a svi hodočasnici, koji dolaze u Jeruzalem, vidjet će u njemu divno svjedočanstvo o vjernosti Hrvatskog Naroda Kristu».

Posebnom je okružnicom preporučio kleru da na tu izložbu upozore vjernike i da je i sami posjete (139).

Poslije izložbe Sv. Zemlje jeruzalemski je oltar bio postavljen privremeno u crkvi Sv. Blaža, dok ne bude otpremljen u Jeruzalem. Neposredno prije otpreme oltara nadbiskup-koadjutor je u crkvi Sv. Blaža održao svečanost, prigodom koje je u propovijedi između ostaloga rekao i ovo (140):

 

«Hrvatski Narod je svojim sitnim prinosima omogućio, da pošaljemo ovaj divni umjetnički dar u obliku oltara bl. Nikole Tavelića u Isusovu domovinu, da to ondje pred licem cijelog svijeta bude dokaz ljubavi Hrvatskoga Naroda prema Kristu i Crkvi. Na oproštaju od tog oltara, prije nego evo krene u Sv. Zemlju, bude se u našim dušama želje, koje šaljemo s njim u Jeruzalem. To su osobito ove tri želje:

Prva: Neka bl. Nikola Tavelić s ovoga našeg jeruzalemskog oltara izmoli od Isusa Spasitelja milost, da vjernost Crkvi katoličkoj ojača u svim srcima Hrvatskog Naroda; vjernost, za koju smo spremni i život dati po primjeru našega jeruzalemskog mučenika.

Drugo: Neka naš Blaženik s ovoga jeruzalemskog oltara izmoli od Krista, koji je u Jeruzalemu nosio križ za grijehe čovjefanstva, dakle, i za grijehe našeg naroda, milost, da se u našim selima i gradovima uništi psovka, koja je naša najveća sramota i ljaga pred cijelim svijetom.

Treće: Neka naš jeruzalemski Blaženik s ovog oltara izmoli od Krista Spasitelja Hrvatskom Narodu što više pravih kršćanskih obitelji, kojima neće biti draži grijeh od rađanja djece i u kojima će djeca biti odgojena u duhu Božjem.

Te tri naše želje neka budu sadržaj onoga lijepog zaziva, koji je, izvađen iz srca našega naroda, uklesan iznad ovoga našeg

(138) N. mj. 160.

(139) Preporuka vjernicima da posjete izložbu Sv. Zemlje u Zagrebu, u KL 87 (1936) 162.

(140) Hrvatski jeruzalemski oltar izložen u crkvi Sv. Blaža, u KL 87 (1936) 230.


182

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

jeruzalemskog oltara: 'Blaženi Nikola Taveliću, moli za Hrvatski Narod!'»

1) - Hodočašće u Sv. Zemlju

«Odbor za Sv. Zemlju» izvijestio je biskupsku konferenciju, održanu od 8. do 13. siječnja 1937, da je u Jeruzalemu podignut oltar bl. Nikole Tavelića. Predsjednik konferencije nadbiskup Bauer odgovorio je na dopis, 8. veljače, zahvaljujući na izvedenom djelu i pristao, da se pod njegovim pokroviteljstvom obavi posveta toga oltara u Jeruzalemu. Ujedno je saopćio, da je Sv. stolici podnesena molba u ime svih biskupa, da bi se svetkovanje blagdana bl. Nikole Tavelića proširilo po svim biskupijama Jugoslavije (141).

Odbor je za ljetno doba, godine 1937, priredio hodočašće u Sv. Zemlju, s kojim bi imao ići jedan od hrvatskih biskupa, da tom zgodom obavi posvetu oltara. Svi su biskupi bili u ono vrijeme zauzeti duhovnim poslom. I nadbiskup-koadjutor je nekoliko puta odbio taj poziv. Ispričavao se, što žegu teško podnosi, a hodočašće polazi u ljetnim mjesecima. «Mnogo sam — rekao je — za vrijeme ljetne žege trpio, dok sam studirao u Rimu, a u Sv. Zemlji je žega još veća. Razbolio bih se ondje, pa bih vam bio samo na teret».

Ali tajnik odbora nije popuštao. Napokon je nadbiskup Bauer posredovao, a mladi koadjutor je toliko poštivao svoga nadbiskupa, da je smatrao svojom dužnošću udovoljiti njegovoj želji (142).

Dne 8. srpnja 1937 nadbiskup-koadjutor je pošao s hodočasnicima iz Zagreba na sveto putovanje u Kristovu domovinu. U Splitu se ukrcao u parobrod «Princesa Olga», koji je pod hrvatskom i papinom zastavom zaplovio prema Sv. Zemlji. Dr. Mačeka je zastupao na tom putovanju zastupnik Maršić. Na parobrodu je za cijelog putovanja dolazila do izražaja ličnost mladog nadbiskupa-koadjutora. Okružen hodočasnicima, mornarima i njihovim časnicima, svojim je dobrim raspoloženjem, prijaznim licem i prijatnim riječima odavao radost, što ide u zemlju posvećenu Kristovim stopama.

Trećeg dana se parobrod zaustavio u Pireju, odakle su hodočasnici metropolitanskom željeznicom posjetili Atenu. Na Areopagu je nadbiskup-koadjutor sa zanosom spominjao sv. Pavla

(141) Oltar bl. Nikole Tavelića u Jeruzalemu, u KL 88 (1937) 105 sl.

(142) Bolest i posljednji časovi nadbiskupa dra A. Bauera, u KL 88 (1937) 594.


183

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

Apostola i njegov govor, što ga je bez vidljiva uspjeha ondje držao Atenjanima.

Dva dana plovidbe od Pireja do Jafe protekla su brzo i 14. srpnja su hodočasnici stupili na tlo Isusove domovine. Na Karmelu u svetištu Majke Božje zapjevao je nadbiskup «Tebe Boga hvalimo» pun radosti i sreće.

Prva dva dana bila su određena za izlet u Libanon i Siriju. Pod tropskim šeširom, što ga je nabavio u Ateni, i u bijelom ogrtaču posjetio je s hodočasnicima Beirut, razgledao ondje katoličko sveučilište, posjetio maronitskoga nadbiskupa u libanonskim brdinama, zaustavio se u Damasku, gdje je sv. Pavao bio spušten iz grada u košari, da umakne progonu. S posebnim dojmom je stajao u kapelici podignutoj na mjestu, na kojem je Krist obratio Savla u Pavla, učinivši ga svojim apostolom i širiteljem Evanđelja, da tako nastavi djelo otkupljenja.

Nakon dva dana su hodočasnici preko sirijske pustinje krenuli prema Genezaretskom jezeru. Kad je nadbiskup prvi put s terase njemačkih lazarista kod Tabge obuhvatio svojim pogledom Isusovo jezero, caklio se iz njegovih očiju sveti zanos, jer su mu se u sjećanju ukazivali prizori jedan za drugim, koji su se odigrali u povijesti otkupljenja. Kada su stigli u Kafarnaum na ruševine sinagoge, u kojoj je Isus navijestio presv. Euharistiju, kleknuo je duboko ganut. Nedaleko od toga mjesta su pohodili i malu kapelu, koja je sagrađena nad pećinom, koju su franjevci, stoljetni čuvari svetih mjesta u Palestini, prozvali «Stol Gospodnji». Tu je Isus nakon svog uskrsnuća sv. Petru podijelio vrhovnu vlast u Crkvi. Zato su tu naši hodočasnici zajedno s nadbiskupom obnovili vjernost onomu, koji je naslijedio prvenstvo vlasti u Crkvi.

Cijelim putem od Kafarnauma preko Magdale do Tiberijade prošao je nadbiskup u šutnji i bio je zamišljen. Istom se onda trgnuo iz svoga razmišljanja, kad se našao u Tiberijadi okružen arapskom djecom, koja su molila «bakšiš». Kako je on djecu uvijek posebno volio, oživio ga je prizor, koji su ta djeca upriličila. Ako je koji hodočasnik bacio kakav-takav «bakšiš» u jezero, ta su djeca odmah poskakala u vodu, ronila za novcem i u ustima bi ga iznijela na obalu. Srdačno se smijao tom prizoru i dao se fotografirati s tom djecom, misleći na Isusove riječi: «Pustite malene k meni!»

Na putu od Tiberijade prema Galileji opet je uronio u razmišljanje. Kada se auto zaustavio, prenuo se odjednom i zapitao:


184

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

— Gdje smo sada?

— U Kani Galilejskoj, odgovore mu.

Put do franjevačke crkve sagrađene na mjestu, gdje je prema predaji Isus učinio prvo čudo, vodi pokraj kapele Sv. Bartola, koji je bio rodom iz Kane. Na časak se kod te kapele zaustavio. Tad najednom arapske djevojčice dotrče nudeći male zemljane vrčiće, simboličku uspomenu na one vrčeve, u kojima je Isus pretvorio vodu u vino. Praćen tim djevojčicama stigao je do crkve podignute na spomen Isusova čuda na svadbi. Obavivši svoju pobožnost u crkvi, bio je u franjevačkom samostanu i počašćen vinom iz Kane. Kušajući to vino i misleći na čudo, što ga je Isus ovdje učinio, zapita franjevca:

— Mogu li dobiti bocu tog vina, da ponesem dragome našem nadbiskupu metropoliti? Bit će mu drago, ako mu donesem takav dar iz Kane Galilejske.

Tako se sinovskom ljubavlju sjetio staroga metropolite, koji ga je poslao mjesto sebe u Isusovu domovinu. Nadbiskup Bauer se kasnije hvalio pokazivajući koadjutorove darove iz Sv. Zemlje: vino iz Kane i kutiju finih cigara. Pokazivajući te darove govorio je:

— Evo, što mi je donio moj koadjutor iz Sv. Zemlje.

Pod večer stigoše hodočasnici s nadbiskupom u Nazaret, grad sv. Obitelji i u mjesto utjelovljenja Sina Božjega. U maloj crkvi Marijina navještenja dugo je klečao uronjen u razmišljanje, a zatim je ustao i izrekao nekoliko toplih riječi o sreći, što mu je dano, da se na tome mjestu pokloni velikoj tajni Utjelovljenja. Suze sreće u očima hodočasnika, izazvane tim govorom, bile su zahvalni odgovor.

Izlet na brdo Tabor u divnu baziliku Preobraženja Gospodinova djelovao je na dušu nadbiskupovu kao neko preobraženje, koje se odražavalo iz cijeloga njegova bića. Zadubio se u razmišljanje tajne, koja se na tome brdu zbila. Tumač svetišta je naše hodočasnike upozorio, da su grede stropa bazilike dopremljene iz hrvatskih hrastovih šuma.

2) - U Jeruzalemu

Iz Galileje vodio je hodočasnički put prema glavnom cilju: prema svetom gradu Jeruzalemu.

Na putu u Jeruzalem prošli su hodočasnici pokraj Jakovljeva zdenca, gdje je žena Samarijka srela Isusa i s njim povela raz-


185

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

govor o onoj čudesnoj vodi, koja potpuno i zauvijek utažuje zemaljsku žeđu i čovjeku osigurava vječni život.

Kad stigoše na domak Jeruzalema, izađoše svi hodočasnici s nadbiskupom iz automobila i kleknuše, da zahvale Bogu, što imaju sreću ugledati sveti grad Isusove smrti, njegova slavnog uskrsnuća i uzašašća na nebo. Ušavši u Jeruzalem, nadbiskup je najvažnijim i najprečim smatrao to, da odmah pođu u baziliku Sv. groba, ravno na Kalvariju, kamo vode uske stepenice desno od vrata. Povorka hodočasnika je s nadbiskupom krenula pod hrvatskom zastavom od novih vrata prema bazilici Sv. groba. Kad su se hodočasnici našli u bazilici i pali na koljena pred kapelicom Isusova groba, nadbiskup je pun svetog zanosa i oduševljenja stao pred ulaz kapelice i progovorio neobično produhovljenim zanosom:

 

«Evo nas, dragi hodočasnici, na najvećem cilju našeg puta, na koji smo pošli iz svoje domovine u Isusovu domovinu. Isusovi napori, da spasi svijet završili su na ovome mjestu, na koje je morao doći s križem na ramenima, umrijeti na križu, biti položen u grob i uskrsnućem svojim triumfirati nad smrću. I naši hodočasnički napori, koji nas prate već deset dana, doveli su nas k ovome mjestu kao vrhuncu naših najvećih želja i čežnja. Srce nam obuzima osiećai sreće kao nigdje drugdje i nikad još u životu, a duša klikće u nama zanesena svetošću ovog časa. Kao što je sv. Pavao istinitost nauke Isusove povezao s Isusovim uskrsnućem, dakle, s najvećim dogođajem u povijesti čovječanstva, koji se evo na ovome mjestu dogodio, tako proživljavamo sad mi na ovome mjestu svoju hodočasničku ljubav prema Isusu i povezujemo je s dubokom vjerom u njegovo uskrsnuće. I presretni, što smo mogli doći ovamo, zahvaljujemo Spasitelju, da nam je to omogućio, i molimo ga za sve svoje drage, koji su ostali u domovini i u mislima nas prate ovamo. Pa kao što nas je Spasitelj evo doveo ovamo, u svoj zemaljski Jeruzalem, tako ga na ovom svetom mjestu njegova uskrsnuća molimo, da nam omogući jedanput doći u onaj nebeski Jeruzalem».

 

Slijedećega jutra je nadbiskup prikazao sv. misu na kamenoj ploči u kapelici Spasiteljeva groba. Za desetdnevnog boravka u Jeruzalemu nadbiskup je još nekoliko puta prinio euharistijsku žrtvu ili u kapelici Sv. groba ili na samoj Kalvariji, gdje je Isus bio raspet.

Obilazeći sveta mjesta u okolici Jeruzalema, nadbiskup je


186

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

neprestano bio u neopisivom zanosu. Taj je zanos dosegao svoj vrhunac u petak 23. srpnja, kad je s hodočasnicima u 3 sata poslije podne obavljajući pobožnosti križnog puta išao istim putem, kojim je Isus nosio svoj križ na Kalvariju. I nadbiskup je tom zgodom uzeo veliki drveni križ i nosio ga na svojim ramenima na Kalvariju. Bio je to simbol cijeloga njegova života.

Istoga dana se s hodočasnicima spustio u Getsemani. Dugo je stajao poslije mise pred bazilikom i upirao svoj pogled prema zidinama Jeruzalema, koje se impozantno dižu nad Jozafatskom dolinom. Uputivši se odande uzbrdo sve do dvorane posljednje večere, bilo mu je spomenuto, kako su ovdje prije šest godina hodočasnici zaključili podići u Jeruzalemu oltar na čast bl. Nikole Tavelića. Zadovoljno je primijetio:

— Da nije toga tada bilo, nekoliko mjeseci prije moga ređenja za svećenika, ne bih ja danas bio ovdje.

3) - Posveta spomen-oltara

Kapelu, u kojoj je podignut spomen-oltar bl. Nikole Tavelića, sagradili su čehoslovački katolici godine 1935 s malim samostanom, koji je sada sjedište apostolskoga delegata za Palestinu, gdje je i Sv. Otac Papa Pavao VI prigodom svoga hodočašća u Sv. Zemlju odsjeo. U nedjelju, 25. srpnja, obavio je nadbiskup Stepinac uz svečanu asistenciju posvetu toga oltara od 7 do 9 sati ujutro. Iza posvete je na njemu služio sv. misu i hodočasnicima izrekao srdačnu propovijed. Iza mise je poslao brzojavni pozdrav Sv. Ocu Piju XI u ime hodočasnika. Isto tako je poslao pozdrav i svima hrvatskim biskupima u domovinu, a svim Hrvatima katolicima je upravio slijedeću poslanicu, koja je štampana u Jeruzalemu i razaslana svim katoličkim župama hrvatskih biskupija, da bi se kod nedjeljne službe Božje pročitala vjernicima (143):

 

«Velečasni gospodine!

Vama i vašim dobrim vjernicima šaljem u ime sviju hrvatskih hodočasnika pozdrav iz Isusova sv. grada Jeruzalema na dan, kad je svečano obavljena posveta hrvatskog oltara bl. Nikole Tavelića, našeg jeruzalemskog mučenika.

Albume sa sto tisuća potpisa duhovnog hodočašća Hrvatskog Naroda postavili smo na grob Spasiteljev i pomolili se za sve,

(143) KL 88 (1937) 386.


187

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

koji su ma i najmanji darak doprinijeli za naš hrvatski oltar. I kod posvete toga našeg narodnog oltara dokazali smo s tih sto tisuća potpisa, da je velika ljubav Hrvatskog Naroda prema Sv. Zemlji postavila ovaj krasni žrtvenik, na kojem će se odsad služiti stalno sv. mise za sreću Hrvatskog Naroda. U tom golemom broju potpisa osjećali smo, da nas je dopratilo srce čitavog Hrvatskog Naroda na ovu divnu i nezaboravnu današnju našu hrvatsku jeruzalemsku svečanost. Sviju, koji su se svojim potpisom upisali u to duhovno hodočašće Hrvatskog Naroda, spomenuo sam se služeći prvu sv. misu na našem jeruzalemskom oltaru, iza kako sam obavio posvetu.

Neka ovaj svečani hrvatski jeruzalemski dan ostane upisan u srcu sviju Hrvata katolika, jer je danas više nego ikada dosad proslavljeno ime Hrvatskog Naroda u Spasiteljevoj domovini. I neka odsad u svim hrvatskim dušama sve više raste ljubav prema Sv. Zemlji, toj kolijevci svete vjere naše, najvećeg blaga Hrvatskog Naroda. I neka Spasitelj dragi po zagovoru bl. Nikole Tavelića, jeruzalemskog zaštitnika Hrvatskog Naroda, usliši sve molitve, koje se s hrvatskog oltara budu dizale prema nebu za sreću sviju, koji su omogućili ostvarenje tog hrvatskog oltara u Jeruzalemu, i za spas cijelog dragog nam Hrvatskog Naroda.

Primite ovaj hrvatski jeruzalemski pozdrav u domovini svi, koji ste za ovu hrvatsku svečanost u Jeruzalemu bilo na koji način pridonijeli svoj dio, i kojih se iz ovih dalekih svetih krajeva rado sjećamo.

U Jeruzalemu, 25. srpnja 1937.

Dr. Alojzije Stepinac, v.r.

nadbiskup-koadjutor zagrebački, posvetitelj

hrvatskog jeruzalemskog oltara».

 

Istoga dana, 25. srpnja, kad je nadbiskup Stepinac u Jeruzalemu posvetio oltar bl. Nikole Tavelića, u svim crkvama, gdje žive Hrvati katolici, propovijedalo se o tom njegovu činu i upravljene su molitve hrvatskom jeruzalemskom mučeniku. Za vrijeme te mise i propovijedi dogodilo se u Slavonskoj Požegi neobično ozdravljenje djevojčice Fanike Engelmann, pa je taj vrlo značajni događaj smatran posebnom milošću neba, koja je došla u vezi s boravkom nadbiskupa Stepinca u Jeruzalemu.

Iz Jeruzalema su naši hodočasnici s nadbiskupom hodočastili u Betlehem, gdje je on služio polnoćku u špilji Gospodinova rođenja, u Betfagu i Betaniju, u Jordansku dolinu i na Mrtvo


188

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

more, te u Ain Karem, rodno mjesto sv. Ivana Krstitelja, gdje se također nalazi bazilika Pohođenja Marijina. Posvuda su doživjeli neopisive doživljaje, koji su ostavili u dušama neizbrisive utiske.

Izuzetak je doživljaj u Hebronu, gdje se dogodilo nešto sasvim oprečno svemu onome, što je nadbiskup s hodočasnicima doživljavao obnavljajući u duši uspomene na otajstvene biblijske događaje. Naime, na dolasku hodočasnika neki su Arapi kamenjem napali nadbiskupov auto.

Prije odlaska iz Jeruzalema nadbiskupa je pohodio jeruzalemski patrijarha mgr. Barlassina i predao mu najviše odlikovanje višeg člana vitezova Božjega groba, što ga je 25. kolovoza iste godine odobrila Apostolska kancelarija u Rimu. To je odlikovanje nadbiskupa vrlo obradovalo. Imao je u planu, da se i u Hrvatskoj oblikuje «red vitezova Božjega groba» s njime na čelu. No, kako su se za to tražila sredstva, do kojih nije mogao doći, ta je njegova zamisao ostala neostvarena. To jeruzalemsko odlikovanje je u tadašnjem ministarstvu vanjskih posala Jugoslavije izazvalo otpor, jer da su tobože nastupi nadbiskupa Stepinca u Jeruzalemu imali previše hrvatsko narodno obilježje, pa je više vremena trebalo, da vlada za to odlikovanje dade svoj pristanak, kao što to traže propisi za sva međunarodna odlikovanja.

4) - Povratak

Kad su napustili Sv. Zemlju i došli u Egipat, nadbiskupovo duševno raspoloženje se sasvim izmijenilo. U Egiptu je posjetio samo mjesto, na koje je predaja povezala boravak sv. Obitelji, dok je bila u izbjeglištvu.

Bučna svečanost onih dana, kad je upravo kralj Faruk stupio na prijestolje, nije ga privlačila niti ga je trgla iz njegove sabranosti. Istom sada je počeo osjećati žegu, koje se plašio još prije odlaska u Sv. Zemlju, a u Palestini je uopće nije ni osjetio. U Egiptu nije više nalazio duhovnih doživljaja, podlegao je žegi, koju je kasnije nazvao «topionicom» (144), i nije napuštao svoje sobe, sve dok nije iz Kaira trebalo otputovati u Aleksandriju, gdje su se hodočasnici ukrcali u isti parobrod, kojim su i došli. Opet je na parobrodu zavijorila papinska zastava. Hodočasnici su se vratili u Zagreb 4. kolovoza, gdje ih je svečano

(144) VD I 92.


189

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

dočekao katolički grad Zagreb. U svečanoj procesiji od glavnoga kolodvora do katedrale uza zvonjavu sviju zagrebačkih zvona, pred nadbiskupom je nošen križ, koji je on nosio na ramenu tragom Isusovim ulicama grada Jeruzalema.

5) - Ishod puta u Sv. Zemlju

Ishod toga hodočašća bila je živa djelatnost za kanonizaciju bl. Nikole Tavelića, kojoj je stajao na čelu «Odbor za Sv. Zemlju». Nadbiskup-koadjutor je u tom pravcu rado prihvaćao sve pothvate odbora.

Već 7. rujna 1937 izdade posebnu okružnicu o općoj proslavi blagdana bl. Nikole Tavelića (145). Tu je odredbu obnovio 1. studenoga 1938 (146), 29. rujna 1940 (147) i 7. listopada 1941 (148). Dne 4. svibnja 1939 izdaje okružnicu o proslavi pedesetgodišnjice proglašenja blaženim bl. Nikole (149), a 26. kolovoza najavljuje posebnom okružnicom, da kani u kasnoj jeseni povesti hodočašće u Rim i tom zgodom u ime hrvatskih biskupa zamoliti Sv. Oca, da bi se proveo postupak za proglašenje svetim bl. Nikole (150).

Prigodom toga hodočašća u Rim nadbiskup Stepinac je to doista i učinio. Pio XII je izjavio, da bi se i on radovao tom proglašenju. Imenovao je kardinala Hermenegilda Pellegrinetti za pročelnika toga postupka. Postulatorom je imenovan mgr. dr. Juraj Magjerec u Rimu, a vicepostulatorom dr. Dragutin Hren u Zagrebu. Iz domovine su poslani podaci o štovanju bl. Nikole u našim krajevima, a o. Dominik Mandić, član hercegovačke franjevačke provincije, prihvatio se zadatka, da kritički prouči blaženikov život i mučeništvo.

Dne 24. travnja 1942 osnovao je nadbiskup Stepinac Ligu bl. Nikole Tavelića sa zadatkom, da okupi sve Hrvate oko bla-

(145) Okružnica o prvoj općoj proslavi blagdana bl. Nikole Tavelića, u KL 88 (1937) 461.

(146) Okružnica o proslavi blagdana bl. Nikole Tavelića, u KL 89 (1938) 540.

(147) Okružnica o proslavi blagdana bl. Nikole Tavelića, u KL 91 (1940) 482.

(14B) Okružnica o proslavi blagdana bl. Nikole Tavelića, u KL 92 (1941) 484.

(149) Okružnica o proslavi pedesete godišnjice beatifikacije bl. Nikole Tavelića, u KL 90 (1939) 243.

(150) Okružnica o radu za proglašenje bl. Nikole Tavelića svetim, u KL 90 (1939) 432.


190

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

ženika i da na neki način provede opće narodno glasovanje o njegovu štovanju. Nadbiskup, 9. listopada 1942, izdade okružnicu o tom predmetu (151). Poslije drugog svjetskog rata, 29. listopada 1945, okružnicom potiče vjernike i kler, da bi se te godine proslavio blaženikov blagdan u znaku velikoga zahvaljivanja Gospodinu, što je rat prestao i Hrvatski Narod, iako uz velike gubitke, ipak ostao sačuvan (152).

Kad su u svibnju g. 1941 oo. konventualci priredili drugo narodno hodočašće u blaženikov rodni grad Šibenik, nadbiskup Stepinac je preuzeo vodstvo tog hodočašća. U Šibeniku se, naime, u crkvi oo. konventualaca čuvaju blaženikove moći, najstarija njegova slika i njegov prvi oltar. Ondje se sačuvalo neprekidno štovanje bl. Nikole kroz 550 godina kao i spisi o njegovu mučeništvu (153).

Prigodom osnivanja nove župe u Dijelki, 4. listopada 1942, odredbom ministarstva promijenjeno je ime Dijelka u «Tavelić-selo» (154). U svojoj okružnici, 29. rujna 1940, mogao je nadbiskup sa zadovoljstvom ustanoviti raširenje štovanja bl. Nikole. On piše (155):

«Nije jamačno bez Božje providnosti tako lijepo rašireno štovanje našega bl. Nikole u cijelome narodu. To je veoma utješna pojava, jer štovanje ovoga divnog mučenika, jednoga od najboljih sinova našega naroda, može i mora ojačati i učvrstiti sv. vjeru među Hrvatima».

Tom je zgodom uvidio, da se kod nas njegov kip ili slika nalazi već u 259 crkava, a četiri crkve imadu oltar podignut njemu na čast. Podignute su tri kapele i jedna crkva njemu na čast. Župa u zagrebačkom predgrađu, Kustošiji, njemu je posvećena; izrazio je nadu, da će se doskora ondje početi gradnjom nove crkve, koja je doista i sagrađena te danas resi grad Zagreb.

Drugi plod toga hodočašća bio je film «Hrvati u Sv. Zemlji». Tim se filmom nametnulo prvo hrvatsko-katoličko nastojanje na filmskom polju, prema poticaju enciklike Pija XI, 29. lipnja 1936 (156).

(151) Okružnica o pristupanju Ligi bl. Nikole Tavelića, u KL 93 (1942) 501.

(152) SVZB 32 (1945) 21.

(153) II narodno hodočašće u rodni grad bl. Nikole Tavilića, u KL 91 (1940) 130.

(154) Nova župa u «Tavilić-Selu», u KL 93 (1942) 512.

(155) Okružnica o proslavi blagdana bl. Nikole Tavilića, u KL 91 (1940) 482.

(156) Film «Hrvati u Sv. Zemlji», u KL 89 (1938) 207.


191

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

No ova nastojanja nadbiskupa Stepinca donijela su svoj konačni plod, koji on doduše nije doživio, ali kojeg je Božja providnost ostvarila na svoj način i na veliku utjehu Hrvatskom Narodu. Naime, 21. lipnja 1970, na imendan kard. Stepinca, sv. Alojzija, Pavao VI u bazilici Sv. Petra u Rimu svečano je svetim proglasio našega jeruzalemskog mučenika. Nadbiskup je, uvjereni smo, iz neba pratio ovaj veliki događaj u povijesti Hrvata, a možda također izmolio od Gospodina da se to zbilo.

6. - CRKVENO-POLITIČKA PREVIRANJA U ZEMLJI
G. 1934-1938

Prigodom pitanja o konkordatu između Sv. stolice i Jugoslavije Stepinac je iznio načelni stav o odnosu Crkve i države otprilike ovim riječima (157):

Katolički vjernici i njihovi duhovni pastiri su članovi dvaju potpunih društava: države i Crkve. Bitne oznake ovih dvaju društava jesu suverenost i ravnopravnost. Svako od njih ima svoj vlastiti cilj. Država mora unapređivati vremenito blagostanje svojih građana, a Crkva duhovno dobro i vječno spasenje. Za promicanje vremenitog blagostanja država ima svoja vlastita sredstva: zakonodavnu i sudačku vlast, narodno gospodarstvo s novčanim uređenjem i vojsku. Isto tako i Crkva ima vlastita duhovna sredstva za postignuće svoga cilja, a to su: vjerska i ćudoredna nauka, sredstva Božje milosti, sv. sakramenti i euharistijska žrtva, te zakonodavna i sudačka vlast hijerarhije. Država ima na svom području vrhovničku vlast, koja je u različitim državnim organima razdijeljena. U Crkvi postoji također vrhovnička vlast, koja se razgranala u mnogim pravcima.

Državna vlast ima svoj izvor u Bogu, u koliko je Bog dao ljudima sklonost, da se ujedinjuju u zajednicu, kako bi lakše i uspješnije postigli svoj vremeniti cilj. Stoga nosioci te vlasti ne smiju ništa činiti, što se protivi Božjim zakonima. Vlast u Crkvi naprotiv potječe izravno od njezina utemeljitelja, Isusa Krista, Sina Božjega. On je puninu duhovne vlasti u Crkvi na poseban način predao sv. Petru i njegovim nasljednicima, a posebno opet svim apostolima zajedno sa sv. Petrom. To je vlast

(157) Nadbiskup-koadjutor o važnosti konkordata između Crkve i države, u Jutarnji list, 24. XII. 1936.


192

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

naučavanja vjerskih istina i ćudorednih načela, vlast posvećivanja dijeljenjem sakramenata i sv. žrtvom, i vlast upravljanja i vođenja vjernika putem vječnog spasenja. Ta se vlast, koju zovemo hijerarhijskom ili svetom vlašću, ne prenosi od apostola i njihovih nasljednika posredovanjem vjernika. Ona izravno dolazi od Boga milosnim djelovanjem po sakramentu sv. reda.

Da članovi Crkve i njezini duhovni pastiri uzmognu nesmetano vršiti svoje građanske i vjerske dužnosti, treba da nosioci obiju vlasti uzajamno poštivaju svoje djelokruge. U stvarima, koje spadaju u područje i jedne i druge vlasti, kao što su brak, odgoj i obrazovanje mladeži, obje vlasti moraju sporazumno surađivati. Nastojanje, da se postigne taj uzajamni sporazum, kojim se zajamčuje mirno i nesmetano vršenje obiju vlasti, nazivlje se crkvenom politikom, koja se bitno razlikuje od stranačke politike. Stranačka politika ide za prevlašću pojedinih stranaka u državi, dok crkvena politika traži sporazum. Duhovni pastiri i nosioci svjetovne vlasti dužni su tražiti taj međusobni sporazum i suradnju i dužni su raditi na tome, da se uklone zapreke, koje bi to sprečavale.

Nije zato nikakvo čudo, da se svaki biskup tu i tamo nađe pred teškim crkveno-državnim pitanjima, pa se tako i nadbiskup Stepinac našao često puta za vrijeme svoga biskupovanja u teškom i mučnom položaju.

1) - Smaknuće kralja Aleksandra Karađorđevića

Prigodom svoga službenoga pohoda Francuskoj kralj Aleksandar Karađorđević prispije u Marseille, 9. listopada 1934. Dok se u pratnji francuskog ministra vanjskih poslova Barthou i generala George polagano autom vozio kroz Avenue Canebière, progurao se kroz redove republikanske straže krupan čovjek četrdesetih godina, koji je skočio na podnožak samovoza te ispalio iz samokresa osam hitaca na kralja, Barthoua i Georgea. Kralj je bio smrtonosno ranjen s tri hica i odmah je pao na pod samovoza. Iako su mu u prefekturi, kamo je bio prevezen, odmah priskočili u pomoć liječnici, kralj je u 4,45 s. poslije podne podlegao smrtonosnim ranama. Jedan sat kasnije preminuo je i francuski ministar Louis Barthou, dok je George-u život bio spašen operacijom.

Kad je prevoženo mrtvo kraljevo tijelo u Beograd, zaustavio se dvorski vlak, 14. listopada, u Zagrebu, gdje su se uz ostale ličnosti našli i nadbiskup Bauer i njegov koadjutor Stepinac u




193

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

pratnji izaslanika prvostolnog kaptola, svećenstva i redovničkih zajednica. Budući da nadbiskup Bauer, kojega je pok. kralj Aleksandar veoma poštivao, nije zbog staračke slabosti mogao ići osobno u Beograd na pogrebne svečanosti, poslao je svoga koadjutora Alojzija Stepinca, da ga zastupa na pogrebnoj svečanosti u Beogradu, 18. listopada. Nakon opijela u Beogradu kraljevo je tijelo odvezeno i pokopano u zadužbini Oplenac (158). Kralj Aleksandar je na Bledu, 5. siječnja 1934, napisao svoju oporuku, u kojoj je odredio, da u slučaju, ako nasljednik prijestolja ne bi mogao vršiti kraljevsku vlast, namjesničku vlast vrše: knez Pavle Karađorđević, Radenko Stanković, senator i ministar prosvjete, i dr. Ivo Perović, ban Savske banovine.

2) - Zagrebački memorandum

Iza kraljeve smrti još se teže osjećalo u zemlji bezakonje i samovoljno nasilje policije i žandarmerije. Zbog toga je zavladalo sveopće osiromašenje i nepamćena gospodarska kriza. Knez Pavle je tražio ljude, koji bi mu pomogli u njegovu teškom i odgovornom položaju. Jednom zgodom je o tome razgovarao i s poznatim hrvatskim umjetnikom Ivanom Meštrovićem, koji mu je odgovorio, da se ne bavi politikom, ali mu je otvoreno kazao, kako je već skrajnje vrijeme, da se mijenjaju načini i utre put konačnome sporazumu s Hrvatima, jer je to uvjet za opstanak države. Knez se složio s tim mišljenjem, ali je isticao bojazan, da će se Srbi oduprijeti temeljitim izmjenama, pa će morati postupati polako, iako je stanje iziskivalo, da se postupa brzo. Meštrović mu je spomenuo, kako jedna veća skupina intelektualaca Hrvata namjerava zajedno s intelektualcima Srbima dobre volje podnijeti kraljevskom namjesništvu, a u prvome redu njemu, memorandum o nutarnjim državnim pitanjima. Knez je izjavio, da će memorandum rado primiti i proučiti, ali je Meštrovića upozorio da nikako ne spominje, da on o tome nešto zna, jer da živi u sredini, koja mu otvara pisma, kao što su to činili i pokojnom Aleksandru.

Vrativši se Meštrović iz Beograda u Zagreb s prijateljima je izradio memorandum. U njemu su naglasili, da je većina naroda za državu, ali protiv tadašnjeg uređenja države. Prosvje-

(158) Smrt njegova veličanstva kralja Aleksandra, u KL 85 (1934) 501; Kraljeva oporuka, n. mj. 503; Žalobni put i pogreb mrtvoga kralja, n. mj. 517.


194

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

dovali su protiv bezakonja u zemlji. Pravda treba da se kroji svima na jednak način. Prosvjedovali su i protiv cenzure i protiv sprječavanja slobodnoga političkog organiziranja građana. Tražili su, da dr. Vlatko Maček bude pušten na slobodu te da se proglasi amnestija sviju političkih krivaca, i da se izbori održe s tajnim glasovanjem.

Kad je memorandum, u studenom godine 1934, bio dovršen, pročitali su ga pred malo širim krugom i zaključili da ga potpišu njih tridesetosmorica i da se pošalje u Beograd. Svjesni svoje rodoljubne dužnosti i u želji, da se nešto pridonese zajedničkom dobru i da se narod oslobodi od nasilja diktature, memorandum su među prvima potpisali nadbiskup dr. Antun Bauer i njegov koadjutor dr. Alojzije Stepinac, zatim Ivan Meštrović i redom ostali, među kojima su bili i ban Tomljenović, profesor Ferdo Šišić i dr. Milan Rojc. Ivan Meštrović i dr. Ćurčin pošli su u Beograd da sakupe potpise Srba, za koje su znali i nadali se, da će to učiniti. No, potpisali su samo oni oko «Srpskoga kluba», koji su osim toga popratnim riječima pozdravili memorandum. U Beogradu su vođeni razgovori o tome, da bi se centralistički ustav zamijenio federalističkim i da bi se zemlja podijelila na federativne jedinice na bazi njihovih povijesnih i etničkih granica (159).

Dr. Albert Bazala, predsjednik Akademije znanosti i umjetnosti, i dr. Ivo Tartaglia, bivši ban Primorske banovine, imali su uručiti knezu Pavlu memorandum. Čekali su tri dana na audijenciju. Četvrti dan im je odgovoreno, da će ih primiti ministar dvora Antić, koji ih je doista i primio, ali vrlo hladno, ne ponudivši im ni da sjednu nego im je počeo dijeliti ukor kao nezrelim dječacima.

Slijedećih dana je otvorena strahovita paljba u režimskim novinama u Beogradu i u provinciji, kako na sâm memorandum, tako i na njegove potpisnike. Davani su poticaji čak i na tvorne napadaje, a jedan je predsjednik suda, na nekoj «patriotskoj» skupštini javno rekao, da ih sve treba pozatvarati i izvesti pred sud. I sam se knez Pavle preplašio. Njemu se u Beogradu predbacivalo, da je on naručio taj memorandum, a časnici su mu se kroz prozor prijetili i dobacivali mu najpogrdnije riječi (160). U Zagrebu su zbog toga memoranduma na sveučilištu priređene demonstracije, te je neka klika studenata

(159) J. KLJAKOVIĆ, U suvremenom kaosu.

(160) Meštrović 278 sl.


195

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

tražila čak i odstup rektora dr. Stipetića, jer je i on potpisao memorandum (161).

3) - Svibanjski izbori g. 1935

Za 5. svibnja bili su raspisani izbori za Narodnu skupštinu. Da bi zadržao svoj kler na području duhovnog posla, nadbiskup je Bauer, 12. veljače 1935, izjavio, da neće nijednom aktivnom svećeniku dopustiti, da bude biran na bilo kojoj listi (162). Glasovanje na takvim izborima je obveza domovinske ljubavi, koju nalaže savjest. Izbornici su uglavnom bili stavljeni pred odluku, da glasuju ili za vladinu ili za protivnu listu «Udružene opozicije», koju je u to vrijeme vodio dr. Vlatko Maček. Glasovanje za U.O. značilo je ovaj put izraziti nepovjerenje i nezadovoljstvo s dosadašnjim postupkom u državnoj upravi. Vlada je sa svoje strane načinila velik pritisak, da se glasuje za njezinu listu. Ban je dao činovnicima do znanja, da glasuju rano u jutro prije 8 s., navodno zato da bi se s ovim ranim glasovima za vladu stvorila prema njoj veća naklonost. Tih dana su i zrakoplovi bacali mnoštvo letaka, kojima se pravila promidžba za Jevtića, tj. za vladinu listu. Mnogi izbornici nisu mogli slobodno izraziti svoj politički stav, jer se u mnogim mjestima provodio teror, a s druge strane su mnogi, osobito činovnici, odlučili glasovati za vladinu listu iz straha, da prije reda ne budu bačeni u penziju, ili da ne budu premješteni i na druge načine ugnjetavani. Osim toga U.O. nije imala potpunu slobodu s obzirom na održavanje izbornih skupština. Dok nije bila predana opoziciona kandidatska lista na odobrenje, opozicija u štampi nije smjela ni pisnuti. U novinama se nije smjelo javiti ni to, da li opozicija ide na izbore. S vladine se pak strane neprestano prigovaralo, da opozicija neće da iznese svoj program.

I prigodom ovih izbora je došlo do pobuna među seljacima. Tako se pobuniše u Šestinama, jer je zagrebačka policija uhitila čuvara liste dr. Mačeka. Isto se dogodilo u Gospiću. Dan iza izbora novine su donijele ishod glasovanja, no iz Zagreba, zagrebačkoga kotara i iz Dalmacije, gdje je sigurno većina izbornika glasovala za opoziciju, nije bilo vijesti. Nije se smjelo znati, kako je jaka opozicija. Vijesti su donesene samo iz onih krajeva, gdje je vladina lista dobila većinu glasova. Tek 7. svibnja na-

(161) DnevBauer VIII, 1. XII. 1934.

(162) Okružnica od 12. II. 1935, u KL 86 (1935) 78.


196

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

večer su počele novine donositi konačne rezultate, prema kojima je vladina lista dobila apsolutnu većinu od 62,6%, a lista dr. Vlatka Mačeka 34,4%. Mnogi su sumnjali u točnost tih rezultata i govorilo se, da su ih patvorili državni organi.

4) - Memorandum nadbiskupa Bauera

Nakon izbora stizale su nadbiskupu Baueru s mnogih strana obavijesti o zulumima i zločinima, koje su žandari počinili prigodom izbora. Došle su pritužbe iz Kravarskoga, Šemice, Đurđevca, Male Erpenje, Zaboka, Vojnoga Križa, Sesveta, Bizovca, Adolfovca, Kravica, Laslova, Korođa, Vida blizu Metkovića, Hreljina, Dubašnice, Krka, Raba, Rašćana kraj Imotskoga, kao i o postupku s dr. Franom Biničkim itd. U tim se pritužbama govori o ubojstvima, zatvaranju, zlostavljanju i linčovanju naših seljaka, o jednakim postupcima i prema svećenicima.

Ovo tlačenje naroda i svećenstva, divljačka zlostavljanja i zločini potakli su nadbiskupa Bauera, da odrješito prosvjeduje. On kao natpastir najveće nadbiskupije u Jugoslaviji i kao metropolita četiriju biskupija, usprkos svojoj visokoj starosti i staračkim slabostima otputovao je 24. svibnja u Beograd u pratnji križevačkog vladike dr. Dionizija Njaradija, gdje ga je slijedećeg dana knez Pavle primio u audijenciju. Nadbiskup je knezu Pavlu predao oštar prosvjed protiv spomenutih samovoljnih nasilja organa vlasti. Jednak je prosvjed predao i ministru vojske Petru Živkoviću. U tome prosvjedu nabraja zločine, što su ih počinili žandari u gore spomenutim mjestima, te pita: Čemu ta ubojstva? Čemu ta zatvaranja i linčovanje? I to u masi? Ako je tko kriv, neka mu se sudi po zakonu! Zar se kani pobiti čitav jedan narod? Nadbiskup naglasuje, kako takav postupak stoji u opreci s moralom i označuje ga kao progonstvo i divljaštvo. Kada se 28. svibnja vratio u Zagreb, zahvalio mu se za taj odvažni korak dr. Torbar, predstavnik dr. Vlatka Mačeka.

Francuski politički pisac Ernest Pezet, na svom pohodu Jugoslavije, godine 1935, svratio se i u Zagreb da posjeti svoje prijatelje Trumbića i Mačeka. Tom je zgodom zatražio audijenciju i kod nadbiskupa koadjutora, koji ga je zadržao u duljem razgovoru i na ručku. Vrativši se u hotel, pisac je zabilježio taj razgovor. Objavio ga je u Parizu godine 1959.

Razgovor pokazuje, u kakvu je stanju živio Hrvatski Narod u kraljevskoj Jugoslaviji. On opisuje na slijedeći način (163):

(163) DnevBauer VIII, 2. V. 1935. - E. PEZET, Stepinac - Tito.


197

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

«Monsignor mi je pokazao bič, koji je čuvao u malom spremištu, koje on zove 'muzej užasa'. Bič je bio načinjen iz pletenih žica sa željeznim klincima. Pritom mi reče:

'U sto godina pod Austro-Ugarskom nije proliveno toliko krvi, koliko su je prolili srpski žandari u Jugoslaviji. Najmanji povod dostatan je da podivljaju. U jednom od mojih zadnjih pohoda nadbiskupiji bila su dvojica mrtva u jednoj svađi, koju su izazvali žandari. Zbog memoranduma nadbiskupa Bauera, kojeg je upravio Stojadinovićevoj vladi, stigla su mnoga prijeteća pisma meni i mnogim drugim svećenicima. U Taborskom bila su četvorica ubijena. Nasilja pak i izazivanja su nebrojena. Dobra volja Stojadinovića i Korošca je izvan sumnje, ali oni su okruženi vojskom i žandarmerijom. Šef me je javne sigurnosti obavijestio da je nemoćan prema žandarima. Isto je izjavio i njegov zamjenik. Nijedan svećenik nije siguran za svoj život. Ne prođe mnogo dana, da koji od njih ne zatraži, da se stavi pod moju zaštitu. Predbacuju nam hrvatsku zastavu. Ni biskupi ni svećenici nisu to tražili, ali je traži Hrvatski Narod, koji u njoj vidi simbol podjarmljene slobode. Austro-Ugarska ju je dopuštala. Pod hrvatskom zastavom bilo je dosta 700 žandara za održavanje javnog reda u Hrvatskoj, dok ih danas ima 6 do 7.000. Razglasuje se da je sve to protiv komunističkog upliva, ali ovaj je danas u Hrvatskoj nemoguć.

Moje pastirske pohode smatraju političkom agitacijom. Pa što mogu? Zagrebačka nadbiskupija je vanredno prostrana. Broji danas oko 1,700.000 stanovnika. Dužnost mi je ići na pastirske pohode. Njih to vrijeđa i smatraju to političkim činom. Što se tiče g. Mačeka, nastojim, da se ne sastanemo. Izbjegavam sastanak da sačuvam svoju neovisnost. Na dan izbora napustio sam Zagreb.

Obavijestio sam kneza Pavla. On mi je rekao, da imam pravo, ali da ni on ne može stvarno ništa.

Živimo pod sumnjičavim režimom. Posvuda su prijavljivanja. Srpski režim nastavlja turski način vladavine.

Neki žandarski narednik htio je podmititi jednu ženu da donese jedan zamot u nadbiskupski dvor. Bila je to bomba. Rekao joj je da će biti bogata, ako to učini. Ovaj je zapisnik bio uključen u kasnijoj raspravi i suočenju osoba u ovoj drami, koja je hvala Bogu propala'».

Na koncu razgovora nadbiskup koadjutor pokaže Pezetu fotografiju, nad kojom se je zaprepastio. Nije mogao vjerovati, da je istinita. No nadbiskup mu pokaže izvornik, iz kojega se


198

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

vidjelo, kako je jedna hrvatska obitelj morala platiti metke, kojima su srpski žandari ustrijeljili oca obitelji, čija je pogrješka bila u tome, što nije pravilno stavio poštanske markice.

5) - Konkordat

Kakvo je ozračje bilo tih dana u kraljevini Jugoslaviji, najbolje će se shvatiti iz povijesnog prikaza borbe protiv konkordata između Sv. stolice i kraljevine Jugoslavije.

U političkim borbama između Hrvata i Srba odrazila se golema razlika između velikosrpskih težnja i pravoslavlja s kojim se poistovjećuje duša srpskog naroda, i većeg dijela Hrvatskog Naroda.

Pravoslavna je Crkva u kraljevini Jugoslaviji uživala velike povlastice. Država je podupirala njezino širenje, izgradila veličanstvenu patrijaršiju u Beogradu i podigla pravoslavne crkve u Hrvatskoj i Sloveniji. Agrarna reforma nije ju tako teško pogodila kao katoličku Crkvu i druge vjerske zajednice. Odnos između nje i države bio je uređen državnim zakonom već godine 1929 i statutom iz godine 1931. Iste godine uredila je država svoj odnos i prema islamu, a nešto kasnije i prema protestantima i židovima.

Iako je prema državnoj statistici od godine 1931 u Jugoslaviji bilo 5,200.000 katolika, država ipak nije sredila pravni odnos prema katoličkoj Crkvi, pa su za nju važila još uvijek četiri međunarodna ugovora sa Sv. stolicom: srpski konkordat od 24. lipnja 1914, koji je važio za Srbiju i Makedoniju, crnogorski konkordat od 18. kolovoza 1886 za Crnu Goru, austrijski konkordat od 18. kolovoza 1886 za Hrvatsku i Slavoniju, bosansko-hercegovačka konvencija konkordata od 8. lipnja 1881 za Bosnu i Hercegovinu. U Sloveniji i Dalmaciji važio je austrijski državni zakon donesen poslije konkordata, a u Vojvodini je bio na snazi mađarski zakon.

Komisija za proučavanje pitanja o jedinstvenom konkordatu, koja je ustanovljena u Beogradu 9. kolovoza 1922, održala je od 21. kolovoza do 21. listopada iste godine 22 sjednice i zauzela načelni stav, da je najbolje urediti pravni položaj katoličke Crkve u Jugoslaviji konkordatom. Po želji kralja Aleksandra započeli su u lipnju 1925 pregovori o konkordatu u Rimu. Sv. stolicu je zastupao mgr. Borgongini Duca, a jugoslavensku vladu dr. Voja Janjić, dr. Mihajlo Lanović i mgr. Nikola Moscatello. Sav je rad zapeo na pitanju Zavoda Sv. Jeronima u


199

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

Rimu, nakon čega je Stjepan Radić izjavio, da konkordat nije potreban. Novi režim, imenovan 8. siječnja 1929, predložio je, 4. ožujka 1931, drugi nacrt.

Kad je iskustvo pokazalo, da se sporazumijevanjem pomoću diplomatskih nota posao oteže u beskonačnost, kralj Aleksandar je osobno zahvatio u to pitanje i tako je u kolovozu 1934 bilo sređenje teksta skoro dovršeno velikom zaslugom mgr. Nikole Moscatello, savjetnika jugoslavenskog poslanstva pri Sv. stolici. Predsjednik ministarskog savjeta Bogoljub Jevtić, pošto je unio u tekst nekoliko manjih preinaka, koje je Sv. stolica prihvatila, u veljači 1935 izjavio se spremnim doći u Rim, da osobno potpiše konkordat. Dne 18. travnja 1935 odgovorila je Sv. stolica, da se bez daljnjega može prijeći na potpisivanje (164).

Međutim pade Jevtićeva vlada. Potpisivanje je izvršeno, 25. srpnja 1935, u Vatikanu u 11,30 s. Konkordat je potpisao u ime pape Pija XI njegov državni tajnik kardinal Eugen Pacelli, a u ime kralja Petra II ministar pravde dr. Ljudevit Auer.

Konkordat je međutim morala odobriti Skupština i Senat u Beogradu. Sada je nastala ogorčena borba protiv konkordata sa strane Pravoslavnog arhijerejskog sabora u Beogradu, koji se, 13. rujna iste godine, obratio na ministra predsjednika Milana Stojadinovića sa zahtjevom, da konkordat u obliku, u kojemu je sastavljen, ne bude odobren, jer da je u Srbiji i Crnoj Gori službena vjera pravoslavlje, a ne postoji razlog, da se od toga odstupa.

Prigodom čestitanja klera nadbiskupu Baueru za Novu godinu 1936 biskup Salis-Seewis se dotaknuo i pitanja konkordata, koji je bio u srpnju potpisan. Na što je nadbiskup Bauer odgovorio slijedeće (165):

«Dobro je predgovornik (biskup Salis) spomenuo i zaključak konkordata između Sv. stolice i kraljevine Jugoslavije. Na tom djelu mnogo je radio pokojni kralj Aleksandar. Mi željno čekamo, da se taj konkordat konačno prihvati, jer će Crkva njime dobiti svoj pravni položaj u državi i znat će, što joj je osigurano i garantirano. Tim će, nadam se, prestati mnoge trzavice i neprilike. Zato vjerujemo, da će u prvim sjednicama Skupštine konkordat biti prihvaćen... On je velika potreba i stoga, što sve druge vjeroispovijesti imadu već uređene svoje pravne odnose s državom, jedino još katolička Crkva to nema, iako se

(164) Potpisan konkordat između Sv. stolice i kraljevine Jugoslavije, u KL 86 (1935) 377 sl.

(165) DnevBauer IX, 31. XII. 1935.


200

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

na tome mnogo radilo i vijećalo. Osim toga prihvaćanje konkordata bit će korak u pravcu, koji ističu sve stranke, da dođe do smirenja i konsolidacije prilika».

Ove je riječi državni tužilac izbacio i nisu mogle biti objelodanjene u tisku.

Dne 27. ožujka 1936 dr. Voja Janjić je u Skupštini vrlo oštro napao konkordat. Iako je dr. Milan Stojadinović izjavio, da temeljno načelo konkordata, koje sve postojeće vjeroispovijesti u Jugoslaviji priznaje ravnopravnima, ne mijenja položaj pravoslavlja u državi, i da država mora voditi računa o 5,000.000 katolika, raspravljanje se sve više zaoštravalo. Borba se vodila u javnosti i za javnost letcima, brošurama, govorima. Radi toga se otezalo s odobrenjem u Skupštini.

Dne 5. studenoga kraljevski namjesnici konačno izdadoše ukaz, kojim ovlašćuju predsjednika vlade, da konkordat iznese pred Skupštinu. Zbog otpora i agitacije sa strane pravoslavne hijerarhije glavna rasprava u Skupštini se i dalje odgađala.

Na Badnjak iste godine donio je Jutarnji list izjavu nadbiskupa-koadjutora o važnosti konkordata za državu i Crkvu i praktičnu njegovu korist, jer se njime uklanjaju mnoge nesuglasice između države i Crkve, a sporovi, koji su možda nastali, na taj se način uklanjaju. Ističe glavna načela, prema kojima se imade urediti odnos Crkve i države.

Nadbiskup Bauer je prigodom čestitanja klera za Novu godinu 1937 dao slijedeću izjavu (166):

 

«Žao mi je, što ne mogu propustiti ovu zgodu, a da ne spomenem jedan žalosni dogođaj. Konkordat između Sv. stolice i kraljevine Jugoslavije na kome se radilo i raspravljalo od 1922 godine, napokon je potpisan 25. srpnja 1935, a ponajviše nastojanjem njegova veličanstva blagopokojnoga kralja Aleksandra, koji je i meni svakom zgodom govorio, kako je potrebno, da se konkordatom odredi pravno stanje katoličke Crkve u Jugoslaviji. Sada, kada je objavljeno, da će konkordat biti predložen na ratifikaciju u Skupštini i Senatu, ustadoše pravoslavni preosvešteni episkopi, te zauzeše neprijateljski stav protiv ratifikacije konkordata. Ovo nas katolike vrijeđa i jako boli. Boli to

(166) N. dj., Silvestrovo 1936. - Nekako u ovo vrijeme Stepinac je nakon zrelog razmišljanja, molitve i savjeta s apostolskim nuncijem, posjetio srpskog patrijarha i zamolio ga za pomirljiv postupak u stvari konkordata, da bi se ublažila napetost između pravoslavaca i katolika. Bilo je bezuspješno. Priopćio kardinal Bertoli, koji je bio g. 1932-1938 tajnik nuncijature u Beogradu.


201

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

više, što u konkordatu nema ni sjenke kakva neprijateljstva protiv pravoslavne Crkve. Katolička Crkva nema ništa protiv toga, da i pravoslavna Crkva dobije sve ono, čega možda nema, a konkordat zajamčuje katoličkoj Crkvi. Boli nas to jače, što ovaj neprijateljski stav tako odličnog tijela, kao što je episkopat, slabo pristaje uz opće želje svih poštovanih Srba, Hrvata i Slovenaca, da se naše unutrašnje prilike na zadovoljstvo svih što prije srede. Stav pravoslavnog episkopata može izazvati samo nepoželjnu vjersku borbu, koju narodi iz katoličke Crkve nikako ne žele».

I ove je riječi iz nadbiskupova govora državni odvjetnik zaplijenio te nisu mogle biti objelodanjene.

Napokon, 19. srpnja 1937 počela je u Skupštini rasprava o konkordatu, koja je bila vrlo burna. Zbog uzbuđene javnosti vlada nije dala ulaznice za Skupštinu ni katoličkim ni pravoslavnim svećenicima i zabranila je sve političke sastanke do 1. kolovoza. Zabranila je i crkvenu «litiju» (procesiju) za bolesnoga srpskog patrijarha Varnavu. No, već 19. srpnja prigodom «molepstvija» za patrijarha pali su poklici: «Živio Voja Janjić! Dolje konkordat! Živio patrijarha!»

Pravoslavni kler nije mario za zabranu vlade. Procesija je naglo krenula iz saborne crkve. Policiji je uspjelo da zaustavi vjernike. Propustila je samo pravoslavni kler u obredničkom odijelu. No, drugi kordon policije zapriječi i kleru pristup na glavnu ulicu. Budući da je kler htio na svaki način probiti policijski kordon, nastane gužva, u kojoj ostanu lako ranjeni šabački vladika Simeon i Voja Janjić (167).

Usprkos te ulične demonstracije protiv konkordata zastupnici su ga, 23. srpnja, u Skupštini izglasali sa 166 glasova protiv 128. Stojadinović je u svojem govoru naglasio važnost konkordata i natuknuvši ulični dogođaj i prijetnje pravoslavne hijerarhije pohvalio je neustrašivo držanje poslanika, riječima: «Borbu, koju mno izdržali, nismo htjeli, bila nam je nametnuta».

Ipak je tom zgodom izjavio, da konkordat neće biti u tekućoj parlamentarnoj sezoni predložen Senatu.

Pravoslavci su izazvali nemire i u Sarajevu, Kragujevcu, Šapcu, Čačku. U beogradskoj sabornoj crkvi kao i u ostalim pravoslavnim crkvama po kraljevini bila je pročitana, 8. kolovoza, rezolucija Sv. sinoda, prema kojoj svi, koji su glasovali za kon-

(167) Oko ratifikacije konkordata, prema «Samoupravi», u KL 88 (1937) 341; Konkordat pred narodnom Skupštinom, u KL 88 (1937) 365 sl. i 379 sl.; Arhijerejski sabor o konkordatu, u KL 88 (1937) 375 sl.


202

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

kordat u Skupštini, bivaju lišeni vjerskih povlastica i izopćeni. Među njima bila su devetorica članova vlade s Milanom Stojadinovićem na čelu i stotina zastupnika. Vjernicima je bilo zabranjeno izopćene primati u kuću (168).

Dne 19. listopada iste godine zakonski je nacrt o konkordatu u Senatu na posljednjoj sjednici odbačen. Kad je Stojadinović izjavio, da neće više iznositi konkordat pred Senat i kad je arhijerejima dao zadovoljštinu, on i ostali zastupnici bili su odriješeni od izopćenja.

6) - Stav katoličke Crkve

Katolički su biskupi održali u Zagrebu svoju konferenciju, 22.-28. listopada 1937, s koje su izdali saopćenje, da im čast ne dopušta odgovarati na ulične ispade, koji su se očitovali u posljednje vrijeme protiv odobrenja konkordata, a isto tako neće odgovarati ni na neiskrenost devetnaestgodišnjeg uvjeravanja o ravnopravnosti katoličke Crkve. Znat će međutim, u svakom slučaju braniti prava katoličke Crkve i prava njezinih šest milijuna vjernika u ovoj državi (169).

I Sv. Otac Pijo XI bolnim se riječima u konzistoriju, 16. prosinca iste godine, osvrnuo na odbijanje konkordata. Tom je zgodom kazao, da će doći vrijeme, iako bi volio, da ne dođe, kada će mnogi oplakivati, što nisu širokogrudno, plemenito i velikodušno prihvatili tako veliko dobro, koje je Kristov namjesnik nudio njihovoj državi, i to ne samo na korist Crkve i vjere, nego i na društvenu i političku dobrobit, koliko god je daleko od njega, da svojom stvari i svojim djelom prelazi na političko polje (170).

Kad je Sv. stolica saznala, 5. veljače 1938, za povjerljive izjave Milana Stojadinovića i Antona Korošca, da se konkordat neće više iznositi pred Senat (171), jednom predstavkom («Aide-

(168) La Civiltà Cattolica 88 (1937) vol. III 373.

(169) Saopćenje s biskupskih konferencija, održanih u Zagrebu od 22-28. listopada 1937, u KL 88 (1937) 521.

(170) Prigodom konzistorija, u kojem je mgr. Hermenegildo Pellegrinetti bio promaknut na kardinalat, Pijo XI je rekao: «Verrà un giorno nel quale non saranno poche le anime che deploreranno di non avere largamente, generosamente, operosamente accolto un bene così grande come quello che il Vicario di Gesù Cristo offriva al loro Paese, e non soltanto per la compagine ecclesiastica, religiosa della nazione, ma anche per la sua compagine sociale e politica, per quanto decisamente aborrente Egli fosse, da fare cosa sua e opera sua la politica», u L'Osservatore romano, 17. XII. 1937, br. 293.

(171) Konkordat ne dolazi pred senat, u KL 88 (1937) 507; Poslije povlačenja konkordata, n. mj. 519; Oko konkordata, u KL 89 (1938) 46.


203

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

Mémoire») prosvjedovala je protiv postupka jugoslavenske vlade i podsjetila je na potpis stavljen na svečanom spisu od 25. srpnja 1935 kao i na obvezu, koja odatle slijedi, i na neotuđivo pravo katolika u Jugoslaviji, da ne budu stavljeni u podređen položaj i u iznimno stanje prema drugim vjeroispovijestima u Jugoslaviji (172).

Mnogi su odlični katolici laici po Hrvatskoj htjeli prirediti prosvjedne skupštine i zamolili su nadbiskupa Stepinca, koji je u međuvremenu (7. prosinca 1937) postao nadbiskup ordinarij, da im dopusti održavanje takvih prosvjednih skupština. On je bio mišljenja, da od toga ne bi bilo koristi, te je 17. veljače 1938 izdao slijedeću izjavu (173):

 

«Povodom posljednih dogođaja u vezi s konkordatom, koji su javnosti dobro poznati, zamolili su me odlični katolici, da im dopustim održavanje prosvjednih skupština, na kojima bi cijelo pitanje konkordata bilo stavljeno u pravo svjetlo.

Ja razumijem njihovo nezadovoljstvo, nagomilano tijekom posljednih dvadeset godina, u kojima je katolička Crkva u kraljevini Jugoslaviji morala podnijeti mnoge neprilike. Znam i to, da bi na tim prosvjednim skupštinama hrvatski katolici svi kao jedan zasvjedočili još jače svoju ljubav i potpunu privrženost katoličkoj Crkvi i njezinu vrhovnom poglavaru Sv. Ocu. Ali ja ipak ne želim, da se te prosvjedne skupštine održavaju. Cijelom je naime svijetu jasno, na čijoj strani leži krivnja, što je došlo do nezapamćenih huškanja protiv katoličke Crkve i konkordata. Kraj toga je već i cjelokupni episkopat rekao prigodom posljednjeg zasjedanja biskupskih konferencija, što misli o ravnopravnosti katolika u kraljevini Jugoslaviji i o kampanji protiv konkordata. Zato držim, da nije vrijeme za prosvjedne skupštine.

Zahvaljujući svim vjernicima za izraze ljubavi i revnosti za povrijeđena prava Crkve te opravdane ogorčenosti protiv onih, koji ih gaze, molim ih, da uvijek budu u svim pitanjima, koja se tiču Crkve, povezani sa svojim crkvenim poglavarima duhom molitve i discipline. Tada se nećemo trebati plašiti nikakva huškanja, laži i mržnje, koja se dižu protiv katoličke Crkve. Tako

(172) Il concordato jugoslavo, u L'Osservatore romano, 19. II. 1938; - Sv. stolica i konkordat, u KL 89 (1938) 85 sl.

(173) Izjava zagrebačkog nadbiskupa preuzv. g. dra A. Stepinca u vezi s konkordatom, u KL 89 (1938) 73.


204

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

spremni izvojevat ćemo konačnu slobodu i ravnopravnost katoličke Crkve u Jugoslaviji.

Dr. Alojzije Stepinac

nadbiskup zagrebački».

U mjesecu svibnju iste godine biskupska je konferencija u Zagrebu pod predsjedanjem nadbiskupa Stepinca izdala posebno objašnjenje za svećenstvo, a posebno za vjernike, tiskano na posebnom listu.

U objašnjenju namijenjenu svećenstvu, koje je kraće, žale se biskupi, što su se pripadnici srpsko-pravoslavne Crkve i njihovi narodni vođe izjasnili protiv konkordata i kampanjom protiv njega izazvali nova teška trvenja u međuvjerskim odnosima. Odlučno prosvjeduju protiv držanja kraljevske vlade u pitanju konkordata, koja je najprije javno i svečano priznala konkordat, a kasnije ga na nedosljedan način odbacila, čime je povrijedila ustavom zajamčeno načelo ravnopravnosti svih u državi zakonom priznatih vjera. Prosvjeduju, što je otklanjanjem odobrenja konkordata katolička Crkva ostala bez konačnoga pravnog priznanja svoga položaja, svoga djelokruga i misije, svoje veze sa Sv. stolicom i što je stavljena u podređen položaj prema drugim vjeroispovijestima. Prosvjeduju, što je kraljevska vlada dopustila srpsko-pravoslavnoj Crkvi, da mjerodavno odlučuje o sudbini i pravima katoličke Crkve, da se gradi pravim tumačem državne i narodne misli i da se miješa u političku upravu zemlje; što je kraljevska vlada unaprijed poistovjetila državne probitke s probitcima srpskog pravoslavlja i udovoljila začetnicima borbe protiv konkordata; što je na nezgodan način povrijedila auktoritet Sv. stolice, skidajući protiv svih diplomatskih običaja konkordat s dnevnog reda, koji je već bio potpisan, a da o tome nije obavijestila Sv. stolicu kao drugog diplomatskog ugovornika. Biskupi napose žale što je jedan ministar, katolički svećenik (Anton Korošec), dao izjavu da se konkordat neće više iznositi pred Senat. Biskupi se posve ograđuju od tvrdnje, da je sastavak konkordata dirao bilo u kojem pogledu u suverenitet države ili vrijeđao načelo vjerske ravnopravnosti. Konačno postavljaju odlučan i hitan zahtjev, da se odnosi države i katoličke Crkve srede na način, koji je za katoličku Crkvu prihvatljiv, tj. međusobnim sporazumom između kraljevske vlade i Sv. stolice, odnosno episkopata, po odobrenju Sv. stolice, a na temelju ravnopravnosti u državi.

Za vjernike su biskupi s iste konferencije izdali, 4. svibnja, zajedničku poslanicu. Razlozi poslanici su postupak kraljevske


205

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

vlade, koja je otklonila konkordat i time teško povrijedila vrhovnog poglavara katoličke Crkve, a vjernike ostavila i dalje bez uređena pravnog položaja.

Da u vjernicima ožive svijest dužnosti s obzirom na čuvanje prava, koja im pripadaju po naravnom i po Božjem zakonu, te da bi vjerno stajali uz svoje biskupe i Sv. Oca pred predstavnicima državne vlasti, iznijeli su letimičan pregled nepravdi, poteškoća i borba, što ih je katolička Crkva u Jugoslaviji morala podnositi kroz dvadeset godina.

Prvo i najvažnije područje, na kojem su Crkvu nepravedno pogodili predstavnici vlade, jest školstvo i odgoj mladeži. Vlada je, naime, donijela tako nepravedne zakone, da je prema njima onemogućeno daljnje širenje naših vjerskih škola. A škole, koje postoje, imadu se boriti s golemim poteškoćama i trajno su u pogibelji, da budu dokinute. Budući da su te škole među prvima i najboljima u državi, pravi razlog takva postupka je samo neprijateljstvo ili mržnja na ono, što je katoličko. Kao primjer biskupi su naveli učiteljsku školu sestara milosrdnica u Zagrebu, iz koje je proizašlo preko 4.000 vrsnih učiteljica. Slične nevolje trpe i druge učiteljske škole naših redovnica u državi. Broj učenica u tim školama vlada ograničuje i njihove apsolventice zapostavlja.

Na škole s isključivo ili pretežno katoličkom djecom vlada postavlja učitelje svih mogućih vjeroispovijesti. Budući da škola ima ne samo obrazovnu nego i odgojnu zadaću, time se katoličkoj Crkvi i katoličkim roditeljima nanosi teška nepravda, jer se odgoj njihove djece ondje, gdje je gotovo sva mladež katolička, povjerava i nekatoličkim učiteljima.

Golema se povreda nanosi katoličkoj Crkvi i njezinu naučavanju i time, što se u školama upotrebljavaju knjige, koje na području prirodnih znanosti iznose kao utvrđene činjenice labave pretpostavke, koje su ozbiljni učenjaci već davno napustili, a sve samo zato, da bi se pokolebalo kršćansko naziranje mladeži s obzirom na stvaranje čovjeka, njegove duše i cijeloga svijeta. Na području povijesti se iznose pred mladež lažne tvrdnje o katoličkoj Crkvi, a povijesni se dogođaji prikazuju često u posve neistinitoj slici. Sve to s očitim ciljem, da se iz duše katoličke omladine istisne katoličko osvjedočenje i poštovanje prema katoličkoj Crkvi.

Katolička se Crkva morala napose boriti na području školstva za vjeronaučnu obuku. Htjelo se u srednjim školama vjeronauk ili posve ukinuti ili uvelike ograničiti. Iz naučničkih


206

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

škola, koje se danas zovu «škole učenika u privredi», bio je vjeronauk odstranjen, makar se na području Hrvatske i Slavonije uvijek predavao. Ponovno je uveden samo nakon najodlučnijeg istupa cjelokupnog katoličkog episkopata.

Vlada je pravila velike poteškoće s obzirom na imenovanje novih kateheta i vršenje njihovih dužnosti. Gdjekada ostaju mjesta godinama nepopunjena, iako je mladež u pojedinim školama u golemom broju katolička.

Drugo područje, na kojemu je katolička Crkva bila pritisnuta, jest sloboda katoličkog udruženog života. Katolička Crkva ima neotuđivu dužnost i pravo, da svuda, pa i u školi, nadzire sav odgoj djece, a isto tako joj pripada pravo, da svrsta katoličku omladinu u društva katoličke akcije, kojoj je cilj kršćanska pouka i odgoj. Predstavnici državne vlasti su htjeli što više ograničiti odgojna prava Crkve, prisvajajući sebi monopol odgoja, što se protivi ne samo objavljenom nego i naravnom Božjem zakonu. Državna je vlast neprestano presizala u to crkveno područje, jer je s jedne strane ukidala i školska i izvanškolska udruženja katoličke omladine, a s druge je strane naročito školska omladina bila na razne načine prisiljavana, da stupa u ona udruženja, iza kojih su stajale školske vlasti, a koje su po svojoj ideologiji i praktičnom radu bile posvema protivne katoličkom uvjerenju omladine.

Vlada je nanijela daljnju veliku povredu prava katoličke Crkve i u materijalnom pogledu. Crkveni je imetak imao naročito da služi duhovnim potrebama vjernika. I Crkva je doista sredstvima od svojih dobara ne samo namirivala potrebe klera i omogućivala razvoj i uzdržavanje svojih ustanova, nego je i školovala na tisuće darovite, siromašne, naročito seljačke djece, a zgrade su služile narodnoj prosvjeti. Mnogi su daroviti mladići, posvetivši se ili svećeničkom ili kojem svjetovnom staležu, postali ponos naroda, iz kojega su nikli, a njihove sposobnosti bi ostale neiskorištene, da ih nije pronašla, pridigla i odgojila katolička Crkva. Taj je rad Crkve posvema onemogućen, jer joj je oduzet velik dio njezina imetka tako, da joj nedostaju sredstva ni za najnužnije potrebe normalna razvoja. Državna potpora, što je prima Crkva, ne odgovara načelu ravnopravnosti, koja je zajamčena ustavom.

Katolička Crkva je, nadalje, od početka smatrala svojom svetom dužnošću, da se brine za bolesnike. I prve bolnice su se pojavile u krilu i pod zaštitom Crkve. Crkva se time s pravom ponosi. Bolnice, koje su vlasništvo katoličkih redova, primaju bolesnike bez ikakva obzira na vjeru i potpadaju pod nadzor


207

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

državnih organa. One vrlo često dolaze u težak položaj. Iz dana u dan se gomilaju njihova potraživanja, što ih imaju kod države za liječenje povlaštenih bolesnika pa stoga dolaze u nemogućnost, da zadovolje svojim obvezama i da odgovore svom uzvišenom pozivu.

Tešku je nepravdu Crkvi donio zakon, prema kojemu žena državnog činovnika, koja je rastavljena po propisima katoličke Crkve, nema prava na penziju. Do rastave doduše može doći i krivnjom žene, ali često do nje dolazi i muževom krivnjom. Ako je do rastave došlo krivnjom muža, tko će se, prožet načelima pravde i poštenja, moći složiti s time, da zakonita žena s djecom ostane na ulici u bijedi i nevolji, a da takozvana supruga, koja je upropastila i zakonitu ženu i djecu, dobiva penziju? Takvim postupkom ih se sili da prijeđu na pravoslavlje, koje ima povlašten položaj, ili su prisiljene podati se razvratnu životu.

Mnogi su katolici, državni namještenici sviju vrsta, prešli na pravoslavlje, jer su shvatili, da se tako preporučuju ili za bolje namještenje u službi ili za promaknuće.

Biskupi nadalje upozoravaju na druge nepravde, kao što su cenzura ne samo katoličkog novinstva i tiska uopće, nego i poslanica, koje biskupi šalju svojim vjernicima. Postoje škole, u kojima se muška i ženska mladež odgaja neispravno, na moralnu štetu mladeži. Propagiraju se «praznični» tečajevi, ali ne u radne dane, nego načelno u nedjelje i to samo zato, da se muška mladež otuđi Crkvi i vjerskom životu, i da joj se nametnu nazori, koji su protivni katoličkoj vjeri i Crkvi. Državni organi nadalje sustavno popuštaju u pitanju javne golotinje i s njom spojene raskalašenosti u kupalištima i klimatskim mjestima, čime se u narodu ubija vjerskoćudoredni život i osjećaj, a Crkvi se ne daje mogućnost, da zajednički s nadležnim organima vlasti po svojim zastupnicima radi na zaštiti javnog ćudoređa.

 

«Iz ovoga — nastavlja poslanica — što smo rekli, jasno je, da se može opravdano zaključiti, da katolici nisu ravnopravni građani u ovoj državi, kako se to tvrdi i govori. Ali iz svega ovoga, što je spomenuto, očito je i to, da nije obijest nego krvava nužda, kad smo mi zahtijevali, da se uredi položaj katoličke Crkve u Jugoslaviji, i da se prava katolika zajamče zakonom kao što je konkordat.

Međutim, nama se i priznavalo ne jednom, sa sviju strana, da imademo pravo, da se položaj katoličke Crkve uredi. Priznalo


208

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

nam se to i sa strane najviših faktora državne uprave. A eto nedavno smo doživjeli, da su se u uređenje unutarnjih prilika katoličke Crkve upleli oni, na koje to nikako ne spada i da je zbog toga konkordat otklonjen.

Predragi vjernici! Konkordat je proglašen u javnosti. Svi znademo, što je bilo osigurano katoličkoj Crkvi u Jugoslaviji.

1. U državnim školama, gdje su učenici isključivo ili pretežno katoličke vjere, postavljali bi se nastavnici katolici.

2. Školski udžbenici za svjetovne predmete ne bi smjeli sadržavati ništa, što vrijeđa i što je protivno katoličkoj vjeri i katoličkoj Crkvi.

3. Katolici bi mogli osnivati konfesionalne škole svagdje, gdjegod ih imade u zemlji.

4. Za katolike vrijedilo bi bračno pravo naše Crkve, koje se ne bi moglo izigravati.

5. Država bi iz svakogodišnjega budžeta morala pomagati katoličku Crkvu razmjerno prema broju katolika i stvarno dokazanim potrebama.

6. Nadasve bi se zajamčila puna sloboda organizacijama katoličke omladine.

7. Katolička Crkva i svi mi katolici bismo osjećali, da smo u svemu ravnopravni s drugim konfesijama. Utvrdilo bi se puno povjerenje, međusobno poštovanje i građanska snošljivost.

Sve je to oboreno otklanjanjem konkordata.

Ali zato ipak mi ne možemo i ne smijemo dozvoliti, da pri tome ostane!

Katolička Crkva imade svoja neotuđiva prava, koja joj pripadaju po pozitivnom Božjem i naravnom zakonu. Ta se prava u kraljevini Jugoslaviji oslanjaju i na gotovo polovicu čitavog njezina žiteljstva. Svojim životom i djelovanjem ne ruši katolička Crkva nigdje, a najmanje u Jugoslaviji, ničijih prava niti dira u čiju slobodu savjesti. Ali jednako traži i za sebe. Stoga mi katolički biskupi, najodlučnije prosvjedujemo protiv uplitanja samozvanih faktora u uređenje pravnih odnosa katolika u Jugoslaviji. To pravo poričemo i pravoslavnoj Crkvi ponajprije zato, što dira u našu unutarnju slobodu i život, što na pravoslavlje ne spada; nadalje zato, što se katolička Crkva nije miješala u uređenje pravnog odnosa pravoslavne Crkve, te konačno zato, što o kakvim posebnim povlasticama, što bi ih konkordatom primili katolici pred drugim konfesijama, imade najmanje razloga, da govori pravoslavlje, čija je i materijalna egzistencija najjače zaštićena i kome




209

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

je dana i najveća sloboda i najveća zaštita. No, kraj sve ove odvratne ulične borbe protiv konkordata za nas je sve, i vjernike i pastire, još najbolnije to, što je vlada na pritisak onih, koji nemaju nikakva prava da se miješaju u naše prilike, pogazila zadanu riječ, otklonila konkordat i time katolike stavila u položaj građana nižeg reda. Nikad nijesu predstavnici jugoslavenske vlade pokazivali takvih obzira prema katoličkom episkopatu onda, dok se on borio za prava katolika, kakve je sadašnja vlada pokazala pravoslavnim episkopima, dok se oni bore protiv katoličke Crkve.

Predragi vjernici! Koliko god nam je bilo teško, smatrali smo za svoju dužnost da ove stvari iznesemo pred vas i da pred cijelim svijetom kažemo, da se sa sadašnjim stanjem ne možemo nikako zadovoljiti. Mi svečano prosvjedujemo proti uvredama nanesenim vrhovnoj glavi katoličke Crkve, Sv. Ocu. Prosvjedujemo i zgražamo se nad bezprimjernim pokušajem, da se u naše unutarnje prilike mijeŠaju oni, na koje to ne spada. Prosvjedujemo konačno protiv uvredljiva postupka kraljevske vlade time, što se u rješavanju načelnih pitanja katolika dade voditi i utjecati prozirnim i namjernim osnovama, koje smo naprijed izložili.

Uz ovaj naš prosvjed izjavljujemo odmah, da ćemo braniti prava katoličke Crkve i katoličkih vjernika do kraja. Mi svečano izjavljujemo, da nema sile, pred kojom bismo uzmaknuli u obrani naših elementarnih prava. Ako bi pak tkogod računao, da su općenite prilike u svijetu povoljne za to, da se pritisnu katolici u Jugoslaviji, mi bismo ga smjelo podsjetili na riječi Isusa Krista: 'I vrata paklena neće je nadvladati'. Povijest Crkve Božje pokazuje nam dovoljno, kako su svršili svi oni, koji su mislili, da ce uništiti katoličku Crkvu. Puni pouzdanja u Božju pomoć mi smo spremni na borbu za prava katoličke Crkve i svojih vjernika.

I mi otvoreno izjavljujemo, da nećemo mirovati tako dugo, dok nam naša prava ne budu priznata i osigurana.

A vas, predragi vjernici, pozivamo, da u ovoj obrani prava katoličke Crkve budete sa svojim biskupima jedno srce i jedna duša. Istodobno vas pozivamo, da s nama zajedno upravljate molitve k Bogu mira i pravde, da Crkvi svojoj udijeli mir i slobodu, a glavaru sv. Crkve konačnu pobjedu.

U Zagrebu, dne 4. svibnja 1938.

Dr. Alojzije Stepinac

nadbiskup zagrebački i predsjednik biskupskih konferencija».

Slijede potpisi osamnaestorice nazočnih biskupa.


210

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Ovakva su politička previranja i borbe protiv katoličke Crkve i njezinih neotuđivih prava, koja joj po naravnom i objavljenom Božjem zakonu pripadaju, kao i protiv njezina slobodnog djelovanja, Hrvate katolike sve većma ogorčavale. Takvo je stanje zahtijevalo i od onih, koji se prije nisu mogli po svojoj savjesti složiti s Radićem zbog njegovih slobodnjačkih načela, da se priklone hrvatskom narodnom pokretu, što ga je predvodila HSS. Toj je stranci nakon Radićeve smrti stajao na čelu dr. Vlatko Maček, koji je napustio liberalna načela Stjepana Radića i napadački stav prema kleru. Svi su nazrijevali u hrvatskom narodnom pokretu, koji se slio u gore spomenutu stranku, jedinim putem, da Hrvati ne ostanu potlačena raja.

7) - Nečuvena podvala na račun nadbiskupa Stepinca

Kada su za 11. prosinca 1938 bili raspisani izbori za Narodnu skupštinu, nadbiskup Stepinac, iako se nije nikada uplitao u pitanja političkih stranaka, osjećao se obvezanim, da iziđe na izbore i da svoj glas dade za «Udruženu opoziciju», jer je predstavljala hrvatski narodni pokret. Nažalost, beogradska radiostanica je objavila nečuvenu podvalu s obzirom na osobu nadbiskupa Stepinca. Preko radija je u svijet bačena vijest, da je on glasovao za vladinu listu.

Iako je on na najvišim mjestima u Zagrebu pravovremeno zatražio, da se ta vijest opozove, što mu je bilo i obećano, ipak je ista vijest i po treći put bila objavljena. Taj je postupak izazvao u čitavom kulturnom svijetu opravdano zgražanje (174).

U vezi s time je nadbiskup Stepinac izdao slijedeću izjavu (175):

«U nedjelju 11. prosinca ove godine, na dan parlamentarnih izbora, kratkotalasna 'Radiostanica Centralnog Prezbiroa Predsedništva Ministarskog Saveta' javila je, a tu su emisiju prenosile i druge radiostanice u državi, da sam glasovao za listu Jugoslavenske radikalne zajednice.

Na moj zahtjev, da tu vijest demantiraju, odgovorili su ponovno istom tvrdnjom. Čekao sam pet dana, da odgovorni faktori sami, kako to zahtijeva poštenje i pristojnost, demantiraju tu vijest.

(174) Nečuvena mistifikacija, u KL 89 (1938) 611.

(175) Prenosimo, u KL 90 (1939) 33; Dokumenti nedavne prošlosti, u KL 90 (1939) 74.


211

IV - KOADJUTOR ZAGREBAČKOG NADBISKUPA

Budući da toga do danas nisu učinili, to sam prisiljen javno izjaviti, da je gornja vijest beogradske kratkotalasne 'Radio-stanice Centralnog Prezbiroa Predsedništva Ministarskog Saveta' potpuno lažna.

Savjest mi je nalagala, da glasam za onu listu, koja danas reprezentira težnje Hrvatskoga Naroda za pravdom i slobodom, na koju imade pravo kao svaki drugi narod.

To sam i učinio. Širenje pak neistine ili teror, dolazili otkuda mu drago, neće me nikad prisiliti, da učinim, što se kosi s mojom savješću ili da ne izvršim ono, što mi nalaže savjest.

Zagreb, 16. XII 1938.

Dr. Alojzije Stepinac v.r.

nadbiskup zagrebački».

«Predsednik ministarskog Saveta» dr. Milan Stojadinović istom punih pet tjedana nakon toga smatrao je potrebnim, da se u govoru na sjednici poslanika Jugoslavenske radikalne zajednice osvrne na ovaj kulturni škandal, za koji je on snosio odgovornost. Njegov je odgovor bio tobožnje zgražanje nad «terorom», koji je nadbiskupu Stepincu prijetio, da će demolirati nadbiskupski dvor. Dr. Stojadinović je rekao, da je «radiostanica bila obmanuta zabunom i lažnom vešću kao da je preuzvišeni g. dr Stepinec (!) glasao za našu listu». Nad «terorom» se zgražao on, koji nije ništa učinio, da se teror spriječi, a nije se zgražao nad svjesno proturenom laži, koja je mogla izazvati nepoželjan otpor naroda.


[212]


[213]

V

STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

1. - PREUZIMANJE STOLICE ZAGREBAĆKOG NADBISKUPA

Prošlo je više od tri godine otkako je dr. Alojzije Stepinac bio posvećen za biskupa i započeo natpastirsku službu u velikoj nadbiskupiji zagrebačkoj. Jakim i bistrim umom te bogatim životnim iskustvom nadbiskup Bauer je upućivao svoga koadjutora, kako se ima upravljati tako velikom nadbiskupijom. Godine su prolazile, a i nadbiskup Bauer je dobrano poodmakao u godinama.

1) - Nadbiskup Antun Bauer i njegova smrt

Nadbiskup Bauer je godine 1929 doživio 50-godišnjicu svoga svećeništva. Tom zgodom upravio mu je Pijo XI posebno pismo, u kojemu izražava svoju radost nad velikim uspjesima njegova blagoslovljenog biskupovanja i hvali njegove svećeničke i pastirske vrline (1).

Dne 11. veljače 1936 ušao je on u 80. godinu života i 25. godinu biskupovanja. Tom zgodom mu je nadbiskup koadjutor Stepinac predveo zagrebački kler i u pozdravnom govoru izrazio svoje želje i čestitke klera (2):

(1) Promemoria katoličkog episkopata Jugoslavije preuzv. g. nadbiskupu dru Antunu Baueru, u KL 87 (1936) 76.

(2) Čestitanje preuzv. nadbiskupu prigodom njegove osamdesetgodišnjice, 11 KL 86 (1935) 71 sl.


214

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

«Providnost Božja je htjela, da vas ja, možda najmlađi među prisutnima, pozdravim na osvitku vašega 80. rođendana. Kad se sjetimo riječi Sv. pisma: 'Dies annorum nostrorum septuaginta anni', moramo priznati, da vaših 'octoginta anni' nijesu redovita pojava, već su poseban dar Božji, tako da mirne duše možemo kazati: 'Dextera Domini fecit hoc'. Svi mi, naime, znademo kroz kakve je bure i oluje morala proći sv. Crkva u zagrebačkoj nadbiskupiji u ovih 25 godina vašega pontifikata. Bilo je tu i takvih časova, da ste mogli uskliknuti sa sv. Pavlom: 'Iam taedet nos vivere'. Ali vaše geslo 'Fides vincit' dizalo vas je tako, da ne samo sami nijeste klonuli, nego da ste držali cijelo vaše od Boga povjereno stado, te nije klonulo ni pod pritiskom ratnih strahota, kad se činilo, da se ruši cijeli svijet, niti pod pritiskom nečuvenih poratnih neprilika.

Svaki čovjek bi želio, da može barem ostatak svojih dana proživjeti u potpunom miru. Pastirima Crkve, čini se, da barem danas nije to suđeno. Jer evo novi tmasti oblaci dižu se nad povjerenim vam stadom. Krvožedni boljševički zmaj razvalio je ralje, da proguta i vjerni Hrvatski Narod i pod zadahom njegova smrtonosnog duha klonula je već mnoga plemenita mladenačka duša na našim srednjim i višim školama. Sektarstvo svih boja poput onih biljki nametnica prilijepilo se uz zdravo deblo katoličkog stabla u Hrvatskom Narodu i dok mu jedni nastoje da podrežu korijenje, dotle mu drugi nastoje isisati životne sokove svojim lažnim obećanjima, kojima zavode neuke sinove i kćeri našega puka.

Znamo, da to boli vas i možda gorčinom napunja vašu pastirsku dušu. Ali vaše geslo 'Fides vincit' vrijedi ne samo za prošlost nego i za budućnost. I zato ćemo svi mi u duhu vašega gesla, čim budu veće poteškoće i strahote pred nama, tim više dignuti glave u vis i govoriti sa sv. pjesnikom: 'Deus noster refugium et virtus, adjutor in tribulationibus, quae invenerunt nos nimis. Propterea non timebimus, dum turbabitur terra et transferentur montes in cor maris'.

Nije naše, da mi određujemo granice vašega života. Ali moliti smijemo Gospoda, da vas uzdrži među nama barem dotle, dok se ja potpuno snađem u ovom teškom položaju. No, kako se savršeno kršćanstvo sastoji u potpunom slaganju s voljom Božjom, mislim, da ćemo svi, i ovdje prisutni i odsutni pastiri ovaca brojnog vašeg stada, najbolje učiniti, ako kažemo na vaš 80. rođendan ono, što je božanski Učitelj rekao u Očenašu: 'Budi volja tvoja!' Jer ondje, gdje se čovjek dragovoljno podloži volji Božjoj, tamo može da dođe samo sreća, mir i prava slava,


215

V - STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

što je želja cijelog vašeg stada, a i cijelog Hrvatskog Naroda prigodom vašeg 80. rođendana».

 

Nadbiskup Bauer, zahvaljujući na dobrim željama, podsjetio je na onu Sv. pisma: 'In potentatibus octoginta anni et amplius eorum labor et dolor'. U staračkim se to godinama osjeća. On nije nikada molio Gospodina za dug život, već samo: 'Fiat voluntas tua!' Zamolio je sve nazočne, da se mole za njega, e bi teške godine svoje starosti snosio na kršćanski način, ponizno i predano u volju Božju, a on će svoje staračke nevolje prikazati Bogu za dobro svega svećenstva i Hrvatskog Naroda.

Nadbiskup Bauer je bio vrlo žilave tjelesne konstrukcije. Prvu opasnu upalu pluća početkom godine 1934 je njegovo jako srce dobro svladalo. U toj je bolesti upotrijebio svu svoju moć, da dobije koadjutora s pravom nasljedstva. I nakon te bolesti je njegovo srce ostalo potpuno zdravo i jako te je pružalo naravno jamstvo, da bi mogao još nekoliko godina svoje staračke slabosti i tegobe svladavati. Bolesti su se, međutim, sada češće pojavljivale. Slijedećih se godina upala pluća nekoliko puta ponovila, a osim toga je dobio i upalu srednjeg uha, te se morao podvrći operaciji. No, duševna ga bistrina i pamćenje nisu nimalo napustili.

U siječnju, a djelomično i u listopadu, godine 1937 mogao je još predsjedati biskupskim konferencijama, a 7. ožujka je dobro izdržao napor biskupskog posvećenja novoga beogradskog nadbiskupa dr. Josipa Ujčića. U ljetu iste godine se vrlo dobro osjećao. Uporno je želio, da njegov koadjutor pođe na čelu hodočašća u Sv. Zemlju. U jesen su se počeli pomalo pokazivati znaci degeneracije srčanog mišičja, a i cijeli organizam je počeo naglo slabiti. Kraj takva stanja liječnici više nisu davali nikakve nade, da bi nadbiskup još mogao poživjeti. Smrt je mogla svakoga časa nastupiti. U petak 26. listopada podijelio mu je njegov ispovijednik o. Karlo Leopold, D.I., bolesničko pomazanje. Svakog jutra je primao sv. pričest, koju bi mu donio ili tajnik dr. Šeper, ili dr. Nežić.

Usprkos toj bolesti nadbiskup je Bauer sačuvao potpunu duševnu svježinu. Kada je papinski nuncij mgr. Hermenegildo Pellegrinetti kao novoimenovani kardinal, 5. prosinca, putujući u Rim, stigao u Zagreb, još je u dva navrata s njim razgovarao kao i s biskupima, koji su tom prilikom stigli, da ga pozdrave kao novoga kardinala.

Dne 7. prosinca oko 3 s. poslije podne s. Izidora, milosrdnica, koja je s najvećom požrtvovnošću kroz cijelo vrijeme bolesti dvorila nadbiskupa, pozove hitno nadbiskupa koadjutora, jer da je


216

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

starom nadbiskupu naglo pozlilo. Kada je nadbiskup koadjutor stigao do bolesničkog kreveta, našao je bolesnika u jakoj trzavici. Nadbiskup se obrati k svom koadjutoru riječima:

— Vidite, kako se teško umire!

Ovaj ga je uvjeravao, da će liječnik skoro stići. Nadbiskup ga nato zamoli:

— Dajte mi ruku! Nadbiskup-koadjutor ga podiže objema rukama držeći ga neko vrijeme na svojim rukama, zatim ga lagano spusti u ležeći položaj. Nadbiskup zatraži raspelo i srdačno ga poljubi, a zatim se glasno prekrižio. Koadjutor mu je još jednom podijelio sakramentalno odrešenje i papinski blagoslov.

Liječnik dr. Lochert, koji je međutim stigao, dade mu smjesta injekciju. Kada je bolesnik počeo gubiti svijest, s. Izidora zapali svijeću, a nadbiskup koadjutor započe molitve za umiruće. Oko nadbiskupova samrtnoga kreveta nađoše se tajnik dr. Franjo Šeper i ceremonijar dr. Dragutin Nežić te liječnik dr. Pavao ćulumović. Nadbiskup-koadjutor je predmolio gušeći se u plaču, a svi nazočni su jecajući odgovarali. Kada su bile molitve dovršene, nadbiskup dr. Antun Bauer predao je Bogu dušu.

Doskora su zvona katedrale i sviju zagrebačkih crkava cijeloj nadbiskupiji objavila tužnu vijest, da se iz nadbiskupskih dvorova preselila u vječnost značajna ličnost i velik svećenik, jedan od prvih sinova Hrvatskog Naroda. Bilo je to 7. prosinca 1937 u predvečerje blagdana Bezgrješnog Začeća bl. Djevice Marije u 3,45 s. poslije podne (3).

2) - Kanonsko preuzimanje zagrebačke nadbiskupije

Još istoga dana izdaje novi nadbiskup okružnicu kleru i vjernicima nadbiskupije, u kojoj saopćuje, da je nadbiskup Bauer preminuo i da on preuzima svu vlast u nadbiskupiji (4);

 

«Časnome kleru i vjernicima zagrebačke nadbiskupije

Predraga u Kristu braćo!

Bolna srca i rastužene duše vršim žalosnu dužnost, kad vam javljam, da se Gospodinu svidjelo pozvati u vječnost preuzvišenog gospodina metropolitu i nadbiskupa zagrebačkog dr. Antuna Bauera.

(3) Bolest i zadnji časovi nadbiskupa dra Ante Bauera, u KL 88 (1937) 594 sl.

(4) Okružnica o preuzimanju vlasti, u KL 88 (1937). Posebno izdanje.


217

V - STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

Nakon duga bolovanja, primivši sveta otajstva umirućih, okrijepljen apostolskim blagoslovom Sv. Oca, predao je preuzvišeni naš natpastir, uoči Bezgrješnog Začeća, na dan 7. prosinca u 3 i 3/4 sata poslije podne svoju veliku dušu u ruke Stvoritelja i Gospodara života. Zemni ostaci njegovi sahranit će se dne 13. prosinca tekuće godine u 9 s. u jutro, nakon svečanih zadušnica, u kripti prvostolne crkve zagrebačke.

Kroz skoro punih 26 godina upravljao je blagopokojni natpastir starodavnom zagrebačkom nadbiskupijom. Njegova nadbiskupska služba pala je u vrijeme prepuno velikih dogođaja, koji su potresli temeljima narodnoga, državnoga i svega javnog života. Kao rijetko koji natpastir zagrebačke nadbiskupije stavljen je časni pokojnik pred teške i odgovorne zadatke u svojoj uzvišenoj službi. Njegova je neprolazna zasluga, da je ne samo naša nadbiskupija nego i cijela Crkva u kraljevini Jugoslaviji prošla bez većih potresa kroz sve velike promjene i teškoće kroz posljednjih 25 godina. Zagrebačka nadbiskupija duguje mu održanje dijecezanske sinode, prve nakon 100 godina, gradnju dječačkog sjemeništa, obnovu svagdanjeg klanjanja Isusu u presv. oltarskom sakramentu, dva velika narodna euharistijska kongresa, preporod vjerskog života putem religioznih društava i katoličke akcije. Pun zasluga u vjernoj natpastirskoj službi naših duša pošao je blagopokojni nadbiskup s ovoga svijeta u vječnost, da primi nagradu od dobrog Spasitelja, kome je bio dugogodišnji svagdanji poklonik pred Božjim oltarom. Blagi i milosrdni Spasitelj udijelio mu preobilatu nagradu za sva njegova velika djela! A mi ćemo njegovoj duši sačuvati nezaboravnu uspomenu...

U vezi s time javljam vam, časna braćo, da sam, u smislu bule njegove svetosti pape Pija XI od 28. svibnja 1934 današnjim danom preuzeo službu i naslov nadbiskupa zagrebačkoga. Sve vas molim, da mi svojim molitvama i radom pomognete, da uzvišenu službu, na koju me je Providnost pozvala, što bolje vršim na slavu Božju i spas duša.

U Zagrebu, dne 7. prosinca 1937.

Alojzije, v.r.

nadbiskup»

 

Slijedećega dana, na blagdan Bezgrješnog Začeća bl. Djevice Marije održao je prvostolni kaptol svečanu sjednicu u nazočnosti dr. Alojzija Stepinca, koji je ovaj put nastupio kao prvostolni


218

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

nadbiskup prema buli pape Pija XI. Nazočnim članovima kaptola se predstavio slijedećim riječima (5):

«Preuzvišeni gospodine, presvijetla i prečasna gospodo! Žalosni glas zvonova prvostolne crkve već vam je navijestio tužnu vijest o smrti našega natpastira dr. Antuna Bauera. Obavijestio sam o tom jučer Sv. stolicu, a sada mi je evo dužnost, da u smislu Crkvenog zakonika, kan. 255 § 1, kan. 353 § 2, kan. 334 § 3, obavijestim i vas te da vam u smislu istih kanona predočim Apostolicas litteras sa molbom, da ovo moje stupanje u kanonski posjed dijeceze izvolite unijeti u zapisnik i uzeti na znanje.

Dragog pokojnika preporučam vašim svećeničkim molitvama, kao što ću ga se i sam revno sjećati, da mu Gospod bude platac za sav trud i muku, što ju je uložio za proslavu sv. Imena njegova. A ja se uzdam, da mu je bio blag i milostiv sudac. Bio sam cijelo vrijeme uz njega, dok nije ispustio plemenitu dušu. Gledao sam njegovu smrtnu borbu, ali i živu vjeru. Njegovo geslo 'Fides vincit' očitovalo se u pravom svom značenju istom u smrtnoj borbi, jer je samo ta vjera mogla da učini, da s onolikom ljubavlju u najtežoj muci pritisne nekoliko puta križ Spasiteljev na svoja usta, da se tako preko golgotskog križa dovine do Spasitelja, za kojim je cijeli život težio.

A sada, gospodo i braćo, imate pred sobom novoga pastira. Pastira, koji je potpuno svjestan svojih slaboća i težine bremena, koje pada na njegova leđa danas još više negoli sve četiri godine otkako je primio biskupsku konsekraciju. Ali taj je pastir upravo zato i uzeo za životno geslo riječ psalmiste: 'ln te, Domine, speravi!' Ove četiri godine biskupske službe pokazale su mi dovoljno, kako je trnovit put, kojim mora da stupa katolički biskup. Ja sam se uzdao u Gospoda i nisam klonuo, nego se više učvrstio u vjeri i u pouzdanju u Boga svemogućega, kao što i željezo postaje čvršće, što se više udara po njemu. Što više budu rasle nevolje, to više će u buduće rasti moje pouzdanje, da ću uz Božju pomoć proći sretno sa svojim stadom kroz sve bure i oluje, koje nas čekaju.

Vas, prečasna gospodo i braćo, lijepo molim, da me u mojoj odgovornoj službi pomažete dušom i srcem. Za sebe ne tražim ništa. Kao mladomisnik napisao sam na sličici, koja se običaje dijeliti: 'Mihi autem absit gloriari nisi in cruce Domini nostri

(5) Značajna sjednica prvostolnoga kaptola prigodom promjene na nadbiskupskoj stolici, u KL 88 (1937) 602 sl.


219

V - STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

Jesu Christi'. A nakon jučerašnje smrtne borbe našeg natpastira ostat će mi neizbrisiva u duši uspomena, da nema slave doli križa Kristova. Upnimo zajednički sile u bratskoj ljubavi i skladu, da stado od Boga mi povjereno dovedem sretno pastiru duša Kristu Spasitelju».

 

Zatim je biskup Salis-Seewis održao govor na spomen pokojnog nadbiskupa. Potkraj govora je upravio novome nadbiskupu riječi:

«Preuzvišeni gospodine Nadbiskupe! Dok se ovako opraštam od blagopokojnoga našega oca i natpastira dr. Antuna Bauera, izvolite, Preuzvišeni, primiti i s moje strane i sa strane sve nazočne presvijetle i prečasne gospode kanonika svečano i muževno obećanje, da ćemo uz vas biti i stajati onako, kako vam obećasmo u momentu, kad vas je Sv. Otac Pijo XI postavio nadbiskupom-koadjutorom ove nadbiskupije. Svaki od nas spreman je uložiti sve svoje sile po vašoj želji i odredbi u rad na dobrobit ove nadbiskupije, njenih vjernika i Naroda Hrvatskoga».

 

Dne 13. prosinca u nazočnosti svih biskupa bili su smrtni ostaci nadbiskupa Bauera svečano sahranjeni u kripti zagrebačke katedrale.

Vodstvo brojčane jake i prostrane zagrebačke nadbiskupije od sada je stajalo u rukama novoga nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca, koji je uz starog nadbiskupa kroz tri i po godine stekao već dostatno iskustva i donekle upoznao svoj kler i vjernike na pastirskim putovanjima po nadbiskupiji.

3) - Stanje nadbiskupije krajem g. 1937 i dalje

Dr. Stepinac je primio upravu nadbiskupije u vrlo teškim vjerskim, društvenim, političkim i gospodarskim okolnostima kako u Hrvatskoj tako i u cijelome svijetu. Stanje je nadbiskupije bilo tada otprilike slijedeće:

Krajevi između Kupe, Une i Korane te oni oko Psunja i Papuka prava su dijaspora, tj. katolički živalj je gusto pomiješan s vjernicima pravoslavne Crkve. Tu bi trebalo osnovati oko 30 novih župa i nekoliko samostana, da čuvaju svijet od različitih loših utjecaja i dadu mu pravi kršćanski odgoj.

U Međimurju i Hrvatskom Zagorju bio je duhovni život povoljan. Tu vjernici od davnine polaze nedjeljom i blagdanima


220

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

na sv. misu, primaju sv. sakramente i roditelji uglavnom vrše svoje roditeljske dužnosti.

U porječjima Kupe, Lonje, Čazme i Save od Zagreba do Jasenovca u velikoj se mjeri zanemaruju roditeljske dužnosti i narod se sve više otuđuje vjeri i Crkvi, ne polazi na sv. misu niti prima sv. sakramente. Zbog toga u tim krajevima ima manje svećeničkih i redovničkih zvanja.

U Podravini od Vinice do Pitomače narod polazi crkvu i prima sv. sakramente, no roditeljske se dužnosti vjerno i savjesno vrše samo u varaždinskom kraju. Od Ludbrega do Pitomače uvriježila se tzv. bijela kuga.

Slavoniju su pomladili Bosanci, Hercegovci, Dalmatinci, Ličani i Zagorci, koji su se u njoj naselili. Slavonski starosjedioci izumiru. Doseljenici se daleko bolje drže od starosjedilaca Moslavine i sisačke Posavine, i to ne samo s obzirom na roditeljske dužnosti, nego i kad se radi o sudjelovanju u nedjeljnoj sv. misi i o primanju sakramenata, o svećeničkom i redovničkom zvanju.

Velikoj nestašici svećenika u nadbiskupiji doskočili su, početkom 1940, svećenici pridošli iz ostalih biskupija. Oni su zbog političkih neprilika bili prisiljeni napustiti svoje biskupije. Mnogi su se od njih zadovoljili s kakvom skromnom službom te prionuli uz dušobrižnički posao vjerno i radili s velikim uspjehom. Ali, bilo je i primjera, koje treba požaliti, tj. bilo je i takvih, koji su na svoju ruku bez znanja svoga ordinarija došli u Zagreb; tu su se nastanili i stupili u različite necrkvene službe i to upravo u doba, kad je narod u svim hrvatskim krajevima bio gladan i žedan riječi Božje.

Škole su, uglavnom, dobile svoje katehete. Bivša beogradska vlada zbog svog neprijateljskog stava prema Hrvatima nije htjela imenovati katehete, pa je trećina škola bila bez vjerske obuke. No, početkom g. 1940 vjerska se obuka vršila u svim školama. Tek dvije-tri škole privremeno nisu imale svojih kateheta. Rad je vjeroučitelja u školama bio vanredno težak, jer, što su oni gradili, to su različiti čimbenici rušili. No, i to se stanje nešto popravilo, kad je uspostavljena autonomna banovina, a kasnije, samostalna država Hrvatska.

Broj se redovnika i redovnica znatno povećao. Njihov se rad i utjecaj osjećao osobito u Zagrebu i pokrajini. Gdje su oni razvijali svoj rad, ondje djeca više nisu bila zaplašena ni stariji ljudi iznenađeni, kad bi ugledali svećenika, već su mu se svuda prijazno približavali i radosno ga pozdravljali.


221

V - STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

U prvostolnom kaptolu, koji je prije brojio 32 mjesta, novi nadbiskup ukinuo je nekoliko mjesta u korist katedrale i sjemeništa.

Samo 15-20 župa je bilo nepopunjenih. A godine 1942 bile su već sve župe popunjene osim onih, koje se popunjavaju natječajem (6).

2. - NADBISKUP I NJEGOV KLER

Gorljivo i brižno natpastirsko djelovanje nadbiskupa Stepinca, zbog koga ga je Sv. Otac Pijo XII nazvao uzorom apostolske gorljivosti (7), bilo je vođeno oduševljenjem i poletom, kako to traži sv. Petar od duhovnih pastira (8). On je umio iskoristiti svaku prigodu, da sve raspoložive sile stavi u pogon, kako bi što više učinio za ojačanje vjere u svojim vjernicima, za uklanjanje poroka psovke i kletve, za pridizanje bračnoga ćudoređa. U vjernicima je nastojao probuditi pobožnost prema euharistijskom Spasitelju i prema bl. Djevici Mariji, nastojao je oko preporoda i jačanja katoličke štampe i tako je obnavljao pravi kršćanski život u obitelji i u pojedincima. Brinuo se za redovništvo promičući težnju za kršćanskom savršenošću kao i za to, da iseljenici naši imadu u tuđini svoje hrvatske dušobrižnike. No nada sve mu je bilo na srcu svećenstvo, njegovi najbliži suradnici u djelu spasenja duša.

1) - Briga za sjemeništa

Nadbiskup je Stepinac na bogoslovno i dječačko sjemenište gledao s posebnom pažnjom i ljubavlju, smatrao ih je najvažnijim crkvenim zavodima u nadbiskupiji. Ubrzo je nakon svoga biskupskog posvećenja pohodio ove zavode. Od vremena do vremena ih je i kasnije posjećivao i držao, osobito u bogoslovnom sjemeništu, pobudne nagovore.

Dne 21. svibnja 1935 upravio je posebnu okružnicu kleru stavljajući mu na srce brigu za svećeničke kandidate u vrijeme ljetnih praznika. Nije on to činio samo na najopćenitiji način,

(6) Zagrebaćka nadbiskupija danas, u KL 93 (1942) 4 sl.

(7) Pio XII, Discorsi e radiomessaggi XIV 459.

(8) 1 Petr 5,2-3.


222

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

nego je dao i pojedinačne smjernice, prema kojima se moraju svećenici za njih brinuti, jer su mladići u tim mjesecima izloženi teškim kušnjama i opasnostima s obzirom na svećeničko zvanje (9).

Godine 1936 se pobrinuo, da bogoslovi uzmognu imati svoje ljetovalište, gdje će moći provesti ljetne praznike. Sigurno mu je pred očima lebdio San Pastore kraj Rima, gdje je on proveo nekoliko nezaboravnih ljetovanja, kako je pisao svojim kolegama u Germanikumu. U tu je svrhu bio kupljen stari grad Mokrice za 4,800,000 d. (10). Na maloj uzvisini nedaleko od rijeke Save diže se stara u obliku četverokuta izgrađena gradina s kulama na sva četiri ugla. Mokrice se nalaze na području Slovenije uz samu hrvatsko-slovensku granicu, te kao neki most spajaju Hrvatsku sa Slovenijom. Ta je stara gradina imala govoriti mladim bogoslovima o davno prošlim vremenima i dogođajima, a perivoj, koji je okružuje, svojom hladovinom i svježinom imao im je pružati lijepu mogućnost za razonodu nakon napornih školskih mjeseci. Divna okolina sa svojim brdinama imala im je pružati velike mogućnosti za izlete i planinarenje.

Mladi nadbiskup promiče «Djelo za svećenička zvanja» te okružnicom od 5. prosinca 1939 određuje, da se svake godine treća adventska nedjelja u nadbiskupiji slavi kao dan za promicanje svećeničkih zvanja. Dušobrižnici imadu toga dana propovijedati o tom «Djelu», a sva milostinja toga dana sakupljena u crkvi ima se poslati istom «Djelu» (11). Još je dva puta davao pobude, da se to «Djelo» unapređuje izdajući u ožujku g. 1942 i 5. veljače 1945 posebne okružnice, u kojima je izložio veliku potrebu što brojnijih svećeničkih zvanja te vruće preporučio isto «Djelo». Poticao je svećenike da se pobrinu, kako bi svaka župa pronašla barem jednoga pitomca za sjemenište, i ujedno daje upute, kako se imade taj rad duhovno i tvarno provesti (12).

Da dječačko sjemenište bude vođeno u istom pravcu, nakanio ga je predati vodstvu i brizi družbe Isusove. Iako je u toj stvari naišao na otpor, nije se toga preplašio i nije odustao od namjere, već je svojom odlučnošću to i proveo sklopivši, g.

(9) Okružnica: O brizi za svećeničke kandidate u praznicima, 21. V. 1935, u KL 86 (1935) 253 sl.

(10) Izvještaj nadbiskupa dra A. Stepinca Sv. stolici o stanju zagrebačke nadbiskupije iz g. 1943, c. VI. De Semiriario, n. 41, b.

(11) Okružnica, br. 10089, 5. XII. 1939, u KL 90 (1939) 602.

(12) Okružnica: Djelo za svećenička zvanja, br. 328, 10. III. 1942, u KL 93 (1942) 129; br. 978, 5. II. 1945, u KL 96 (1945) 46 sl.


223

V - STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

1937, ugovor s družbom Isusovom, koji je odobrila i Sv. stolica (13).

Dok je još sâm vodio nadbiskupiju, davao je od nadbiskupskog prihoda svoj mjesečni prinos od više desetaka tisuća dinara za besplatno uzdržavanje najboljih siromašnih đaka (14). Kada je kasnije živio kao zatočenik u Krašiću, nije pustio s vida ova dva važna zavoda. Vrlo se radovao, što je jedno i drugo sjemenište puno mladića (15). Ako je od nekoga dobio kakav dar za svoju osobu, poslao bi ga u Zagreb za potrebe sjemeništa (16). Iz svog siromaštva bi uplatio za uzdržavanje kojeg siromašnog seljačkog dječaka u sjemeništu (17). U kvatrima služio je misu za kler i zvanja (18).

2) - «Držimo zajedno!»

Već u prvom svom susretu s klerom na dan svoga biskupskog posvećenja nadbiskup Stepinac je naglasio svoju ljubav prema svećenicima, svojim suradnicima u nastavljanju djela Kristova otkupljenja, kao i odluku, da će im biti više dobar prijatelj nego strogi poglavar. On je tu svoju odluku vjerno držao. Svećenicima je uvijek iskazivao duboko poštovanje, kako je to bio rekao, kada mu se prvostolni kaptol i prebendarski zbor predstavio, nakon imenovanja za nadbiskupa-koadjutora. To njegovo poštovanje, ljubav, prijateljstvo, dà, očinski stav prema svećenicima ispoljavao se na razne načine i u raznim zgodama.

Mnogo mu je bilo stalo do toga, da svećenici budu međusobno usko povezani bratskom ljubavlju. Još iste godine, kad je bio posvećen za biskupa, upravio je poziv na svećeničke sastanke, u kojima je on gledao sredstvo međusobne povezanosti i vrlo važan pastoralni potez za jačanje sv. vjere u narodu. Obrazlaže taj poziv ne samo naglašavanjem, da je to želja Crkve, e bi se svećenici sastajali što češće, nego i unutarnjim razloizma

(13) A. STEPINAC, Izvještaj Sv. stolici, br. 42.

(14) Povišenje školarine u nadbiskupskoj gimnaziji dječačkog sjemeništa, u KL, 89 (1938) 230.

(15) VD IV 151 sl.

(16) N. dj. I 68.

(17) N. dj. III 169.

(18) N. dj. IV 25.

(19) KL 85 (1934) 573.


224

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

«Držimo zajedno!

Nije bez razloga sv. mati Crkva u kanonskom pravu odredila, da se svake godine drže svećeničke konferencije. A sinoda nadbiskupije zagrebačke također vruće stavlja na srce svećenstvu što češće sastajanje. Da ordinarij mora zahtijevati od klera ovaj minimum — sastanak jednom u godini — to je jasno samo po sebi. Ali da je veoma korisno i za pojedinca i za stvar Božju uopće, da se iskoristi svaka prilika za bratsko sastajanje, toga još mnogi ne uviđaju. Jedna lijepa prilika nam se pruža prigodom sastanaka svećeničke kongregacije, koji se održavaju po našim većim mjestima više puta u godini. Tužio mi se jedan svećenik iz provincije: 'Koliko puta smo već zvali nekoje, pa neće nikada doći. A kako je lijepo na tim sastancima!' A ja velim, ne samo kako je lijepo nego kako je i korisno.

Zato s pravom govori Sv. pismo: 'Melius est duos esse simul quam unum; habet enim emolumentum societatis suae — Bolje je dvojici nego jednome, jer imaju bolju plaću za svoj trud' (20). Taj emolumentum, iako nije materijalne naravi i ne donosi materijalne prednosti, ali donosi ono, što je mnogo više, a to je, da se međusobno potiču na dobro, da izdrže u dnevnim kušnjama i patnjama života. A kad je to više potrebno negoli danas? Danas, kad se više puta sve urotilo protiv svećenika, te iz najmanje njegove pogrješke načine zločine teške naravi. Kako će izdržati pojedinac, ako nema da se na koga osloni? A nađe li bratsko svećeničko srce, koje ima za njega razumijevanje, biva i pojedinac jak prema onoj: 'Funiculus triplex difficile rumpitur — Trostruko se uže ne kida brzo' (21). Ja sam uvjeren, da je 'frater, qui adiuvatur a fratre, quasi civitas firma — Brat, komu pomaže brat jači je od tvrda grada' (22). Nema čovjeka na svijetu, koji ne bi osjećao potrebu za iskrenim prijateljem, kojemu može da se povjeri. Ne mogu vjerovati, da bi gdje svećenik našao tako iskrena prijatelja kao što će ga naći u svećeniku, koji živi s Crkvom, koji dan i noć radi na svojem posvećenju. Neprocjenjivo je dobro takav prijatelj: 'Amicus fidelis protectio fortis, qui autem invenit illum, invenit thesaurum. Amico fideli nulla est comparatio et non est digna ponderatio auri et argenti contra bonitatem fidei illius. Amicus fidelis medicamentum vitae et immortalitatis — Vjeran prijatelj pouzdana je zaštita; i tko ga je stekao, našao je blago.

(20) Prop 4, 9.

(21) Prop 4, 12.

(22) Izreke 18, 19.




225

V - STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

Pravom prijatelju nema cijene, niti se može izmjeriti njegova vrijednost. Pravi je prijatelj balzam života, nalazi ga onaj tko se Gospoda boji' (23). Evo koristi svećeničkih sastanaka! Naći ćemo tamo iskrene, prave prijatelje, kojima sama riječ Božja diže cijenu nad srebro i zlato. Mnogi svećenik traži prijatelje među laicima. Da, i među tima imade divnih i čestitih duša, nema sumnje. Ali prije svega, brate svećeniče, 'in multitudine presbyterorum sta et sapientiae illorum ex corde coniungere, ut omnem narrationem Dei possis audire — Nek ti je mjesto u staračkom zboru; i vidiš li mudraca, drži se uz njega. Rado slušaj svaku riječ koja dolazi od Boga' (24).

Zato dolazimo rado na svećeničke sastanke! Oni će oživljavati našu vjeru. Oni će nas poticati na rad i red u svemu. Na svetu točnost u pobožnosti, u vršenju naše službe. Ti sastanci jačat će našu odanost Crkvi i njezinoj vrhovnoj glavi Sv. Ocu. Oduševljavat će nas za neokaljan svećenički život, za vjerno obdržavanje crkvenih propisa i zakona, za djelotvornu ljubav i strpljivost, revnost za dom Božji i katoličku akciju. Pokazivat će nam vrijednost neprolaznih, vječnih dobara i upirati prstom na ništavilo svijeta, dizati odvažnost i izgoniti ljudski strah i obzir u propovijedanju Kristovih istina.

Dolazimo rado na svećeničke sastanke, kad god nismo spriječeni kojim važnim poslom! Nećemo se, rekoh, obogatiti materijalno, pače trpjet ćemo možda materijalnu štetu. Ali ćemo s druge strane vidjeti, kako su umjesne riječi Sv. pisma: 'Unguento et variis odoribus delectatur cor, et boni amici consiliis anima dulcoratur — Kao što ulje i kâd vesele srce, tako i slatkoća prijateljstva tješi dušu' (24a).

Prigoda za takve svećeničke sastanke jesu svećeničke 'korone', tzv. susjedstva, tj. proštenja, dani klečanja, adventske i korizmene ispovijedi, sastanci duhovnika katoličke akcije. U takvim zgodama mogu svećenici izmijeniti svoje misli, iskustva, dobivaju nove pobude za vlastiti duhovni život i pastoralno djelovanje, imadu i prigodu izjadati se pred bratom svećenikom».

 

Da uzmogne svećenike držati ovako sjedinjene i s njima doći što češće u osobni dodir, osnovao je nadbiskup Stepinac u pojedinim dekanatima udruženje duhovnika katoličke akcije (25),

(23) Sirah 6, 14-16.

(24) Sirah 6, 35.

(24a) Izreke 27, 9.

(25) Preuzv. nadbiskup među klerom, u KL 90 (1939) 192.


226

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

te ih je obvezao, da se sastaju. Te sastanke on revno posjećuje. Kad se o tom radilo, nije se nimalo štedio. Katkada bi istoga dana pohrlio na dva, čak na tri udaljena mjesta, da posjeti te svećeničke sastanke (26).

Prema obavijestima u Katoličkom listu prisustvovao je u trideset i pet takvih sastanaka, koji su držani u raznim mjestima nadbiskupije. Prigodom takvih sastanaka je poticao svećenike na pobožnost prema presv. Oltarskom sakramentu i zajedno je s njima obavljao kroz pola sata klanjanje. Zatim je održao predavanja, koja su katkada trajala i po dva sata. U tim nagovorima im je davao lijep pregled suvremenih crkvenih prilika kao i upute za što uspješniji rad u rješavanju suvremenih problema. Znao je, da svećenstvu, koje se nalazi na vrlo izloženim mjestima, valja omogućiti, da dobije pregled sveukupnog stanja i pastoralnih potreba u biskupiji, u crkvenoj pokrajini, u narodu, kako bi uočili najpreče potrebe kao i slabosti, koje neprijatelj ljudskih duša iskorištava, da spriječi spasavanje duša, pa da tako dobiju snažne pobude na revnost, da jasnije upoznaju njegove namjere, osnove, ciljeve i da steknu iskustvo.

Snaga žive riječi, izmjena misli, tih i neodoljiv utjecaj živoga primjera, nevezani ton, kojim je govorio, u takvim su pohodima u svećeničke redove unosili novi duh, izgrađivani su novi odnosi svećenstva prema svome natpastiru. Bio je to duh revnosti, požrtvovnosti, oduševljenja, zanosa. Gdje je nastao zastoj i opasno mirovanje, nadbiskup je prigodom takvih posjeta pokrenuo sakrivene snage, da jakim zamahom nadoknade ono, što se možda bilo izgubilo. Gdje je našao pastoralni žar, on ga je iznova svojom nazočnošću i živom riječju još više rasplamtio.

Zatočen, kasnije, u svojoj rodnoj župi, svakom je zgodom poticao župnika i ostale svećenike, da promiču među svećenicima takve sastanke, napose susjedstva. Bez većega broja svećenika prigodom proštenja, klečanja, adventskih i korizmenih ispovijedi stradaju samo vjernici, koji moraju dugo čekati, dok se dovuku

(26) Udruženje duhovnika katoličke akcije virjanskog i koprivničkog dekanata, u KL 89 (1938) 105. - Preuzv. g. Nadbiskup među klerom, n. mj. 131. - Udruženje duhovnika Kat. akcije za krapinski i stubički kotar, n. mj. 142. - Udruženje duhovnika Kat. akcije za dekanat sisački, jasenovački i kostajnički, n. mj. 153. - Udruženje duhovnika Kat. akcije za kutinski dekanat, n. mj. 166. - Udruženje duhovnika Kat. akcije za dekanat đurđevački, daruvarski, našićki, n. mj. 194. - Dekanat karlovački, mrežnički, lipnički, jastrebarski, n. mj. 216. - Dekanat garešnički, cirkvenski, bjelovarski, n. mj. 240. - Odlazak preuzv. Nadbiskupa na kongres u Budimpešti, n. mj. 254. - Udruženje duhovnika Kat. akcije iz dekanata katedralnog i vugrovačkog, n. mj. 289.


227

V - STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

do ispovjedaonice. Bilo mu je mnogo do toga stalo, da prigodom klečanja i svećenici obave svoj sat klanjanja i tako pruže dobar primjer vjernicima. «Treba koristiti — rekao je župniku — svaku i najmanju zgodu, da dignemo jadni taj narod. Grjehota bi bila propustiti, da svećenici ne dođu, a narod ih treba. Prava je milost Božja, da vas više ima motore» (27).

Kad je krašićki župnik išao u Kamanje na proštenje Imena Marijina, kardinal mu je rekao (28):

«Samo da vas tamo bude što više. Svijet traži duhovnu utjehu i mi smo dužni, da mu je pružimo. Bogu hvala, da su mnoga naša proštenja izgubila profani, vanjski karakter. Ovi ni ne slute, da su tome doprinijeli. Mislili su, da će tjerajući kramare od prošteništa oslabiti proštenje, međutim dogodilo se obratno. Dobri ispovjednici i propovjednici sad ovdje sad ondje mogu mnogo učiniti».

Ne shvaćati potrebu susjedstva u tim vremenima, rekao je, «znači ubijati ono malo vjere, što je još ima u narodu. Svećenik, koji se ne bi brinuo za susjedstva, ne zaslužuje, da samo i jedan dan ostane na župi. Sam bih rado išao, ali ne mogu, ne smijem. No, kao da sam tamo. Samo, ako Božja stvar ide naprijed» (29).

Župnik je jednoć obećao susjednom župniku u Vivodini, da će držati trodnevnicu kao obnovu u njegovoj župi. No, misleći na kardinala, komu je bila potrebna šetnja, malo se skanjivao, da ga ostavi sama. Nato će kardinal:

«To je važnije od svake šetnje. I onako sam mislio ne izlaziti van, dok traje berba. Drago mi je, što će tamo biti više svećenika. Iskoristite svaki concursus populi do maksimuma» (30).

Dne 8. lipnja 1956 piše jednom svećeniku (30a): «Što se tiče vaših sastanaka, stoput ih blagoslivljam! Ako se učitelji mogu sastajati svaki mjesec... kud više vi, da se lakše uzdržite u vjernosti Bogu u ovim teškim danima. Koliko toga imade, da jedni drugima kažu, da izmijene misli, de se potaknu na novu revnost».

Jednom redovniku piše, 24. studenoga 1956 (30b): «Primio sam vaše cijenjeno pismo s potpisima ostale braće svećenika,

(27) VD III 179.

(28) VD V 45.

(29) VD III 77.

(30) VD III 183.

(30a) Pismo u posjedu pisca ove knjige.

(30b) Pismo u posjedu pisca ove knjige.


228

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

koji su se našli kod vas na svetkovinu milog sveca sv. Martina biskupa. I nehotice se kod takvih zgoda sjećam Psalmiste: 'Ecce quam bonum et quam iucundum habitare fratres in unum'. Mnogi su sveti svećenici već u minulim vjekovima (kao npr. Bartholomaeus Holzhauser u Njemačkoj) mnogo se trudili da ostvare zajednicu svećeničkog života, pa što nije njima uspjelo, izgleda, da će u doba motorizacije uspjeti nama, makar u drugoj formi. Bilo bi svakako od goleme koristi. Ja sam bio na početku 'oslobođenja' predložio kanonicima u Zagrebu, da se svi zajednički hrane u nadbiskupskom dvoru, kad su ostali bez posjeda i oni i nadbiskupija, ali vremena nisu bila 'zrela'. Svaki svećenički sastanak me podsjeća na taj ideal svećeničkog života, koji je, izgleda, pridržan Marijinu vijeku, u koji smo sigurno već ušli, kao što svi znaci govore».

3) - Pastoralni tečajevi

Da održi svoj kler u suvremenom duhu, Stepinac promiče pastoralne tečajeve za svećenike. U Zagrebu ih je priredio četiri, godine 1935, 1936, 1939, 1940. Svrha je tih tečajeva bila, da svećenici na njima prouče načine, kako bi duhovna pastva postala što temeljitija i savršenija; da ispituju, bez prikrivanja i poljepšavanja, kako stoji s katoličkim životom u narodu i koje su se nove potrebe zbog brzoga tijeka života pojavile, kojim bi primjerenim pastoralnim načinima trebalo izlaziti u susret, kako će se što uspješnije obnoviti vjerski život u narodu prigodom 1300-godišnjice prvih veza Hrvatskog Naroda sa Sv. stolicom.

Dobro je uviđao i važnost pastorizacije puka, koja se ostvaruje upotrebom modernih sredstava za društveno priopćivanje, kao što su tisak, kino, radio, televizija itd. Ova sredstva djeluju i pokreću čitave mase. A svećenik mora ne samo pojedincima, nego i cjelini kao takvoj dati nešto. Sâm je nabavio razglasni uređaj za Mariju Bistricu za 50.000 d., i kinoprojektor za župu Bl. Marka Križevčanina za 60.000 d. Mislio je i više takvih uređaja nabaviti, ali je rat omeo sve te njegove lijepe pastoralne planove.

Profesoru pastoralnog bogoslovlja na zagrebačkom bogoslovnom fakultetu pisao je, neka govori bogoslovima o velikoj koristi novih tehničkih tekovina, kao što su motocikli, projekcioni strojevi, filmovi i sl., samo da što više oduševe i privuku mladež i djecu (31).

(31) VD IV 14 sl.


229

V - STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

Vanredno se radovao, kad je krašićki župnik nabavio motor, da lakše i brže uzmogne obavljati duhovne poslove, i da može bez teškoće dolaziti na svećeničke sastanke. Rekao mu je (32): «Koliko će vam pomoći taj motor! U jednom danu možete biti na dva i tri mjesta. No, ne samo na vremenu, nego uštedjet ćete i na energiji. Zato pišem svima, osobito mladim, neka se motoriziraju».

4) - Dekanski sastanci

Budući da udaljenost predgrađa od središta nadbiskupije onemogućava nadbiskupu točan uvid u mjesne položaje, dok ih dekani, koji neposredno nadziru crkveni život u svom dekanatu, bolje poznavaju, zamisli nadbiskup, još kao koadjutor, novi pothvat. Uvede, naime, dekanatske sastanke. Prvi takav dekanatski sastanak sazove za 30. listopada 1935. U nazočnosti nadbiskupa Bauera predsjedao je on sâm tom sastanku, na kojem je predložio, da se raspravlja o slijedećim pastoralnim pitanjima: pučke misije, zatvorene duhovne vježbe za vjernike, popunjavanje praznih župa i nestašica svećenika, uređenje mirovinske zaklade za stare i iznemogle svećenike.

O dojmovima, što ih je ponio s toga prvog sastanka, piše dekan Karlo Gruičić slijedeće (33):

«Ne može se svakog časa pozivati kuratno svećenstvo na konferencije, kongrese ili sinode, ali se može sazivati dekane kao zastupnike i predstavnike dušobrižnog svećenstva, tà oni su oči biskupove, više vide, više znadu, pa je dobro s njima se porazgovoriti i za savjet pitati ih. Iskreno priznajem, da je to vrlo lijepa gesta našega mladoga budućega natpastira, pa mu na tom povjerenju od srca zahvaljujemo, kako mi, tako i naša braća župnici».

O samom nadbiskupu-koadjutoru i utisku, što ga je u susretu s njim doživio, piše: «Nastupa kao vrstan konferensijer, logičan i dubok, govori mirno bez patosa, ali ipak odrješito».

Kad opisuje raspravu o mirovinskoj zakladi, veli: «Debatu o tom važnom pitanju započinje, a i dalje vodi glavnu riječ nadbiskup-koadjutor, pak se odmah vidi, kako je brižno zauzet

(32) VD IV 121.

(33) K. GRUIČIĆ, Moji dojmovi s prve dekanske konferencije, u KL 86 (1936) 6.


230

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

za naše staro bolesno i u službi iscrpljeno svećenstvo. Još nikad nisam slušao tako lijepo govoriti o našim penzionircima».

5) - Budni nadziratelj vršenja svećeničkih dužnosti

Kao ordinarij vodio je nadasve brigu o tome, da se svećenstvo ne bi odalečilo od svećeničke službe, već da je što savjesnije vrši. Već je nadbiskup Bauer dao odredbe da se svećenici ne upliću u političku djelatnost. Te odredbe je nadbiskup Stepinac ne jednom ponavljao (34). Rekao je (35): «Svećenik, koji je na svome mjestu, čini politički najviše za svoj narod, iako ne ulazi u politiku. Čini više nego svi političari. One, koje je politika odvela od svećeničke službe, što su za narod učinili? Ništa!»

Određivao je, da se mladež ima brižno i savjesno katehizirati (36). U korizmi godine 1937 sâm je obavljao nadzor vjeronaučne obuke u zagrebačkim srednjim školama. U svakom zavodu je posjetio veći broj razreda i prisustvovao ispitivanju učenika. Na svršetku je držao cijelome zavodu prigodni nagovor, u kojem je upozoravao na pogibelji, što prijete vjerskom odgoju mladeži. Njegov su dolazak popratili svagdje i profesori i đaci sa simpatijom, jer su osjetili živo zanimanje, što ga najviši predstavnik Crkve pokazuje za školu i njezine potrebe (37).

Budno je pazio, da svećenici točno prema određenom rasporedu vrše bogoslužje (38), da ne napuštaju svećeničko odijelo (39), da se međusobno pozdravljaju (40). Vodio je brigu, da svećenici obavljaju duhovne vježbe (41). Preporučivao je i promicao mjesečnu duhovnu obnovu ne samo u Zagrebu nego i u

(34) Okružnica o izborima i kandidaturi, br. 6348, 10. VIII. 1938, u KL 89 (1938) 386 sl.; Okružnica, br. 8614, 24. IX. 1943.

(35) VD IV 87 sl.

(36) Okružnica čč. svećenstvu: O poućavanju školske omladine, br. 258/Pr., 21. VII. 1935, u KL 86 (1935) 428. - Okružnica, br. 201/BK, 27. VI. 1939, u KL 90 (1939) 325. - Okružnica: O katehetskim propovijedima, br. 665, 26. VIII. 1940, u KL 91 (1940) 529. - Okružnica, br. 160/Pr., 5. XI. 1942, u KL 93 (1942) 548.

(37) Inspekcija vjeronauka na zagrebačkim srednjim školama, u KL 88 (1937) 141.

(38) Okružnica: O točnosti obdržavanja vremena sv. mise, br. 8499, 25. XI. 1935, u KL 86 (1935) 601. - Okružnica, 14. VII. 1942, u KL 93 (1942) 346.

(39) Okružnica: O svećeničkom odijelu u zagrebačkoj nadbiskupiji, br. 6347, 10. VIII. 1938, u KL 89 (1938) 387; br. 7755, 20. VIII. 1943, u KL 94 (1943) 386.

(40) Okružnica: Svećeničko međusobno pozdravljanje, br. 2300, 16. II. 1942 u KL 93 (1942) 93.

(41) Okružnice: br. 9521, 31. I. 1935, u KL 87 (1936) 10; O duhovnim vježbama svećenstva, br. 854, 23. I. 1937, u KL 88 (1937) 82; br. 6425, 11. VIII.


231

V - STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

provinciji. Kad je u Krašiću doznao, da su se u Karlovcu sastala devetnaestorica svećenika na mjesečnu duhovnu obnovu, vanredno se tome obradovao (42). U ožujku g. 1943 toplo preporučuje prvu subotu u mjesecu kao svećeničku subotu, da bi se od Boga posredovanjem bl. Djevice Marije izmolio dobar svećenički podmladak i posvećenje Kristovih službenika te daje prikladnu uputu, kako da se provede taj dan (43).

Želio je, da mu svećenici budu duhovno izgrađeni ljudi. Čak i u osobnim pismima potiče na dnevno obavljanje razmatranja (44). Naglašivao je svećenicima krepost siromaštva. Kad mu se jedan svećenik potužio, da su ga udarili nepravednim porezima, piše mu (45):

«Što se tiče Tvoje imovine, za koju su Te prikratili, protiv svih prava ljudskih i Božjih, gaude et exulta! Onaj, koji hrani vrapce na krovu i odijeva ljiljane u polju, neće zaboraviti ni na Tebe. O tom budi posve siguran. Tako ide i ovdašnjem župniku, ili bolje svima čestitim svećenicima, koji više cijene svoj obraz i pravo Boga i njegove Crkve nego Judine pare».

U tom je svome kleru prednjačio vlastitim primjerom, jer se bio odrekao baštine, koja bi mu pripala, a i čitav život u nadbiskupskom dvoru i kasnije u Krašiću provodio je u duhu Kristova siromaštva tako, da je u svojoj oporuci mogao napisati (46):

«Ja ne ostavljam nikakve imovine, ni pokretne ni nepokretne. Što god sam primao, to sam odmah upotrebljavao prema propisima Crkvenog zakonika pro pauperibus et piis causis. Prema tomu nemam iza smrti što ostaviti».

6) - Osobni susreti s klerom

Zanimljivi su susreti nadbiskupa Stepinca sa zagrebačkim klerom prigodom čestitanja Nove godine, kako ih opisuje Kato-

1938, u KL 89 (1937) 398; br. 8513, 21. VII. 1942, u KL 93 (1942) 359; br. 8513, 21. VII. 1942, u KL 93 (1942) 359.

(42) Okružnica svećenstvu grada Zagreba: O mjesečnoj duhovnoj obnovi, br. 8100, 21. X. 1944, u KL 95 (1944) 523.

(4S) Pismo kardinala Stepinca jednom svećeniku, 14. IV. 1956.

(44) Okružnica: O pobožnosti svećeničke subote, br. 2400, ožujak 1943, u KL 94 (1943) 109 sl. - Pismo kardinala Stepinca jednom svećeniku, 1. VI. 1957.

(45) Kardinalovo pismo jednom svećeniku, 8. VI. 1956.

(46) Oporuka od 9. X. 1959. Kardinalova pisma jednom svećeniku od 4. IX. 1957 i 29. XII. 1957.


232

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

lički list. Govor, što ga je prigodom Nove godine, g. 1938, izrekao generalni vikar i pomoćni biskup Salis-Seewis, vanredno je značajan (47):

«Kroz punih 25 godina — veli on — čestitao je zagrebački kler, svjetovni i redovni, na današnji dan vašem blage i slavne uspomene predšasniku, nadbiskupu Antunu, sretnu Novu godinu. On je zadnjih godina izmoren dobom i bolestima, znao tom zgodom reči: 'Ako je volja Božja, da stupim pred lice njegovo, mirno ću otići, jer ostavljam u osobi svoga koadjutora krepkog i dostojnog nasljednika, punog duha Božjega'.

Blagopokojni nadbiskup Antun ostavio nas je, oplakivan i čašćen, da primi nagradu iz ruku vrhovnog pastira. A pastirsku palicu nad milijun i po vjernika predao je u vaše ruke. I zato, eto nas danas, na prijelazu iz stare u novu godinu, da vam, preuzvišeni nadbiskupe, izrazimo svoje dobre želje.

Još su nam u živoj uspomeni vaše riječi, izrečene u sjednici kaptola, prigodom podsjećanja na blage uspomene nadbiskupa Antuna i nastupa nadbiskupske službe:

'Potpuno sam svjestan težine bremena, koje pada na moja leđa, danas još više negoli sve četiri godine, otkako sam primio biskupsku konsekraciju'.

Svi mi vam, preuzvišeni gospodine nadbiskupe, to drage volje vjerujemo, jer znamo, da je poziv svakog svećenika, a pogotovo velesvećenika ad labores et sollicitudines, a u današnja zla i borbena vremena, možda čak i 'ad ponendam animam pro ovibus suis'. Ali podjedno se usuđujemo konstatirati, na vašu utjehu, da ste u ove četiri godine svoga blagotvornog biskupskog djelovanja pokazali, kako duboko shvaćate svoju uzvišenu službu. Pokazali ste, da u punom opsegu primjenjujete na se riječi apostolskog prvaka: 'Pascite, qui in vobis est gregem Domini' (48). Ne štedeći sebe, posvećujete sve svoje sile 'u trudu i mnogom nespavanju i navaljivanju ljudi' (49): Katoličkoj akciji, Karitasu, utemeljenju novih župa u Zagrebu, euharistijskim kongresima, kanonskim vizitacijama, štampi, školi, obitelji, uređenju crkvenih fondova, konkordatu, zaštiti progonjenih i obrani narodnih svetinja, stvaranju dobrih odnosa između svećenstva i naroda, Crkve i države.

Sve to i mnogo drugo, što se odvija između vaše duše i eu-

(47) Zagrebački kler oko nadbiskupa u novoj godini, u KL 89 (1938) 1.

(48) 1 Petr 5, 2.

(49) 2 Kor 6, 5.


233

V - STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

haristijskog Spasitelja, dokazom su svestranog vašeg interesa i žilava rada za stvar sv. vjere i za Crkvu i za povjerene vam vjernike, kao i za Hrvatski Narod. Ali što je još više, dokazom su stalnosti vaše vjere, čistoće vaše ljubavi, iskrene želje pravog mira, vaše neumorne brige, revnosti, duha ljubavi prema pravdi i istini. Za ta dobra istupate odvažno apostolskom prostodušnošću, bez obzira spram gore i dolje, već pogledom na svemogućeg Upravitelja svijeta, pravog i istinskog Boga. Istupate pogledom uprtim na dobro Crkve, na istinska, prava dobra čovječanstva, na dušu čovječju i život vječni prema riječi (50): 'Quid prodest homini, si universum mundum lucretur, animae suae vero detrimentum patiatur? — Što koristi čovjeku ako dobije sav svijet, a izgubi svoj život?'»

Biskup Salis zaključuje riječima: «No, ako bi zloćom ljudi ipak došlo do udaraca, činilo vas to udaranje jačim i otpornijim po onom, koji apostole i njihove nasljednike, velesvećenike, jača virtute ex alto! Bog bio dostojanstvo i ugled vaš! Bog vaša vlast i stalnost»!

 

Značajan je zvuk ovoga govora zbog ciljanja na okolnosti, koje sliče apokaliptičkima.

Na taj značajni govor odgovorio je nadbiskup Stepinac jednostavno, bez fraza, otvoreno i iskreno! Zahvalivši na dobrim željama nastavlja (51):

 

«U prijašnja vremena dok su prilike u svijetu bile sređene, mogla bi bila čovjeka u mladim godinama na ovome položaju snaći napast da se poda iluziji o lakoći biskupske službe. Danas ta pogibelj otpada. Jer u doba, kad se, rekao bih, tresu stožeri zemlje, prilike u svijetu tako su razrovane, da se breme biskupske službe čini skoro i anđeoskim ramenima teško.

Ta zar niste vi svi svjedoci, kako Crkva katolička iskreno želi, da među ljudima vlada mir, pravda, ljubav i sloga. I tko ju je drugi kadar donijeti, ako ne upravo katolička Crkva? A ipak zar nismo istodobno svjedoci, kako se po čitavom svijetu baca na nju drvlje i kamenje, kao da je ona kriva za sve nesreće, što biju čovječanstvo, za sve neuspjehe, što ih doživljuju pojedinci i skupine u nastojanju oko ostvarenja svojih planova. Vi ste svi svjedoci, kako udaraju na Crkvu Božju i groze se što

(50) Mt 16, 26.

(51) KL 89 (1938) 1.


234

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

prikriveno, što otvoreno upravo oni, koji bilo načelima, što ih zastupaju, bilo načinom rada i života, stvaraju na sve strane razdor i mržnju, nemire i nesreće, tako da i mi možemo s punim pravom zavapiti sa psalmistom: 'Cum his, qui oderunt pacem, eram pacificus — Kad o miru govorim, oni sile na rat' (51a). Mjesto da traže razloge svojih neuspjeha u gaženju zakona Božjega, oni ih traže u Crkvi katoličkoj, kao da i danas nema jednaku vrijednost riječ Gospodnja: 'Miseros facit populos peccatum — Grijeh je sramota pucima' (51b).

Kako dakle ne bi oni, kojima je povjereno vodstvo Crkve Božje, osjećali teškoću svoje dužnosti? Tà svijet hoće, da se oni prilagode njegovim načelima, njegovim idejama, koje ne poznaju Božjih zakona i Božje pravde u društvenom životu. Ako je pak katkada jezikom ispovijedaju, djelima je niječu. Smijemo li pak mi da pristanemo na taj zahtjev za volju lažnog mira, koji konačno vodi u propast i pojedince i skupine i narode? Kad bismo mi to učinili, prilagodivši se nazorima svijeta, postali bismo protivnici Božji prema riječima apostola: 'Quicumque voluerit esse amicus saeculi huius, inimicus Dei constituitur' — Tkogod hoće da bude prijatelj svijetu, postaje neprijatelj Bogu (52). Kad pak valja birati između Boga i svijeta, onda za nas ne može biti krzmanja, niti nas može obuzeti strah u obrani prava Božjih. Ne imponira nam nikakva fizička sila, ni materijalna sredstva, ni broj pristaša, jer mi znamo vrlo dobro, da je 'omnis caro foenum — svako je tijelo kao trava (53), koja 'danas jest, a sutra se u peć baca' (54).

Zato smatramo, da je sigurnije uzdati se u Gospoda negoli u ljude prema riječima psalmiste: 'Bonum est confidere in Domino, quam confidere in homine — Bolje se Bogu uteći, nego se uzdati u čovjeka' (55).

Crkva je Božja milenijska i božanska institucija, puna životnog iskustva. Ona je 'tamquam aurum igne probatum' (56). Crkva poniženja, progona i boli, kako bi rekao prorok. Ona znade, da će konačno sve to proći, ali 'Verbum Domini manet in aeternum — Riječ Boga našega ostaje dovijeka' (57).

(51a) Ps 119, 7. - Prijevodi latinskih rečenica jesu piščevi.

(51b) Izreke 14, 34.

(52) Jak 4, 4.

(53) lz 40, 6.

(54) Mt 6, 30.

(55) Ps 117, 8.

(56) Sirah 2, 5.

(57) Iz 40, 8.


235

V - STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

Ja dakle molim, gospodo i braćo svećenici, sve vas prisutne, a i one koji se muče u pastvi, i to danas više nego ikad; sve vas molim i opominjem, da ne klonete pod bremenom svoje službe. Znam napose sve poteškoće pastoralnog klera. Znam vrlo dobro kako neki nesavjesni elementi dižu protiv njih glavu i žigošu ih kao izrabljivače, zaglupljivače i čak kao neke neprijatelje Hrvatskog Naroda, njih, koji se trude dane i noći za njega više negoli otac i majka. I dok su, kao Crkva uopće, bili dobri u stisci, sad su najednom neprijatelji puka!...

Znadem, rekoh, poteškoće našeg pastoralnog klera. Njegove poteškoće bit će i moje poteškoće. Zajedno ćemo trpjeti i zajedno se radovati, da budemo jedno srce i jedna duša...

Neka vas nijedna poteškoća ne slomi, već naprotiv neka vas sve više jača imajući na umu obećanje Krista Spasitelja: 'Beati eritis, cum maledixerint vobis et persecuti vos fuerint, et dixerint omne malum adversus vos mentientes propter me — Blago vama, kad vas budu grdili i progonili i kad vam zbog mene budu lažno pripisivali svaku vrstu opačine' (58).

I dok evo, braćo svećenici, završujemo staru godinu, polazimo u novu s novim elanom na rad u duhovnoj izgradnji našega stada. Dok sve oko nas u svijetu očajava, što će biti i kako će biti u budućnosti, dotle mi krećemo u novu godinu puni pouzdanja u Božju pomoć kao i uvijek. Ako je zlo u svijetu nastalo samo odatle, što se čovjek udaljio od Boga grijehom i opačinama, onda je jasno, da će i dobro na svijet doći samo onda, ako se čovjek opet vrati k Bogu otresavši se grijeha i opačina pošavši opet putem kreposna, kršćanskog života».

 

Zatim potiče kler, da promiče pučke misije, euharistijske kongrese, koji se namjeravaju držati u narednoj godini:

 

«Zbijmo svoje svećeničke redove! Za ničim protivnici toliko ne teže kao za tim, da pocijepaju naše redove, jer i oni znadu, što znači ona Sv. pisma: 'Funiculus triplex difficile rumpitur — Trostruko se uže ne kida brzo' (59). I zato kao što oni nastoje, da se ulaskaju jednima, buneći ih protiv drugih, da onda upropaste i jedne i druge, tako nastojmo mi, da podupremo jedan drugoga, gdje god možemo, jer ćemo onda i kraj prorijeđenih svojih svećeničkih redova biti nepredobiva tvrđava, kao što go-

(58) Mt 5, 11.

(59) Prop 4; 12.


236

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

vori Sv. pismo: 'Frater, qui adiuvatur a fratre quasi civitas firma — Brat, komu pomaže brat jači je od tvrda grada'» (60).

 

Slijedeće se godine istom zgodom vraća u svom govoru na poteškoće, s kojima se mora boriti dušobrižni kler (61): «Bolna je također stvar, kad čujemo s mnogih strana, kako se našem pastoralnom kleru prave neprilike sa strane nesavjesnih elemenata, koji misle, da je najglavnije blatiti i klevetati svećenika. Ali neka taj mukotrpni kler ima na pameti, da je bio napadan i njihov Učitelj, Isus Krist, a 'nije učenik nad Učiteljem' (62). Konačno neka ga tješi činjenica, da redovito ne napadaju ljudi, kojima je čista savjest, nego oni, kojima je već sama pojava svećenička memento, da valja promijeniti život, jer nije u redu».

U ratno vrijeme on rado javno daje priznanje radu i zaslugama svoga klera za duhovni i vremeniti napredak Hrvatskog Naroda. Toplim ih riječima i pismom potiče, da ne klonu duhom, već neka imadu neograničeno pouzdanje u dobrotu Božju (63).

Na osvitu godine 1944 posebno je naglasio i pohvalio zamjerni rad klera na karitativnom polju, koji je u ono ratno vrijeme, slijedeći poziv svoga nadbiskupa, s neobičnom požrtvovnošću sakupljao hranu za naše pasivne krajeve i s punim osjećajem kršćanske ljubavi smještao izbjegličku djecu kod imućnijih obitelji. Bila je to svijetla i utješna pojava na onako tmurnom obzorju ratnoga vremena (64).

Ako se pogled svrne na nadbiskupov susret s pojedinim svećenicima, valja prije svega naglasiti, da je svaki pojedini svećenik mogao mirne duše prići k skromnom i poniznom nadbiskupu, da mu izloži svoje poteškoće i potrebe, siguran, da će naići na razumijevanje i dobrohotno uvaženje svojih molbi. Nadbiskupova dobrota i požrtvovnost bile su doskora svima poznate. Svojim svećenicima je išao tako daleko u susret, da ih je primao i izvan vremena, koje je bilo predviđeno za primanje. Da mu prištedi takav izvanredni napor i vrijeme, kler je otvoreno izrazio želju, koju je njegova okolina u ordinarijatu usvojila davši obavijest, prema kojoj su se dani i satovi tih posjeta ograničavali (65).

(60) Izreke 18, 19.

(61) Novogodišnje čestitanje klera svome nadbiskupu, u KL 90 (1939) 4.

(62) Mt 10, 24.

(63) Čestitanje kod preuzv. g. Nadbiskupa, u KL 94 (1943) 9 sl.

(64) Novogodišnja ćestitka klera Nadbiskupu, u KL 95 (1944) 11.

(65) Primanje kod Nadbiskupa-koadjutora, u KL 87 (1936) 545.


237

V - STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

U saobraćaju sa svećenicima bio je jednostavan, pa su i svećenici prema njemu zauzimali naravan i nenamješten stav. Jedan odlični svećenik iz zagrebačke okolice piše (66): «Bio sam svaki mjesec kod njega. Rekao sam mu u šaljivom tonu: Ako vam je tko na muku, oslobodit ću vas. Ako vam je potreban, onda me pošaljite van!»

Na jednom svećeničkom sastanku nadbiskup je preporučivao svećenicima, da rasprodaju crkveno zemljište. Tada mu jedan od nazočnih župnika reče (67):

— Lojzek, zemlja nas uzdržava. On će na to:

— Dragi, zemlja bu na te pala!

Kad bi mu u vrijeme prevrata stigla vijest, da je koji od svećenika bio ubijen, on je zbog toga trpio i sastavljao je točan popis imena ubijenih svećenika, spominjao bi ih pred ostalim svećenicima (68).

Sa svojim je svećenicima trpio, išao im u susret i materijalno je pomagao, ukoliko mu je bilo moguće. Tako je podmirio iznos globe, na koju je kapelan u Štrigovi Juraj Miklaužić bio, 16. kolovoza 1940, nepravedno kažnjen od kotarskog poglavarstva (69).

Dogodilo se, da su dvojica svećenika upravo završili vojnu službu u Kragujevcu i već su obukli civilno odijelo i bili spremni da se vrate svojim kućama. Kadli sretnu na ulici dvojicu slovenskih kolega, koji su išli na dopust i šaleći se s njima zamijenili su vojničke kape. Međutim, sretnu jednog kapetana, koji je išao u društvu dviju ženskih osoba i Slovenci ga pozdrave u civilnim šeširima. Kapetan ih zaustavi i zatraži njihova imena. Prva dvojica, da spase kolege, prišapnu im neka kažu njihova imena, jer su oni već završili vojnu službu, pa im se neće ništa dogoditi. No, kad su hrvatski svećenici stigli u Zagreb, doznali su, da su kažnjeni na mjesec dana zatvora.

Nadbiskup doznavši za taj dogođaj, odmah je posredovao kod srpskog generala Pantelije Jurišića, zapovjednika IV. armijske oblasti. No, od njega je saznao, da se takva kazna zatvora oprašta jedino kraljevim ukazom. Ipak je postigao to, da im je zatvor bio snošljiviji, jer su se samo kroz mjesec dana morali prijavljivati i nešto raditi u uredu generala Jemrića (70).

(66) Saopćio mgr. Leopold Rusan, 13. X. 1961.

(67) Saopćio o. Ladislav Harapin, koji je prisustvovao tom sastanku.

(68) Novogodišnje čestitanje u nadbiskupskom dvoru, u KL 96 (1945) 10.

(69) Progoni u Štrigovi i Raskrižju, u KL 91 (1940) 424.

(70) E. BELUHAN KOSTELIĆ, Stepinac govori 68.


238

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Kad ga je jednog dana posjetio u Krašiću jedan svećenik, koji je izgledao vrlo zapušten u svojoj vanjštini i bio loše odjeven, Stepinac ga je zadržao na objedu i nastojao mu je iskazati posebnu pažnju. Posebnom je, naime, ljubavlju susretao sve ponižene i povrijeđene (71).

Primajući svećenike, zanimao se za njihove pastoralne pothvate i uspjehe, poticao ih je, da se služe nadnaravnim sredstvima za buđenje vjerskog života vjernika.

Jednoć dođe k njemu jedan mladi svećenik, upravitelj vrlo zapuštene župe, u kojoj djeca uopće nisu išla u crkvu, a polazak vjernika na nedjeljnu misu bio je vrlo slab, katehizacije nije bilo, na prvi petak bilo je u crkvi samo desetak osoba. Nadbiskup je sokolio mladog upravitelja župe riječima (72): «Samo vi nastavite. Pobožnost prema Srcu Isusovu i Majci Božjoj probit će i najdeblji led. Vjernici će se pokrenuti. Mislite na to, da dovedete časne sestre, jer će one dobro djelovati na ženski svijet. Pomalo pripravljajte vjernike na pučke misije, koje će prodrmati zaspale savjesti. Imajte pouzdanje u Boga i sve će ići».

Na sličan je način i druge svećenike poticao na revnost u svećeničkoj službi za duhovno dobro vjernika.

Kad je u Krašiću jednoga dana saznao, da je došao u kuću neki svećenik, iako je bio bolestan, sišao je iz prvoga kata u župni ured s obrazloženjem (73): «Idem dolje, kad imamo takva gosta».

Kako je bio srdačan sa svojim svećenicima, razabire se i iz slijedeće crtice. Kad je potkraj rata jednoga dana boravio u brezovičkom karmelu, posjetio ga je, 26. srpnja 1944, vinagorski župnik Ivo Vukina u želji, da vidi svoga nadbiskupa, možda posljednji put u životu. Bilo je oko dva i pô sata poslije podne, kad je Vukina stigao u karmel. Čim ga je nadbiskup ugledao, vrlo se i ugodno iznenadio i šaljivo rekao (74):

— Evo Vuka! A što vas, Vuče, nosi ovamo?

— Želja, da vas još jednom vidim.

— Vuče, a jeste li ručali?

— Preuzvišeni, da sam ručao, izgubio bih autobus. Nadbiskup ga odmah odvede u blagovaonicu, pozvoni na prozorčić časnim sestrama te im reče:

— Tu je jedan gladni vuk, imate li što za njega?

(71) Saopćio Leopold Povše.

(72) VD IV 139.

(73) VD III 16.

(74) IVO VUKINA, Zadnji put kod nadbiskupa Stepinca, u Glasnik Srca Isusova i Marijina 17 (Salzburg 1965) 27.


239

V - STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

Sestra mu odgovori, da će se već nešto naći. Za kratko vrijeme sestra je stavila u prozorčić jelo, pozvonila i okrenula tzv. vrtuljak ili rotu. Nadbiskup je pošao k prozorčiću, uzeo jelo i donio pred župnika rekavši:

— Nema moga dečka ovdje, pa ću vas ja podvoriti, da budete pravi moj gost.

O tim osobnim nadbiskupovim dodirima sa svećenicima piše jedan svećenik kratko, ali značajno (75): «O, kako je bio uvijek velik u osobnom kontaktu sa svojim svećenicima!»

Odnos nadbiskupa Stepinca prema svećenicima opisuje njegov kolega kanonik Kolarek slijedećim riječima: «Na objedima prigodom krizme nije mnogo govorio. Rano je ustajao od stola i pošao se odmoriti. Kasnije, kad je već upoznao svoje svećenstvo, bio im je dobar otac, onakav, kakva Drugi vatikanski koncil traži da bude biskup. Osobito je bio dobar, kada se radilo o svećeniku, koji je bilo što pogriješio, pa ga je morao pozvati na odgovornost. Jedan već pokojni svećenik kazivao je, što su mu pripovijedali kolege, koje je on morao pozvati na odgovornost. Kada je taj svećenik išao u dvor k nadbiskupu, pratio ga je osjećaj straha. Bojao se, što li će mu ozbiljni nadbiskup kazati? A kada se vraćao, išao je lagan kući. Trebalo je priznati svoju pogrješku i muževno obećati, da će se popraviti. Nadbiskup mu je dao odmah ruku pomirnicu. Ponudio mu je premještaj, ako je bilo potrebno, ali tako da sam zatraži i neko određeno mjesto. I stvar je bila gotova.

Bio je jedan svećenik, koji nije smio ispovijedati. Godinama se radilo na tome, da mu se ta zabrana digne, ali bez uspjeha. Tada se taj iz očaja podao piću. Morao je pred nadbiskupa. Svećenik se pred njime izjadao i isplakao, no s njime je počeo i sam nadbiskup plakati. Kada je nesretni svećenik dao poštenu riječ, da će se ostaviti pića, nadbiskup mu je pružio ruku. Svećenik je održao svoju riječ. I nije to bio jedini takav slučaj».

Sâm je nadbiskup Stepinac, govoreći jednom o takvu slučaju, rekao (76): «Ja razumijem ljudske slaboće. Svećenik može duboko pasti, i ja ga za to neću osuditi. Kao biskup želim da budem pravi otac. I kad vidim, da jedan ovakav priznaje i žali svoj slučaj, onda rado opraštam. Ali kad netko uporno ustraje u grijehu i neće da se popravi, onda je to — ljudski govoreći — neoprostivo.

(75) I. KOROT, Nedovršena eroica nadbiskupa Stepinca 7.

(76) VD II 229 sl.


240

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Bio je jedan mladi svećenik i doista je duboko pao. Pozvao sam ga na odgovornost. Sve je priznao, obećao je, da se to nikada više neće ponoviti. Rekao sam mu: Ajde, sinko, obavi duhovne vježbe, počni iznova novim elanom, a ja ću prijeći preko svega kao da nikada ništa nije ni bilo. Tako sam i postupao. Zaboravio sam sve».

U jednom pismu mgr. Bakšiću, koji je imao nastupiti službu generalnoga vikara, nadbiskup piše slijedeće: «Moram istaći, da meni nije ni na kraj pameti uništiti ovoga ili onoga svećenika, jer kaže kanon: 'Meminerint episcopi se esse pastores non percussores'. Kad dakle tražim odlučnost, tražim je samo, da se zalutali vrate na pravi put i kad to učine, odstrane sablazan..., ja im od sveg srca sve opraštam i sve predajem zaboravi, i, ako se smijem poslužiti riječima Gospodinovim, 'projiciens post tergum' sve njihove zablude i pogrješke. Ono, što me boli, to je upornost i otvrdnulost u zlu, i tu se mora odrezati bolesni ud, da ne pokvari čitavo tijelo».

Nastavlja kanonik Kolarek (77): «Druga lijepa odlika nadbiskupova s obzirom na svećenike, bilo je njegovo povjerenje u suradnike. Nije mogao dospijevati sam na sve. On je bio toga svjestan. Zato je svojim suradnicima, koje je sâm odabirao, iskazivao povjerenie. Kada je trebalo napisati koju okružnicu, povjerio je to kojemu svećeniku iz svoje bliže okoline. Po izrađenom zadatku nije precrtavao ili črčkao, već je potpisao, kako je dobio u ruke. Što više svoje je govore i okružnice koji put dao pročitati kome od bližih suradnika, i primao zahvalno primjedbe i uvaživao ih. Iako poglavar, bio je ponizan, skroman, nesebičan. Svećenici nisu nikad osjetili, da se zalaže za svoju osobnu čast, ili da se osjeća povrijeđenim. Za njega je postojala samo Božja stvar i za nju se zalagao čitavim svojim bićem.

Treća karakteristika njegova u odnosu prema svećenicima bilo je zajedničko savjetovanje u važnim pitanjima. Sakupio bi oko sebe više povjerljivih suradnika. S njima je raspravljao o svim pitanjima, koja su se svakoga tjedna otvarala. Kazivao je, da bi bio bolje učinio, da je čitavo vrijeme tako radio».

3. - NADBISKUP I NJEGOVI VJERNICI

Kako je nadbiskup Stepinac sâam posjedovao jaku i živu vjeru u otajstva od Boga otkrivena, tako ju je nastojao pretočiti i u

(77) KOLAREK 3-4.




241

V - STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

Narod Hrvatski. Vidio je, kako je vjera u narodu zbog ratnih i poratnih prilika bila izložena mnogim i velikim pogibeljima. Smatrao je rad oko jačanja i oživljavanja vjere u Hrvatskom Narodu svojom najprečom dužnošću.

1) - Promicanje vjere u Hrvatskom Narodu

Nadbiskup je Stepinac umio izrabiti razne prilike, da ojača sv. vjeru u svom narodu. Za vrijeme njegova biskupovanja pružile su se dvije lijepe prilike za to.

Godine 1935 bila je 30-godišnjica, otkako je sv. Pijo X proglasio blaženim našega zemljaka Marka Križevčanina, mučenika za sv. vjeru. Na Bogojavljenje g. 1935 izdade Stepinac još kao koadjutor okružnicu upravljenu kleru i vjernicima, u kojoj dok opisuje svijetli i junački lik bl. Marka Križevčanina i njegovu jaku i živu vjeru, potiče na zdušno razmišljanje (78):

Ponajprije spominje, kako mnogi, koje je sv. majka Crkva u svom krilu odgojila, odvraćaju uši od istine Božje i okreću svoje lice od Crkve. Toj žalosnoj pojavi traži on razloge. Jedan razlog nalazi u tome, što neki traže puste zemaljske probitke kao Ezav, koji je prodao svoje prvorođenstvo za zdjelu leće. Drugi zanemarujući milosti, nisu učvrstili svoju vjeru pa je svaki vjetrić ili novotarija kadra da ih poruši kao stablo bez korijenja. Neki opet traže u vjeri svoje želje ostvariti, a ne svetost života i ispunjavanje volje Božje. Ovakvi ne ljube Crkvu, kako to Isus traži. Poziva zatim, da se svi ugledaju u bl. Marka Križevčanina.

Navodi Blaženikove riječi, kojima je otklonio sve zamame i ponude kalvinaca: «Druge vjere ne poznajem nego katoličku, a nju ću s Božjom pomoći do posljednjega daha držati, pa nema obećanja, koja bi me sklonila, da je ostavim».

Opisuje teške i razne muke, kojima su kalvinci mučili bl. Marka, a koje nisu zaostajale za mukama prvih kršćana u doba poganskih progona u rimskoj državi. Nastavlja zatim:

«I sada udaraju na Crkvu katoličku valovi sa svih strana, valovi krivovjerja i bezboštva. Čas podmuklo, čas otvoreno, sad štampom (novinama i knjigama), sad živom riječju, katkada pod plaštem narodnih probitaka, katkada pod izlikom društvenog napretka, ali svi ti udarci smjeraju jednome cilju — da poruše rimokatoličku Crkvu. Svi ti pokusi hoće da nas odcijepe od prave Grkve Isusove i od njezine glave Sv. Oca Pape. što ćemo mi na sve

(78) Okružnica: O bl. Marku Križevčaninu, u KL 87 (1935) 13.


242

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

to? Učinit ćemo ono, što radi bršljan. Kad ga vjetar bije, on se još jače pričvrsti uz tvrdi hrast. Tako i mi, prionimo uz Crkvu rimokatoličku i njezinu duhovnu glavu Sv. Oca Papu, po primjeru bl. Marka Križevčanina».

Napokon je spomenuo, kako su bl. Marka kalvinski vojnici lišili crkvenih dragocjenosti i doviknuli mu: «Spremaj se na smrt!» A kad ih je upitao: «Zašto?» Oni mu odgovoriše: «Jer si papist!»

Nadbiskup je na to nadovezao: «Papisti! Nerijetko se dovikuje i nama danas ta riječ. No, mi rimokatolici ne trebamo se toga ni najmanje stidjeti, jer je to volja Božja i zapovijed, da Sv. Oca Papu poštujemo kao vrhovnu glavu Crkve i tu naredbu Kristovu ne smijemo nikada pogaziti, pa ni uz cijenu života».

 

Druga lijepa prigoda za ojačanje sv. vjere bila je 1300-godišnjica prvih veza Hrvata sa Sv. stolicom i početka njihova pokrštavanja. Nadbiskup Stepinac je za vremena počeo na to misliti. Kad je blagoslovio novu kapelu Krista Kralja i kapelu sv. Petra i Pavla u Kalničkoj Kapeli, 27. lipnja 1937, pohvalio je Kapeljane, što na svojim kalničkim obroncima obnavljaju staru hrvatsku pobožnost prema sv. Petru i izrazio je već onda nadu, da će isto učiniti cijeli Hrvatski Narod četiri godine kasnije, kad se, naime, bude slavila 1300-godišnjica prvih veza Hrvatskog Naroda sa Sv. stolicom i početak njihova pokrštavanja (79).

Pod njegovim je predsjedanjem hrvatski episkopat, 27. siječnja 1939, izdao posebnu zajedničku poslanicu na sve hrvatske katolike o toj izvanrednoj godišnjici i pozvao ih, da je dolično proslave (80). Episkopat u toj poslanici prikazuje, kako su Hrvati iz zakarpatske Velike Hrvatske, na poziv bizantskog cara Heraklija, navalili na Avare, potisnuli ih na sjever i zauzeli njihovu zemlju, tj. onu koju Hrvati i danas nastavaju. Oslobodivši u tim krajevima kršćanske gradove po Dalmaciji od avarske najezde, Hrvati su došli u dodir s kršćanskim svijetom i zapazili, kako se jedino kršćani bore za kulturu i slobodu naroda, dok ostali svijet ruši ove tekovine. Budući da nisu nastupali neprijateljski prema kršćanima, koje su zatekli, počelo se među njima širiti najpovoljnije raspoloženje i prema samoj kršćanskoj vjeri. To se raspoloženje novom providnosnom okolnošću još većma unaprijedilo.

(79) Hrvatska straža, 3. VII. 1937.

(80) Poslanica episkopata prigodom 1.300-godišnjice prvih veza Hrvata sa Sv. stolicom, u KL 90 (1939) 133 sl., 145 sl., 157 sl.


243

V - STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

Papa, naime, Ivan IV, podrijetlom iz Dalmacije, koji je godine 640 naslijedio papu Severina, sjetio se svoga rodnoga kraja, te je poslao u sadašnju Hrvatsku svetoga i nadasve pouzdanog opata Martina, s mnogo novčanih sredstava, da u Dalmaciji i Istri otkupljuje sužnje, koje su Avari, a možda i pridošli Hrvati zarobili, da skuplja moći sv. mučenika i da ih donese u Rim. Donesene je moći papa pohranio u novosagrađenoj crkvi pokraj lateranske krstionice, koju posveti solinskim mučenicima Venanciju, Anastaziju, Mavru i mnogim drugima.

Iako je papa Ivan IV već nakon dvije godine preminuo, pažnjom koju je posvetio Dalmaciji i Istri, pokazao je novonadošlim Hrvatima, da je rimska Crkva na čelu vjere, kojoj je glavni cilj nijetiti pravu i djelotvornu ljubav. Htio je, da novome narodu, Hrvatima, sama ljepota i uzvišenost kršćanstva djelima ljubavi progovori i tako ih privuče Kristu, koji je «prošao čineći dobro» (81).

Papin legat opat Martin prošao je Dalmacijom i Istrom i ublaživao bijedno stanje robova, nastojeći udobrovoljiti nove gospodare zemlje. Bez sumnje je tadašnji vladar Hrvata bio obaviješten o tom poslanstvu i pristao, da razvija svoju misiju, jer je papin legat mogao ne samo mirno doći već i proputovati zemljom uz pratnju, zaštitu i gostoprimstvo hrvatskog vladara. On je izvršio to poslanstvo u ime papino pun dobrote i samilosti.

Iz toga početnog zahvata pape Ivana IV slijedile su dalekosežne posljedice. Kršćanstvo je počelo osvajati srca Hrvata. Oni su se počeli pokrštavati, a s vjerom i sv. krštenjem razvilo se kod njih posebno štovanje sv. Petra i odanost njegovim nasljednicima. Time su se Hrvati zauvijek opredijelili za prosvjetu i uljudbu, koju je kršćanstvo pod vodstvom rimskih papa njegovalo i širilo.

Već četrdeset godina nakon toga poslanstva pape Ivana IV papa sv. Agaton (678-681) ubraja i Hrvate među kršćanske narode u Evropi. S njima je sklopio međunarodni ugovor. Hrvatski Narod se stavio pod zaštitu sv. Petra, koju mu papa u ime svoje i svojih nasljednika zajamčuje, a Porga (Borko), koji je tada vladao Hrvatima, u ime svoje i u ime svoga naroda obećaje, da neće nikada poduzimati nepravednih i osvajalačkih ratova. U razmaku, dakle, od g. 640 do g. 681 tj. kroz 40 godina, Hrvati su već primili sv. krštenje i bili ubrojeni među kršćanske narode.

(81) Dap 10, 30.


244

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Dakle, godine 1941 navršilo se 1300 godina, otkako su počele prve veze Hrvata s rimskim papama, a to je ujedno bio i početak njihova pokrštavanja. Hrvatski Narod je kroz tih 1300 godina ostao vjeran tom opredjeljenju svojih pređa, te se stalno opirao prodiranju i navaljivanju kako istočnoga raskola, tako i hladnoga sjevernog protestantizma i južnjačkog islama. U Rimu još danas postoji kraj lateranske krstionice kapela sv. Venancija i drugova, solinskih mučenika, s prekrasnim mozaikom. Taj mozaik prikazuje ove mučenike i lik Ivana IV. On je vjerodostojan svjedok iz davnih vremena, kad su se Hrvati doselili na jug i kad je počelo njihovo pokrštavanje (82).

Nadbiskup Stepinac je htio, da ova 1300-godišnjica podsjeti Hrvate na neizmjerne darove i vrednote, koje su primili od katoličke Crkve. Zato je odlučio da učini sve, da ova rijetka godišnjica bude ne samo dostojno spominjana vanjskim svečanostima, već da se u Hrvatskom Narodu oživi i probudi do najvišeg stupnja duhovna snaga tih vrednota i darova kršćanstva. Češće je isticao kako sv. vjera, iako samo tinja u srcima, ipak ima snagu, da popravi i poboljša ćudorednost i zle običaje ne samo pojedinaca nego i naroda.

Da tu moć sv. vjere slikovito prikaže, prispodablja sv. vjeru sjajnoj i toploj sunčanoj zraci, koja iza zimskog mrtvila iz zemlje izvlači zelenilo trave, stabala, ljepotu cvijeća. Prispodablja je i alatu, kojeg je propali majstor, zanemarivši svoj zanat, ipak zadržao. Vjera će kao topla sunčana zraka izvabiti iz duše zelenilo života i procvat kreposti. Ona će kao dobar obrtnikov alat pridići vjernika, ako se samo htjedne njime služiti (83).

Bio je to zaista velik i opsežan zadatak. Da se to ostvari, nadbiskup je založio sve svoje sposobnosti, snagu i pokretnost te osnovao poseban odbor, koji se imao brinuti, da se sve provede. No, punim pravom se može tvrditi, da je on bio glavni i najgorljiviji pokretač čitavog toga pothvata i djela svestrane vjersko-ćudoredne obnove Hrvatskog Naroda.

Već je u ožujku ta poslanica bila tiskana u Zagrebu i razaslana svim hrvatskim biskupima s molbom, da u narudžbi jave koliko primjeraka žele, da im se pošalje (84).

(82) St. SAKAČ, Što smo primili od sv. braće Ćirila i Metodija, u Život 17 (1936) 97-112. - Isti, Kada je poćelo hrštenje Hrvata? u KL 91 (1940) 307 sl.

(83) Kardinalova pisma jednom redovniku, 29. XII. 1958, i jednom župniku, 28. VIII. 1959.

(84) Dopis dr. Franje Šepera, 16. III. 1939.


245

V - STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

2) - Nacrt duhovne obnove

Nadbiskup, kao predsjednik biskupskih sastanaka, razasla svim hrvatskim biskupskim uredima nacrt priprave za tu proslavu s molbom, da ga prouče i saopće svoje mišljenje o njemu kao i možebitne opaske i prijedloge, da se uzmogne ustaliti konačni raspored.

Dobivši od njih odgovore, dao je nacrtu konačni oblik te ga, 24. lipnja 1939, razasla svim hrvatskim biskupima. Prema tome nacrtu glavni cilj proslave ima biti vjersko-ćudoredni preporod Hrvatskog Naroda, napose obiteljskoga života, i oživljavanje smisla za društveno-karitativnu djelatnost.

Pred glavnu vanjsku proslavu g. 1941 ima se obaviti od Došašća g. 1939 do Uskrsa g. 1940 priprava, kojoj će biti jezgra pučke misije i duhovne vježbe. Pučkim je misijama cilj cjelokupna obnova, a duhovnim vježbama podizanje i stvaranje cvijeta katoličkog društva. Plod ove priprave ima biti uvođenje katoličke akcije u sve župe.

Korizma godine 1940 ima biti vrijeme pokorničkih djela, da se Bogu dade zadovoljština za narodne grijehe, a mjesec svibanj ima poslužiti stvaranju neposrednog duhovnog raspoloženja. Uz to se ima provesti opća molitvena djelatnost za kanonizaciju bl. Nikole Tavelića.

Kao pomagala za tu pripravu imadu se kroz godinu dana izdati crtice iz hrvatske crkvene povijesti, životopisi uzornih muževa i žena, opis stoljetnog utjecaja katoličanstva na narodni život, kao i prikaz važnijih dogođaja iz života i djelovanja pojedinih muških i ženskih redova i družba, koje djeluju u Hrvatskom Narodu.

Bila je u vidu i smotra doprinosa Crkve za prosvjetu Hrvatskog Naroda kroz 13 stoljeća; to bi imala zorno prikazati izložba hrvatske crkvene umjetnosti, tiska, knjiga, školstva, prosvjete, svetosti i društveno-karitativnog rada Crkve u prošlim stoljećima.

Sama proslava imala bi četiri veće priredbe: otkriće spomenika kralju Tomislavu, kojemu je rimski papa poslao kraljevsku krunu, posebna svečanost u Solinu-Splitu, odakle se počelo širiti pokrštavanje Hrvata, veliko hodočašće u Rim godine 1941, te veliki euharistijski kongres u Zagrebu u lipnju iste godine.

U posebnoj okružnici za nadbiskupiju izdanoj istoga dana naglasuje nadbiskup ciljeve i smjernice te obnove i sredstva. Ciljevi su: probuditi mlake i nehajne, po župama oblikovati


246

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

duhovne odličnike, koji će se dragovoljno posvetiti apostolatu, uklanjati sve, što slabi vjeru i ćudoređe, pobijati narodne poroke, unositi temeljita katolička načela u javni život, privoditi natrag u krilo Crkve one, koji su od nje otpali. Nadbiskup naglasuje, da ono osnovno u tom radu i nastojanju ima prvenstveno nadnaravni značaj. Cijeli taj pothvat na poseban način ima pred očima djecu, srednjoškolsku omladinu, te svećenička i redovnička zvanja.

Da bi se taj cilj postigao, nadbiskup želi, da se u prvom redu održe pučke misije u svim župama, u kojima ih od godine 1932 nije bilo, i da se obnove misije u ostalim župama, izuzevši one, koje su ih imale ili obavile duhovnu obnovu u godini 1937 i dalje.

Na drugom mjestu preporučuje, da se održe duhovne vježbe po župama, u kojima se još nisu držale, kao i u onima, u kojima se misije ili obnova misija neće držati.

Na trećem mjestu naglasuje katoličku akciju, koju treba provesti u svim župama. Njezini se članovi imadu uposliti osobito u bratovštini kršćanskog nauka, u širenju dobrog tiska, u gajenju svećeničkih i redovničkih zvanja, u društveno-karitativnom radu, u pobijanju javne razvratnosti i narodnih poroka.

Konačno preporučuje mjesne euharistijske i marijanske kongrese.

Ovu okružnicu završava riječima (85): «Dobra volja, oduševljenje i napori svećenika razlit će se u dubine i širine dragocjenom apostolskom pomoću svjetovnjaka: mora da se zato postigne opća mobilizacija Božjih duša laičkog svijeta počevši od onih među tihim samostanskim zidinama, koje će moliti i trpjeti, i onih sa sveučilišnih stolica, kancelarija i radionica po gradovima pa sve do onih u kolibama najzabačenijih naših sela. Dakako, da će ta svjetovnjačka pomoć doći do puna izražaja tek preko organizacija».

3) - Sudbonosni događaji u svijetu i Hrvatskoj

U međuvremenu, dok je na sjeveru, istoku i zapadu Evrope počela strahovita krvava tragedija, koja se razvila u drugi svjetski rat, Hrvatski Narod se našao na početku novog razdoblja u svom tisućljetnom životu.

(85) Pripreme za proslava jubileja veza Hrvata sa Sv. stolicom, u KL 90 (1939) 317 sl.


247

V - STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

Nakon, naime, 20 godina teške borbe za slobodu i ravnopravnost protiv ideologije velikosrpstva i prijelaza na pravoslavlje, što je promicala beogradska vlada, postignut je sporazum između dr. Vladka Mačeka, vođe hrvatskog narodnog pokreta, i predsjednika vlade kraljevine Jugoslavije Dragiše Cvetkovića, prema kojemu je kraljevsko namjesništvo u dvorcu Brdo, 26. kolovoza 1939, potpisalo ukaz o oblikovanju banovine Hrvatske, kao simbola suvereniteta Hrvatske, u kojoj su se našle ujedinjene Savska i Primorska banovina, te kotari dubrovački, travnički, fojnički, derventski, gradački, brčanski, iločki i šidski. Na čelo banovine bî postavljen ban dr. Ivan Šubašić.

U Beogradu je bila formirana nova vlada, u koju uđe dr. Vladko Maček kao potpredsjednik sa četiri ministra Hrvata; osim toga je u vladi bilo: deset Srba, jedan musliman i jedan Slovenac sa Dragišom Cvetkovićem kao predsjednikom. U nadležnost banovine Hrvatske ušli su slijedeći ogranci državne uprave: poljoprivreda, trgovina, industrija, šume i rude, građevine, socijalna politika, narodno zdravlje, tjelesni odgoj, pravda, prosvjeta i unutrašnji poslovi. Ostali su ogranci ostali u nadležnosti zajedničke vlade, tj. vjerski poslovi, državna sigurnost, državna rudarska poduzeća i zakonodavstvo, željeznice, pošta, vanjska trgovina, postavljanje osnovnih načela prosvjetne politike i mjesnih uprava.

Banovina Hrvatska dobila je svoj sabor, koji zasjeda u Zagrebu. Prema prispodobi ing. Augusta Košutića (86), banovina je Hrvatska bila slična «jednome polju, koje je poplavom preplavljeno: voćnjaku, koji je olujama polomljen; selu, koje je požarom opustošeno; gradu, koji je potres razvalio. Kad mi tu pristupamo organizaciji za obnovu Hrvatske, onda svatko zna i lako razumije, da ne dolazimo tu s bajunetama i topovima nego s podsukanim rukavima, da si taj rad razdijelimo, organiziramo i da svi na njem radimo. U takvim prilikama Hrvati su zaista posljednji, koji misle na ratovanje. Nije, dakle, cilj politike sporazuma taj, da se spremimo za napadaj na bilo koji narod u Evropi ili da se pridružimo napadaču bilo koje strane. Mi želimo od svega srca, čiste duše, da nam se oslobode ruke, da pristupimo poslu, da svoju domovinu sredimo i uredimo, da bude u njoj pravice i mira».

Vjersko-ćudoredna obnova Hrvatskog Naroda, zamišljena prije toga dogođaja i neovisno o njemu, ne ulazi u nj kao u politički

(86) Banovina Hrvatska, u KL 90 (1939) 426.


248

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

dogođaj. Ona je nuždan preduvjet, da bi slobodan razvoj Hrvatskog Naroda pošao jedino sigurnim pravcem; ona je najbolje jamstvo, da će narodni život biti valjan i čvrst u vjeri otaca i kršćanskom ćudoređu (87).

4) - Sveta godina Hrvatskog Naroda 1940-1941

Nadbiskup je Stepinac, 10. studenoga 1939, otputovao na čelu hrvatskog hodočašća u Rim, gdje je bio, 14. studenoga, zajedno s nadbiskupom dr. Ivanom Šarićem i biskupima Bonefačićem, Njaradijem, Miletom, Srebrnićem i Burićem primljen u audijenciju kod Sv. Oca Pija XII.

Stepinac je tom prigodom predao Sv. Ocu na pergameni umjetnički izrađen nagovor, u kojem se obrazlaže, kako se godine 1941 slavi 1300-godišnjica prvih veza Hrvata sa Sv. stolicom i početak njihova pokrštavanja. Sv. Ocu se upravlja molba, da bi se tom zgodom udostojao unijeti u popis svetaca vjerskog heroja Hrvatskog Naroda bl. Nikolu Tavelića.

Sv. Otac je u svom odgovoru izrazio čvrstu nadu, da će Hrvatski Narod u vrijeme vjerskih rasprava i borba za vjeru u Boga i za kršćanski ćudoredni poredak, za vjeru u Krista i za blago nadnaravnog reda, što vodi u blaženu vječnost, ostati vjeran katoličkoj nauci, odredbama sv. Crkve i njegovoj vrhovnoj glavi, slijedeći primjer bl. Nikole Tavelića. Zaželio je Hrvatskom Narodu čvrstoću i stalnost u vjeri poput one, što je ima velebitski stanac-kamen, koji prkosi burama i olujama. Preporučio je, da se provodi i gaji katolička akcija, pobožnost prema euharistijskom Spasitelju i bl. Djevici Mariji.

S toga hodočašća je nadbiskup zajedno s ostalim biskupima upravio posebnu poslanicu hrvatskim katolicima u vezi s govorom Sv. Oca i u vezi s molbom, koja je podnesena za kanonizaciju bl. Nikole (88).

Prigodom toga hodočašća nadbiskup je od Sv. Oca isposlovao izvanredan dar Hrvatskom Narodu za područja sviju biskupija u Jugoslaviji u vezi s jubilejem 1300-godišnjice veza sa Sv. stolicom. Sv. Otac je, naime, ispravom od 12. svibnja 1940, koja počinje riječima «Cum ex venerabilis», godinu od 29. lipnja 1940 do

(87) Pred pastoralni tečaj, u KL 90 (1939) 449 sl.

(88) Hrvati kod Sv. Oca Pija XII, u KL 90 (1939) 557. - Biskupska poslanica s rimskoga hodočašća, u KL 90 (1939) 569.


249

V - STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

istoga dana slijedeće godine proglasio svetom godinom Hrvatskog Naroda. Bio je to doista papin dar Hrvatskom Narodu.

Nadbiskup Stepinac, 24. svibnja iste godine, dostavlja svim hrvatskim biskupima ovjerovljeni prijepis te isprave s molbom, da obavijeste područno svećenstvo i narod o jubileju i da izdadu prikladne upute za provedbu odredaba, koje papina isprava sadržaje, da se uzmognu postići jubilarni oprosti.

U posebnoj okružnici, 29. svibnja, tumači on povlastice, što ih je Sv. Otac za taj jubilej podijelio, a 1. lipnja izdaje odredbu, da se 23. lipnja ima po svim crkvama pročitati papina isprava o svetoj godini kao i njegova okružnica, prema kojoj se ima, 28. lipnja, poslije večernjeg pozdravljenja navijestiti početak jubileja zvonjavom u svim crkvama kroz četvrt sata, a 29. lipnja, tj. na Petrovo, prije glavne mise ima se obaviti zaziv Duha Svetoga i obnoviti krsni zavjet. Preporuča vjernicima, da toga dana u što većem broju pristupe sv. sakramentima s nakanom, da duhovna obnova Hrvatskog Naroda i jubilej donesu što više i vremenite i vječne koristi našemu narodu (89).

Kod banske vlasti banovine Hrvatske zauzeo se nadbiskup, da se blagdan sv. Petra i Pavla, i u privrednom životu proslavi potpunim praznovanjem, tj. da privredna djelatnost miruje cijeli dan, pa prema tome, da prostorije svih trgovačkih i zanatskih radnja cijeli dan budu zatvorene. Isto tako je zatražio, da bi i hrvatske škole i hrvatska prosvjeta službeno kao takve sudjelovale u jubileju, te da se u tom smislu u svim školama održe tri predavanja, kojima će prisustvovati sva školska mladež rimokatoličke vjeroispovijesti. Osim toga je zamolio, da se prigodom velikog euharistijskog kongresa u lipnju 1941 prepuste školske zgrade na raspolaganje za konačište naroda, koji će, kako se predviđa, tom zgodom nagrnuti u velikom broju u Zagreb.

Svetu godinu je nadbiskup Stepinac otvorio na Petrovo g. 1940 dvjema svečanostima. Jedna je bila u Zagrebu, gdje je on u župnoj crkvi Sv. Petra održao svečanu misu, nakon koje je obavio zaziv Duha Svetoga, a župnik je izmolio Vjerovanje i s vjernicima obnovio krsni zavjet. Iza biskupskog blagoslova održano je pred crkvom, usprkos jake kiše, svečano zborovanje, na kojem je narodni zastupnik Milutin Majer govorio o značenju tisućljetnih veza Hrvata sa Sv. stolicom iznoseći bogatu povijesnu građu (90).

(89) Papinski breve o izvanrednoj jubilejskoj godini, u KL 91 (1940) 257 sl. - br. 96/Pr. Otvorenje jubileja, u KL 91 (1940) 290.

(90) Početak jubilarne godine Hrvatskog Naroda, u KL 91 (1940) 318.


250

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Druga svečanost je bila u Đurđevcu, kamo je nadbiskup požurio, praćen teškim pljuskom, da otvori euharistijsko zborovanje. Obje su svečanosti naglasile duh, u kojem se ima proslaviti sveta godina: ima se, naime, oživljavati sv. vjera i obnavljati obećanje zadano prigodom sv. krštenja, vjernike treba sjediniti s Kristom, koji živi usred svog naroda u presv. Euharistiji.

5) - Tri nadbiskupova pothvata

Tri nadbiskupova pothvata usko su povezana sa svetom godinom.

Posebnom okružnicom, koju je izdao 26. lipnja 1940, podsjeća nadbiskup vjernike na zaključak Hrvatskog sabora, koji je stvoren na zasjedanju u prosincu 1739, u tadanjem saborskom gradu Varaždinu, da će, ako Bog odvrati kugu od naroda, koja je počela harati u nekim krajevima Hrvatske, u Ludbregu podignuti kapelicu u čast predragocjene Krvi Isusove, koja se ondje od davnine na poseban način štuje i kamo hodočasti mnogo Hrvatskog Naroda. Bog je uslišao molitve i kuga je prestala, ali se obećanje, koje ima značaj zavjeta, isprva odgađalo, kako to češće biva u ljudskom životu, i na kraju se na nj posve zaboravilo.

Nadbiskup u toj okružnici potiče, da se sabiru milodari, kako bi se to obećanje konačno izvelo, da se ublaži Božja srdžba i da se narod poštedi od kuge, glada i rata na početku novoga razdoblja, u kojem će Hrvatski sabor opet odlučivati o sudbini Hrvatskog Naroda (91).

On se vraća na taj svoj pothvat u kolovozu 1944 u posebnoj okružnici, u kojoj objavljuje zavjet nadbiskupije zagrebačke učinjen u preteškim ratnim godinama, da će vjernici svom dušom i svim sredstvima poraditi oko ostvarenja do sada neostvarenog zaključka Hrvatskog sabora u Varaždinu godine 1739, da će naime sagraditi kapelicu predragocjene Krvi Isusove u Ludbregu, obvezavši se ujedno, da će se kroz pet godina svake prve nedjelje u mjesecu rujnu po cijeloj nadbiskupiji u svim župnim, redovničkim i drugim crkvama, gdje se vrši nedjeljno bogoslužje, održati bogoslužje i svečanost s govorina u čast predragocjene Krvi Isusove i pozivati vjernike, da im u što većem broju prisustvuju (92).

(91) Zavjetna kapelica u Ludbregu, u KL 91 (1940) 317.

(92) SVZN 32 (1945) 26 sl. - Propovijed preuzv. g. nadbiskupa na blagdan Krista Kralja, zavjet iza propovijedi, u KL 95 (1944) 525 sl.


251

V - STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

Drugi nadbiskupov pothvat je smjerao na to, da se krstionica kneza Višeslava opet vrati natrag u domovinu. Ta se krstionica nekoć nalazila pokraj ninske katedrale, koja je izdržala tatarsku navalu u 13. stoljeću. Godine 1746 bila je prenesena u Veneciju. Prigodom svoga službenog putovanja u Rim, 10. veljače 1941 (93), navratio se nadbiskup Stepinac u Veneciju, gdje je 16. veljače uputio poseban spis «Pro memoria» mletačkom patrijarhi kardinalu Piazza, u kojem ga moli, da bi se zauzeo, te bi se taj krsni kamen vratio natrag u Hrvatsku prigodom 13-stoljetne slave prvih veza Hrvata sa Sv. stolicom, jer je to jedini spomenik hrvatske povijesti iz VIII. stoljeća, pa prema tome sačinjava vezu između VII i IX stoljeća kao vanredno važan arheološki nalaz.

Kardinal Piazza mu odgovara, 12. ožujka 1941, da se to pokušalo već godine 1932, ali bez uspjeha. Po njegovu mišljenju bi se to moglo najuspješnije postići, ako bi se zatražilo preko ministarstva u Beogradu (94).

U međuvremenu je došlo do raspada Jugoslavije, pa se nadbiskup mogao istom 6. svibnja 1941 u tom predmetu obratiti na ministra bogoštovlja i nastave dr. Milu Budaka. Saopćio mu je, što je do sada u tom pravcu poduzeo, kao i to, da ga je posjetio Mlečanin profesor Ponti, koji upravo boravi i radi u Zagrebu, te mu je kazao, da će to najlakše dobiti, ako se u zamjenu dade slika kojega od mletačkih slikara (95).

Dne 13. rujna dobije nadbiskup od «Istituto di cultura italiana» u Zagrebu obavijest, koju mu je uručio profesor Ponti, da je gradski načelnik Venecije i odbor gradskih muzeja u Veneciji prihvatio prijedlog, da se izvrši predložena zamjena. Dvije Carpacci-jeve slike, koje posjeduje Strossmayerova galerija slika u Zagrebu, dat će se Veneciji u zamjenu za krsni kamen kneza Višeslava. Tako je ta krstionica g. 1942 vraćena natrag u Hrvatsku i nalazi se danas u muzeju Jugoslavenske akademije (96). Ovaj krsni kamen nosi slijedeći natpis:

(93) Put preuzv. ordinarija u Rim, u KL 92 (1941) 82.

(94) «Pro memoria» upućena kardinalu Adeodatu Piazza, mletačkom patrijarhu, dne 10. II. 1941, pod br. 107/BK.

(95) Br. 108/BK.

(96) Br. 109/BK. - Istituto di cultura italiana, u Zagrebu, Jelačićev trg 10, od 13. srpnja 1941. XIX pod br. 368/41. - MIRKO ŠEPER, Der Taufstein des kroatischen Fürsten Višeslav aus dem frühen Mittelalter, u Nachrichten des deutschen Instituts für merowingisch-karolingische Kunstforschung (Archiv Paulus), Heft 14-16, Jahrgang 1957/58.


252

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Hic fons sumit infirmos / ut reddat illuminatos // Hic expiant scelera sua quod de primo sumpserunt parente / ut efficiantur Hristicole / salubriter confitendo trinum perenne // Hoc / Ioannes presbyter / sub Wissasclavo Duci / opus bene composuit devote / in honorem videlicet sancti Ioannis Baptistae / ut intercedat pro eo clientuloque suo.

Ova krstionica bolesne prima / da ih prosvijetli // Grijesi od praoca baštinjeni ovdje se peru / da postanu kršćani / koji će sebi na spas ispovijedati vječno Trojstvo // Pod knezom Višeslavom / dade / Ivan svećenik / ovo djelo lijepo izvesti / na čast svetom Ivanu Krstitelju / da bi posredovao za svoga štićenika.

 

Simbolika uklesana u taj krsni kamen izvrsno izražava pouku o tajni presv. Trojstva, o smrti i uskrsnuću Gospodinovu te je među arheološkim nalazima vanredna rijetkost.

 

Treći nadbiskupov pothvat bila je posebna molba, koju je upravio Sv. Ocu. Prigodom boravka u Rimu, u veljači 1941, zamolio je nadbiskup pismeno, 13. veljače, Sv. Oca, da bi se udostojao poslati u Zagreb prigodom velikog euharistijskog kongresa svoga kardinala legata, i da bi kongres zaključio svojim vlastitim riječima na latinskom ili francuskom jeziku. Ta je molba bila predmet raspravljanja u Sv. kongregaciji za izvanredne poslove, o kojemu mgr. Tardini u svojim bilješkama stavlja slijedeću opasku (97): «Radi se o narodu vrlo vjeroćutnu te o euharistijskom slavlju, koje je čisto vjerskog obilježja. Prema tome, uzevši to u obzir, može se ovaj pothvat odobriti i poduprijeti. Što se pak tiče pitanja, da li bi se imao poslati kardinal legat, treba da nuncij zajamči, da će slavlje imati čisto vjersko obilježje i da vlada u njima ne vidi nikakvo isticanje političke naravi».

Vrativši se nadbiskup, 18. veljače, iz Rima u Zagreb, još istoga dana prisustvovao je sastanku izaslanika zagrebačkih prosvjetnih društava, koji je održan u velikoj dvorani nadbiskupskoga dvora, u svrhu dogovora, kako bi zajednički sudjelovali u velikom euharistijskom kongresu u lipnju. Tom je zgodom nadbiskup iznio slijedeće misli (98):

(97) Vatican, 14. II. 1941. Le S. Siège IV, n. 262, 268.

(98) Sastanak delegata zagrebačkih kulturnih društava, u KL 92 (1941) 94.


253

V - STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

Trinaest stoljeća života i u povijesti velikih naroda velika je stvar, ali je još veća stvar trinaest stoljeća u životu manjih naroda. Hrvatski biskupi izdali su prije dvije godine pastirsko pismo, kojim su upozorili Hrvatski Narod na ovaj zamašni jubilej, kojemu je svrha proslaviti onaj značajni događaj, kad je prije trinaest stoljeća Hrvatski Narod došao prvi put u dodir sa Sv. stolicom i tako dospio u red kulturnih evropskih naroda. Hrvatski biskupi su odlučili pozvati na ovo vjersko slavlje sve Hrvate katolike, bez obzira na kulturne razlike, uvjereni, da će svi Hrvati uvidjeti, što treba učiniti, da iskoristimo ovaj rijetki jubilej.

Katolička Crkva je proglašenjem hrvatske svete godine dala Hrvatskom Narodu u ovim sudbonosnim vremenima legitimaciju, kojom bi se ponosili i veliki narodi. Mi ćemo sve učiniti, da se pokažemo dostojnima ove časti, da iskoristimo prilike, da se predstavimo ovom legitimacijom cijelome svijetu, uvjereni, da se nemamo čega stidjeti, nego naprotiv, da se možemo ponositi.

Naša je hrvatska povijest krvava, ali iz nje proizlazi časna i utješljiva činjenica, da Hrvati nisu nikad posizali za tuđim, nego da su naprotiv nastojali da uščuvaju sve one ljepote i vrednote, koje sadrži lijepa naša domovina. Stoga je hrvatski episkopat slobodan pozvati sve kulturne organizacije, da surađuju, uvjeren, da će sa svoje strane sve učiniti, što je moguće, da ovaj rijetki jubilej Hrvatskog Naroda što bolje uspije.

Zato se obraća na sve Hrvate, bez razlike na možebitna politička razmimoilaženja, i poziva ih, neka se pridruže velikim slavljima hrvatske jubilarne godine.

Došavši iz Rima, ističe, kako je Sv. stolica uvijek s povjerenjem gledala na Hrvatski Narod u prošlosti, pa se nada, da će Hrvati opravdati ovo povjerenje i ubuduće.

 

Dne 6. ožujka hrvatski su biskupi upravili svim Hrvatima slijedeći manifest (99):

«Hrvatski je episkopat, predragi vjernici, upozorio cijeli katolički Hrvatski Narod na značajni jubilej 1300-godišnjice naših prvih veza sa Sv. stolicom sv. Petra u Rimu već prije dvije godine zajedničkom poslanicom iz bijelog Zagreba i potaknuo vas, da se zamislite u ovu činjenicu, koja pokazuje na Hrvatski Narod kao

(99) Manifest hrvatskog katoličkog episkopata, 6. II. 1941, u KL 92 (1941) 121.


254

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

na jedan od najstarijih kršćanskih katoličkih naroda u Evropi, pa da se što dostojnije svi skupa pripravimo na ovaj rijetki jubilej.

Zatim smo se, predragi vjernici, opet obratili na cijeli Hrvatski katolički Narod iz vječnoga grada Rima i to u času, kad smo ponovno osjetili prigodom posjete Sv. Ocu Papi Piju XII drhtaj vječne ljubavi, koja je uvijek kucala u srcima Kristovih namjesnika prema Hrvatskom Narodu. Sv. Otac Papa Pio XII uočio je važnost ovoga hrvatskog narodnog jubileja i proglasio je godinu 1940-1941 od Petrova do Petrova svetom jubilejskom godinom Hrvatskog Naroda.

Velik je to dar, koji Sv. stolica rijetko podjeljuje. Divan je to dar, kojim bi se ponosili i veliki kulturni narodi svijeta.

I sada eto, Hrvatski Narode, opet dolazimo k tebi u času, kad se primičemo vrhuncu proslave ove naše jubilejske godine, kojima će kruna biti najprije svečanosti u Splitu-Solinu i okolici, gdje je bila kolijevka hrvatskog kraljevstva, i odakle je najprije zasjalo svjetlo evanđelja Hrvatskom Narodu, onda veliki euharistijski kongres u metropoli Hrvatskog Naroda u Zagrebu, ovoga ljeta od 20. do 23. lipnja.

I ovdje pozivamo sve Hrvate katolike, gdje god bili, da iskoriste u punini beskrajnu širom otvorenu riznicu duhovnih blagodati, što nam ih pruža Sv. stolica, i da dođu u što većem broju na spomenute svečanosti i na veliki narodni euharistijski kongres u našem lijepom Zagrebu. Neka se obilje Božjih milosti izlije na sve nas pojedince, na obitelji naše, na sela naša i gradove naše, na sav Hrvatski Narod, da sudjelovanjem na veličanstvenim jubilejskim svečanostima iskaže svoju zahvalnost Bogu, Crkvi katoličkoj, i slavnim hrvatskim vladarima, koji su nas prije 13 stoljeća zauvijek privezali uz svetu katoličku Crkvu.

Neka je hvala i slava Svevišnjemu, koji nas je punih 13 stoljeća branio i nije dopustio, da propadnemo u ovom razmeđu svjetova, na raskrsnici Istoka i Zapada, gdje su propali mnogi narodi.

Neka je hvala i čast Sv. stolici, koja je nas Hrvate uvijek nesebično štitila, branila, razumijevala, pomagala svim sredstvima u danima najtežih patnja i borba, kad su nas svi ostavljali, izdavali, kršili nam zadanu riječ, tlačili i krnjili prava i tekovine slavnog kraljevstva hrvatskoga, a osobito u one dane, kad je 'predziđe kršćanstva' bilo poprskano krvlju za cijeli kulturni Zapad.

Neka je vječita slava hrvatskim vladarima, koji su prije 13 stoljeća prvim dodirima sa Sv. stolicom vezali Hrvatski Narod uz


255

V - STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

Petrovu pećinu, i tako nas uveli u krug zapadno-evropske kulture, uveli nas u svjetsku povijest, tako da se mi danas ponosimo narodnim opstankom od 13 stoljeća, dok su se toliki drugi narodi kroz to vrijeme pojavili i nestali.

U vrijeme, kad je čitav svijet zahvatio plamen strahovitog rata, upravo ima smisla više nego ikada prije, slavni Hrvatski Narode, da pred čitavim svijetom manifestiramo svoju volju za mirnim životom u lijepoj našoj domovini.

Ima smisla, da doviknemo svima i svakome: Tu smo na ovoj krvlju zalivenoj zemlji junaka, mučenika i svetaca iz svih slojeva mukotrpnog Hrvatskog Naroda. Tu smo i tu ostajemo! Ništa nas nije kroz 13 stoljeća moglo skršiti, ništa pokolebati u našoj volji, da ostanemo na ovoj našoj Hrvatskoj znojem i krvlju natopljenoj grudi, da ustrajemo u ljubavi i odanosti prema Sv. stolici.

Nikada nismo tuđe otimali, a ni svoga nijesmo dali i ne damo. Neka živi naša lijepa domovina Hrvatska u miru, u slobodi, u socijalnoj pravdi, u ljubavi prema Bogu i bližnjemu.

Slava Kristu Kralju, u kojega Hrvatski Narod upire oči svoje i sve uzdanje svoje!

U Zagrebu, 6. ožujka 1941.

Dr. Alojzije Stepinac, v.r.

nadbiskup zagrebački,

predsjednik biskupskih konferencija».

6) - Plodovi vjerske obnove

Nagla povijesna zbivanja u međunarodnom i narodnom životu, kojih smo se posebno dotakli u VI poglavlju, osujetila su ostvarenje ovih nadbiskupovih pothvata: sâm euharistijski kongres u lipnju, na koji je on pozvao i biskupe drugih narodnosti (100), pučke misije u Zagrebu i u drugim 161 župama (101).

Zbog velikih i neočekivanih političkih promjena izdade Nadbiskup, 19. travnja 1941, slijedeću okružnicu (102):

(100) Poslanica hrvatskog episkopata biskupima katolićkog svijeta, u KL 92 (1941) 133 sl.

(101) Svečani završetak jubilejske godine, u KL 92 (1941) 299 sl.

(102) Okružnica časnom kleru nadbiskupije zagrebačke, br. 3660/41, u. KL 92 (1941) 195.


256

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

«Budući da smo morali prekinuti rad na pripravi za naš veliki narodni euharistijski kongres prigodom završetka sv. jubilarne godine Hrvatskog Naroda, to stavljam svemu kleru do znanja slijedeće:

1) Rad na duhovnoj narodnoj obnovi ima se nastaviti u punom opsegu, gdje god to prilike dozvoljavaju prema dosadanjem programu. Gdje god, dakle, prilike dozvoljavaju valja nastaviti pučkim misijama po svim župama, gdje do sada nisu održane misije. Isto tako, gdje god postoji mogućnost valja nastaviti s duhovnim vježbama za sve staleže. Nema pak nijednog mjesta, gdje ne bi bilo moguće nastaviti s najvažnijom akcijom za sve one velike ciljeve Crkve i Države Hrvatske, koje smo bili iznijeli u programu za našu sv. jubilarnu godinu.

2) Velike pučke misije, koje su se u isti mah imale održati u Zagrebu po svim župama i samostanskim crkvama u mjesecu svibnju, odgađaju se na mjesec listopad s istim programom.

3) Priprave za veliki narodni euharistijski kongres nastavit će se onim časom, čim to prilike dopuste. Čvrsto se nadamo, da će uz Božju pomoć taj kongres nadvisiti sva naša dosadanja očekivanja i biti dostojan završetak naše 1300-godišnjice».

 

Iz ove se okružnice razabire, da nadbiskup nije predviđao nagao razvitak dogođaja, koji su osujetili sve ostale veće pastoralne pothvate i njegovu djelatnost usmjerili, takoreći, isključivo na socijalnokaritativno polje.

Jubilarnu godinu je nadbiskup zaključio na vrlo skroman način. Na Petrovo g. 1941 odslužio je svečanu misu u župnoj crkvi Sv. Petra u Zagrebu, iza koje je posvetio Hrvatski Narod presv. Srcu Isusovu, a Hrvatsku bl. Djevici Mariji. Istoga dana poslije podne je blagoslovio temeljni kamen novoga katoličkog doma zagrebačke župe Sv. Blaža.

Imajući pred očima vanredno teške vanjske prilike kao i unutarnje vrenje u samoj zemlji nakon novoga političkog stanja u Hrvatskoj, ishod duhovne obnove prigodom 1300 godišnjice veze Hrvata sa Sv. stolicom i početka njihova pokrštavanja, dosta je utješan. Mnogo se molilo, mnoga su se pokornička djela obavljala, da se zadovolji Božjoj pravednosti za narodne grijehe. U 115 župa zagrebačke nadbiskupije održane su pučke misije a u 77 župa je održana obnova misija. Po mnogim župama su održane duhovne vježbe, koje su, nažalost, u mnogim drugim župama morale otpasti




257

V - STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

zbog nedostatnog broja duhovnih vođa. Izdane su i dobre knjige, osnovano je «Djelo za svećenička zvanja», održani su brojni mjesni euharistijski kongresi (103).

7) - Na braniku sv. vjere

Koliko se nadbiskup Stepinac brinuo, da uščuva u Hrvatskom Narodu sv. vjeru, može se razabrati i iz mnogih njegovih propovijedi, u kojima se osvrće na taj predmet.

Kada je godine 1946 on sam postao nišan, na koji se pucalo, te kad je vidio u kolikoj se pogibelji nalazi sv. vjera u narodu, napisao je svoju posljednju korizmenu poslanicu, u kojoj govori o čovjekovu konačnom cilju, i o putu, koji čovjeka vodi do toga cilja, a to je spoznaja Boga, i to ne samo naravna, nego i vrhunaravna po sv. vjeri. Upotrebljava mnoge prispodobe, da prikaže na pučki način, što je čovjeku sv. vjera. Ona je svjetlo, ona je ona zvijezda, koja je mudracima pokazivala put u Betlehem, ona je slična visoku tornju, s kojega čovjek vidi mnogo toga, što ne može vidjeti, dok stoji na zemlji; ona je kao neki štap, o koji se upire ljudski razum. Zatim obrazlaže vrijednost vjere. Ističe, kako nam ona osigurava vječni život, pomaže nam provoditi čestit život, tješi nas u nesreći i čuva od zdvojnosti, pribavlja pravo zadovoljstvo u životu.

Tumači nadalje dužnosti, koje imademo s obzirom na vjeru, ti to su: ustrajna molitva, da nam je Bog sačuva, budnost i opiranje raznim strujama, koje nam vjeru pokušavaju oslabiti ili je nastoje čak oteti.

Pošto je izložio glavne misli o vrijednosti sv. vjere, upozorava vjernike slijedećim riječima:

«Već iz ovoga što smo do sada rekli, predragi vjernici, vidite odmah i sami kakva se za nas vrijednost krije u sv. vjeri i kako je nerazborito govoriti, da je vjera privatna stvar. Vidite odmah, kako je nerazborito govoriti, da je tobože daleko manje važno učiti kršćanski nauk, negoli recimo čitati, pisati, računati!»

Potiče nadalje, osobito kršćanske roditelje, da budno paze i prate što njihova djeca rade, što čitaju, gledaju, slušaju i kuda hndaju (104).

(103) Svečani završetak jubilejske godine, u KL 92 (1941) 299. - Osnivanje «Djela za svećenička zvanja», u KL 90 (1939) 527.

(104) SVZN 33 (1946) 9 sl.


258

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Bile su to njegove posljednje javne riječi upravljene svim vjernicima nadbiskupije prije negoli je na nj navalila velika oluja.

4. - REVNITELJ PROTIV BOGOHULNOSTI

1) - Protiv psovke

Kad se u Hrvatskoj saznalo za govor Sv. Oca Pija XII, što ga je održao, 12. siječnja 1953, prigodom javnog konzistorija, u kojem je i zagrebačkog nadbiskupa dr. Stepinca uvrstio u kardinalski kolegij, mnogi su se neugodno iznenadili, što Sv. Otac nije ni jednom riječju spomenuo ime Hrvat ili Hrvatska.

Krašićki župnik Josip Vraneković spomenuo je to kardinalu Stepincu i upitao ga, što o tome misli. Odgovorio mu je (105):

«Mislim ono, što mi je toliko puta došlo na pamet, da mi Hrvati toliko blatimo i sramotimo psovkom i kletvom Ime Božje, pa Gospodin ne dâ, da se znade za naše ime. Znam, da i drugi narodi vrijeđaju Boga, nažalost, ali tako otvoreno i sramotno kao mi, možda nitko na svijetu».

Nekoliko mjeseci kasnije u razgovoru s istim župnikom Vranekovićem reče mu (106): «Sve mi se čini, da Bog kažnjava naš narod zbog bogohulne psovke. Imali smo Posavsku Hrvatsku, Dalmatinsku Hrvatsku, Ujedinjenu kraljevinu, Bosansku kraljevinu, Dubrovačku republiku, ali nikako se to nije dalo uščuvati. Čini mi se kao da upravo zbog nepoštivanja imena Božjega nama Gospodin Bog govori kao nekoć Izraelcima: 'Bit ćeš kao rep, a ne glava među narodima'».

Nadbiskup Stepinac mora da je mnogo duševno trpio zbog ove ružne, odurne, ogavne, sramotne i kažnjive opačine Hrvatskog Naroda. To nutarnje trpljenje nukalo ga je na pastirsku revnost za slavu presv. imena Božjega i Bogorodice te za spasenje duša. Poticalo ga je na pastirske zahvate, kojima je htio probuditi i uzdrmati savjest Hrvatskoga Naroda i prizvati ga k svijesti, da tu paklenu vatru jezika ugasi te se oslobodi ove teške opačine.

Već kao koadjutor je započeo s tim svojim zahvatima. Tako je 30. travnja 1935 pozvao svećenike zagrebačke nadbiskupije, da 31. svibnja, tj. na blagdan bl. Djevice Marije posrednice svih

(105) VD II 226 sl.

(106) Pon zak. 28, 44. - VD II 64.


259

V - STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

milosti, po uzoru mletačke patrijaršije upriliče dan zadovoljštine za sve uvrede nanesene Majci Božjoj kletvom i psovkom (107).

Dne 1. svibnja 1937 ponavlja tu svoju naredbu i potkrjepljuje kratkim osvrtom na ulogu, što je presv. Djevica ima u djelu našeg otkupljenja i posvećenja, primjenjujući joj svetopisamske riječi (108): «Dođite k meni svi, koji me žudite, i nasitite se mojih plodova». Po Mariji Bog dijeli sve svoje milosti i darove. No, ljudi kao da ne mare za ovaj majčin poziv. Štaviše oni nerijetko «grde, što ne znadu» (109) i svojim opakim i upaljenim jezikom blate sv. Ime Kraljice neba i zemlje. Zatim zaključuje (110): «Uistinu morali bismo plačući reći s prorokom: 'Čudite se tomu, nebesa, i zgrozite se, ražalostite se veoma!'»

Iste godine, 23. lipnja, izdaje opširnu okružnicu o psovki i kletvi i upravlja je svim vjernicima (111).

U prvom dijelu te okružnice razlaže kako su psovka i kletva neizmjerna uvreda Božjega veličanstva, a ta uvreda za sobom povlači vremenitu i vječnu kaznu, koja pogađa ne samo pojedinca već i cijeli narod. S bolju ustanovljuje, da je «val bogumrske hule i odurne psovke protiv Boga i Božjih stvari zahvatio... preduboko u sve slojeve našega naroda. No, jer psovci nisu odani samo pojedinci, nego se uz male iznimke gotovo iz svih domova naših sela i gradova dnevice dižu grozne psovke, razumljivo je, da smo vrijedni kazne i kao zajednica i narod. Kao strašna bura i užasan vihor dižu su dnevice k Bogu kletve i psovke, one hoće da obore Božji prijestol, one najogavnije pogrde dobacuju u Božje lice, one najveću sramotu nanose Bogu, presv. Trojstvu, bl. Djevici Mariji, anđelima, svecima i čitavom nebu, pa kako možemo pomisliti, da će Gospodin ostaviti neosvećena ova najsramotnija djela protiv njegova veličanstva i njegove svetosti?»

U drugom dijelu objavljuje rat protiv psovke, koji imadu voditi ne samo pojedinci ili pojedina udruženja i bratovštine, nego cijelo društvo, svi oni koji u psovci osjećaju i gledaju neizmjernu uvredu Božjem veličanstvu, gubitak sretne vječnosti i narodnu propast. Budući da je ta opačina duboko uvriježena u narodu, on predviđa, da ta sveta borba ne može biti dovršena u kratko vrijeme, već treba da bude dobro organizirana prema po-

(107) Okružnica, br. 3303, 30. IV. 1935, u KL 86 (1935) 223.

(108) Crkv 24,26.

(109) Juda 10.

(110) Jer 2,12. - Okružnica, br. 3634, 1. V. 1937, u KL 88 (1937) 231.

(111) Okružnica: O psovki i kletvi, br. 139/Pr., u KL 88 (1937) 305 sl.


260

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

mno smišljenom nacrtu i vrlo postojana. Među ostalim određuje, da se od 4. srpnja do 3. listopada ima provesti živa borba protiv ove opačine primanjem pomirbene sv. pričesti i pokorničkom procesijom na Veliku Gospu.

U zaključku ove okružnice bolno izjavljuje:

«Ova rak-rana razjeda i naše obitelji, truje i našu mladež, oduzimlje blagoslov i milost, nadnaravnu sreću i vremenitu blagodat našem Hrvatskom Narodu».

Kao uputu za sveti boj veli: «Ne krvavi boj puškama i mačem, nego djelima samozataje i pokore, posta i molitve. Boj poukom, boj kome je konačni cilj očišćenje naših srdaca od bogumrske psovke i preporod i posveta pojedinaca i čitavog naroda Bogu i presv. Srcu Isusovu».

Iste godine na blagdan Krista Kralja prigodom zborovanja muževa članova katoličke akcije stavlja u program za narednu godinu na prvo mjesto borbu protiv kletve i psovke te prostačkih govora (112). Sa zadovoljstvom ustanovljuje, kako su se toj borbi kroz tri mjeseca priključili ne samo organizirani katolici, nego i svi slojevi društva. Ali on se tim uspjehom ne zadovoljava. U toj opačini, veli u svom nagovoru, «tu upravo, po mom dubokom uvjerenju, valja tražiti razlog mnogim našim teškim narodnim nesrećama i nedaćama... Jer kakav blagoslov u gospodarstvu može imati onaj, koji dan na dan proklinje onoga, od koga je sve primio? Kakav blagoslov može imati prosvjeta i znanost, politika i sve drugo onog naroda, koji dan na dan siplje najgadnije psovke protiv Boga, svoga Stvoritelja? Nije li baš u toj bogumrskoj kletvi razlog, da neke naše pokrajine izumiru? Nije li ih možda Gospodin Bog baš zbog kletve prepustio samima sebi, da se podaju raznim opačinama i lišavaju domovinu podmlatka? Jer veli Sv. pismo: 'Koji ga proklinju, bit će istrijebljeni!'»

Slijedeće godine, tj. 1938, prigodom biskupskog sastanka, jer ga je Sv. stolica imenovala u međuvremenu predsjednikom tih sastanaka (113), potiče sve biskupe, da se zajednički zauzmu za taj sveti boj protiv psovke. I doista na blagdan Zaštite sv. Josipa izdaje u državi katolički episkopat Jugoslavije zajedničku pastirsku poslanicu upravljenu svima katolicima, u kojoj najprije izlažu i naglasuju dužnost štovanja sv. Imena Božjega, zatim tumače, kako su kletva i psovka velik i težak grijeh, kako se kletvom sablažnjuje bližnji, kako je psovka prava ludost, najveća prostota,

(112) Ps 36,22. - Nadbiskup-koadjutor o blagdanu Krista Kralja, u KL 88 (1937) 534.

(113) Novi predsjednik biskupskih konferencija, u KL 89 (1938) 69.


261

V - STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

divljaštvo, surovost i pomanjkanje odgoja, pa prema tome i povreda mirnog građanskog života sa sučovjekom; naglasili su, kako psovka povlači za sobom teške kazne Božje, kako na pojedince, tako na skupine i na cijele narode (114).

Taj je sveti rat protiv psovke i kletve nadbiskup nastavio i slijedećih godina. Za Veliku Gospu je upriličio dan protiv kletve u Ludbregu, gdje se na poseban način štuje predragocjena Krv Isusova. Na njegov poticaj grad Zagreb prosvjeduje protiv kletve (115), članovi katoličke akcije šire po cijelom gradu plakate i dijele besplatne znakove protiv kletve i psovke s natpisom: «Ne kuni! Kletva je grijeh i narodna sramota!» Na zborovanju katoličke akcije na blagdan Krista Kralja određuje kao program rada za narednu godinu nastavak borbe protiv kletve (116).

2) - Zadovoljština za bogohulnost

Dne 24. lipnja 1940 u vezi s proslavom 1300-godišnjice prvih veza Hrvata sa Sv. stolicom posebnom okružnicom potiče sve vjernike na popravak života, da se kane svojih poroka, napose bogumrske psovke i kletve, poganske mržnje, zlobe te raznih djela razvratnosti i pijanstva, i da Bogu dadu zadovoljštinu za te grijehe (117).

On taj poziv ponavlja 31. siječnja 1942 (118).

U svrhu zadovoljštine uvodi pokorničke procesije. Tako je 3. listopada on sam vodio pokorničku procesiju u svetište Majke Božje u Remete (119) kao i na blagdan Krista Kralja, 31. listopada iste godine. Tim je ophodom zaključena listopadska pobožnost. Tim večernjim listopadskim pobožnostima osobno je predsjedao svaki dan u drugoj crkvi, potičući vjernike kratkom propovijeđu na pokoru. U pokorničkim procesijama i prigodom listopadskih pobožnosti vjernici su, predvođeni svećenikom, svaki put izmolili cijelu sv. krunicu pred izloženim Svetotajstvom (120)).

(114) Skupna poslanica episkopata protiv kletve, u KL 89 (1938) 209-212, 221-222, 233-235.

(115) Protest Zagreba protiv kletve, u KL 89 (1938) 398.

(116) Svim društvima Katoličke akcije u nadbiskupiji, u KL 89 (1938) 521 sl.

(117) Okružnica: O zadovoljštini za narodne grijehe, br. 890, 24. I. 1940, u KL 91 (1940) 49.

(118) Okružnica: O zadovoljštini za narodne grijehe, br. 1969, 31. I. 1942, u KL 91 (1942) 82.

(119) Pokornićki ophod u Remete, u KL 94 (1943) 460.

(120) Pokornički ophod u Zagrebu, u KL 94 (1943) 519.


262

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

U veljači g. 1944 započne nadbiskup opet borbu protiv kletve i psovke snažnom propovijeđu, koju je održao na Svijećnicu za vrijeme klečanja. U toj je propovijedi razložio, kako je kletva crna nezahvalnost prema Bogu, pusta zloba i velika narodna nesreća (121).

Dne 17. rujna iste godine je opet poveo pokorničku procesiju u Remete, da se povrijeđenom Božjem veličanstvu dade zadovoljština za sve grijehe Hrvatskog Naroda, napose za bogumrske kletve i psovke. U Remetama je s crkvenog balkona izrekao sadržajnu propovijed protiv psovke, u kojoj je nastojao dokazati, kako su kletva i psovka velika narodna nesreća. Na kraju te propovijedi je ovim odlučnim riječima naglasio pravi razlog teškom stradanju Hrvatskog Naroda (122):

«Nije tragika naših dana u tome, što su nam ruševine napunile zemlju, što se i velika carstva ruše kao kuće od karata, pa onda mali narodi i države strepe još više, nego je tragika u tome, što se uslijed pomanjkanja vjere svi dogođaji u svijetu gledaju čisto naravnim očima, mjesto očima vjere, koja u svim zbivanjima sadašnjice gleda samo svemoguću desnicu Božju. A ta desnica nije zatajila nikada do sada, pa neće ni u buduće. Zato naša jedina briga ima biti, da budemo u prijateljstvu s Bogom. I vi ćete vidjeti, da se nisu nikada prevarili ni pojedinci ni narodi, koji nadu svoju postavljaju u njega, Stvoritelja neba i zemlje».

«Ali ima razloga strahovanju za bogohulce i psovače, za narode, koji podnose one, što povlače po blatu sv. Ime njegovo. Svi, dakle, na posao, koji ljubite ovu našu ispaćenu domovinu. Psovka mora biti iskorijenjena iz naše sredine. I onda ćete vidjeti, što znače riječi prorokove (12S): 'Blago narodu, koji ima Gospodina za Boga!'»

3) - Psovka — narodna nesreća

Početkom studenoga iste godine Stepinac je u Zagrebu ponovno upriličio tjedan protiv psovke, na kraju kojega je, 12. studenoga, održao u katedrali propovijed, u kojoj je svratio pažnju vjernika na tri uzroka, zbog kojih je kletva tako raširena u narodu, a to su: loš primjer starijih, vjersko neznanje i opak život.

(121) Psovka je crna nezahvalnost prema Bogu i pusta zloba i velika narodna nesreća, u KL 95 (1944) 64.

(122) Istriebimo psovku iz Hrvatskog Naroda! Bog će nam onda biti sigurno uporište, u KL 95 (1944) 453 sl.

(123) Ps 143, 15.


263

V - STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

Govoreći o lošem primjeru, prispodablja ga dolini smrti na otoku Javi u Indijskom oceanu, čiji je zrak okužen, pa slikovito nastavlja (124): «Nije li takvoj zatrovanoj dolini sličan čitav naš javni život? Psuju u kući i otac i majka. Kune na cesti sluga i vojnik. Kune i proklinje u uredu činovnik i podvornik. Kune se na kupalištima i poljima, proklinje se u šali i u ljutini. Bogumrskom psovkom zatrovana je čitava naša atmosfera, ona je postala dolinom smrti za nedužnu djecu».

Izloživši ova tri razloga, zbog kojih se u narodu toliko kune i psuje, zaključio je:

«Vidite, dakle, iz svega, da se psovka mora pobijati na svim stranama. Staro je filozofsko načelo: Odstrani uzrok, odstranio si i učinak. Ukloni loše primjere, ukloni neznanje vjerskih istina, spriječi razvratnost kod pojedinaca, pa će se sigurno i bogohulstvo i psovka mnogo brže i lakše istrijebiti iz naše sredine».

Još jedanput se mogao držati tjedan protiv psovke, i to u travnju 1945. Na kraju tog tjedna, tj. 15. travnja, nadbiskup je održao značajnu propovijed, u kojoj je razložio, kako je psovka nepravda protiv Boga Stvoritelja, Otkupitelja, Posvetitelja. Zaključio je tu propovijed odlučnim riječima (125):

«Psovači, stidite se! Da li je to zaslužio Bog, da mu pljujete svojim poganim ustima u lice? Iako se nadate, da ćete moći dovijeka nastaviti nekažnjeno psovati, bojim se, da će se i na vama ispuniti riječ Sv. pisma (126): 'Nada se nezahvalnika rastopi kao inje zimsko i proteče kao voda nevaljala'. Katolički muževi i žene, dragi vjernici! Ako je ikada bio čas, da svim silama zagrabite, da se istrijebi ova sramota iz naše sredine, psovka, onda je to sigurno danas. Svima nam je na srcu spas našega naroda, naše domovine».

Dne 23. travnja 1945, izdade nadbiskup okružnicu, u kojoj iznosi svoj sud o borbi protiv kletve i psovke (127): «Odbor — veli on — protiv psovke organizirao je svestranu borbu protiv psovke, te općenite i najgore mane u našem narodu. U svom radu, među inim sredstvima raspačao je 25.000 primjeraka brošure Zapaljeni jezici (128). U prošlom tjednu borbe protiv psovke izdao je brošuru u visini od 40.000 primjeraka. Tražili su je mnogi župni uredi u Zagrebu i pokrajini».

(124) Propovijed preuzv. g. Nadbiskupa u katedrali prigodom završetka tjedna protiv psovke, 12. XI. 1944, u KL 95 (1944) 561 sl.

(125) «Psovaći, stidite se!» u KL 96 (1945) 117 sl.

(126) Mudr 16, 29.

(127) Okružnica, br. 3248, 23. IV. 1945, u KL 96 (1945) 128.

(128) Brošuru je napisao dr. Dragutin Hren.


264

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Kako je ona dobro djelovala u borbi protiv psovke, to je župnicima najtoplije preporučuje, da je što više prošire među svoje župljane. Bit će dobro, da se brošura prodaje pred crkvom i da je članovi katoličke akcije i nabožnih udruženja raspačavaju i po kućama.

Nadbiskup je i djelotvorno u pojedinačnim zgodama znao zahvatiti, da bi iskorijenio tu veliku manu. Jedanput je još kao koadjutor pozvao župnika župe Sv. Marije u Zagrebu, mgr. dr. Milana Beluhana, da ga prati na službenom pohodu župe u Šestinama. Na putu susretnu seljaka, koji je vozio velik tovar drva. Stražnji točkovi kola su mu zapali u jamu. Rasrđen seljak nemilice je tukao konje i psovao. Htio ih je psovkom prisiliti, da izvuku kola iz jame, ali bez uspjeha.

Nadbiskup je najprije opomenuo seljaka, da prestane psovati i nagovori ga, da malo pusti konje neka otpočinu. Nakon kratka odaha uzme nadbiskup bič u svoje ruke, stane uz slabijeg konja i prihvati uzde. Rekao je zatim seljaku, da malo pomogne otraga, a župnika je zamolio, da pomogne s druge strane, gdje su kola više zapala. Na dani znak povikao je «hijo» i zapucketao bičem. Konji trgoše u jedan mah i kola su upravo izletjela iz jame. Kad je mgr. Beluhan kazao seljaku da je taj svećenik nadbiskup, seljak se smeo i nije znao kamo bi gledao (129).

I u svojim privatnim pismima se nadbiskup Stepinac vraća na taj teški narodni porok, što «čovjek najdivniji dar Stvoritelja svoga, dar govora, upotrebljava za hulenje Stvoritelja svoga», no ujedno potiče, «da poput onih Izraelaca ugroženih od Holoferna, svi, koji ljubimo i štujemo sv. ime Gospodnje simus unanimes orantes, ut Deus Israel misericordiam suam ostendat super populum suum» (130).

5. - STEPINAC I KATOLIČKI TISAK

Dr. Stjepan Bakšić pise prigodom biskupskog posvećenja dr. Stepinca (131):

«Osebujna težnja novoga koadjutora u okviru brige za ka-

(129) E. BELUHAN KOSTELIĆ, Stepinac govori 49 sl.

(130) Pismo kardinala Stepinca jednom svećeniku, 29. X. 1957.

(131) ST. BAKŠIĆ, Konsekracijski dan mgr. dr. Alojzija Stepinca, u KL 85 (1934) 322.


265

V - STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

toličko gibanje jest proširenje i ojačanje katoličke štampe, a nada sve katoličkog dnevnika.

Imade on duboko oko za prosuđivanje golemog značenja štampe, koja morem plovi, zrakom leti, željeznicom juri. Štampe, koja zalazi u velegradske palače, radničke podzemne i podkrovne stanove te seljačke izbe. Štampe, koja carstva razgrađuje, ruši crkve i oltare, uništuje svetost obitelji, opoganjuje pojedince, obitelji i narode, uništava zemaljsko i otimlje vječno.

Našem koadjutoru poznata je drska, ali istinita riječ francuskog židova Cremieuxa, koji kaže svojim prijateljima: 'Smatrajte ljude kao ništa, novac kao ništa, a štampu nada sve cijenite! Imajmo štampu, a sa štampom imat ćemo sve'.

Našem koadjutoru lebde pred očima svijetli likovi posljednjih papa, koji jednoglasno pozivlju sve katolike, da ne pazeći na trud i novac prošire u svojoj zemlji katoličku štampu.

Zato naš koadjutor svakom zgodom ističe ljubav prema katoličkoj štampi, a napose ljubav prema katoličkom dnevniku, dnevniku, koji po njegovoj želji treba da uđe u svaku katoličku kuću hrvatskih inteligenata».

Ove riječi uglednog bogoslovca imale su smisao jasnog predviđanja.

1) - Nadbiskupova opća briga za katolički tisak

Nadbiskup Stepinac je pravilno i potpuno shvaćao važnost katoličkog tiska u današnjim vremenima.

Kao đak, a kasnije kao vojnik na ratištu, te kao seljak u Krašiću, kao pitomac u Rimu, on je mnogo čitao i pratio dnevnu katoličku štampu.

Kratko vrijeme prije svoga imenovanja za nadbiskupa koadjutora poručio je Stepinac iz Splita uredništvu Hrvatske straže slijedeće: «Kad se radi o opstanku katoličkog dnevnika, onda valja žrtvovati sve, jer se radi o stvari Kristovoj... Pitanje katoličkog dnevnika je jedno od fundamentalnih pitanja za današnje doba. Tu će se odlučiti bitka prije svega i tko tu doživi poraz, neka se ne nada ničemu dobromu. Valja dakle sve iskoristiti, što se iskoristiti dade za napredak dnevnika» (131a).

Na povratku iz Rima sa studija u razgovoru s jednim mladim franjevcem na Trsatu oduševljeno je govorio o katoličkom

(131a) Imenovanje nadbiskupa koadjutora, u Hrvatska straža, br. 122, 31. V. 1934.


266

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

dnevniku i njegovu uredniku dr. Janku Šimraku. Od Hrvatske straže mladi je doktor očekivao vjerski preporod u našem narodu.

Podignut na svijećnjak, uložio je sav svoj ugled i privredna sredstva, kojima je raspolagao, da je podigne. Upravo u vrijeme, kad je bio zaređen za biskupa, navršilo se pet godina, otkako je počeo izlaziti jedini hrvatski katolički dnevnik Hrvatska straža. Tko malo dublje zaviri u rad i apostolat, koji je Hrvatska straža kroz pet godina izvršila, te se sjeti prilika, u kojima se taj apostolat razvijao, razumjet će i potez mladoga nadbiskupa-koadjutora, kojim je on htio prvu petgodišnjicu toga dnevnika proslaviti.

Dne 2. srpnja u 7,30 s. služio je u nadbiskupskoj kapeli misu za sve žive i pokojne prijatelje katoličkog dnevnika, kojoj su prisustvovali svi članovi uredništva i uprave lista, njegovi brojni suradnici i prijatelji iz Zagreba i pokrajine te namještenici u tiskari.

Prije mise je nadbiskup koadjutor izrekao kratku propovijed, u kojoj je prikazao svojstva, koja će odlučivati o uspjehu katoličkog dnevnika. U borbi Davida s Golijatom, nerazmjernoj po ljudskom sudu, vidio je sličnost odnosa između katoličkog i slobodnjačkog tiska. Slobodnjački tisak, koji radi na uništenju kršćanstva u Hrvatskom Narodu, do zubi je naoružan poput Golijata, dok mu nasuprot stoji nejaki katolički tisak. Ali, ta činjenica ne smije katolike plašiti. Cilj i nakana promicatelja katoličkog tiska jasna je: širiti što veću čast i slavu Božju i učvrstiti kršćanstvo Hrvatskog Naroda. Budemo li imali tu čistu nakanu, malodušnost mora uzmaknuti i ustupiti mjesto neograničenom pouzdanju u Boga. U tom radu Bog neće svoje ostaviti na cjedilu.

Ali, uz pouzdanje u Božju pomoć valja upotrijebiti i sva naravna sredstva kao što su: savjestan rad, sakupljanje pretplatnika i sredstava, gdje god se može, i ustrajna molitva, jer molitva je sredstvo najjače i najuspješnije. Po njoj se sve postizava (132).

Istoga dana poslije podne u 5 s. u dvorani kule nadbiskupskog dvora, koju su dupkom ispunili suradnici i prijatelji katoličkog dnevnika, bila je u nazočnosti nadbiskupa Bauera i njegova koadjutora održana svečana sjednica. U toj sjednici su održali predavanja prof. Petar Grgec, dr. Mario Matulić i dr. Janko Šimrak, duša i apostol katoličkog dnevnika. Izložili su velik i požrvovan rad uložen kroz pet godina, načela, prema kojima su urednici oblikovali list, i izrazili su želju, da bi se u

(132) Nadbiskup-koadjutor o katoličkom dnevniku, u KL 85 (1934) 347.


267

V - STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

katoličkim redovima složnim radom dnevnik što više proširio. Nadbiskup Bauer je izrazio svoje oduševljenje i priznao rad i požrtvovnost, koja je uložena u izdavanju dnevnika te zaželio, da se radi u slozi bez zagriženosti. Napokon je rekao, da je rad na uspostavljenju sloge i jedinstva povjerio koadjutoru.

Iza toga je preuzeo riječ koadjutor Stepinac. On je naglasio prijeku potrebu okupljanja oko katoličkog dnevnika. Zatim je nadovezao slijedeće misli:

«Danas se vodi borba za Krista ili za Antikrista. Naš katolički dnevnik bori se i borit će se za Krista. Iako su teške prilike, imam potpuno pouzdanje, da naš katolički dnevnik može i mora uspjeti. Ja ću učiniti sve, što bude u mojoj vlasti i tražit ću od svih svećenika i župnih ureda, da ga podupiru i šire. Smišljajte najbolji način, što i kako da se učini, ja još nisam dospio. Dođite k meni i predložite. Sve će doći i mora doći. Uspjet će i katolička akcija. Smišljajte najbolji način, da katolički dnevnik prodre u najšire slojeve. Najprije treba, da prodre u zagrebačku nadbiskupiju. Kad to uspijemo, tada sigurno možemo kazati, da smo uspjeli i drugdje, jer zagrebačka nadbiskupija broji trećinu katolika u državi. Složno svi skupa na rad! Uspjeh je siguran, jer je Bog s nama!»

Privatno je kazao uredniku Hrvatske straže slijedeće (133):

«Ne uviđati danas potrebu katoličkog dnevnika znači biti na oba oka slijep. Već sama riječ 'katolički dnevnik' kaže nam sve. On ima prije svega biti iznad svih stranačkih političkih borba. To prepuštamo drugima. Za katolički dnevnik dovoljno je, da ih registrira. Politika katoličkog dnevnika ima biti samo i jedino Krist.

Njegova je zadaća, da brani katoličku istinu, razlaže i primjenjuje na život principe katoličke vjere, kori sve poroke i mane, koji truju zdravi organizam našega naroda, da hvali i unapređuje sve, što je dobro, lijepo i plemenito. Sve to neka bude: fortiter in re, ali suaviter in modo! Ako se i kori nekoja stvar, valja do skrajnosti štedjeti osobu, jer je svaki čovjek slika i prilika Božja.

Budući da katolički dnevnik ima stajati daleko iznad svih stranačkih političkih borba, zato se oko njega mogu i moraju okupljati svi katolici i ne bi smjelo biti katoličke kuće, gdje ne bi bilo katoličkog dnevnika. Tako će katolički dnevnik, od-

(133) ST. BAKŠIĆ, Prigodom petgodišnjice Hrvatske straže, u KL 85 (1934) 337 sl.


268

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

gajajući dobre katolike, pridonositi vrlo mnogo i pravoj građanskoj toleranciji, jer tko temeljito pozna katoličke istine, taj zna vrlo dobro lučiti između čovjeka i njegove pogrješke, pa ako i kori pogrješku, on će ipak uvijek nositi u srcu istinsku ljubav prema svakom čovjeku.

Sve, što sam gore rekao, vrši katolički dnevnik konstantno svaki dan i u tom je njegova golema vrijednost. Svećenik propovijeda jednom na tjedan, katolički dnevnik svaki dan, svećenik propovijeda relativno malenom broju ljudi, katolički dnevnik može u isti mah propovijedati pred stotinama tisuća. Svećenik propovijeda na određenom mjestu, katolički dnevnik svagdje: na ulici, u vlaku, na šetnji, u kući, na odmoru, u čekaonici, jednom riječju svagdje.

Katolički dnevnik je ukratko jedan od najvažnijih faktora, koji pribavlja Crkvi poštovanje i ljubav, koji stvara trijezne i solidne građane, koji će svoje dužnosti i vjerske i građanske vršiti ne iz straha pred tjelesnim kaznama, nego iz duboka uvjerenja, da se poredak, koji je svemogući Bog postavio, ne može rušiti bez najveće štete po čitavo ljudsko društvo, a i bez vlastite vječne nesreće».

 

No, ne samo, da je nadbiskup koadjutor stupio odmah u dodir sa svim predstavnicima katoličke štampe, nego se on zanimao za sve: za financijsko stanje, za veličinu naklade, pretplatnike, način kako se stiču itd.

Na blagdan Sv. Obitelji, godine 1936, izdaje on zajedno s nadbiskupom Bauerom korizmenu poslanicu o dobroj i o zloj štampi. U toj poslanici najprije daje u dva odlomka jasne pojmove o zloj štampi:

Prvo, što moralna načela zabranjuju, a što brani Crkva. Kako se pozna zla štampa, zašto je veliko zlo čitati zlu štampu, podupirati je, širiti je, zbog čega je i tzv. neutralna štampa protukatolička, i prema tome pogubna?

Drugo, tumači, što se razumijeva pod katoličkom štampom u širem i užem smislu. Zašto je ona apostolat u službi Crkve? Ide naime za potpunom obnovom ljudskoga društva prema Kristovim načelima. U tom dijelu razlaže misli sv. Pija X o katoličkom dnevniku, što ih je isti papa izrazio u enciklici «Quanta prudentia», 27. svibnja 1907.

Zatim je iznio misli Pija XI o katoličkom dnevniku, u kojem treba da dođu do izražaja dva sastavna dijela i stava: potvrdni i niječni. Potvrdni stav u katoličkoj štampi jest ono


269

V - STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

nastojanje, da bi štampa bila u službi promicanja ćudorednih načela; ona treba da ćudoredni zakon širi, da ga naučava, da ga brani, da bi tako odgajala i duhovno oblikovala čitaoce. Niječni stav u katoličkoj štampi treba da dođe do izražaja u odbacivanju, pobijanju i osuđivanju svega onoga, što je u suprotnosti s katoličkim vjerovanjem i ćudoređem.

Katolički dnevnik ide u svaku kuću, dospije i tamo, kamo svećenik ne dospije ili ne može nikako stići; ide k svim ljudima, svaki dan, daje pravu pouku u svim pitanjima. Dobar katolički dnevnik je vječna riječ, neprestana propovijed, po kojoj se glas Crkve širi iz gradova u sela, od Alpa do mora, od palače do kolibe. Ona je svjetlo što vedri, glas koji zove, zvučnik koji omogućuje, da se istina posvuda čuje.

U zaključnom dijelu te poslanice opominje (134): «Odbacimo kritike, optuživanja, uvjereni, da će se nesavršenosti jednih katoličkih novina — savršenstva nema na zemlji — umanjivati u razmjeru s potporom, koju će mu katolici pružiti. Ne uzimati katoličke novine, jer ne odgovaraju našim zahtjevima, našim neudovoljenim željama, znači neozbiljnost. Poduprimo katolički dnevnik barem zbog duha i discipline: i dnevnik sâm poduprt brojem i ljubavlju onih, za koje je stvoren, imat će mogućnost, da postane sve bolji. Neka bude, dakle, naš znak i naša lozinka ona papina 'sjedinjenim silama'».

Tumačeći ovu lozinku veli, da su «sloga u načelima i jedinstvo sila, koju nužno pretpostavlja dobar uspjeh svih poduzeća katoličke akcije i same Crkve... Štampa, kino i radio, kao i tolika druga lijepa iznašašća, dvosjekli su mač, što ga čovjek može da iskoristi na dobro i zlo, na vremenitu i na vječnu svoju sreću, ali i na vremenitu i vječnu svoju propast».

Iste godine 1936 izdaje, 22. veljače, okružnicu, u kojoj saopćuje, da će na izložbi katoličke štampe u Vatikanskom gradu, koja se te godine na poticaj pape Pija XI ima otvoriti, sudjelovati i Hrvati te imati poseban paviljon. Imenovanom odboru stoji na čelu dr. Josip Andrić, glavni urednik hrv. knjiž. Društva sv. Jeronima. Određuje, da se u nedjelju, 14. ožujka, sakupljaju doprinosi po svim crkvama u nadbiskupiji za izgradnju paviljona. Čast i ugled Hrvatskoga Naroda traže, veli on, da i Hrvati budu dostojno predstavljeni (135).

(134) KL 87 (1936) 97-101.

(135) Sabiranje za izložbu katoličke štampe u Valikanskom gradu, br. 10315, 22. II. 1936, u KL 87 (1936) 130.


270

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Nadbiskup-koadjutor je budnim okom pratio i svu ostalu tjednu i mjesečnu katoličku štampu, preporučivao je i pomagao njezino širenje. Posebnu je pažnju posvetio izdanjima spomenutoga Društva sv. Jeronima i preporučivao njihovo širenje kao i širenje jeronimskih knjižica za puk, poznatih pod imenom «dinar-štampa» (136).

Boraveći u Krašiću kardinal Stepinac je rado obnavljao svoje uspomene na Hrvatsku stražu, koja je imala tako maleni broj pretplatnika, da se uplatom njihovom izdaci nisu mogli namirivati. Jednoć je pripovijedao župniku o tome slijedeće (137):

«Sjećam se, koliko je puta dragi naš o. Janko (Šimrak) znao doći k meni, pa samo pokaže bolno lice, rekavši:

— Pa znate, kako je!

Znao sam ja dobro! Zapravo sam Hrvatsku stražu uz ono malo pretplatnika sam uzdržavao. Taj jedini naš dnevnik imao je malu tiražu, ali je bio solidno uređivan. Kako su ga se protivnici bojali, osobito masoni! Velika je zasluga Šimrakova, što je raskrinkao masone. Kako su bijesni bili, kad je jednoga dana u Hrvatskoj straži osvanula slika lože! Točno je bilo označeno i mjesto, gdje koji od «braće» sjedi. Razbijali su si glavu, kako je to otkriveno i nikako nisu mogli doznati».

«Masoni su strepili pred svakim njezinim brojem — reče kardinal (138). — U Francuskoj je bio nađen na željezničkoj pruzi ubijen sudac, koji je vodio istragu o nekom masonskom škandalu. O. Janko se raspisao o tome, da je sam francuski konzul došao k meni intervenirati, neka bi se prestalo s tim pisanjem. Talijanski konzul je obećao, da će sve platiti za dopisnika Hrvatske straže, koji bi išao u Abesiniju, da piše u prilog Italije. Znao je, koliko imade upliva».

Nadbiskupa je boljelo, što je katolička štampa stajala slabo uza sve bogatstvo i sredstva, kojima je Crkva kod nas u ono vrijeme raspolagala. Prije rata je mislio na to, kako da se to ispravi. Liberalna štampa je radila. Čuveni Pokret, Novosti, Obzor, Jutarnji list, Večer, sve je to masa gutala. A čega je sve bilo u tim novinama? Provale, preljubi, ubojstva (139).

(136) Za pojačano širenje svetojeronimskih knjiga, br. 10315, 14. XII. 1939, u KL 90 (1939) 613. - Okružnica, br. 146/Pr., 30. VIII. 1934, u KL 85 (1934) 450. - Dar nadbiskupa koadjutora Društvu sv. Jeronima, u KL 85 (1934) 499.

(137) VD I 16.

(138) VD III 110.

(139) N. mj.


271

V - STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

Koliko je nadbiskup Stepinac značio za katoličku štampu, napose za zagrebačka izdanja, dokazuje i činjenica, da mu je i to u komunističkom suđenju protiv njega bilo ubrojeno u krivnju.

2) - Dalekovidne osnove

Razmišljajući o popravljanju slabog stanja katoličkog tiska i savjetujući se s odgovornim osobama, došao je nadbiskup Stepinac do zaključka, da bi se ujedinila tri katolička tiskarska poduzeća u Zagrebu: Nadbiskupska tiskara, Narodna tiskara i Tiskara narodne prosvjete, i to nakon isplate dugova, i da bi se stvorilo dioničko društvo. Najjača novčana podloga bi ipak imala biti glavnica, koju je on zamolio od zagrebačkog prvostolnoga kaptola i prebendarskog zbora.

Kao predsjednik biskupskih sastanaka iznio je taj svoj prijedlog pred sjednicu, 28. siječnja 1939. Na tom je biskupskom sastanku rekao ovo:

«Dolazimo na temu, koja je od najveće važnosti po katolički život Hrvatskog Naroda, na temu o katoličkoj štampi, i to u prvome redu katoličkog dnevnika i modernog tiskarskog poduzeća. Kao uvod neka mi bude dozvoljeno, da vam pročitam bilješku, koju sam si kao student u Rimu prepisao iz Schweizerische Kirchenzeitung od 29. prosinca 1927. Ta bilješka glasi doslovno ovako (139a):

'Crkvi u Francuskoj bilo je oduzeto pet stotina milijuna dolara. Da ih spase, zar bi bilo odviše, kad bi od tih pet stotina bilo sto milijuna izdano za velike novine? Francuska bi još bila katolička, a četiri stotine milijuna bilo bi joj ostalo. No, što velim, ne bi trebalo izdati ni sto milijuna. Kad bi milijun dolara bilo utrošeno u katolički tisak, Francuska bi još bila ono što je bila. No Francuzi nisu to shvatili. Neiscrpljivi za nabožne zaklade svake vrste, nije bilo novca za tisak, za tu obrambenu vojsku

(139a) «Fünf hundert Millionen Dollars sind der Kirche in Frankreich genommen worden; wäre es zu viel gewesen um sie zu retten, wenn man von diesen fünf hundert Millionen hundert Millionen für eine grosse Zeitung geopfert hätte? So wäre Frankreich noch katholisch und vier hundert Millionen Dollars wären noch vorhanden. Aber was sage ich hundert Millionen? Hätte man eine Million geopfert, Frankreich wäre noch was es war. Aber dazu waren die Franzosen nicht zu haben. Unerschöpflich in frommen Stiftungen aller Art, für die Presse, die Verteidigungsarmee von allem guten, war kein Geld vorhanden, und so ist es gekommen, wie es kommen musste, alle diese fromme Stiftungen sind verschlungen worden vom Kirchenraub'.


272

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

svakoga dobra. Tako je došlo do onoga, do čega je moralo doći: Otimačina crkvenih posjeda progutala je sve one nabožne zaklade'.

Tako eto Schweizerische Kirchenzeitung. Preuzvišena gospodo i braćo, mislim, da se ove riječi mogu i nama primijeniti. Da je u nas bilo jake katoličke štampe, mislim, da bi danas drukčije izgledao duhovni život Hrvatskog Naroda, a vjerojatno bi onda drukčije bila ispala agrarna pljačka, koja je Crkvu lišila svega njezina posjeda. Međutim, pustimo prošlost i pogledajmo u budućnost.

Ta budućnost bit će strašna, ako mi ne budemo u stanju štampom suzbijati razorno djelovanje protivničke štampe, koja sistematski ruši svaki moral i poštenje. Budimo iskreni i pitajmo se: Ima li danas jedna dnevna novina, koja bi otvoreno, svjesno i bez rezerve branila katoličku nauku, kršćanski poredak i poštenje? Ja otvoreno kažem, da nema nijedne dnevne novine izuzev Hrvatske straže, koja i nije dnevnik u današnjem smislu riječi. To je strašna i porazna činjenica za četiri milijuna hrvatskih katolika.

U svakoj dnevnoj novini naći ćete što više, što manje dnevne ispade proti osnovnim načelima kršćanskog morala i poštenja. Nemoralni oglasi, gadne slike, prljavi romani, popraćuju svaki broj naše dnevne štampe i sistematski uštrcavaju otrov u dušu našega naroda. Je li onda čudo, ako danas naš mladi svijet tako strašno pada, da je nedavno u jednoj zagrebačkoj gimnaziji otkriven slučaj abortusa kod nekoliko maturantica? Slično u gimnaziji u Brodu, a čuli smo za takve slučajeve već kod djevojčica od 15 godina, pače i mlađih.

Kuda to sve vodi?

Ti prljavi oglasi doveli su već dotle, da npr. u dugoselskom kotaru po službenoj statistici 4/5 žena vrše abortuse. Dakle, i naš seljački svijet znade već za te prljavštine, a znade za njih najviše preko dnevne štampe.

Uostalom, nema smisla da duljim, jer valjda nema nijednoga od vas, koji o potrebi katoličkog dnevnika ne bi bio uvjeren. Svima je naime vama, preuzvišena gospodo, znano, što su o tom mislili posljedni veliki pape, počam od Leona XIII do danas.

Dok je sv. Pijo X još bio kardinalom u Veneciji, osnovao je novine Difesa. Ne samo, da ju je novcem podupirao, nego se najrevnije brinuo za njezino raširenje. Sâm je lično kao kardinal išao od kuće do kuće i skupljao pretplatnike za tu katoličku novinu. Kad je sjeo na papinsko prijestolje, napisali su Venecijanci na kući, gdje su se štampale te novine, slijedeće riječi:




273

V - STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

'Ecce summum opus Papae Venetiis! — To je najveće papino djelo za Mletke'.

Sve ovo dovelo me je na misao, da vam, preuzvišena gospodo i braćo, predložim nacrt jednog općenitog katoličkog dnevnika izvan političkih stranaka, izvan grupacija, koje su se zapažale i zapažaju se među katolicima; jednog dnevnika, koji će imati jedini cilj i svrhu: braniti katolička načela, katoličku nauku i u kojem će moći sudjelovati svi katolici dobre volje, prema svojim sposobnostima i materijalnim mogućnostima. Ja ću biti tako slobodan, da taj nacrt još jednom pred svima vama pročitam, pa da onda o njemu stvorimo načelni zaključak, da li se prihvaća ili ne? Pripominjem tek jedno: postoje materijalne mogućnosti, da se stvori slobodno i jako katoličko tiskarsko poduzeće i nezavisan, opetujem, jak i moćan katolički dnevnik. Takve mogućnosti danas još postoje, da li će još sutra, to ne znam. Zato se zamislimo dobro i učinimo, što možemo, dok je mogućnost tu. Bog neka nam pomogne!»

Nacrt, koji je nadbiskup Stepinac predložio na sjednici biskupa obuhvata 15 stranica, ispisanih pisaćim strojem (140). Prvi je dio općeniti o potrebi katoličkog dnevnika. U drugom dijelu se radi o izdacima za uredništvo, a u trećem o ulaganju glavnice za tiskaru.

U općem dijelu se izlaže najprije stanje katoličkog tiska kod nas. Ustanovljuje se, da katoličko novinstvo kod nas Hrvata ne vrši onaj utjecaj u javnom životu, koji bi moralo vršiti. Razlozi su tomu: novčana nejakost, koja se ne može takmičiti s novčanom jakošću protuvjerskog tiska; pomanjkanje smisla za ulogu tiska kod odlučujućih osoba; niža razina katoličke štampe, osobito što se tiče vijesti.

Dalje se govori o diobi tiska, tj. o općenitom tisku i o tisku, koji ne zanima svakoga.

U prvu vrstu tiska spadaju listovi, koji su namijenjeni svim katolicima bez obzira na organizaciju, kojoj pripadaju. Njezin okvir jednak je okviru same katoličke Crkve. Zbog toga se oko takve štampe moraju okupiti svi katolici. Tisak, koji ne zanima svakoga, određen je za uži krug istomišljenika. Odgovornost za nj ne snosi ni Crkva ni katolička javnost, već grupe ili savezi, koji te listove izdaju.

S obzirom na opći katolički tisak ustanovljuje se ponajprije, da ga Hrvati još nemaju, ali do njega mora doći: prvo, jer je

(140) Spis se nalazi u kardinalovoj ostavštini u NAZ.


274

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

potrebno, da se Hrvati katolici nađu zajedno i da imaju zajedničke probitke i brige; drugo, jer će združenim silama moći postići uspjehe, koje razdvojeni neće nikada postići. Hrvati katolici morali bi s obzirom na naše skučene prilike imati: jedan katolički dnevnik, jedan katolički tjednik za seljake i radnike, i jedan katolički tjednik za inteligenciju i građanstvo.

U sadašnjim prilikama najpotrebniji je katolički dnevnik, i to za sve Hrvate katolike. Ta okolnost nameće svima katolicima dužnost suradnje. Iako su pokretači Hrvatske straže kanili nju učiniti općenitim katoličkim dnevnikom, bili su spriječeni pocijepkanošću Hrvata katolika. Premda ona to nije postala, ipak je vršila nadzor nad protuvjerskim tiskom i zapriječila mnoga zla. Veliku je uslugu učinila svojom beskompromisnom borbom protiv masonerije, protiv marksizma i pučkofrontaštva. Svojim odlučnim hrvatskim stavom pridonijela je tome, da javnost smatra Crkvu nerazdvojivom od hrvatskih nacionalnih težnja i ideala. Uzevši ipak u obzir sve okolnosti, trebat će promijeniti tome dnevniku ime, jer bi pojedine dijelove katoličke akcije bilo teško predobiti za današnje ime. Zbog prilika je Hrvatska straža faktično dijelila duhove, a novi dnevnik mora okupljati sve, sav Hrvatski Narod oko Crkve i njezine nauke. Možda bi zato bilo uputno dati novome dnevniku ime Hrvatski narod, da se već samim imenom snažno istakne osnovna nacionalna ideologija lista?

Vlasnik toga novoga dnevnika imao bi se postići spajanjem triju katoličkih tiskara u Zagrebu, nakon što se provede inventar, stručna procjena i otplaćivanje dugova onih tiskara, koje su zadužene. No, budući da će trebati usprkos tom spajanju provesti i novo ulaganje glavnice, ono će se morati pokriti dioničkim društvom. Time bi bilo riješeno pitanje vlasnika tiskare.

Odgovornost za list i glavnu riječ u davanju smjera listu imali bi biti vlasnici. Uz njih će snositi odgovornost i odbor uredništva. Odnos između vlasnika i toga odbora bio bi uređen posebnim pravilnikom.

S obzirom na karakter novog dnevnika jedni zastupaju mišljenje, da budući katolički dnevnik mora biti izrazito religiozni dnevnik, koji će biti namijenjen isključivo već izgrađenim i uvjerenim katolicima i njihovim religioznim potrebama i organizacijama. U takvu listu, dakle, ne bi bio zastupan sav suvremeni život.

Drugi smatraju potrebnim, da novi dnevnik kao i svaki drugi dnevnik ima sve rubrike, kao što ih imadu moderni dnevnici, ali s tom razlikom, što će njegovo pisanje biti zadahnuto


275

V - STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

katoličkom naukom. Po svojem sadržaju i usmjerenosti mora biti otvoren za sav suvremeni život, pa prema tome mora biti i sposoban, da prodre ne samo u izrazito katoličke krugove nego i u one krugove, koji nisu izrazito katolički.

Nadbiskup predlaže treće mišljenje, prema kojemu taj dnevnik mora imati pred očima hrvatsku čitalačku publiku. Treba, naime, računati na publiku, koja već prima ili kupuje koji hrvatski dnevnik. Toj publici dati čisto religiozni list, bilo bi prerano. Takav dnevnik nisu ni L'Ossevatore romano, ni La Croix, a ipak rijetko tko pita za njihovo mišljenje. Treba nadalje imati na pameti, da je najveći dio građanske publike indiferentan. Ta je publika izgrađena bez stalnih načela, podvrgnuta najrazličitijim utjecajima, niti ona reagira uglavnom onako, kako joj sugerira štampa. Ta vjerska indiferentnost je prvenstveno posljedica neznanja. Ni redovita duhovna pastva do njih ne dopire. Tu publiku treba predobiti za Krista. Svrha, dakle, listu mora biti: rekristijanizacija našega tzv. Društva, naše inteligencije i građanstva, podizanje moralne svijesti, stvaranje od mlakih ili indiferentnih svjesne i praktičke katolike, polagano prodiranje u čisto neprijateljske redove. Dnevnik mora biti tako uređen, da bude kadar prodrijeti u svaku hrvatsku kuću i u svako hrvatsko društvo.

U načinu rada i nastupa treba izbjegavati polemiku, a političke polemike imadu biti posve isključene. Nastup mora biti otvoren, više pozitivan. Izlagati valja, dakle, više ljepotu i konstruktivnost Kristove nauke, širiti ideale čistoće, ljubavi, snošljivosti i razumijevanja, prikazivati primjere kršćanske ljubavi. Jednom riječju, ljude treba prikupljati, a ne odbijati. Crkvu treba učiniti privlačivom za sve ljude dobre volje.

S obzirom na politiku novi list mora biti, kao što je i Crkva, natpolitički i nadstranački. Protiv toga načela list ne smije nikada i ni u kojem slučaju zatajiti. On mora stajati na liniji rodoljublja i domoljublja, ali ne na liniji politike. Iznoseći političke referate i informacije mora se držati načela, da je najbolje usmjeravati političke simpatije čitalaca onamo, gdje je većina naroda, iako se ni ovdje ne smije prijeći mjera opreza i susretljivosti, jer i u manjini imade katolika, a na prodručju političkog života se može dogoditi, da manjina ima stvarno pravo. List mora dozivati Hrvatima u pamet, da ima mnogo stvari, koje nas vežu u duhovnu zajednicu, koje su iznad politike, strančarstva i koje su svete svim Hrvatima.

Društveno opredjeljenje dnevnika mora biti jednako onome Crkve. List će svoju društvenu zadaću najbolje vršiti, ako na


276

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

svakom koraku pokaže svoju djelotvornu društvenu svijest. Tu se dnevniku pruža upravo nepregledno polje rada, pruža mu se prilika, da se uzdigne iznad svih ostalih hrvatskih listova. Dnevnik mora neprestano i neumorno tragati, da bi se otkrilo, gdje je bijeda najveća, uporno tražiti, da se bijednicima pomogne, neprestano davati pobude za poboljšanje socijalnih odnosa, neumorno širiti smisao za kršćanski «karitas» i za moralno i materijalno podizanje bijednika. Treba zaći u najbjednije dijelove grada, ondje tražiti područje rada, neumorno propagirati ne samo pomoć milostinjom, nego se odlučno zalagati za zakonsko poboljšanje stanja svih onih, koji su željni i žedni pravde. Najbjedniji moraju osjetiti, da je katolički dnevnik njihov list.

Veću pažnju će trebati posvetiti Zagrebu, jer se u njemu nalazi najveći broj čitalaca. To iziskuje i složenost zagrebačkog poslijeratnog života, velik nerazmjer između bogataša i bijednika, te brojni moralni poroci. Sve to iziskuje muževne zahvate i zahtijeva, da se pruže istinski prikazi stvarnoga stanja, da bi se tako mogli potražiti prikladni lijekovi otkrivenim ranama. Treba pažljivo sudjelovati u svima manifestacijama javnoga života, kako bi dnevnik i na taj način postao pravim glasnikom cijelog života u Zagrebu.

Dnevnik će morati pratiti sve, što se kod nas stvara i na kulturnom području ističući ono, što je vrijedno, a prema potrebi i pokazati što ne valja. I za prikazivanje kulturnih nastojanja otvara se veliko područje: škole, umjetnost, kazalište, kino, itd.

Prema tim zahtjevima se mora organizirati i uredništvo, treba povećati broj suradnika i tome osoblju treba omogućiti duhovnu izgradnju.

 

U nacrtu je prikazan i pregled izdataka, koji je vrlo detaljno izrađen, kao i ulaganje nove glavnice za samu tiskaru (141).

Nakon svestrane rasprave na sjednici biskupi su jednoglasno prihvatili odluku, da se pristupi osnutku općeg tiskarskog poduzeća i katoličkog dnevnika. Nadbiskup Stepinac je zatim prebendaru Stjepanu Mikulčeku povjerio zadatak, da prikupi nekolicinu stručnjaka, ako je moguće bez ikakva obzira na mišljenja u vezi sa sporovima, koji su onda vladali u katoličkim redovima, te neka žurno, ali oprezno, pristupi izvođenju pred-

(141) Br. 63 (BK) 39.


277

V - STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

radnja. Katolički episkopat je prihvatio spajanje triju katoličkih tiskara u Zagrebu. Ukoliko je novo poduzeće zamišljeno kao dioničko društvo, dionice, po mišljenju episkopata, ne bi smjele biti ni prevelike ni premalene, no u svakom slučaju ima biti osigurano, da to ne bi nikada palo u nekatoličke ruke. Cijeli pothvat treba da bude prožet duhom katoličkog jedinstva (142).

Predradnje su s vremenom napredovale tako, da je nadbiskup Stepinac mogao, 10. siječnja 1941, kao predsjednik biskupskih konferencija dati svim ostalim biskupima u državi slijedeće saopćenje (143):

 

«Preuzvišeni gospodine!

Danom 29. siječnja o.g. počinje izlaziti novi informativni katolički dnevnik pod imenom Hrvatski glas. Potrebu jednog takva općenitoga katoličkog dnevnika teško su osjećali svi hrvatski katolici. Razlozi, zašto do njega tako dugo nije moglo doći, manje više su Vam poznati. Konačno su se našli svi katolici na okupu bez obzira na razna strujanja među njima. Sigurno je i to jedan od blagoslova Božjih u jubilarnoj našoj narodnoj godini.

List će izlaziti na 16 stranica dnevno. Redakcija, direktorij i konzorcij lista jamče, da svi katolici Hrvati dobre volje mogu imati povjerenje, da će list biti katolički i strogo izvan svake stranačke politike. Svu odgovornost za ispravan smjer lista snosi direktorij. Nijedan biskup ne nosi nikakove odgovornosti za sadržaj i smjer lista. Ali sveta je naša dužnost, da list preporučimo svima katoličkim organizacijama, da ga na sve strane šire i propagiraju.

Kao što Vam je poznato osnovali smo i solidno katoličko tiskarsko poduzeće, koje se vrlo lijepo razvija. Ali, kako je odviše opterećeno poslom, ne bi ono samo zasada moglo preuzeti i tiskanje dnevnika, pa će se novi dnevnik privremeno tiskati u «Tipografiji», koja je dala najpovoljnije uvjete. Nadamo se u skoro vrijeme dotjerati katoličko tiskarsko poduzeće dotle, da će moći uz štampanje tjednika i brojnih časopisa, koje sada tiska, preuzeti i tiskanje našega dnevnika bez poteškoće. Sve je moguće uz dobru volju katolika.

(142) Pismo nadbiskupa Stepinca prebendaru Stjepanu Mikulčeku, 28. I 1939. - Pismo Nadbiskupovo o. Stjepanu Sakaču, D.I., 17. X 1939.

(143) Br. 7 (BK) 41.


278

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Dnevnik će imati četiri stalna dopisnika, i to iz Sarajeva, Beograda, Splita i Sušaka, a povremeno iz Subotice, Karlovca, Dubrovnika itd.

Obavješćujući Vas o gornjem prema zamolbi direktorija, preporučam cijelu stvar svetim molitvama, da isprosimo blagoslov s neba bez kojega 'non multum valet hominis nisus — bez kojega čovječje nastojanje ne vrijedi mnogo'.

U Zagrebu, dne 19. siječnja 1941.

Alojzije, nadbiskup».

 

Sarajevski nadbiskup dr. Ivan Šarić, 28. siječnja iste godine, odgovara i čestita nadbiskupu Stepincu na toj poduzetnosti, jer je on «glavni inicijator novoga katoličkog dnevnika». Želi Božji blagoslov i izrazuje želju, «da (dnevnik) bude uvijek u pravim rukama i ide pravim katoličkim i hrvatskim smjerom daleko od klikarstva i stranćarstva, zadahnut duhom Božjim i narodnim» (144).

Hrvatski glas, na žalost, nije izlazio dugo vremena. Rat i velike promjene u državnom i narodnom životu omele su i taj veliki i prevažni pothvat, koji čeka nova vremena i nove ljude, da na mig Božje providnosti ostvare ono, što je bila želja sviju dobrih katolika, a napose nadbiskupa Stepinca.

3) - Prijevod Sv. pisma

Nadbiskup Stepinac je imao i drugi veliki plan s katoličkom štampom. Teško se, naime, u katoličkim redovima osjećala potreba dobra i suvremena prijevoda Sv. pisma staroga zavjeta. Novi zavjet bio je odlično preveo sveučilišni profesor Sv. pisma na zagrebačkom bogoslovnom fakultetu dr. Franjo Zagoda. Dr. Antun Sović, isto profesor Sv. pisma na spomenutom fakultetu, bio je preveo iz izvornog jezika stari zavjet. On je zamislio izdanje toga djela u veličanstvenoj opremi velikog oblika s usporednim hebrejsko-hrvatskim rječnikom i bilješkama za tumačenje teksta (145). Takvo bi djelo bilo na ponos svakomu kulturnom narodu, a zacijelo bi bilo odličan dokaz znanstvene sposobnosti Hrvatskog Naroda.

Nadbiskup je Stepinac svim silama podupro tu nakanu i želio, da taj prijevod bude izdan prigodom 1300-godišnjice prvih

(144) Dopis, br. 191/41, 28. I. 1941.

(145) JANKO OBERŠKI, Dr Antun Sović, u KL 92 (1941) 482.


279

V - STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

veza hrvatskog naroda sa Sv. stolicom. Bio je dotiskan i prospekt s ogledima u 3.000 primjeraka i razaslan već godine 1938 na sve strane po državi. No, uz priznanja prispjeli su i oštri prigovori tome prijevodu. Da se poteškoće uklone, duhovi smire i sklone na izdanje toga velikog djela profesora dr. Sovića, Stepinac je na glavnoj sjednici biskupske konferencije predložio biskupima, neka saslušaju izvještaj samoga prevodioca dr. Antuna Sovića, rekavši:

 

«Preuzvišena gospodo!

Svima je vama poznato, kako se teško osjeća nestašica prijevoda Sv. pisma staroga zavjeta na hrvatskom jeziku. Razlog tome s jedne strane jest, što za taj posao treba solidnoga znanja, a s druge strane to, što izdanje ovoga djela iziskuje i golemih materijalnih sredstava, koje u malom narodu kao što je naš nije lako priskrbjeti. Ipak je uspjelo prošle godine, da kraljevska Banska uprava pritekne u pomoć štampanju ovoga djela i to na taj način, da Zakladna tiskara snosi do 200.000 din. troškova, ako se nađe 500 pretplatnika.

Prospekt s ogledima razaslan je na sve strane naše domovine. Prevodiocu su došla vrlo lijepa i laskava priznanja, što nije ni čudo, ako se uzme u obzir, da je ovo, kako se kaže, 'poslije dolaska Hrvata, Srba i Slovenaca u ove krajeve prvi prijevod staroga zavjeta izrađen sa hebrejskog i aramejskog izvornika na narodni jezik'.

Ali se isto tako čulo i oštrih kritika, pače i napadaja u javnosti. Po mom mišljenju bezrazložnih, jer treba najprije čuti kako stvari stoje, pa onda reći svoje mišljenje. Najviše je vike prouzročila promjena raznih uobičajenih biblijskih imena, koja je pisac i onako kanio ostaviti kako su do sada uobičajena.

Stoga sam smatrao nužnim, da ovu stvar pretresemo, jer ne znamo, kad će se pružiti prilika, da se ovo monumentalno djelo štampa. Bilo bi žalosno, da zbog naše sitničavosti ovako velika stvar propadne. Neka dakle g. profesor Sović osobno ovu stvar razloži vama, preuzvišena gospodo, a onda iznesite svoje prigovore, pa kad izađemo na čistac, da se djelo najtoplije preporuči za nabavu svemu našem kleru, jer ćemo inače sami sebi dati testimonium paupertatis, ako nismo u stanju između nekoliko tisuća svećenika naći 500 pretplatnika, da i ne govorim o brojnim katoličkim laicima i naučnim institucijama».

 

Dr. Sović je doista, 28. siječnja 1939, pred cijelim episkopatom dao izvještaj o svom prijevodu Sv. pisma, što ga je izradio


280

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

prema nalogu nadbiskupa Bauera od 6. veljače 1928. Izvještaj je objelodanjen i u Katoličkom listu (146).

Prema dopisu, što ga je nadbiskup Stepinac upravio, 6. ožujka, episkopatu, uvaženo je razjašnjenje dr. Sovića i odlučeno, da se do kraja ožujka dostave sve narudžbe i da se nakon nekih ispravaka u tekstu pristupi k izdanju toga djela.

No, sada su nastale poteškoće sa strane dr. Sovića, koji nije pristao, da se ispravi pravopis i neke jezične osebujnosti. A kada je kasnije i na to pristao, njegovo se zdravstveno stanje pogoršalo, pa zbog toga nije mogao taj posao dovršiti. Umro je shrvan radom i dugom bolešću, 29. rujna 1941. Rukopis njegova prijevoda Sv. pisma sačuvao se u arhivu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu i u Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu.

Kako je nadbiskup Stepinac želio, da svakako prigodom 1300-godišnjice prvih veza Hrvata sa Sv. stolicom narod dobije u ruke prijevod cijeloga Sv. pisma, episkopat je odlučio, da se pripremi barem pučko izdanje, za koje dr. Sović nije htio dati svoj znanstveni prijevod, jer bi prilagođenje teksta trajalo barem 5-6 godina, a on sam zbog bolesti ne bi bio kadar izvesti taj posao (147).

Stoga nadbiskup Stepinac, 13. lipnja, zamoli vrhbosanskoga nadbiskupa dr. Ivana Šarića u ime poslovnog odbora episkopata, koji je dan prije tu stvar odlučio, da bi on preuzeo zadatak, da priredi pučko izdanje. Nadbiskup dr. Šarić je odgovorio 24. lipnja, da prijedlog prihvaća, no u jednoj godini i uz najveću marljivost nije u stanju to izvesti. U međuvremenu se nadbiskup Stepinac obratio na bana dr. Ivana Šubašića moleći ga, da za ovu svrhu podijeli pripomoć, koju je bio obećao njegov predšasnik dr. V. Ružić (148).

Kad eto, nastadoše goleme političke promjene, zbog kojih se je nadbiskup istom 30. lipnja iste godine mogao ponovno obratiti na vladu, ali ovaj put na ministra nastave dr. Milu Budaka s istom molbom. Ministar Budak mu je 21. srpnja poslao niječan odgovor.

Prijevod Sv. pisma dr. Ivana Šarića ipak je izašao u tri sveska

(146) Arhiv BK/1939. - Prijevod Sv. pisma staroga zavjeta (Izvještaj prof. dr. Antuna Sovića o svome prijevodu na sjednici biskupskih konferencija dne 28. I. 1939), u KL 90 (1939) 52-53, 67-69, 96-98.

(147) Pismo Nadbiskupovo dr. Antunu Soviću, 14. III. 1940, i 24. V. 1940, te odgovor dr. Sovića, 25. IV. 1940.

(148) Nadbiskupovo pismo banu dr. šubašiću, 8. III. 1941, br. 78/BK.


281

V - STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

u Sarajevu 1941-1942. Dok je novi, bolji prijevod s izvornika, Božja providnost omogućila da bude obavljen 26 godina kasnije.

4) - Ostala nadbiskupova nastojanja oko katoličkog tiska

Koliko se nadbiskup Stepinac zauzimao za dobar katolički tisak, razabire se i iz slijedeće činjenice. Godine 1935, za vrijeme strahovlade vojničke diktature u kraljevini Jugoslaviji, dođe zabrana, da se na naslovnoj stranici Katoličkog lista ne smiju više tiskati riječi pape Leona XIII upravljene uredniku toga lista, 4. travnja 1900: «Brinite se živo, da ne bi tabor Crkve u Hrvatskom Kraljevstvu ostao bez braniča» (149).

Bila je subota. Nadbiskup-koadjutor Stepinac odmah je telefonski nazvao državno odvjetništvo i zatražio, da se ta zabrana ima smjesta povući, jer će inače sutradan, u nedjelju, s propovjedaonice u katedrali objaviti, kako stvar stoji. I zabrana je bila odmah povučena (150).

Jednom je pred rat nadbiskup Stepinac tužio državnom odvjetništvu neki pornografski list i uspio je. List je bio zabranjen. No, nije prošlo ni tjedan dana, kako je tajnik dr. Franjo Šeper u nekom izlogu opet opazio list jednak onome, koji je bio zabranjen. Pripovijedajući tu zgodu kasnije u Krašiću, rekao je (151): «A što smo onda mogli? Što mogu, rekao bi p. Lombardi, kad ljudi silom idu u pakao?»

Kada je «Pijevo društvo», u travnju 1939, priredilo prvi kongres hrvatske katoličke štampe, nadbiskup Stepinac je preuzeo pokroviteljstvo nad njim i otvorio kongres, 28. travnja, u katedrali sazivom Duha Svetoga i govorom, u kojemu je istaknuo, kako se Crkva ima pravo služiti svim modernim izumima i sredstvima za postignuće svoga cilja. Svoju učiteljsku vlast Crkva vrši poučavanjem vjernika, živom riječju i pisanom u tisku. Preko tiska ona poučava i brani duhovna i vjerska dobra čovječanstva. Stoga katolički pisci, novinari i književnici moraju biti prožeti sv. vjerom, i moraju proširivati svoje znanje, da uzmognu predusresti protivnike.

Značajnim govorom završio je nadbiskup ovaj kongres. Naglasio je kako katolička Crkva u Hrvatskom Kraljevstvu po svo-

(149)) «Curate strenue, ne Ecclesiae castra defensoribus careant in regno Croatiae».

(150) VD I 36. - Kongres hrvatske katoličke štampe, u KL 90 (1939) 234.

(151) VD I 33.


282

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

jim sinovima nije nikada prestala braniti svoju vjeru. No, kako se u prošlosti ta obrana vodila nerijetko oružjem, tako je u sadašnje vrijeme treba voditi u prvom redu riječju i perom. I kako svaka borba imade svoja strateška načela, tako i borba perom za vjerske istine i za ćudoredna načela ima svoje načine.

«I vi, dragi kongresisti — nastavlja on (152) — kao vojnici pera u obrani Crkve valja da uvijek imate pred očima načela, što ih je sv. Augustin sažeo u tri riječi i koja su jamstvo uspješne obrane. U vašem radu, da se poslužim riječima velikog crkvenog učitelja, neka vam bude: 'lex veritas, regina caritas, finis aeternitas — istina neka bude zakon, ljubav kraljica, a cilj vječnost'.

Zakonom u vašem radu neka vam bude istina. Tim više što laž sve više postaje sredstvo, kojim se ljudi služe, da osvoje svijet. Vi znate vrlo dobro, da je mnogo toga sagrađeno na laži u ovih nekoliko zadnjih decenija ljudske povijesti. Ali što se na laži gradi, to svaka bura i brzo razgradi, kao što i bujica odnosi kuću sagrađenu na pijesku. Ono, što konačno pobjeđuje, i ono, što konačno spasava ljude, to je istina. 'Istina će vas osloboditi', rekao je Krist (153). Zato neka ona uvijek i u svim prilikama, pa makar i uz cijenu života, bude zakonom vašega rada.

A kod vršenja tog zakona istine neka vazda bdije kraljica, koja se zove caritas — ljubav. Istina je mnogo puta gorka, iako je korisna. Zato, kao što majka pruža djetetu gorki lijek zaslađen medom ili šećerom, tako i vaš javni rad neka uvijek prati istinska ljubav prema bližnjemu, koji je zalutao s puta istine, da vidi, da nam je jedini cilj otvoriti mu oči i spasiti ga od propasti.

Konačno, kao što orao, kad spazi plijen, leti kao strijela prema njemu, ne obazirući se ni lijevo ni desno, tako i vama neka vazda lebdi pred očima zadnja svrha vašega rada, a to je aeternitas — vječnost. Sve valja promatrati, sve prosuđivati sub specie aeternitatis — u vidu vječnosti.

Budete li se držali ovih načela, bit ćete dobri branitelji ne samo Crkve nego i naroda i domovine, jer se njihovi interesi u mnogom poklapaju. A vi morate biti dobri branitelji. Na vama leži golema odgovornost. Teško narodima, ako pogriješe državnici. Ali rekao bih: još teže, ako pogriješi štampa. Onda postaje pravi zator svijetu. Budite Crkvi i svom narodu branitelji!»

(152) Kongres hrvatske katoličhe štampe, u KL 90 (1939) 234 sl.

(153) Iv 8, 32.


283

V - STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

6. - BRANITELJ DOSTOJANSTVA KRŠĆANSKOG BRAKA I OBITELJI

Uspjeh pokusnog Hrvatskoga socijalnog tjedna, koji je održan godine 1932 dao je poticaj poslovnom odboru episkopata Jugoslavije, da je na svojoj sjednici od 12. prosinca 1935 izrazio želju, da se i dalje u određenom roku drže takvi socijalni tjedni.

Dopisom od 13. prosinca iste godine obvezao je nadbiskup-koadjutor središnjicu katoličke akcije u Zagrebu, da se pobrine za sve nužne predradnje, koje će to omogućiti.

Godine 1937 je središnjica podnijela episkopatu izvještaj, iz kojega se moglo zaključiti, da su predradnje gotove. Stoga je predsjedništvo biskupskih konferencija dekretom od 25. rujna iste godine imenovalo širi odbor za organiziranje socijalnog tjedna, sabravši u njemu predstavnike raznih katoličkih organizacija, institucija i stručnjaka s ovlaštenjem, da izaberu između sebe poslovni odbor (predsjedništvo, tajništvo, blagajništvo), koji će predsjedništvo biskupskih konferencija odobriti, a on će onda prirediti sam tjedan (153a).

Poslovni odbor, koji je bio sastavljen, izradio je nacrt, prema kojem se iste godine ima sustavno i temeljito proučiti i raspravljati ćudoredno i nadnaravno značenje obitelji, njezina društvena, gospodarska, odgojna i prosvjetna uloga u cjelokupnoj društvenoj zajednici.

Taj je socijalni tjedan 25. listopada 1937 otvorio nadbiskup koadjutor zazivom Duha Svetoga u prepunoj crkvi Sv. Katarine, te je tom zgodom održao prvi govor o moralnom značenju obitelji. Kako je taj tjedan pao u vrijeme, kad su upravo zasjedale biskupske konferencije, cijeli je episkopat prisustvovao otvorenju.

Sjednice su se držale u bivšoj hrvatskoj sabornici. Sv. Otac Pijo XI počastio je Hrvatski socijalni tjedan posebnim pismom, Nakon pročitanog papina pisma nadbiskup-koadjutor Stepinac istaknuo je u svom pozdravnom govoru, kako je u zbrci sadašnjice potrebit mir, koji je prema sv. Augustinu «tranquillitas ordinis» — stalnost poretka. Budući da je obitelj temelj ljudskog društva, valja urediti njezine sastavne dijelove: vjerski, ćudoredni, privredni, odgojni, zdravstveni, društveni. Za tim ide socijalni tjedan. Katolička Crkva, koja je uvijek bila promicateljica reda, raduje se i blagoslivlje taj rad.

(153a) A. PILEPIĆ, In aedificationem 89.


284

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Kroz pet dana najbolji su stručnjaci održali predavanja o svim tim čimbenicima pod predsjedanjem dr. Jurja Šćetinca, sveučilišnog profesora ekonomskih nauka. Na tom su tjednu stvoreni poslovni i svrsishodni zaključci, među kojima na prvom mjestu valja spomenuti molbu upravljenu katoličkom episkopatu, da bi slijedeću godinu proglasili godinom obitelji i uputili svećenstvo, da na svojim sastancima proučavaju stvarna pitanja obiteljskoga života te ih na zgodan način tumače vjernicima. Nadalje se biskupi umoljavaju, da kao čuvari vjere i ćudoređa traže od državne vlasti, da uzakoni zaštitu obitelji, s obzirom na razorne činioce, kao što su pornografska proizvodnja i književnost, divlji brakovi, da se izmijene postojeći zakonski propisi, u kojima se pod nazivom «nevjenčani bračni drugovi» priležništvo priznaje zakonitim (154).

U smislu tih zaključaka nadbiskup-koadjutor određuje na blagdan Krista Kralja iste godine kao zadaću katoličkoj akciji za slijedeću godinu: borbu protiv kletve i uvođenje sv. krunice u obitelji (155), a za godinu 1939: obnovu obitelji.

Nadbiskup Stepinac je pomno proučio encikliku pape Leona XIII «Arcanae divinae sapientiae» od 10. veljače 1880, u kojoj papa naviješta nevolje, koje će stići svijet zbog sve većega ćudorednog propadanja obitelji, kao i encikliku pape Pija XI «Casti connubii» od 31. prosinca 1930 o kršćanskom braku. Spremno je usvojio prijedlog stvoren na II Hrvatskom socijalnom tjednu, pa je savezno s tim na blagdan Sv. Obitelji godine 1938 izdao pastirsko pismo, u kojem godinu 1938 proglasuje «godinom obitelji». S time u vezi je odredio (156):

1) da se za korizmene propovijedi uzme kao glavni predmet obitelj prema nauci sadržanoj u enciklici pape Pija XI «Casti connubii»;

2) da se u svakoj župi priredi «dan obitelji»;

3) da se vjernicima toplo preporuči dnevno zajedničko moljenje sv. krunice u obitelji, čitanje Sv. pisma i kršćanskog nauka, posveta obitelji presv. Srcu Isusovu;

4) da katolička štampa te godine objavi što više članaka, koji će promicati vjersko-ćudorednu i društvenu obnovu obitelji;

(154) Drugi hrvatski socijalni tjedan, u KL 88 (1937) 489, 535. - Otvorenje i rad Hrvatskog socijalnog tjedna, u KL 88 (1937) 521.

(155) Nadbiskup-koadjutor o blagdanu Krista Kralja, u KL, 88 (1937) 534.

(156) Okružnica, br. 283, 9. I. 1938, u KL 89 (1938) 22.


285

V - STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

5) da udruženje duhovnika katoličke akcije ozbiljno razmotri problem «bijele kuge» i način, kako da se ona suzbija.

 

Ali obitelji su već onda bile tim zlom teško zaražene. U prvim desetljećima ovoga stoljeća sve se više počela širiti primjena pobačaja, što je pučki nazvano «bijelom kugom». Kobne i žalosne su posljedice toga zla. Počele su izumirati obitelji i cijela sela. Ginekolog dr. Vidaković je godine 1940 napisao, da u banovini Hrvatskoj ima godišnje oko 20.000 pobačaja. Bila je, međutim javna tajna, da su tisuće te nerođene ili u majčinoj utrobi ubijene djece, nedužne žrtve nesavjesnih majaka i liječnika, koji se bave izvađanjem toga nećudorednog i zločinačkog obrta (157).

Srednja Podravina, Moslavina, križevačko i jastrebarsko Prigorje, Posavina od Zagreba do Jasenovca, a da se i ne spominje Slavonija, bile su zaražene «bijelom kugom». Lagodnost žena i matera, u mnogo slučajeva podržavana od nesavjesnih liječnika, uzrokom je izumiranju obitelji, koja predstavlja životnu stanicu naroda (158). Dr. S. Živković je na godišnjem kongresu liječnika učlanjenih u «Lekarskom udruženju», koji je održan u listopadu 1935 u Beogradu, tvrdio, da nema ginekologa u Jugoslaviji, koji ne vrši pobačaja (159). Čak je jedna grupa liječnika učlanjenih u spomenutom udruženju tražila, da se pobačaj uzakoni zbog društveno-privrednih razloga. Tom su se zahtjevu suprotstavila samo četvorica liječnika.

Svršetkom lipnja 1936 vodio se u Zagrebu proces protiv dr. Karpatija, koji je sustavno dnevno vršio po desetak pobačaja (160).

Budući da su liječnici, koji bi trebali biti najbliži suradnici svećenika, sociologa i političkih radnika, time prešli granice svoga zvanja i svoga djelokruga, bio je red na društvu, na narodu, da se od njihova štetna utjecaja što bolje ogradi. Stoga odluči nadbiskup Stepinac potaknuti ih na razmišljanje, probuditi im savjest kao i svijest teške odgovornosti, obodriti i potaknuti ih na savjesno vršenje službe. U tu svrhu uputi im 10. siječnja 1940 slijedeće pismo (161):

(157) Cum grano salis, u KL 92 (1941) 23.

(158) Za ljepšu budućnost Hrvatske, u KL 91 (1940) 74 sl.

(159) Liječnički kongres u Beogradu i legalizacija pobačaja, u KL 86 (1935) 539.

(160) Uz proces Karpatija, u KL 87 (1936) 359.

(161) Za ljepšu budućnost Hrvatske - protiv bijele kuge, uz pismo preuzv. g. nadbiskupa dr. A. Stepinca upravljeno liječnicima, u KL 91 (1940) 73.


286

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

«Vrlo poštovani gospodine!

Svijest odgovornosti pred Bogom kao duhovnog poglavara, ljubav prema narodu, iz kojega sam nikao, i pijetet prema domovini potiče me, da se na Vas, vrlo cijenjeni gospodine, kao i na Vaše ostale liječničke drugove obratim s nekoliko riječi u pitanju, koje ne samo duboko zadire u ljudsku savjest, nego je od golemoga značenja za čitav narodni život.

To je pitanje abortusa koji je zauzeo toliki mah u našoj domovini, da pomalo dobiva karakter pravog narodnog samoubojstva. To narodno zlo možete Vi po naravi svoga zvanja najuspješnije da pobijate. I upravo u toj činjenici nalazi opravdanje i ovaj moj apel na Vas.

Pobačaj je zlo u sebi. Nikakve socijalne indikacije, nikakvi naučni razlozi ne mogu opravdati direktnog pobačaja, niti učiniti, da on bude nešto drugo nego što u istinu jest, i što pred Bogom ostaje, naime ubojstvo nevinog čovjeka. A hotimično ubojstvo čovjeka vapi u nebo za osvetom. Ono je odurno i grješno uvijek, a osobito onda, ako mu je izvor osobni interes i pohlepna težnja za sticanjem.

Pobačaj je i golemo socijalno zlo, koje je donijelo toliko nevolja ne samo pojedincima, nego čitavim familijama i teško ranilo stablo narodnog života u naše doba.

No, dok pred one, koji treba da budu prvaci u borbi protiv pobačaja, iznosim njegovu unutarnju socijalnu zloću, predviđam, da će se neki možda samo sažalno nasmijati nad mojim apelom. Ali nikakav prezirni smiješak ne može ukloniti nepromjenljive stvarnosti, koja izvire iz naravnog zakona i pozitivne objave, a ta jest, da je direktni abortus u sebi teško etičko zlo. Isto tako ne može izbrisati žalosnih činjenica i krvavih rana, što ih je po priznanju istinskih promatrača narodnog života nanio porok pobačaja. Stoga bi i prezirni smiješak nad mojim apelom bio samo odraz dubokog pomanjkanja one životne ozbiljnosti, kojom svi, uistinu misaoni i etički pojedinci moraju prosuđivati najdublja i najzamašnija pitanja duše i vječnosti, obitelji i naroda. Upravo stoga s druge strane ni časom ne sumnjam, da će mnoga gospoda, kojima je upravljeno ovo pismo, prožeta visokom vjerskom i etičkom svijesti, u plemenitosti svoje duše osjetiti, kako su moje riječi istinite i opravdane.

U svijesti dakle velike odgovornosti pred Bogom, u ljubavi prema narodu mome i domovini, koja je u meni jača od svakog ljudskog obzira i u dubokoj nadi, da će moje riječi biti primljene onom ljubavlju, kojom sam ih pisao, obraćam se evo na Vas, vrlo poštovani gospodine, kao liječnika, te vas molim, da u okviru


287

V - STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

svoga znanja, gdje je (uz religioznu pouku) dana najveća mogućnost borbe protiv pobačaja, poradite što intenzivnije oko toga, da ove naše narodne sramote i rane što prije nestane.

Neka Vas u tom plemenitom nastojanju vode visoki motivi istinske i prave ljubavi prema narodu i visoka etička svijest, koja izvire iz duboko ukorijenjene religiozne spoznaje vječnog zakonodavca i neuklonjive sankcije njegova zakona, koja nikad neće izostati, pa ni onda, kad su pobačaj možda odobrili ili prelaze šutke preko njega ljudski zakoni.

U Zagrebu, dne 10. siječnja 1940.

Dr Alojzije Stepinac, nadbiskup zagrebački»

 

Nadbiskupovo pismo objelodanio je osim Katoličkog lista i Jutarnji list od 8. veljače iste godine, a popratio ga je odličnim člankom bivši rektor zagrebačkog sveučilišta dr. Edo Lovrić. U tom se članku pisac osvrnuo i na rad Hrvatskog socijalnog tjedna za preporod kršćanske obitelji u Hrvatskoj i zaželio, da bi se i nakon prerane smrti dr. Jurja Šćetinca nastavio rad u tom smjeru.

Kroz nadbiskupovu riječ upravljenu liječnicima progovorilo je stotine tisuća poštenih i savjesnih majaka i očeva, koji su i Crkvi i domovini odgojili brojnu i valjanu djecu. Svi su ovi preko natpastira progovorili ozbiljno i odlučno neozbiljnim i nesavjesnim krvnicima naroda.

Na IV. Hrvatskom socijalnom tjednu od 3. do 10. studenoga 1940, kojemu je bila glavna tema briga za buduća pokoljenja Hrvatske, nadbiskup Stepinac je u nastupnom govoru nakon zaziva Duha Svetoga, govorio o blagoslovu, koji narodima donose njihova djeca. I u tom se govoru dotaknuo dvaju poroka: pobačaja i nećudorednog trovanja mladeži zbog nedostatka dobra odgoja djece. Razjašnjujući ovaj predmet nadbiskup je uskliknuo: «Bez brojne i čestite djece neće biti niti brojnih i čestitih pojedinaca, neće biti ni obitelji, a bez brojnih i čestitih obitelji neće biti ni brojnog, jakoga i zdravoga te za život sposobnog naroda».

Na svečanom otvorenju Socijalnog tjedna u franjevačkoj dvorani na Kaptolu, kad je nadbiskup pročitao brzojav Sv. Oca, koji zaziva svjetlo s neba na predavače, nadovezao je slijedeće riječi (162):

 

«Isporučujući vam, gospodo, ovu želju Sv. Oca, nadovezujem i svoju vruću želju za što obilniji uspjeh ovoga Socijalnog tjedna.

(162) Četvrti Hrvatski socijalni tjedan, u KL 91 (1940) 536.


288

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Želim, da svima bude konačno jasno, da Hrvatskoj nema budućnosti, ako se cijela javnost, a specijalno naša banska vlast, svim silama i sredstvima, koja joj stoje na raspolaganju, ne odupru zločinima, koji pogađaju hrvatsku obitelj, makar se ti zločini vršili baš pod firmom znanosti ili socijalnih indikacija, ili tobože zdravlja. Bonum commune praevalet bono particulari! Opće dobro ide pred pojedinačnim, ako se uopće zločin može nazvati dobrom. Jer, ako se kod pojedinaca ide za besramnom zaradom, ili se bježi od žrtava spojenih s odgojem djece, mi imamo prije svega u vidu besmrtne duše, a onda sreću i napredak domovine.

Jake i sretne Hrvatske nema bez jakih, fizički i moralno zdravih i zadovoljnih obitelji. A tih opet neće biti bez čestitih, moralno i fizički zdravih pojedinaca, bez zdrave, brojne i valjane djece.

Smatram stoga, da je dužnost naše banske vlasti, da svim silama spriječi ili zatre sve, što bilo preko štampe ili filma, a napose preko pobačaja zatire naše obitelji, našu mladež i dosljedno Hrvatski Narod.

Kako god se danas viče, da nam nedostaje kruha, vjerujem, da Hrvatska može smoći kruha za svu svoju djecu, samo ako bude u njoj poštenja i straha Božjega».

 

Na početku radne godine 1939/40 govorio je nadbiskup članovima katoličke akcije o velikoj pogibelji, da se rat, koji je u rujnu započeo na sjeveru protegne i na druge zemlje.

 

«Žalosno gledamo» — veli on (163) — «kako se sva dobra ruše. Kao da je sve zahvatio razorni potres: sve se koleba i trese; nema ni u čem stalnosti. Zio se razlijeva u daleke širine, ali se zarilo i u dubine; pokolebalo je temelje; otrovni crv zagrizao je i korijen. Taj korijen to je obitelj, koja je temelj naroda i kraljevstva Božjega na zemlji. Sa strahom i tugom gledamo već na tolike razvaline i ruševine naših hrvatskih obitelji. Nestaje s naših kućnih ognjišta toplote blage Božje ljubavi, popuštaju i kidaju se svete veze, bure strasti pustoše obiteljskim svetištima sve do gole pustoši.

Duhovna narodna obnova, koja će nas pripraviti za proslavu jubileja 1300-godišnjice veza sa Sv. stolicom, treba tu da započne s obnovom hrvatske obitelji, i zato želim, da u slijedećoj radnoj godini sva društva katoličke akcije posvete osobitu brigu i rad

(163) Riječ preuzv. g. nadbiskupa dr. A. Stepinca na poćetku radne godine 1939/40 društvima katoličke akcije, u KL 90 (1939) 553.




289

V - STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

tome poslu. Bit će toga posla i za muževe i za žene, koji su roditelji i bračni drugovi, a i za mladiće i djevojke, djecu njihovu. Naše obitelji treba da i opet postanu škole i vježbališta kršćanskih kreposti, osobito kreposti straha Božjega i pobožnosti. Muž i žena moraju prije svega biti svjesni dostojanstva i veličine sv. ženidbenog veza, a potom i preozbiljne i po vječnost odlučne odgovornosti pred Bogom sucem. Djeca moraju u roditeljima neprestano gledati zamjenike Božje, u čije ruke je položen za njih blagoslov Božji i prema tome sudbina njihova na ovom i na drugom svijetu.

Uz strah Božji treba da kuće naših obitelji ispunja duh tople pobožnosti, koja će se pokazati osobito u zajedničkoj molitvi sv. krunice, pa u nedjeljnoj pobožnosti, kod koje će se uz prikladne molitve čitati Sv. pismo, kršćanski nauk ili koje drugo pobožno štivo. U starini su ti lijepi običaji krijepili i držali obitelji naših pređa u zdravlju i blagostanju, pa se tako nadamo, da će naše nastojanje u tom pravcu roditi istim plodovima. Živo, dakle, na posao! U svakoj hrvatskoj kući neka se stvori 'Božji kutić', urešen raspelom, slikama Majke Božje i svetaca, osobito naših blaženika. Pod zaštitom toga 'Božjega kutića' neka se kupe svi članovi obitelji na pobožnu molitvu osobito po večerima, a po nedjeljama na molitvu i na pobožno štivo! Konačno neka se obitelji posvete predobrome Srcu Isusovu posebnom posvetom! Takvim obiteljskim apostolatom zahvatit ćemo u temelje, pa staviti sjekiru na korijen zlu i najsigurnije poraditi za zdravu, sretnu i bolju budućnost Hrvatskog Naroda».

 

Na biskupskoj konferenciji godine 1939 biskupi su pod predsjedanjem nadbiskupa Stepinca ozbiljno raspravljali, kako da se podigne obiteljski i bračni moral, pa su odlučili, da upute svim vjernicima u Jugoslaviji zajedničku poslanicu o tome predmetu. Tako su 25. siječnja iste godine izdali zajedničku poslanicu, u kojoj su temeljito obradili sva pitanja i probleme kršćanskog braka i bračnog morala (163a).

Nadbiskup se i u svojim čestim propovijedima uvijek nanovo navraćao na ovaj važni predmet o obnovi obitelji u kršćanskom duhu i napose je svraćao pažnju vjernika na strahoviti zločin pobačaja. Kad napada taj zločin u propovijedima, govori jasno, snažno, upravo reže.

(163a) O kršćanskoj ženidbi, 25. I. 1939, u KL 90 (1939) 49-51, 61-65.


290

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Kad je godine 1940 prigodom euharistijskog kongresa u Čazmi saznao, da u onome kraju hara «bijela kuga», prikazujući polovičnost mnogih u vjeri, dotaknuo se i ove rane (164):

«Mnogi žele — veli on — bolju budućnost svome narodu i znadu vrijednost obitelji za narodni život, ali se u isto vrijeme ne žacaju, da riječju i perom izvrgnu ili dopuštaju izvrgnuti ruglu obiteljski život i uzveličavati slobodnu ljubav i druge prljavštine. Svi znadu, da nisu manji zločinci izvršioci direktnog pobačaja od onih, koji na cestama ubijaju nevine ljude. A ipak mnogi misle, da duh vremena traži, da i dalje stanoviti ljudi u Hrvatskom Narodu žive od krvarine pomorene dječice. Svi znadu, koliko zla uzrokuje zla štampa, a ipak mnogi misle, da nisu odgovorni pred Bogom, ako pomažu štampu, koja je kadra kaditi i Bogu i đavlu, već prema tome, kako traže trgovački interesi».

 

U par navrata govori on akademičarima o tome teškom narodnom poroku. Značajan je njegov govor pod naslovom: Katolički intelektualac prema svome narodu, što ga je izrekao 29. ožujka 1938. Govoreći u drugoj točki o opstanku naroda, kaže (165):

«Drugo narodno dobro jest narodna egzistencija. Na svojim vizitacionim putovanjima vidio sam dosta toga, što me je napunilo tugom i bolju. Lijepa i krasna sela, katkad gotovo prazna. Umjesto veselog smijeha djece, neka smrtna tišina. Bijela kuga poharala je selo. A kako sela tako i gradove. Može li se govoriti o patriotizmu kod onih, kojima su usta puna rodoljublja, narodnoga ponosa i veličine, a domovinu lišavaju podmladka?

Jer, ako na mladima svijet ostaje, a tima se ne da uopće živjeti, na kome će ostati domovina? A zašto se ne da život potomstvu? Zar zato, što nema kruha? Ne! Jer redovito siromasi imaju najviše djece! Nego zato, što se mnogi grlati rodoljubi boje žrtava i truda oko djece!

A što znači onda patriotizam, koji u javnom životu spasava narod, a u vlastitoj obitelji ga ubija? Zato se ovakvima može mirne duše reći sa Sv. pismom (166): 'Ipsi autem non erant de semine virorum illorum, per quos salus facta est in Israel! —

(164) Euharistijski kongres u čazmi, u KL 91 (1940) 354. - Govor Nadbiskupov na Mariji Bistrici, 12. VII. 1936, u KL 87 (1936) 370 sl.

(165) Hrvatska straža, br. 72. od 29. III. 1938.

(166) 1 Mak 15, 44.


291

V - STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

Oni nisu bili od roda muževa, po kojima je došlo spasenje Izraelu!'

Ili ljube možda istinski svoj narod oni žalosni zastupnici akademske omladine, koji su uvijek spremni da manifestiraju i protestiraju, ali ne paze da bi svoju mladost časno i pošteno sproveli i tako životom svojim u obitelji, koju će osnovati, bili sposobni da dovedu narod svoj k onoj sreći, što je ne doživješe oci?

Ili ljube li narod svoj oni, koji neće da znadu, da je danas imperativ za akademsku našu omladinu stručno se spremati i tako osigurati egzistenciju sebi i svojima. Diletanti su samo balast za narod, ma koliko grlati bili i isticali se u narodnim akcijama».

 

Kada govori akademičarima, 19. ožujka 1942, o pravoj slobodi te ih upozorava na temelj, na kojemu počiva istinska i trajna sloboda, veli (167):

«Nikada, dakle, ne možemo dovoljno naglasiti, da bi sva naša sloboda bila pusta fikcija, koja nosi u sebi klicu smrti, ako sav naš javni i privatni život ne bi bio prožet duhom Evanđelja i ako naše kršćanstvo ne bi bilo čitavo i potpuno. 'Vi ste, govori apostol, slobodni, ali ne da biste imali slobodu kao pokrivač pakosti, nego kao sluge Božji. Sve poštujte, braću ljubite, Boga se bojte, kralja štujte' (168).

Ta, recite mi, zar ima veće karikature slobode i rodoljublja negoli je, recimo, mladić, kojemu su usta puna hvale domovini i njezinoj slobodi, a već je razvratnim svojim životom strovalio možda u propast nekoliko djevojaka, koje bi mogle bile postati dobre majke i vrijedne domaćice?

Zar ima veće karikature slobode i rodoljublja nego li je, recimo, djevojka, koja se ističe u javnosti rodoljubnim radom, a već prije nego je stupila u brak nosi na duši teret zločina ubojstva djeteta, a možda i više njih, a tu bi djecu domovina, da su rođena u zakonitom braku i čestito odgojena, trebala više nego koricu hljeba?

Zar ima veće karikature slobode i rodoljublja od liječnika, kojemu su usta možda puna hvale domovini i njezinoj slobodi, a ordinacija mu je grobnica narodne budućnosti, u kojoj lična pohlepa za imetkom prelazi preko svih zakona Božjih i državnih,

(167) O pravoj slobodi, prigodom svršetka duhovnih konferencija sveučilišnoj mladeži. 19. III. 1943. u KL 93 (1942) 145-147.

(168) 1 Petr 2, 16.


292

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

koji danas u istinskom interesu narodnog opstanka s punim pravom ubojstva djece kažnjava smrću?»

 

Katoličkim studenticama piše iz Krašića:

«Onima, koje se spremaju, da osnuju obitelj, želim od sveg srca blagoslov Božji. Velik korak, koji čine i mnogo o njemu ovisi. Ali kad se ozbiljno spremaju i zaručnice i zaručnici, Bog će sigurno milostivo pogledati na njihovu dobru volju i udijeliti im svoj blagoslov, bez kojega nema napretka nijednom stvoru.

O braku ovisi život i smrt našega naroda, već prema tomu, kako se na njega gleda sa strane onih, koji ga sklapaju. Želim istima, da drže pred očima i onu lijepu riječ kardinala Faulhabera, koju je rekao jednom zgodom (169):

«Ne može biti prepušteno hirima puti i krvi te slobodnoj igri strasti ono što je za vremenitu i vječnu sreću kršćanina, za spas djece, za ćudoredno zdravlje naroda od tolikog zamašaja kao što je brak... Ljubav treba da se digne iz praha sakramentom ženidbe da bude postavljena kao svijeća na oltar svetišta».

7. - POKLONIK EUHARISTIJSKOG ISUSA

Prema poznatom zakonu ljudskih sklonosti vršenje nekog posla ili vlastitih dužnosti donosi s vremenom neku stalnu tromost i umornost. Naprotiv, kada se velik broj istomišljenika nađe ujedinjen u jednoj velikoj zamisli ili velikom pothvatu, probuđuje se u njima oduševljenje, zanos i polet.

Budući da milost ne ruši niti uništava narav, već je pretpostavlja i usavršuje, ona se služi tim nutarnjim svojstvom ljudske naravi. Pa kad je veliko mnoštvo ljudi zadojeno istom velikom i dubokom vjerskom istinom ili činjenicom, mnoštvo plemenitim duhom udruženo mnogo više učini nego razmjerno osamljen pojedinac.

Nadbiskup Bauer je u svojoj korizmenoj poslanici od godine

(169) «Was füir das zeitliche und ewige Glück der Christen, für das Heil der Kinder, für die sittliche Gesundheit der Völker von solcher Tragweite ist wie die Ehe, kann nicht den Launen von Fleisch un Blut und dem freien Spiel der Leidenschaften überlassen bleiben... Im heiligem Sakrament der Ehe soll die Liebe wieder aus dem Staub erhoben und wie eine Kerze auf dem Altar des Heiligtums gestellt werden».


293

V - STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

1935 upozorio na taj duševni zakon mnoštva riječima (170): «Javne priredbe znatno rasplamćuju i podižu vjeru u nama samima, a djeluju i na okolinu našu».

Na tome se duševnom zakonu temelje i u pastoralnom radu vanjski vjerski obredi i slavlja, među koje spadaju i euharistijski kongresi, tj. euharistijska zborovanja.

Osim toga uzajamnog djelovanja množine, kod euharistijskih kongresa dolazi još u obzir i milosno djelovanje sv. sakramenta pokore i sv. pričesti. Za primanje tih sakramenata prigodom euharistijskih kongresa pružena je vjernicima obilnija prigoda, jer se na tim sastancima redovito nađe veći broj svećenika, čime se pruža i prigoda promjene redovitog pastoralnog djelovanja.

Na tim kongresima konačno vjernici redovito pridonose različite žrtve, koje su u nekim slučajevima vrlo velike, jer treba pješačiti dobar broj kilometra do mjesta kongresa, a prisustvovanje večernjim i noćnim priredbama te zaključnoj procesiji oduzima vjernicima potrebiti san i odmor. To očevidno povećava vrijednost tih euharistijskih sastanaka.

Na takvim sastancima oživi vjera mlakih i nehajnih, podiže se vjerska svijest klonulima, obnavlja se vjerski i ćudoredni život. No, da se to postigne, kongresi moraju biti naravni odraz probuđenog i produbljenog vjerskoga života, pa je zato potrebno dobro ih pripraviti.

U Jugoslaviji je već postojao stalan odbor za priređivanje euharistijskih kongresa u domovini, kojemu je na čelu stajao krčki biskup dr. Josip Srebrnić. Još za života nadbiskupa Bauera održali su se u nadbiskupiji zagrebačkoj vrlo uspjeli euharistijski kongresi u Zagrebu, Sisku, Desiniću. Nadbiskup Stepinac je, dakle, u nadbiskupiji zagrebačkoj našao vrlo živ euharistijski pokret. On je, međutim, osobno mnogo pridonio, da su euharistijski kongresi mogli razviti svoju živu djelatnost.

Prije svega daje u svojim okružnicama snažne pobude za te kongrese. Dne 20. veljače 1935. upozorava svećenstvo nadbiskupije na ljubljanski euharistijski kongres i potiče, da danom zgodom vjernicima reknu o njemu pobudnu riječ i da mole za uspjeh kongresa, to više, što se taj kongres priređuje za sve katolike u državi (171).

Za međunarodni kongres u Manili na Filipinama, u veljači

(170) Korizmena poslanica nadbiskupa dr. A. Bauera, g. 1935, u KL, 87 (1935) 108.

(171) Okružnica o ljubljanskom euharistijskom kongresu, br. 1603, 20. II. 1935, u KL 87 (1935) 89.


294

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

1937, izdaje, 27. siječnja iste godine, okružnicu, u kojoj daje konkretne upute i odredbe, kako će vjernici u duhu sudjelovati na njemu (172).

U okružnici, od 10. siječnja 1938, obavješćuje, da će se međunarodni euharistijski kongres održati mjeseca svibnja u Budimpešti, pa poziva vjernike, da u njemu sudjeljuju ili stvarno ili na duhovni način; ujedno tu godinu proglasuje euharistijskom godinom. Tom zgodom tumači dužnosti, koje slijede iz vjerske istine o stvarnoj i bitnoj Isusovoj nazočnosti u euharistiji, osobito otkako je pokret bezbožnika u nekim državama poveo pravi rat protiv Boga, a to su slijedeće dužnosti (173):

 

«Prvo, davati zadovoljštinu i naknadu Spasitelju u euharistiji, jer su bezbožnici u porušenim i zapaljenim crkvama, osramoćenim redovnicama i poubijanim svećenicima obeščastili zapravo samoga Krista. On je onaj, čije je ime uvijek prvo na listi osuđenih kod svakoga progonstva. Njega progone u svakom redovniku i svećeniku, u svakom biskupu i katoličkom svjetovnjaku. To nije samo nezahvalnost i bezumlje, nego prava ludost, paklena zaslijepljenost i najniži pad ljudskog dostojanstva. Protiv takve strahovite mržnje i sotonske grozote nije moguće, da oni, koji Krista ljube, ne stave pred noge euharistijskog Kralja duboko potreseni svoju zadovoljštinu i naknadu. Dok Krista ponovno stotinu i hiljadu puta sude na smrt, rugaju mu se, pljuju ga, bičuju, trnjem krune, gaze po njemu i na križ ga razapinju, naša vjerna srca treba da ispuni velika bol i beskrajni stid, a sav svijet treba da očituje jasno i glasno svoju vjernost i ljubav prema njemu. I što je veća mržnja njegovih neprijatelja, to snažnija mora biti naša ljubav. I što više rana zadaju najamnici pakla njegovu mističnome tijelu, tj. Crkvi, i njegovu sakramentalnom tijelu na oltarima, to gorljivija i žarča treba da je naša zadovoljština i naknada.

 

Druga nam je dužnost, da prosvjedujemo svetim gnjevom protiv svih nepravda i uvreda, koje bezboštvo nanosi Kristu. Katolički svijet ne može šutjeti gledajući, kako ratni poklici i prasak bombi Kristovih neprijatelja odjekuje skoro čitavom zemljom. Katolički narodi sviju kontinenata treba kao jedan čovjek da podignu svoj veto protiv progonstva i svetogrđa bez-

(172) Okružnica, br. 24/BK, 28. I. 1937, u KL 88 (1937) 70.

(173) Okružnica: O euharistijskom kongresu u Budimpešti, 10. I. 1938, u KL 89 (1938) 13 sl.


295

V - STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

božnika. Potrebno je, da u svakom narodu i državi, svaki grad i svako selo, svako društvo i svaki pojedinac uzdigne svoj glas i u hiljadu i hiljadu varijacija gromko opetuje:

Ne možemo, i nećemo trpjeti besramno vrijeđanje i huljenje Gospoda i Boga našega kao što je ono u Meksiku, Njemačkoj, Španjolskoj i Rusiji.

Nećemo trpjeti, da se naše crkve svetogrdno oskrvnjuju i da se naše najsvetije tajne nogom gaze.

Nećemo trpjeti, da itko ubija i u tamnice baca naše svećenike, da žive spaljuju vjernike i službenike presv. oltarskog sakramenta; da se prljavim rukama napadaju naše redovnice.

Nećemo trpjeti, da poput divlje rulje izrugivaju našu sv. vjeru i da u srcu naroda i omladine naše ruše ljubav Kristovu.

Izjavljujemo, da je sramota za sav prosvijećeni svijet, što nijemo, bez riječi trpi sve te strahote, te se najodlučnije ne opre onima, koji su u masama poubijali na stotine tisuća nevinih i nekrivih samo zato, što ne htjedoše slijediti njihove lude religiozne i socijalne prevratne misli. Mi katolici cijelog svijeta u svakom progonstvu vjere, a osobito u svakom oskvrnuću crkve, vidimo najniži stepen barbarstva.

 

Treća nam je dužnost, da preko euharistije radimo za mir svijeta. Svaki od nas osjeća, da danas nema mira na svijetu. U Španjoskoj se vodi bratoubilački rat, a na dalekom Istoku bjesni krvav osvajalački rat Japana protiv Kine. A i inače su narodi do zubi naoružani i samo se s najvećom mukom održava prividan mir od straha i užasa, da ne bukne novi svjetski ratni požar. No, to još nije sve.

Ako ikada, to su u naše doba narodi razjedinjeni i razdijeljeni u najžešće protivničke tabore. Samoljublje, pohlepa za bogatstvom, zavist, častohlepnost i mržnja stvorili su duboke ponore ne samo između pojedinih naroda, nego i između društvenih slojeva i pojedinih članova iste obitelji. Mira, dakle, u ljudskom društvu nema.

O potrebi mira govori se danas mnogo i sa sviju strana, ali mnogi od tih mironosaca zaboravljaju, da mira bez ljubavi ne može biti. Ukoliko pak ti propovjednici mira spominju i ljubav, ne pokazuju nam način, kako da ljubav općenito zavlada. Za proširenje i procvat ljubavi treba čvrst temelj i plodno tlo. Osnovicu za promicanje prave ljubavi ne može činiti samo krvna veza ili zajednički gospodarski, kulturni, društveni ili državni interesi. Prava, općenita, preporodna ljubav može biti samo ondje, gdje se ljudi i narodi na jednoj istinskoj, dubokoj duhovnoj


296

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

vezi priznavaju međusobno pravom braćom. A to se nigdje ne može tako uzvišeno zamisliti i ostvariti kao na tlu i na temelju presv. Euharistije.

Euharistija je na poseban način veza ljubavi. Euharistija je dar Božje ljubavi za sve narode. Po njoj sjedimo kao djeca jednoga Oca oko jednoga stola i lomimo jedan te iste kruh s neba. Blagujući taj kruh, svi se sjedinjujemo s istim Kristom, svojim vođom i učiteljem.

Po tom kruhu postajemo, dakle, svi bez razlike međusobno prava braća, jer sjedinjujući se u Bogu, koji je ljubav, nužno se moramo svi i međusobno ljubiti. Euharistija postaje na taj način ona otajstvena veza, koja svojim nitima najneposrednijeg bratstva i sestrinstva povezuje i pojedince i narode preko sviju državnih granica, narodnih razlika, kulturnih nejednakosti i raznih oprečnih zemaljskih interesa u jednu veliku obitelj. Blagovanje tijela Isusova u sv. pričesti jest, dakle, ono, po čemu postajemo krvni srodnici najprije sa samim Kristom, a zatim i sami među sobom. Jer jedno te isto tijelo Boga-čovjeka sve nas hrani i ista krv Boga-čovjeka struji našim žilama...

To je, dakle, ta euharistijska zajednica. Zajednica, koju bismo, govoreći suvremenim jezikom, mogli nazvati nova euharistijska internacionalna zajednica i to internacionalna zajednica ljubavi, zajednica jedna i jedina, kojoj jednake na ovome svijetu nema. Zato velimo, da je euharistija kao internacionalna veza ljubavi ujedno i jedini temelj pravoga mira na svijetu».

 

Na kraju ove značajne okružnice daje praktične upute, kako da se u duhu učestvuje u tome međunarodnom euharistijskom kongresu.

Nadbiskup Stepinac godine 1935 osobno prisustvuje ljubljanskom euharistijskom kongresu, usprkos mnogostrukim biskupskim dužnostima, koje su bile onih dana hitne (174). On putuje i na međunarodni euharistijski kongres u Budimpešti, na kojemu su Hrvati hodočasnici dobili na raspolaganje za crkvenu službu i svoja zborovanja crkvu oo. kapucina. On ondje propovijeda o Euharistiji vezi ljubavi. Zaključuje zborovanje na kongresu pozivajući sve, da kod kuće šire onu ljubav, koja slavi svoje veliko slavlje u međunarodnim razmjerima (175).

(174) Boravak preuzv. gg. nadbiskupa na euharistijskom kongresu u Ljubljani, u KL 86 (1935) 338.

(175) V. WAGNER, Hrvati na svjetskom euharistijskom kongresu u Budimpešti, u KL 89 (1938) 259.


297

V - STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

Na mjesnim i dekanatskim euharistijskim kongresima u zagrebačkoj nadbiskupiji on redovito osobno prisustvuje. Dopisnik euharistijskog kongresa u Čazmi, godine 1940, piše, da glavni teret, uz mjesnog župnika, u danima kongresa, snosi redovno sâm nadbiskup. On neumorno propovijeda kod otvorenja i zaključka kongresa, vrši glavne liturgijske službe, te u potrebi sjedne u ispovjedaonicu i satima ispovijeda vjernike. Tako je, npr. prigodom kongresa u Petrinji, u kolovozu 1938, poslije 10 s. na večer otišao u ispovjedaonicu, da bude na raspolaganje pokornicima za vrijeme noćnog klanjanja. Iza pô noći, kada su se svećenici već vratili na konak, on je još ostao u ispovjedaonici (176).

Na svim euharistijskim kongresima, koji su se održavali od g. 1935 do g. 1940 u zagrebačkoj nadbiskupiji, a bilo ih je 14, bio je nadbiskup Stepinac zaposleno nazočan, osim na jednom, u Kloštru Podravskom, koji je bio u isto vrijeme kad i onaj u Čakovcu. Nadbiskup snosi dnevni napor uz svoje ostale biskupske dužnosti. Znao je prekinuti pastoralnu vizitaciju, da uzmogne prisustvovati kongresu, ali se odmah iza kongresa vraća, da nastavi vizitaciju župa i dijeli sv. potvrdu.

U svojim govorima naglašava, da su euharistijski kongresi čisto vjersko slavlje i upozorava vjernike, da ne nasjednu izazivačima, koji su u ono vrijeme bili vrlo brojni, a htjeli su euharistijske kongrese pretvoriti u političko slavlje (177).

 

Ova nadbiskupova gorljivost prigodom euharistijskih kongresa imala je svoj dubok temelj u proživljenoj njegovoj duhovnosti. O njemu piše bivši njegov tajnik (178):

«Za mene je kardinal Stepinac zato velik i u tolikoj mjeri velik, ukoliko je bio logičan i dosljedan u svojoj vjeri. Njemu je vjera značila više nego samo službu razuma i volje, koju čovjek vrši u danim zgodama i u raznim oblicima. Njemu je vjera bila stalna uronjenost u Bogu, životna povezanost s Bogom, iz koje je on izvodio sve nadnaravne i naravne životne vrijednosti. U njegovoj prisutnosti čovjek je mogao naslutiti smisao i dubinu riječi sv. Pavla: 'Mihi vivere Christus est' (178). To sam posebno osjećao kod njegove dnevne sv. mise, koju je on upravo

(176) CECELJA, 6. - N.K., Euharistijski kongres u Čazmi, u KL 91 (1940) 353.

(177) Dva velika euharistijska slavlja, u KL 86 (1935) 435 sl.

(178) ST. LACKOVIĆ, Svjedočanstvo o Božjem ćovjeku, u Novi život 4 (Rim 1965) 33-41.

(179) Filip 1, 21.


298

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

svetačkom ne samo točnošću nego iznad svega pobožnošću služio. Poput Samuela u starom zavjetu i Ivana u novome kardinal Stepinac je u svakoj prilici života gledao, vidio, slušao, čuo i onda radio prema riječi duboke vjere i dosljednosti: 'Dominus est'».

 

Još kao obični svećenik upisao se u svećeničko udruženje klanjalaca presv. Oltarskom sakramentu te je svakog tjedna redovito obavljao svoj sat klanjanja, ako nije bio zapriječen. U zadnjim godinama života, kada je boravio zatočen u Krašiću, znao je provesti satove pred svetohraništem u klanjanju Isusu u presv. oltarskom sakramentu.

Župnik Vraneković piše, 14. listopada 1958, u svoj dnevnik (180): «Već mjesec dana svaki dan obavlja adoraciju u crkvi... Obavlja adoraciju dnevno za sve one dane, u koje je bio spriječen, pa i unaprijed za slučaj, da bude spriječen».

A bilo je to u vrijeme njegove teške bolesti.

Briga za presv. euharistiju nukala ga je, da uvijek nanovo upozori svoje svećenstvo, da se točno drži uputa Sv. kongregacije o brižnom čuvanju presv. euharistije (181).

U Krašiću se brinuo, da bude ključ od svetohraništa pozlaćen. Župnik je prema njegovoj uputi dao pozlatiti dva ključa. Trošak za pozlatu htio je sam kardinal snositi. Kada mu je župnik saopćio, da je naručio velik srebrni ciborij u vatri pozlaćen za čuvanje posvećenih čestica, pitao je kardinal (182):

— Kako stoji crkvena blagajna? Župnik mu odgovori:

— Dobro.

— Ipak — reče kardinal — ja ću platiti ciborij, samo ne trebate to nikome kazivati. Bilo je to godine 1958, a ciborij je stajao 36.000 din.

Njegova euharistijska pobožnost je privlačila pažnju vjernika, ne samo prigodom bogonosne procesije, kada je nosio Presveto u dubokoj sabranosti, već i u listopadu, kada je svakoga dana išao u drugu crkvu i ondje klečeći na kamenoj stubi oltara pred izloženim Svetotajstvom molio s narodom sva tri dijela sv. krunice.

O žrtvi sv. mise napisao je godine 1938 korizmenu poslanicu svojoj nadbiskupiji, u kojoj na pučki način tumači u deset

(180) VD IV 111.

(181) Okružnica, br. 5321, 4. VII. 1938, u KL 89 (1938) 324; Okružnica O čuvanju presv. otajstva u sadanjim ratnim vremenima, br. 1078/44, 8. II. 1944, u KL 95 (1944) 69.

(182) VD IV 10 sl.


299

V - STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

točaka katoličku nauku o presv. euharistijskoj žrtvi s prikladnim pobudama, koje su kadre potaknuti vjernike na gorljivo sudjelovanje (183).

Svakog se dana najbrižnije pripravljao za sv. žrtvu razmatranjem, a iza mise je obavljao dugu zahvalu. Svećenike je poticao i u privatnim pismima, da isto čine. Tako piše jednom svećeniku odulje pismo (184):

 

«Lice zemlje se obnovilo dolaskom Kristovim na svijet i dovršenjem njegove krvave žrtve na drvetu križa. 'Scientes, veli sv. Petar (185), quod non corruptibilibus auro vel argento redempti estis, sed pretioso sanguine agni immaculati Christi et incontaminati'. Ako je pak tako, a tako sigurno jest, onda moramo i mi svećenici 'ernst machen', s najsvetijim činom na zemlji. A sigurno se ne može 'ernst machen', ako se svećenik brižno ne pripravlja na sv. misu i dolično ne zahvaljuje za nju.

Što naime kaže mudrac u Sv. pismu? 'Qui timent Dominum, praeparabunt corda sua et in conspectu illius sanctificabunt animas suas' (186). Za Izraelce u pustinji čitamo, kad su prvi put opazili manu, da su pitali: 'Manhu?' Quid est hoc? Koliko više mi, kad kanimo pristupiti k oltaru, moramo da se zamislimo i zapitamo, što kanimo činiti, kad ono, što dolazi u ruke, nije obična mana u pustinji, nego Kruh života, Isus Krist.

Mojsiju nije bilo dozvoljeno približiti se ni gorućem grmu (187): 'Non appropies huc; solve calceamenta de pedibus tuis, locus enim, in quo stas, terra sancta est'. Nama je dano približiti se ne gorućem grmu, nego Kristu pod prilikama kruha i vina na oltaru. Zar ćemo s manje respekta pristupati nego Mojsije gorućem grmu?

Jakov je nakon sna, u kojem je vidio silaziti i uzlaziti anđele Božje, povikao izvan sebe (188): 'Vere Dominus est in loco

(183) SVZN 25 (1938) 1-13.

(184) Kardinalovo pismo jednom svećeniku od 2. VI. 1957.

(185) 1 Petr 1,18: «Znajte, da niste otkupljeni nečim raspadljivim — zlatom ili srebrom — od svoga bezvrijednoga, od otaca baštinjenog načina života, nego skupocjenom krvi Krista kao nevina i bez mane Janjeta».

(186) Sir 2,17: «Koji se boje Gospoda, pripravljaju se srcem svojim i pred njim se ponizuju».

(187) Izl 3,5: «Ne prilazi ovamo — izuj obuću s nogu! Jer mjesto, na kojem stojiš, sveto je tlo».

(188) Post 28,16-17: «Zaista se Jahve nalazi na ovome mjestu, ali ja nisam znao! Kako je strašno ovo mjesto! Zaista, ovo je kuća Božja, ovo su vrata nebeska».


300

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

isto et ego nesciebam. Quam terribilis est locus iste! Non est hic aliud nisi domus Dei et porta coeli'. Što bismo istom morali reći mi, koji ne u snu, nego u zbilji gledamo ne ljestve s anđelima, nego Gospodara anđela, stvarno prisutnog na oltaru, kada obavljamo pretvorbu, ili bolje on preko nas jadnih ljudi, kruha u Tijelo i vina u Krv Kristovu!

Nije, dakle, potrebno trošiti više riječi, kako se dolikuje dolična priprava za sv. misu svakom svećeniku, makar ne znam kako bio zaposlen, da ga ne bi možda stigao prijekor, izrečen preko proroka (189): 'Ne offeratis ultra sacrificium frustra; incensus abominatio est mihi... Lavamini, mundi estote, auferte malum cogitationum vestrarum, quiescite agere perverse'. U protivnom slučaju bila bi neistina, što govorimo kod svake mise (190): 'Ego in innocentia mea ingressus sum'.

Ako dolikuje, da se pripravimo, dolikuje i da se zahvalimo (191): 'Benedic, anima, Dominum, et omnia, quae intra me sunt, nomini sancto eius et noli oblivisci omnes retributiones eius'!

Mojsije zadivljen govori Izraelcima u Deuteronomiju (192): 'Nec est alia natio tam grandis, quae habeat deos appropinquantes sibi, sicut Deus noster adest cunctis obsecrationibus nostris'. Što bi rekao Mojsije danas, da mu je služiti sv. misu?

Iako se Salomon okoristio pitanjem Gospodnjim ili ponudom (193): 'Postula quod vis, ut dem tibi', zar ne bismo bili ludi, kad se ne bismo zaustavili u društvu Isusovu, u društvu onoga Isusa (194), 'de quo virtus exibat et sanabat omnes'?

Ja ne kažem, da svećenik mora izmoliti ono, što je u breviru ili na tabli u sakristiji označeno kao gratiarum actio (makar bi nerazborito bilo ne okoristiti se tolikim divnim i bogatim oprostima), ali otići bez usrdne zahvale od sv. mise, zaslužilo bi ukor (195): 'Domus mea deserta est et vos festinatis unusquisque

(189) Izl 1, 13: «Prestanite mi nositi ništavne prinose, kâd mi omrznu», «Operite se, očistite. Uklonite mi s očiju djela opaka, prestanite zlo činiti».

(190) ps 25,1: «Hodih u nedužnosti».

(191) Ps 102, 1: «Blagoslivljaj Jahvu, dušo moja, i sve što je u meni, sveto ime njegovo!... I ne zaboravi dobročinstva njegova».

(192) Ponovlj. zakon 4,7: «Jer, koji je to narod tako velik, da bi mu bogovi bili tako blizu kao što je Jahve, Bog naš, nama kad god ga zazovemo?»

(193) 2 Knj. Ljetop. 1,7: «Traži, što da ti dadem ..

(194) Lk 6,19: «Jer je iz njega izlazila sila, koja je liječila sve».

(195) Hagaj 1, 9: «Dom moj razvaljen, dok se svaki od vas brine za dom svoj».


301

V - STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

in domum suam'. Zar se ne pristoji mnogo više ono (196): 'Inveni, quem diligit anima mea, tenui nec dimittam eum'.

Ako se budemo njega držali onda i samo onda bit ćemo u stanju 'renovare faciem terrae', jer je samo on put, istina i život'».

 

Kad su godine 1957 biskupi izdali zajedničko pastirsko pismo o sv. misi, piše zatočeni kardinal iz Krašića (197):

«Dobro su učinili. Jer mi, dok su nam skučene ruke u djelovanju, tako reći, na svim stranama, bez štampe, bez radija, bez kina i tolikih drugih pomagala u modernom životu Crkve u slobodnom svijetu, vrlo lako zaboravljamo, da najvažnije i najmoćnije sredstvo za osvajanje svijeta, za posvećenje duša, za procvat naših obitelji, za spas naše mladeži itd. još uvijek ostaje u našim rukama, a to je sv. misa. Upravo smo mi danas svjedoci ispunjenja proročanstva Malahijina kao nitko do sada (198): 'Ab ortu enim solis usque ad occasum magnum est nomen meum in gentibus, et in omni loco sacrificatur et offertur nomini meo oblatio munda, quia magnum est nomen meum in gentibus, dicit Dominus exercituum'».

U istom pismu izlaže misao, da svećenik mora zajedno s božanskom žrtvom sebe samoga prikazivati Bogu:

«Mi se moramo danas svaki dan zajedno sa svojim stadom žrtvovati, često puta i krvavo, kako dokazuje nedavna prošlost i još bi se moglo ponoviti, pa gdje ćemo naći više snage i pouke u tu svrhu negoli u sv. misi?

Iskoristite, dakle, ovogodišnju skupnu korizmenu poslanicu episkopata o sv. misi, te je puku dobro protumačite i stavite na srce, da još revnije, još pobožnije i s još većim razumijevanjem polazi na sv. misu, ako želi osigurati blagoslov Božji sebi i skratiti dane kušnje u ovom obliku, u kakvu ih proživljavamo već drugi decenij. Ovo posljednje dakako prudenter spomenuti, ako se spomene, jer špijune imate uvijek u svakoj crkvi».

(196) Pj. nad pj. 3,4: «Nađoh onoga, koga ljubi duša moja. Uhvatila sam ga i neću ga pustiti».

(197) Kardinalovo pismo jednom svećeniku od 2. VI. 1957.

(198) Mal 1,11: «Od istoka do zapada veliko je ime moje među narodima, i na svakom mjestu prinosi se kad i žrtva čista Imenu mojemu, jer veliko je Ime moje među narodima».


302

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

8. - APOSTOL BOGORODIČINE SLAVE

Dok je kardinal Stepinac bio zatočen u Krašiću, jedne večeri reče župniku (199): «Bog mi je dao milost, da u životu od mladosti nikad nisam zapustio pobožnost prema bl. Djevici. Ona me je toliko puta sačuvala, osobito na ratištu».

Doista, kroz cijeli njegov život provlači se kao crvena nit nježna, muževna, duboka, iskrena i osvjedočena pobožnost prema Bogorodici, kako je običavao nazivati bl. Djevicu Mariju. Otkako je pak postao nadbiskupom, ta se pobožnost u njemu razvila u gorljivo revnovanje za njezinu slavu.

1) - Marija u Stepinčevoj mladosti

Može se kazati, da je Alojzije Stepinac tu pobožnost usisao s majčinim mlijekom. Obiteljska slika Majke Božje Pomoćnice, pod kojom se rodio, pod kojom je njegova majka tako toplo i toliko sv. krunica izmolila, pred kojom je u svibnju dan i noć gorjela uljanica, začarala mu je djetinju dušu. Ova je slika uzrok, da je od ranog djetinjstva nježno štovao Majku Božju (200).

Prije nego što je kao vojnik napustio Karlovac, da pođe u časničku školu u Rijeku, češće je klečao u franjevačkoj crkvi u loretskoj kapeli do nogu Marijina kipa preporučujući se zaštiti nebeske Majke. Kao kardinal radovao se od srca, kad je saznao, da je o. gvardijan dao obnoviti ovu kapelu (201). Boraveći na Rijeci kao časnički pripravnik, hrlio je svake nedjelje preko 561 stepenicu u Marijino svetište na Trsatu na sv. misu, da izbjegne zavođenju lakoumnih drugova. Iz ljubavi prema Majci Božjoj čuvao je čistoću duše i tijela tako, da je mogao u Krašiću pred župnikom kazati (202): «Bog mi je svjedok, da nikada nisam dirnuo žensku osobu».

Na ratištu je zazivao Majku Božju u pomoć, i ona ga je izbavila nebrojeno puta iz mnogih životnih pogibelji. Posvuda je doživljavao njezinu posebnu zaštitu. Kad je kao seljak vozio vino na prodaju u Karlovac, prolaznici su ga s čuđenjem gledali, kako jednom rukom drži uzde, a drugom krunicu i moli.

(199) VD I 127.

(200) VD I 31 37 53; IV 195.

(201) Pismo kardinala Stepinca o. gvardijanu, 22. V. 1957.

(202) VD II 167.


303

V - STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

Kad ga je u Rimu ponovno obuzela sumnja, da li je Božja volja, da bude svećenik, za vrijeme žarke molitve u Marijinu svetištu Sv. Marije Velike rasplinule su se i posljednje sumnje i povratio mu se unutarnji mir, sigurnost i odluka, da će ustrajati na tome putu, s kojega više nikada nije odstupio. U istom svetištu je prikazao i svoju prvu sv. misu.

2) - Stepinac i Marijino svetište u Bistrici

Tjedan dana nakon svog biskupskog posvećenja stavlja se kao nadbiskup-koadjutor na čelo zagrebačke zavjetne procesije, da je povede k Majci Božjoj u pitomo Zagorje na Mariju Bistricu. Zagrepčani, koji od prvih desetljeća 18. stoljeća svake godine obavljaju zavjetno hodočašće u Mariju Bistricu, saznavši, da će nadbiskup-koadjutor pješačiti od prilike 43 km s hodočasnicima preko Sljemena, pohrliše u tolikom broju na to hodočašće, da se još nikada prije u povijesti toga hodočašća nije zabilježio toliki broj učesnika.

Slijedećega dana u svetištu je propovijedao i održao svečanu misu, a na povratku u Zagreb vodio je procesiju od župne crkve Sv. Petra do župne crkve Sv. Marka. Od tada on redovito, svake godine sve do godine 1945, pješke hodočasti u Mariju Bistricu.

Ovim je potezom dao marijanskom pokorničkom hodočašću novi sjaj i zamah. To je hodočašće dobilo značaj pravoga duhovnog pokreta. Bio je to prvi zagrebački nadbiskup, koji je prihvatio ovo pokorničko djelo. Rano u jutro već u 3 s. krenuo bi s hodočasnicima iz katedrale ili župne crkve Sv. Marka. Na Sljemenu u kapeli Majke Božje Sniježne služio bi sv. misu, te bi se preko Laza spustio polagano prema Mariji Bistrici, kamo bi hodočasnici stigli oko 4 s. poslije podne. Ondje su se pješačkoj skupini pridružili ostali hodočasnici, da svi zajedno uđu U Marijino svetište.

Godine 1935, prigodom 250-godišnjice, otkako je ponovno pronađen čudotvorni Gospin kip, nadbiskup je Bauer u Mariji Bistrici obavio obred krunjenja toga kipa, a njegov koadjutor |e držao svečanu misu s propovijeđu. Tom su zgodom bila prisutna četiri biskupa, a hodočasnika je bilo oko 30.000. Mnogi su stigli iz Koprivnice, Siska, Krapine, Sunje, Duge Rese, Podravine, Međimurja, Posavine, Slavonije, Like, Dalmacije i Bosne. Povratak zagrebačkih hodočasnika i njihov doček pretvorio se u jedinstveno slavlje. Nikada nisu bistrički «romari» bili u


304

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

tolikom broju i tako oduševljeno dočekani po ulicama Zagreba, kao ovaj put.

«Kao val, koji se ne da zaustaviti, orile su se hodočasničke pjesme ulicama grada. A pljesak i poklici građanstva slijevali su se u silnu rijeku vjernosti i odanosti katoličkoj Crkvi i vjeri otaca» (203).

Prigodom svečanog objeda na Bistrici nadbiskup-koadjutor je izrazio želju, da bi ovo vanjsko jubilejsko slavlje Majke Božje značilo početak novoga i dubljega preporoda našega naroda. «Marija — nastavlja on (203a) — zaslužuje naše najljepše pjesme, najljepše cvijeće, velike napore, zlatne krune, biserje i dijamante. Ali, ne smijemo zaboraviti, da više nego sve to Marija od nas nešto drugo očekuje. Cvijeće vene, pjesme zamiru, a i zlato se gubi. Ali nikada ne vene, nikada ne zamire, nikada se ne gubi duboka, iskrena i djelotvorna ljubav prema Mariji. A što budemo više istinski i duboko ljubili Mariju, koliko budemo više za Mariju živjeli, toliko više će i u nama biti, živjeti i rasti Isus Krist».

Ovo su hodočašće htjeli prikazati kao političku demonstraciju, jer su neki mladići iz Marije Bistrice sve do Zagreba nosili hrvatsku zastavu, koju je diktatorski režim branio razviti. Zbog toga je došlo i do sukoba s redarstvom. Stav nadbiskupa koadjutora bio je jasan. On je hodočašće označio kao čin ljubavi prema Majci Božjoj. Ali je činjenica, da su od onoga dana po Hrvatskoj vješane samo hrvatske zastave.

 

Nadbiskup je Stepinac živo vjerovao u uspješnost zagovora Marijina u njezinu svetištu, jer je iskusio, kako se mnoge zalutale duše upravo ondje vraćaju k Bogu i s njim se izmiruju, i kako upravo Marijina svetišta mnogo pridonose svestranoj vjerskoj obnovi.

On je u nadsvođenom hodniku, kojim je opasana Marijina crkva, duge sate proboravio u ispovjedaonici i primao pokornike, odrješivao ih od grijeha, jer su se vjernici kod njega rado ispovijedali.

Zbog svoje osobne pobožnosti prema nebeskoj Majci kao i zbog pastoralnih razloga odlučio je, da se naša marijanska svetišta u domovini dobro urede i podignu na što veću visinu. Smatrao je potrebnim, da se hodočasnički pokret pomalo sredi i bolje preustroji, jer Marija Bistrica kao malo selo nije mogla

(203) N. K., Jubilej Majke Božje Bistričke, u KL 86 (1935) 341 sl.

(203a) N. mj.




305

V - STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

dolično smjestiti desetke tisuća hodočasnika, kako je to vidio godine 1935. Nakanio je sve tako urediti, da bi hodočašća u Marijina svetišta bila neka vrst velikih pučkih misija, a sama svetišta da budu pokornička središta (204). U ispravnom štovanju Majke Božje, i ni u čem drugom, gledao je on izlaz iz teške kušnje, u kojoj se nalazi ne samo naš narod nego i cijeli svijet.

 

Otkako je postao stolnim nadbiskupom, stvorio je velike nacrte za Mariju Bistricu. O tim svojim velikim nacrtima piše, g. 1940, o. Stjepanu Sakaču u Rim (205):

«Preporučam Vam u molitve i uređenje Marije Bistrice. Htio bih, da ona postane naš hrvatski Lurd, Loreto itd., jer nijedna crkva u Hrvatskoj nema tolik priliv hodočasnika iz svih krajeva kao Marija Bistrica. Ljetos ih je bilo do sada 150.000 na hodočašću. Općinu sam prisilio, da odande istjera sve cirkusante.

Uredili smo iza crkve na brežuljku veliki križni put, koji će biti najmilija privlačnost povrh svetišta za sve hodočasnike. I de facto je ove godine prošlo serpentinama tog križnog puta 50.000 vjernika obavljajući pobožnost križnog puta.

Kad uredimo puteve i sve drugo najnužnije, onda ćemo raspisati natječaj za umjetničku izradbu križnog puta iz kamena, da ostane kroz vjekove kao spomen Kristove muke i križnog puta Hrvatskog Naroda kroz 1300 ljeta. Nadam se, da će nam svaki naš veći grad o svom trošku izvesti jednu postaju. Na vrhu Kalvarije uredit ćemo kapelu, gdje će se prigodom svakog hodočašća kod dvanaeste postaje služiti sv. misa.

Zamolio sam bansku vlast, tehnički odio, da nam regulira potočić ispod Kalvarije, koji dijeli crkvu i Kalvariju, a šumarski odio, da nam to sve, sve serpentine, put do Kalvarije i veliki ravni prostor između Kalvarije i župne crkve ukusno parkira raznim zelenilom, jer će se tuda odvijati procesija s Presvetim Otajstvom za svaku župu, koja bude dolazila na Mariju Bistricu.

Izdat ćemo posebni priručnik za pobožnost na Bistrici, tako da će se sve odvijati po stalnom redu i ljudi će biti cijelo vrijeme zabavljeni Bogom i svojom dušom, da se duhovno što više okoriste.

Ovih dana će ispod kapele Sv. Josipa na Bistrici, nadam se, početi izgradnja nove kapele i terasa za dijeljenje sv. pričesti,

(204) VD II 379 sl.

(205) Nadbiskupovo pismo o. Stjepanu Sakaču, D.I., 17. IX. 1940.


306

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

jer je svetište i dosadanji okoliš postao premalen. Povjerio sam izradu nacrta ing. Jamnickom starijem, koji opet konsultira svoga nećaka profesora na tehnici.

Najzad imadem u vidu ondje izgraditi konačište na mjestu sadanjih gospodarskih zgrada za 500 ljudi.

Trebat će možda deset godina, dok sve uredimo i mnogo materijalnih sredstava, ali se ufam u Božju pomoć, da će nam sve dati.

Marija Bistrica bi mogla postati uz pomoć Majke Božje naš veliki moralni kapital, i mogla bi igrati veliku ulogu u moralnom preporodu naroda, koji nam je najpotrebniji i to sada, kad se podzemne sile razornog komunizma dižu na nas gore nego nekad Turci.

Hvala Bogu, mogu reći, da istinski Hrvati nemaju s komunizmom posla, nego je to sve trulež uvezen od drugud. Ja sam uvjeren, da će ga Hrvatski Narod odbaciti i istrijebiti prije ili kasnije iz svoje domovine.

Na svaki način borit ćemo se protiv njega, dok bude u nama daha, a na pomoć Majke Božje računam, jer nema gore hereze nego je crvena, pa će je ona istrijebiti kao što je i sve druge u našem narodu».

 

Već u jubilarnoj 1940 godini, kad se slavila 1300-godišnjica veza Hrvata sa Sv. stolicom, prigodom zavjetnog hodočašća Zagrepčana, Bistrica je imala mnogo drugačiji izgled. Odlučnim zauzimanjem nadbiskupa uklonjeni su s glavnog trga svi trgovački šatori i postavljeni u pokrajne ulice. Nedolični zabavni predmeti bačeni su dalje izvan mjesta. Tako je bila neposredna blizina crkve oslobođena od vašarske vike i svirke.

Druga je novost bio novi križni put. Troškom samoga nadbiskupa uređena je na susjednom brijegu Kalvarija i postavljene su privremene postaje križnog puta. U nedjelju, 7. srpnja, Stepinac je poveo procesiju do novoga križnog puta. U njoj su sudjelovali načelnik grada Zagreba s većim brojem zastupnika i sabornika. Moleći križni put, procesija se kretala od postaje do postaje. Kod posljednje postaje nadbiskup je održao govor, u kojemu je prikazao značenje toga križnog puta (206):

«I naše duše ćute potrebu — rekao je — da dademo Bogu zadovoljštinu za sve prestupke, kojih ima tako mnogo kroz 1300-

(206) Zagrebačko zavjetno hodočašće na Bistricu, u KL 91 (1940) 336.


307

V - STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

godišnju našu narodnu povijest. Pogriješili smo mnogo! Pogazili smo mnogo puta zakon Božji i zaslužili, da nas on kazni, kako to odgovara Božjoj veličini. Nije li, dakle, na mjestu, da čitav naš Hrvatski Narod javno pokaže, da žali grijehe prošlosti, kako bi ga milosrđe Božje obasjalo kao sunce s visine.

To nas je navelo na misao, da uz ovo starodrevno svetište Majke Božje podignemo prigodom velikog narodnog jubileja ovaj križni put, za sada privremen, a kasnije umjetnički izrađen, da svi oni, koji budu dolazili amo u svetište Majke Božje, obave i pobožnost križnog puta na ovome brežuljku. Jer kako god su Bogu ugodna razna dobra djela, što ih čovjek čini kao naknadu za grijehe, sigurno mu ništa nije ugodnije negoli skrušenje ljudskoga srca. Na to nas upućuje veliki pokornik kralj David riječima upravljenim Gospodu nakon počinjena grijeha: 'Da voliš žrtvu, zacijelo bih je prinio, ali se žrtve paljenice tebi ne mile. Žrtva je Bogu duh raskajan; srca skrušena i ponižena, Bože, nećeš prezreti' (207).

A ima li koje mjesto tako pogodno, da čovjeka dovede do kajanja, kao što je pogled na križ, koji svjedoči za beskrajnu ljubav Božju prema čovjeku?

Svi mi vruće želimo, da Bog odvrati od našega naroda ruku osvetnicu i da ga obaspe svojim blagoslovom. No, znajte, da se u Crkvi Božjoj oduvijek smatrao kao najsigurniji put, da bismo od sebe odvratili bičeve Božje, onaj, kad se čovjek iskreno skruši i čini pokoru.

Za čovjeka kršćanina dolazi još i taj razlog, da po dobrovoljnoj zadovoljštini biva sličan našemu Gospodinu Isusu Kristu, koji je dobrovoljno činio pokoru za naše grijehe. Tako imamo siguran zalog, da ćemo s njime biti proslavljeni u vječnosti, ako smo s njime trpjeli.

Mi, dakle, ne bismo bili vrijedni niti imena pastira duša, kad im ne bismo otvoreno govorili ono, što Bog u prvom redu očekuje od njih. A ne bismo bili nikakvi prijatelji svome narodu, kad bismo mu iz mizernih ljudskih obzira zatvarali oči pred onim, što na oko izgleda gorko, a što je ipak najsigurniji zalog njegove bolje budućnosti. Jer sve ostalo bez ovoga, to jest, bez iskrena kajanja pred Bogom, mogu biti lijepe fraze, koje mogu napuniti novinske stupce, ali koje ne samo neće ni za dlaku popraviti narodnu sudbinu, nego će narod dovesti konačno u sigurnu propast.

(207) Ps 50, 18.


308

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Mi, dakle, obavljajući blagoslov ovoga križnog puta, na spomen narodne hrvatske jubilarne godine, očekujemo, puni nade, da će hiljade duša žaliti ovdje skrušeno pred Bogom sve naše narodne prestupke u prošlosti i tako isprositi od Boga bolju budućnost sebi i domovini».

Treći snažni doživljaj prigodom toga hodočašća bila je posveta Hrvatskog Naroda bl. Djevici Mariji, koju je nadbiskup godine 1939 prigodom rimskog hodočašća navijestio u Marijinu svetištu u Pompejima.

Potrebu i smisao te posvete je nadbiskup obrazložio u svojoj propovijedi pod svečanom misom. On je na ovaj način htio Majci Božjoj preporučiti Hrvatski Narod, da ga ona svojim zagovorom zaštiti u teškim i sudbonosnim danima (208).

3) - Ustanova «Nadasve»

Na poticaj nadbiskupov i na njegovu želju osnovao je Vilko Heger, uz pomoć svoje supruge, odbor «Naša draga svetišta» (kratica: «Nadasve») sa svrhom, da se uredi svetište Majke Božje u Mariji Bistrici, pa da ga onda preuzmu redovnici pavlini, koji su do vremena Josipa II ostavili u našem narodu duboke tragove svoga djelovanja na književnom i odgojnom polju.

Daljnja svrha ove ustanove bila bi: uređenje i poljepšanje i ostalih Marijinih svetišta u domovini.

No, konačna svrha ovoga pothvata bila je: rasplamsati i još više razbuditi ljubav našega naroda, našega seljaka, obrtnika, intelektualca i radnika prema bl. Djevici Mariji, a po njoj prema Kristu.

Sva ova nastojanja blagoslovio je usmeno papa Pijo XII, kad je nadbiskup bio kod njega u audijenciji, 30. travnja 1942, a učinio je to i pismeno (209).

Već za vrijeme pripremnih radova i prije nego što je započeto skupljanje doprinosa, sakupljeno je daleko preko milijun kuna, te je postojala nada, da će se uz Božju pomoć preko tog sabiranja uz križni put izgraditi i cijelo svetište u najkraćem vremenu. U prvim počecima je tom radu nadbiskup dodijelio kao duhovnog pročelnika svećenika dr. Stjepana Kukolju, koga

(208) Posveta Hrvata Bl. Djevici Mariji, u KL 91 (1940) 327. - Jubilejska posveta Bl. Djevici Mariji, u KL 91 (1940) 410.

(209) STJETAN KUKOLJA, Svrha akcije «Nadasve», u KL 93 (1942) 406 sl.


309

V - STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

je u tu svrhu pozvao iz Rima, a Hegera je imenovao, 20. prosinca 1942, priradnim pročelnikom (210).

Iako su o Hegeru kolali različiti nepovoljni prigovori, nadbiskup je, nadahnut velikodušnom kršćanskom ljubavlju, koja «sve ispričava, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi» (211), imao u njega posvemašnje povjerenje. Sijelo je te akcije bilo u nadbiskupskom dvoru pokraj ureda središta katoličke akcije. Kasnije joj je bila dodijeljena kanonička kurija na Kaptolu br. 5. Tu je bilo smješteno i novo odjelenje te akcije za crkvenu umjetnost i uređenje crkava, u kojem je radila kiparica Mila Vod, ing. arh. Vladimir Šandor, akademska slikarica Lucija Crnčić, akademski slikar Julije Merlić, akademski kipar F. Josephu i drugi (212).

Na svršetku prve godine rada te ustanove «Nadasve», piše dr. Stjepan Kukolja, da su usprkos ratnome metežu, uspjesi posvema zadovoljavali. Ustanova «Nadasve» je naišla na razumijevanje i potporu u svim slojevima i kod svih dobronamjernih ljudi u Hrvatskoj. Vrhovno vodstvo Nezavisne Države Hrvatske odobrilo je uvoz za otprilike 30 vagona raznih kipova i umjetnina iz skupocjenog mramora za 14 postaja križnoga puta bistričkog prošteništa bez carine i ostalih taksa. Postaje križnoga puta su izrađivane iz kararskog mramora u Italiji u naravnoj veličini na visokom podnožju s grupama od 4 do 8 kipova. Prvu postaju darovao je sâm nadbiskup, drugu obitelj Heger, treću grad Zagreb. Osim grada Zagreba obećali su darovati po jednu postaju gradovi Sarajevo, Varaždin, Đurđevac, Osijek, i Marija Bistrica. Ustanova «Nadasve» je imala u planu godine 1943 postaviti i urediti križni put (213).

4) - Drugi nadbiskupovi pothvati

Kad je nadbiskup vidio, da pothvat «Nadasve» ima uspjeha, stvorio je nove nacrte za bistričko svetište, kako bi se ondje vjernicima pružala duhovna utjeha i snaga, da pomoću Božjom uzmognu ostati hrabri i čvrsti i da se što tješnje okupe oko

(210) Stjepan Kukolja, duhovni pročelnik u akciji «Nadasve», u KL 93 (1942) 359. - Imenovanje, u KL 94 (1943) 9.

(211) 1 Kor 13, 7.

(212) Rad odjela za crkvenu umjetnost i uređaje, u KL 95 (1944) 10 sl.

(213) Čudotvorni kip Majke Božje Bistričke, u KL 93 (1942) 205 sl. - S. KUKOLJA, Uspjeh ustanove «Nadasve» u godini 1942, u KL 94 (1943) 10.


310

A. BENIGAB, ALOJZIJE STEPINAC

svojih duhovnih pastira i da bi lakše odolijevali različitim razornim utjecajima.

U svibnju g. 1943 razaslao je župnicima opširno pismo, u kojemu saopćuje, da je nakanio izgraditi novu, mnogo veću crkvu na Mariji Bistrici.

 

«Da molitve — piše on (214) — i pobožnost naših dobrih vjernika budu uspješnije i nada u dobar izlaz iz ovih teških vremena čvršća, poduprijet ćemo ih žrtvama, a među ostalim prinosima i radom oko izgradnje svetišta Majke Božje Bistričke. Tako će naša pobožnost prema Majci Božjoj doći do snažnoga vanjskog izražaja, koji će biti svjedočanstvo i budućim naraštajima.

Moja želja, da svetište Majke Božje Bistričke postane hrvatsko narodno svetište, odjeknula je radošću i oduševljenjem u srcima hrvatskih katolika. A nije ni čudo, kad je Marija Bistrica već kroz stotine godine bila mjesto mnogih i izvanrednih milosti, kamo su Hrvati izbliza i izdaleka upirali svoje oči. I preuzvišena gospoda biskupi su se izjavili spremni, da me podupru. Tako gledamo danas divan i utješan prizor, gdje se pomalo čitav Hrvatski Narod okuplja oko velike i spasonosne misli, da Majci Božjoj, svojoj Kraljici, sagradi dostojno prijestolje, da si osigura njezinu zaštitu u tim sudbonosnim vremenima.

Da se ta misao ostvari, osnovao sam ustanovu 'Naša draga svetišta', koja je uz blagoslov Sv. Oca počela prije godinu dana svoj rad i postigla tako dobre uspjehe, da je blagoslov Božji i bl. Djevice Marije očevidan.

U nacrtu je, da se izgradi veličajna bazilika, mnogo veća od sadanje. Križni put iz mramora je dovršen i postavit će se vjerojatno još prije sezone hodočašća.

Petnaest otajstava sv. krunice u obliku petnaest kapela bit će remek-djelo naših umjetnika. Svetište će biti veličanstven spomenik cijeloga naroda Majci Božjoj i ponos hrvatskih katolika i njihova svećenstva.

Radovi su u Mariji Bistrici otpočeli i podupire ih svećenstvo i hrvatske vlasti, koje su razumjele potrebu, da se ta velika žrtva Majci Božjoj doprinese baš sada u ovim časovima, odlučnim za cio Hrvatski Narod.

Troškovi će biti dakako veoma veliki. Te sam radove po-

(214) Pismo umnoženo na posebnom arku, u posjedu pisca.


311

V - STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

duzeo samo u dubokom uvjerenju, da će me svećenstvo i Hrvatski Narod snažno podupirati.

Za križni put je trošak već podmiren. Međutim, za izgradnju bazilike i ostalih radova potrebno je, da se novom sabirnom akcijom svi okupe, kako bi se mogli nadati uz pomoć Božju i zagovor Marije još većim uspjesima».

 

Dne 18. siječnja 1944 pronijela se Zagrebom vijest, da su dvojica pavlina, o. Bogumil Natkanski i o. Salezije Strželec, stigli iz Čenstohove u Poljskoj, da s nadbiskupom pregovaraju o preuzimanju Marijina svetišta u Bistrici (215). U vrtlogu velikih ratnih nemira u svijetu nisu ipak smatrali, da bi se tada mogli ondje nastaniti. Brzo su se vratili u Poljsku, a da se nije ništa stvarno moglo zaključiti.

Kad nije uspio s pavlinima, kanio je nadbiskup u Bistricu dovesti benediktince, čiji je red bio u Hrvatskoj od velike važnosti od vremena kraljeva domaće krvi. Nadao se, da bi na Bistrici moglo biti dvadesetak redovnika, koji bi mogli lijepo voditi ne samo župu nego i samo Marijino svetište, kako to čine njihove opatije u Austriji, Italiji, Španjolskoj. Namjeravao je ondje sagraditi i dom duhovnih vježbi za svećenike i laike (216).

No, sve te planove i mnoge druge za slavu Božju, za čast Marijinu i za dobrobit vjernika osujetili su politički dogođaji, koji su strjelovitom brzinom uslijedili. Iako svi ti planovi nisu izvedeni i čekaju nova vremena i nove ljude, oni svjedoče, kako je velika ljubav i velik zanos ispunjao nadbiskupovu dušu, kad se radilo o časti i o slavi Bogorodice i o spasenju duša.

U vezi s proslavom jubileja 1300-godišnjice prvih veza Hrvata sa Sv. stolicom valja spomenuti i marijanske kongrese, koji su se tom prigodom držali. Katolička akcija zagrebačke nadbiskupije je pod nadbiskupovim vodstvom priredila takve kongrese u Glogovnici i Žakanju na Veliku Gospu, a u Sv. Mariji Okičkoj 15. rujna 1940. On je sâm pohrlio u Kloštar Podravski, gdje je 25. kolovoza okrunio kip žalosne Majke Božje. Tom se zgodom ondje sabralo preko 5.000 vjernika iz okolišnih župa, sve od Đurđevca i Molva do Pitomače (217).

(215) K. DOČKAL, Prigodom dolaska pavlina u Zagreb, u KL 95 (1944) 49-53.

(216) VD II 348 sl.

(217) Preuzv. nadbiskup na proslavi u Kloštru, u KL 91 (1940) 422.


312

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

5) - Krunica - nabiskupu sva nada

Uza sav svoj veliki posao u upravi goleme nadbiskupije nadbiskup je dospio prevesti s francuskog na hrvatski djelo dominikanca Andrije Predela Krunica kao razmatranje i usmena molitva, koju je izdala dominikanska naklada «Istina» godine 1943, u džepnom obliku kakva molitvenika. U predgovoru te knjige spominje nadbiskup, kako je molitva sv. krunice jedno od najvažnijih sredstava, kojim se služi sv. Crkva u vjerskom odgoju svoje djece od vremena sv. Dominika do danas, te nastavlja:

«Tako će biti bez sumnje i do konca svijeta. I u Hrvatskom je Narodu ona od najvećeg značenja. I u našoj nadbiskupiji ona je bez sumnje najmilija molitva priprostog puka, a i mnogih školovanih ljudi.

No, kao što je duh bezvjerja nagrizao mnogo toga, tako je nastojao potisnuti i ovu divnu molitvu. Tà, svima je poznato, da se nekad sv. krunica rado molila u obiteljima kao zajednička molitva. Danas je, nažalost, toga lijepog običaja nestalo iz mnogih obitelji. S njom je nestalo i obiteljskog blagoslova, koji je uz moljenje krunice bio vezan. Usuđujem se reći, ako je kojem župniku uspjelo provesti u svojoj župi revno i sveopće moljenje sv. krunice, da je doista preporodio župu.

Ono, što krunicu čini tako lijepom i privlačivom, jest to, što ona spaja usmenu molitvu s razmatranjem...

A imam još jednu posebnu želju prevodeći ovu zlatnu knjižicu. U našem dragom hrvatskom narodnom svetištu Mariji Bistrici, bit će po našim umjetnicima, ako nas Bog poživi, izgrađeno i lijepo, kako zaslužuje Majka Božja, uređeno petnaest kapelica s otajstvima sv. krunice. Mnogi će hodočasnici ondje moći, u onoj divnoj prirodi, uz pomoć ove knjižice u miru razmatrati svu ljepotu, veličinu i milinu našeg Otkupljenja».

 

Na stranici 661 napisao je nadbiskup i posvetu svog prijevoda:

«Ovo djelce neka bude posvećeno Majci Božjoj Kraljici presvete krunice sa željom da je vjernici zagrebačke nadbiskupije rado časte ovom molitvom i lakše postignu krepostan život na zemlji a vječnu slavu na nebu».

Nadbiskup je i na prikladan način, svojim primjerom, poticao na moljenje sv. krunice. Već smo spomenuli, kako je kao seljak rado molio krunicu bez ljudskog obzira. Pripovijedajući svoje uspomene na Stepinca kardinal Pavao Bertoli, koji je bio


313

V - STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

s njim povezan prijateljskim vezama, kada je bio tajnik nuncijature u Beogradu, a Stepinac nadbiskupov ceremonijar, saopćio je kao osobitu crtu Stepinčevu (218):

 

«Jedne godine u proljeću pošao sam zajedno s njim u Dalmaciju, da posjetimo mgr. Bauera i nuncija mgr. Pellegrinetti, koji su bili na odmoru u jednoj kući ss. milosrdnica. Sjećam se da je na povratku u vlaku nakon duljeg razgovora, izvadio svoju veliku krunicu te mi reče:

— Don Pavle, prošlih dana darovale su mi sestre dominikanke ovu krunicu od 15 otajstava, jer su znale, da dnevice izmolim cijelu krunicu.

Prekine razgovor, iznenada se duboko sabere i sav preobražen počne predmoliti krunicu».

 

Kao stolni nadbiskup u svibnju je i listopadu dnevno obilazio zagrebačke crkve, gdje je, klečeći na podnožju oltara zajedno s pukom molio sva tri dijela sv. krunice.

U Krašiću je gotovo svake večeri pri kraju večere upitao župnika:

— Imadete li još vremena za krunicu?

Mislio je na zajedničku krunicu u kući. Činio je to, da bi se za vremena digli od stola, a i zato, da potakne župnika, e se ne bi propustila zajednička krunica. Znao bi reći (219):

«Ne propuštajte toga! Svaki dan molite krunicu. To je sva naša nada!»

Kad mu je župnik spomenuo, da je odlučio pozvati župljane, da svaki dan, kojima je ikako moguće, dođu na večer u crkvu, gdje će zajednički moliti sv. krunicu, kardinal mu je rekao (220):

— To ste dobro učinili. To nam treba. Mislio sam na to i sâm već prije, ali nisam znao vaše raspoloženje, program i mogućnost, pa se nisam htio u to miješati. Počnite samo! Makar ih samo pet dolazilo, držite zajedničku molitvu! Ja sam uvjeren, da će ih uvijek biti više.

 

Par dana iza toga razgovora potiče on opet župnika:

— Zadržite trajno večernje moljenje krunice. Makar ih samo pet dolazilo. Gdje su dvojica i trojica sakupljeni u moje ime,

(218) Pavao kard. Bartoli saopćio u Rimu 14. veljače 1970.

(219) VD II 151.

(220) VD III 172 Sl.


314

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

ondje sam ja s njima, rekao je Isus. To je važno! To će mnogo koristi donijeti župi. Tko zna, šta čeka naše mjesto? Opasnost iz zraka, osveta ovih. Dok još mogu, ovi su silno osvetljivi. Krunica će nas spasiti.

Kad je papa Pijo XII proglasio stotu godišnjicu proglašenja dogme o Bezgrješnom Začeću bl. Djevice Marije marijanskom godinom, sinula mu je za vrijeme klanjanja Presvetomu u crkvi misao, kako bi ne samo u Krašiću, već i u cijeloj nadbiskupiji upriličili molitvenu akciju u toj marijanskoj godini. Silno se razveselio, kad je primio okružnicu svoje zagrebačke nadbiskupske kurije o proslavi marijanske godine (221). Župniku je predložio, da bi svake subote tijekom marijanske godine uvečer imali pobožnost: on bi najprije propovijedao, zatim bi molili sv. krunicu, litanije i dao bi se blagoslov s Presvetim (222). Kad mu je župnik spomenuo, da će to biti za njega prenaporno propovijedati svake subote, odgovorio je kratko:

— Mogu!

Drugom je zgodom rekao župniku (223): «Dobro je, da djeca prije blagoslova zajednički mole sv. krunicu, jer će se tako priviknuti da je mole. Smatram, da je uzrok pada kod svećenika i ostalih u tome, što su prestali moliti. Kad bi župnik uspio, da u svakoj obitelji mole krunicu, mnogo bi učinio. Mogu reći, da bi time preporodio župu, ne dakako odmah, ali bi ovo molenje izazvalo zagovor Bogorodice i preporod duša ne bi izostao. Moj je otac svaki dan molio krunicu. I mi smo je svi zajednički molili. To se ne zaboravlja».

Silno mu se svidjelo, što je pisac jednog članka u nekom njemačkom časopisu napisao o jednoj studentici u Šanghaju u Kini, koja je pod komunističkim pritiskom klonula (224): «Mi smo krivi», kazali su ostali, «jer smo prestali moliti!»

Kardinal je zaključio tu vijest svojom primjedbom:

— Zato, što više moliti!

Ovu subotnju pobožnost u marijanskoj godini u Krašiću posjećivalo je oko 400 vjernika, čemu se kardinal vanredno radovao (225).

(221) VD II 92.

(222) VD II 82, 189.

(223) VD II 60.

(224) VD II 81 sl.

(225) VD II 139.


315

V - STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

Kroz devetnicu za blagdan Bezgrješnog Začeća g. 1954 kardinal je u Krašiću dnevno propovijedao (226). Na završetku devetnice, koju su Krašićanci lijepo posjećivali, od 11 s, pa sve do večere je kardinal zajedno sa župnikom neprestano ispovijedao uz malo prekida. Marijansku godinu je htio završiti ponoćkom između 7. i 8. prosinca. Iako je u noći počela padati kiša, a milicija je stražila na svim putevima, da ne bi došao koji strani župljanin u crkvu, stiglo je mnogo ljudi i sva djeca. U pola noći počela su djeca moliti sv. krunicu; radosnu devet djevojčica iz drugoga razreda, žalosnu devet ministranata, a slavnu devetorica iz sedmoga razreda. Nakon svakog desetka su otpjevali jednu od marijanskih pjesama. Iza sv. krunice je kardinal propovijedao. Pod sv. misom, koju je iza propovijedi služio, pričešćivao je djecu, a odrasle župnik i začasni kanonik Josip Šimečki, Krašićanac. Poslije sv. mise kardinal je obavio posvetu bl. Djevici Mariji, koju je sâm sastavio, a za koju je jedan svećenik rekao (227): «Tu je uzoriti kardinal dao svega sebe». Cijela ta pobožnost je trajala 2 s. i 45 minuta. Lijepo je završena marijanska godina i u susjednim župama. Kardinal je sav radostan kazao (228):

— Neće nam to Bogorodica zaboraviti, kad po ovom nevremenu, bez posebnih poziva, bez pritiska svijet toliko hrli u crkvu.

Kardinal se veoma radovao, što Marijina organizacija, prozvana «Legio Mariae», lijepo napreduje. Osnovana je još godine 1926 u Irskoj. Organizacija je savršena i borbena. Pravih članova je imala u marijanskoj godini 1,000.000, a pomoćnih oko pet nilijuna. Organizacija predstavlja veliku moralnu i duhovnu snagu (229).

 

Koliko je kardinal Stepinac cijenio molitvu sv. krunice, razabire se i iz slijedećega. Zatočen u Krašiću, rado je slušao radio-Madrid radi obaviještenosti. U ožujku g. 1959 ta je emisija bila u 18,55 sati, upravo kada se u župnoj crkvi zajednički molila sv. krunica. Kardinal se odrekao slušanja radio emisije rekavši:

— Molenje sv. krunice je važnije od svih vijesti (230).

(226) VD II 285.

(227) VD IV 104, 292.

(228) VD II 295.

(229) vD II 146, 149; IV 62.

(230) VD IV 156.


316

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Kardinal Stepinac je neumorno propovijedao o bl. Djevici Mariji. Krašićki župnik Vraneković piše 28. studenoga 1954 (231): «U tim posljednjim godinama govorio je kardinal Stepinac oko 200 propovijedi o Majci Božjoj. Uvijek je kazao nešto novo, nešto lijepo!»

Kako je svoje propovijedi redovito pisao, u njegovoj ostavštini je nađeno: 51 propovijed za sve subote kroz godinu dana, 31 propovijed za svibanj, 49 propovijedi o zazivima Litanija lauretanskih, 11 propovijedi o Djevičinoj himni «Magnificat», 10 propovijedi za devetnicu Bezgrješnog Začeća prigodom 100-godišnjice proglašenja dogme i završetka marijanske godine, 28 marijanskih propovijedi prema starozavjetnim tekstovima, koji se odnose na Mariju, 31 propovijed prigodom stote godišnjice ukazanja bl. Djevice Marije u Lurdu, što ih je kardinal držao u Krašiću u svibnju g. 1958.

U njegovoj se ostavštini nalaze i bilješke, gdje je pribilježio 62 misli i predmeta o bl. Djevici Mariji, koje je popabirčio iz misala, brevira, sv. Alfonza M. Liguorija, Vermeerscha i iz drugih knjiga, označivši kod pojedinih misli i predmeta izvor od kuda je sabrao pojedinosti.

Ako uzmemo u obzir i propovijedi na Gospine blagdane, jer je kardinal kroz sve vrijeme svoga boravka u Krašiću svake nedjelje i blagdana propovijedao, zapanjuje tolik broj propovijedi o presv. Bogorodici. U tim je propovijedima izlio svu svoju dušu i nježnu ljubav, spojivši je s dogmatskom naukom Crkve o Gospi. Osim toga je svake godine za svoga boravka u Krašiću propovijedao prigodom povratka bistričkih hodočasnika. Prema svjedočanstvu krašićkog župnika, kardinal je o Majci Božjoj propovijedao neobičnim zanosom (232).

 

Kardinal daje i pobude svećenicima, da rade za proslavu Majke Božje. Tako piše jednom franjevcu o marijanskim propovijedima slijedeće (233):

«Slušajući više puta neke svećenike, da je teško propovijedati o Majci Božjoj, došla mi je misao, da bi franjevački propovjednici (a imate ih, vidim, vrlo dobrih) mogli lijepo prirediti za puk jedan ciklus propovijedi: Sveci i štovatelji Marijini. Puk je već mnogo puta čuo odlike Majke Božje, dogmatsko

(231) VD II 288.

(232) VD I 92.

(233) Kardinalovo pismo ocu S. M., 22. V. 1957.


317

V - STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

obrazloženje toga štovanja itd. On, dakle, znade prilično, da to štovanje duguje svojoj nebeskoj Majci.

Kad bi im se u praksi pokazalo i kako štovati (a to se može vrlo lijepo životopisima svetaca) mnogo bi se polučilo. Verba movent, exempla trahunt. A franjevački red ima toliko svetaca i svetica, da bi se moglo izraditi nekoliko ciklusa. Uzmite npr. Bonaventuru, Antuna, Franju, Klaru, Koletu, Kapistrana, Bernardina i tolike druge. Svaki od njih imade po koju specifičnu crtu, koja bi ljude dizala i poticala da napreduju u štovanju Bogorodice, da se sigurno vinu Kristu, Bogu, koji je alfa i omega svega života Marijina.

Bonaventura je npr. kao učenjak perom slavio Bogorodicu. Ja nisam čitao njegove kompletne biografije ili prošao njegova djela, ali me uvijek silno diralo, što sam čitao o Bogorodici iz njegova pera. U jednoj kratkoj francuskoj biografiji sv. Bonaventure našao sam npr. ovo:

'Onim blaženstvima, koje je Gospodin proglasio, valja dodati deveto blaženstvo, koje glasi: Blaženi, koji se pouzdavaju u sv. Djevicu. Njihovo je ime upisano u knjigu života'.

A Bonaventura je naučitelj Crkve. Dakle, njegove riječi bez sumnje znače nešto. Ili ona istoga sveca (233a); 'Pax multa (in hac vita) diligentibus Te, Domina; anima eorum non videbit mortem in aeternum'. Ili: 'Qui habuerit characterem eius (Mariae) adnotabitur in libro vitae'. Ili: 'Audite, gentes, qui cupitis regnum Dei: Virginem Mariam honorare, est vita immortalitatis; et narrare virtutes suas, est via salutis'. Ili: 'Scire et cognoscere Te, o Virgo Deipara, est vita immortalitatis: et narrare virtutes tuas est via salutis'.

A koliko bi toga našli, koji bi htjeli obraditi ovu temu. Eto i Vi ste već dali građu i to obilatu za takvu propovijed (i za više) u djelu, koje ste mi poslali o sv. Antunu (na str. 27-37). Moglo bi se, dakle, tako načiniti više ciklusa propovijedi za puk za mjesec svibanj. Kad biste pak bili u dogovoru s ocima dominikancima, isusovcima, karmelićanima etc. koji bi opet obradili svece i svetice svoga reda, koliko blago za naš puk i koliki poticaj za štovanje Bogorodice po primjeru svetaca, koji

(233a) «Gospo, koji tebe ljube, uživaju veliki mir u ovom životu; njihova duša neće vidjeti smrti dovijeka». «Bit će upisan u knjigu života, koji je obilježen njezinim znakom». «Narodi, koji žudite za kraljevstvom Božjim, počujte: štujte Djevicu Bogorodicu, jer to je besmrtni život; razglasujte njezine kreposti, jer je to put spasenja». «O Djevice Bogorodice, znati i poznavati tebe, život je besmrtni; razglasivati tvoje kreposti, put je spasenja».


318

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

su je častili perom, ljubavlju prema bližnjemu, postom, svim mogućim drugim pokorama, apostolatom itd.

Ta me je misao obuzela, kad sam pročitao Vaše cijenjeno pismo i bio bih Vam vrlo zahvalan, kad biste mjesto mene, koji sam prikovan na jednom mjestu, potakli tu misao i kod drugih redova i kongregacija u našoj domovini».

 

Godine 1944 napisao je nadbiskup Stepinac korizmenu poslanicu o štovanju bl. Djevice Marije, da potakne vjernike na što srdačniju pobožnost prema Bogorodici. U toj poslanici, koja ima tri dijela, izlaže (233b);

1) razloge, zašto štujemo bl. Djevicu Mariju više nego sve ostale svece i svetice;

2) način kako je pravi štovatelji štuju. U tom dijelu daje prikladne upute: treba slušati riječ Božju i čitati dobre knjige o Mariji; treba je često zazivati; u svakoj kući neka se izvjesi na počasnom mjestu njezina slika; treba posjećivati crkve njoj posvećene, u obitelji zajednički moliti sv. krunicu, svetkovati njezine blagdane, nasljedovati njezine kreposti;

3) Marija predstavlja jamstvo naše vremenite i vječne sreće.

 

Dok je boravio u Krašiću, rado je vjenčavao mladence i tom im zgodom redovito darivao lijepu sliku bl. Djevice Marije, da je objese u svojoj kući. Činio je to zato, što se, kako je sâm pričao, sjećao blagotvornog utjecaja, što ga je obiteljska slika Majke Božje Pomoćnice izvršila na njega u rodnoj kući.

«Nadam se — rekao je jednom takvom zgodom župniku (234) — da će i ova slika biti u kući memento za cijeli život. Zato rado dajem svagdje, gdjegod mogu, ovakvu uspomenu. Tako sam kćerki N.N. poslao onu sliku Majke Božje Bistričke, pa mi se zahvalila i obećala, da će je čuvati cijeli život i držati uvijek na vidnome mjestu, jer joj je mila».

Drugom zgodom je ovako obrazložio takav dar (235):

«Ovakav poklon može mnogo učiniti u jednoj familiji. Slika visi na zidu u kući, ljudi je svaki dan gledaju, ona ih potiče na molitvu, i na štovanje Majke Božje. A kada dođu na svijet djeca, kud ćete ljepše pouke, nego kad otac ili mati pokazuju

(233b) SVZN 31 (1944) 1-9.

(234) VD II 306.

(235) VD V 118.


319

V - STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

na slici svome djetetu sliku Majke Božje s malim Isusom i govore mu o njima?»

Jednoć je dao župniku 8.000 din., da bi mu kupio sliku Majke Božje, da je pokloni djevojci, koja se udaje. «Vrijedna je djevojka — rekao je (236) — a onda uspomena u obitelji je velik poticaj za sve dane u životu. Dođu krize, pa ih pogled na sliku sjeća vjernosti i zakletve. Ovakva slika poziva na molitvu, doći će na svijet djeca i tko zna, koliko će duhovnog dobra otuda i ona crpsti. To nije luksus, to je i te kakva potreba».

Svaka vijest o unapređivanju štovanja bl. Djevice Marije bila je za njega uzrok radosti. Pod kraj života je jednoć kazao župniku Vranekoviću (237):

«Baš me veseli, da je naš Hrvat o. Balić tako velik promotor štovanja Bogorodice i glavni organizator marioloških kongresa. U isto vrijeme laik Marko Žužić u Americi, tako reći, na čelu je «Plave armije». Nije li i to dobar znak za naš narod? Makar toliko psujemo, ali ipak štovanje Bogorodice priraslo je srcu našega naroda. Pisao sam, i još ću pisati dominikanskom prioru, neka samo još više u ovoj godini promiče krunicu. Nema nas mnogo manje od Austrijanaca. Pa kad su oni, koji imaju skoro polovicu podanika socijal-demokrata, a ti ne mare za Boga, mogli organizirati pola miljuna kruničara, zašto ne bismo onda i mi? Htio sam na Mariji Bistrici postaviti zlatnu knjigu, kamo bi se upisale obitelji, koje će trajno dnevno moliti krunicu. No, rat me je i u tom spriječio».

Pobožnost kardinala Stepinca prema bl. Djevici Mariji nije bila plod nekakve osjećajnosti. Ona je imala svoj duboki korijen u zdravom kršćanskom odgoju u obitelji. A poslije je bila učvršćena istinama sv. vjere o Majci Božjoj i o njezinoj ulozi u djelu našega spasenja, ojačana i očeličena pokorničkim djelima. On je po svjedočanstvu krašićkog župnika uoči svakog Marijina blagdana strogo postio i tako se pripravljao na što doličnije svetkovanje njezinih blagdana (238). Svoja hodočašća u Mariju Bistricu, u Remete i na Trsat obavljao je u pokorničkom duhu. Neko je vrijeme za vrijeme rata svake subote dolazio u Remete da služi ondje sv. misu i da preporuči Majci Božjoj potrebe sv. Crkve i naroda (239).

(236) VD IV 145.

(237) VD IV 53.

(238) VD I 98.

(239) pismo mgr. Leopolda Rusana piscu, godine 1962.


320

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Divno je jednoć pisao remetskom župniku Leopoldu Rusanu (240):

«Još nije umrla FIDELISSIMA ADVOCATA CROATIAE MATI BOŽJA. Mi smo doduše grješnici, ali u onoj knjižici, kojoj je predgovor napisao papa Pijo XII još kao državni tajnik, kaže Marija na jednom mjestu, da su joj među naslovima, kojim je častimo, najmiliji 'Majka grješnika i Majka milosrđa'. Ne vjerujem, dakle, da bi isključila iz broja djece naš narod. Zato neka nikada ne prestanu dolaziti k njoj sinovi i kćeri Hrvatskoga Naroda! Neće se prevariti kao što se nisu prevarili ni naši očevi i pradjedovi kroz 13 stoljeća, što smo ušli u zajednicu Crkve Božje».

Potkraj života je u svojoj velikoj pastirskoj ljubavi prema vjernicima i svećenstvu počeo svakog dana redom posvećivati po jednu župu Bezgrješnom Srcu Marijinu prikazujući toga dana sv. euharistijsku žrtvu za dotičnu župu. Rekao je (241):

«Makar sam već jednom cijelu dijecezu posvetio Majci Božjoj, činim to sada ponovno, ne bi li se dobri Bog smilovao našem narodu u ovim odlučnim danima».

Do prosinca g. 1959, dakle, tik pred svoju smrt je tako posvetio otprilike polovicu župa.

U jednom pismu bez datuma, naslovljenom sa «Dragi doktore», otkriva tajnu svog velikog i neograničenog pouzdanja, kojim je on podnosio navale na njega. On piše:

«Ako se koji taj čovjek možda čudi, odakle u slabom čovjeku kardinalu Stepincu toliko pouzdanje, mogu Vam reći, što i Vi naslućujete u Vašem pismu, da je to od povjerenja u Bogorodicu i Djevicu Mariju, čiji je lik tako čudno isprepleten s čitavim mojim životom. To povjerenje želim i Vama i svim ostalima».

9. - USTRAJAN PROPOVJEDNIK ISTINE I PRAVDE

Stepinčev generalni vikar i pomoćni biskup dr. Franjo Salis-Seewis u okružnici, koju je upravio kleru i vjernicima 21. rujna 1946, nazvao je Stepinca: «Najvatreniji propovjednik istine i pravde». Nadbiskup Stepinac je dobro shvatio riječi

(240) Kardinalovo pismo mgr. Leopoldu Rusanu, 15. I. 1960.

(241) VD III 165; V 95.




321

V - STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

sv. Pavla (242): «Kako će zazivati onoga, u koga nisu vjerovali? Kako li će vjerovati u onoga, za koga nisu čuli? Kako li će čuti bez propovjednika? Kako li će propovijedati, ako nisu poslani?»

On je bio duboko svjestan, da je imenovanjem za biskupa i biskupskim posvećenjem dobio Božje poslanje da propovijeda Evanđelje, i da je to jedna od njegovih glavnih biskupskih dužnosti. Kao duboki poznavalac Sv. pisma često je razmišljao o onim riječima sv. Pavla (243): «Ako propovijedam Evanđelje, to mi ne daje pravo na slavu, jer sam na to obvezan. I jao meni, ako ne propovijedam Evanđelje». Još mnogo prije negoli je II Vatikanski sabor naglasio ovu dužnost biskupa (244), on ju je najsavjesnije vršio.

Već kao običan svećenik, prije nego što je bio imenovan nadbiskupom, savjesno je propovijedao Riječ Božju, iako mu nije blla povjerena posebna dušobrižnička služba. No, čim je postao nadbiskupom koadjutorom, on je počeo najsavjesnije izvršivati ovu svoju biskupsku dužnost.

Kad biskup Salis-Seewis tvrdi, da je nadbiskup Stepinac bio «najvatreniji propovjednik istine i pravde», nije sigurno htio kazati, da je on posjedovao svu puninu Riječi Božje i da ju je propovjedanjem prelijevao u svoje slušaoce.

Drvo, iako je jako, makar da se visoko uzdiže iznad ostaloga drveća, ipak ostaje samo jedinica šume, kojoj pripada. Riječ Božja, Radosna vijest, koju je Krist donio na svijet, tako je duboka po svom smislu, tako je visoka po svom cilju, tako dugačka u vremenu, tako široka u primjeni, da je nijedan čovjek ne može posvema ni upiti ni u druge preliti.

Biskup Salis-Seewis je tim riječima htio naglasiti nadbiskupovu neutrudivost u propovijedanju i visoku prednost njegovih propovijedi, Javna se, naime, djelatnost jednoga biskupa, koji je u biskupiji vrhovni i mjerodavni učitelj sv. vjere i ćudoreda, očituje i prosuđuje napose u propovijedanju Riječi Božje, u naučavanju vjerskih istina i ćudorednih zasada.

1) - Stepinac propovijeda Evanđelje

S obzirom na nadbiskupovu neutrudivost u propovijedanju piše dr. Janko Penić prigodom desetgodišnjice nadbiskupova

(242) Rim 10, 14-15.

(243) 1 Kor 9, 16.

(244) Decretum «Christus Dominus» o pastoralnoj službi biskupa, n. 13.


322

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

biskupskog posvećenja (246): «Riedko je koji biskup u povjesti Crkve izrekao ovoliko propovijedi kao naš nadbiskup kroz ovih 10 godina».

Kao koadjutor, a kasnije kao prvostolni nadbiskup on propovijeda u svojoj katedrali prigodom svečanih misa, koje je bio dužan u stalne dane u godini služiti, na staru i novu godinu, drži korizmene propovijedi, prigodom kanonskih vizitacija neumorno propovijeda, propovijedima otvara i zaključuje brojne euharistijske kongrese u nadbiskupiji, na raznim i brojnim društvenim sastancima drži prigodne nagovore. Kad god bi ga zamolili da propovijeda, on se spremno odaziva.

Kada je zatvoren u lepoglavskoj kaznionici bio zapriječen vršiti tu svoju dužnost, dao se na pismeno obrađivanje propovijedi s nakanom, da bi te propovijedi mogle poslužiti svećenicima na selima, koji od prezaposlenosti ne bi dospijevali sami sebi izraditi propovijedi. Kad je iz Lepoglave dospio u Krašić, odmah iza odlaska službenih pratilaca dade otvoriti kovčege. Izvadio je korice, u kojima je bilo sve, što je u Lepoglavi bio sastavio ili preveo. Osim 17 svezaka svetačkih životopisa, bili su tu cijeli i potpuno obrađeni nizovi propovijedi o bl. Djevici Mariji, o sv. Josipu, o Imenu i Srcu Isusovu, homilije prema Evanđelju. Bio je tu i veliki svezak primjera za propovijedi, koje je sabrao iz pročitanih djela, a koje je kanio danom zgodom objelodaniti, da se njima okoriste svećenici u duhovnoj pastvi, koji obično na selima ne posjeduju konkordanciju, pa bi im ta zbirka primjera i navoda iz Sv. pisma mogla dobro doći (247).

Zatočen u Krašiću, nije sebe nimalo štedio niti se podao lagodnom životu. Svake je nedjelje i blagdana služio podnevnu misu, pod kojom je uvijek propovijedao. Kako je većinu svojih propovijedi doslovno pisao, nalaze se u njegovoj pismenoj ostavštini 164 propovijedi, koje su nedjeljama i blagdanima izrečene samo u Krašiću.

Pošto je godine 1952 u Krašiću protumačio nedjeljna i blagdanska evanđelja, a godine 1953 poslanice, koje se čitaju na iste dane u sv. misi, počeo je godine 1954 svoje propovijedi izrađivati prema knjigama Sv. pisma, i to najprije prema Mojsijevu Petoknjižju. Vidio je, kako narod pažljivo slijedi tumačenje knjige Postanka, o kojoj je propovijedao cijelu godinu.

(245) bilješka br. 245 ne postoji u izvorniku

(246) J. P., Desetgodišnjica nadbiskupove posvete, u KL 95 (1944) 290.

(247) VD I 6; III 2 sl.; IV 41.


323

V - STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

«Snažno je govorio — primjećuje krašićki župnik — o Bogu Stvoritelju i o samom stvaranju». Već je godine 1946 kanio propovijedati prema pojedinim knjigama Sv. pisma, kako je to bio naglasio papa Benedikt XV, a vidio je, da i protestantski pastori na taj način propovijedaju. Nije želio dati znanstveni i suhoparni tumač, nego je išao za tim, da tumači Sv. pismo jednostavno i pučki.

«Doista, na vrlo lijep i poučan način govori — piše župnik u svojim bilješkama (248). — Jednostavnim, ali teškim riječima oslavlja različite mudrace, koji govore, da postoji slučaj, da nema uzroka, da je sve samo od sebe nastalo i slično».

«Koliko se kajem — govorio je kardinal (249) — što nisam prije počeo propovijedati prema Sv. pismu. Krizostom je u tome velik. Svaka riječ, svako ime, kaže on, ima svoje veliko značenje. Neću više obrađivati duga poglavlja kao do sada kod Geneze. Uzmite, da jedan župnik godinama ostane na župi i propovijeda prema Sv. pismu, nikada se neće ponavljati. Uvijek i uvijek novi materijal. Pogotovo je to poželjno, jer protestanti i toliki sektaši propagiraju Sv. pismo, ali iskrivljeno. Neiscrpljiv je to i divan izvor. Sve više shvaćam ljepotu te knjige».

O knjizi Izlaska obradio je kardinal 75 propovijedi. Kad je počeo sastavljati ove propovijedi, rekao je župniku (250):

«To je prašuma misli i pouka. Ne znaš upravo, kud bi se okrenuo, što bi izabrao. Jedno je ljepše od drugoga. Šteta, da se ovo blago nije više otkrilo puku. Gdje su bili ti profesori i toliki ljudi od knjige, da se nitko nije sjetio da to obradi? Stajalo je kao zakopano blago. Golema šteta! Kako se lijepo upravo ovim božanskim tekstom može tući ove napuhane prosvjetitelje!»

Kada je u svojim propovijedima svršio drugu Mojsijevu knjigu, donio je župniku svezak od 75 gotovih propovijedi i rekao mu (251): «Predajem ih vama, da se po mogućnosti poslužite njima vi ili tko drugi. Župnici su često zauzeti poslom, osobito kad upravljaju dvije ili tri župe, pa će im te propovijedi dobro doći». Onda ponizno i skromno doda: «Nisu kao Krizostomove, ali mogu poslužiti».

(248) VD II 229.

(249) VD III 2 sl.

(250) VD II 393.

(251) VD IV 6 sl.


324

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Iako je rado polazio na šetnju, koja mu je radi zdravlja bila i te kako potrebita, znao se toga odreći s obrazloženjem: «važnije je, da se spremim za propovijedi» (252).

Ni prehlada ni ostale njegove bolesti nisu ga u Krašiću priječile, da vrši tu svoju propovjedničku službu, ako je ikako mogao. Bilo je na Veliki petak godine 1958. Kardinal je zbog bolesti kroz dan većinom ležao.

«Prehlada me hvata — rekao je (253). — Moram se čuvati za slijedeće dane, jer te dane imam Missam pro populo. Bilo bi mi bolno, kad u te dane ne bih mogao k oltaru. Ni na obrede poslije podne neću doći».

— A propovijed? — zapita ga župnik ne da ga moli, da to on učini, nego da ga upozori, da je do tada svake godine na Veliki petak propovijedao. Nato će mu kardinal:

— Neka sestra dođe po mene, kad bude vrijeme za propovijed. Prisilit ću se i doći.

I došao je i divno je govorio na riječi: «Svršeno je!»

2) - Nadnaravna snaga nadbiskupovih propovijedi

Ako se uzme u obzir vrijednost njegovih propovijedi, valja prije svega spomenuti, da čitanje njegovih propovijedi i govora traži sabranost i razmišljanje.

Budući da je on svoje propovijedi i nagovore savjesno pripravljao i redovito ih tipkao pisaćim strojem, one predstavljaju golemu građu za proučavanje.

Svi, koji su ga slušali, tvrde, da su njegove propovijedi imale izvanredan utjecaj na široke slojeve.

 

Dne 25. listopada 1942 piše nadbiskupovu tajniku neki ugledni gospodin slijedeće (254):

«Ovoga časa vratio sam se iz prvostolne crkve, imavši neobičnu sreću da prisustvujem velebnoj i dirljivoj službi Božjoj koja je na mene učinila dubok i silan dojam. Utisak, koji je ostao u meni, zaista se ne može usporediti ni s kakvim drugim

(252) VD II 103.

(253) VD IV 45.

(254) pismo u NAZ, prijepis u posjedu pisca.


325

V - STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

utiskom na ovome svijetu. Od ganuća moje oči su još i sada pune suza!

U starodrevnoj, povijesnoj i najsvetijoj crkvi cijele Hrvatske, slušati pravu i istinsku riječ Božju; na usta prvosvećenika Hrvatske, časnoga i dostojnoga nasljednika svojih mnogih i slavnih prethodnika, sigurno je: za jednog katolika Hrvata nema većega duhovnog užitka. Osobito u današnje tmurno i bezglavo vrijeme to je pravi melem za dušu i srce. To je dobitak velike i dragocjene snage, koja je i te kako potrebna da bi čovjek u ovome kaosu mogao izdržati, da bi iz ovoga mraka mogao izaći na svjetlo.

Prečasni gospodine tajniče! S ovim osjećajima i s ovim mislima ja sam slobodan zamoliti vas za susretljivost, da me blagonaklonim dopuštenjem preuzvišenog g. nadbiskupa podarite tekstom njegove propovijedi od danas, te bih u ovim pravim i istinskim riječima, koje su po volji Božjoj, riječima, koje su ugodne svakome pravom Hrvatu, koje su ugodne svakome katoliku, svakome kršćaninu, svakome čovjeku, češće mogao naći osvježenje i okrepu.

Neznatan sam — mali čovjek — ali ipak se usuđujem reći, da mi je naš dični natpastir govorio baš u svakoj riječi iz moga srca i moje duše. Zato sam dragom Bogu još i osobito zahvalan, jer vidim, da sam na pravom putu. Prijepis ove nezaboravne propovijedi bih bio slobodan poslati mojoj poštovanoj majci N., udovi N., koja već dugo godina živi kao vrla, prava Hrvatica i još bolja katolikinja u N. Uglavnom i najviše je pak njezina zasluga, da sam sada na pravom putu, jer me je ona takva odgojila, za što sam i njoj uvijek zahvalan.

Cijelo vrijeme službe Božje ja sam mislio i na svoju dobru i vrijednu majku, i jako mi je žao bilo, što nisam zajedno s njom dijelio ovaj veliki duhovni užitak i zadovoljstvo. Šiljanjem ove propovijedi ja bih joj to ipak nadoknadio».

 

Dopisnik s euharistijskog kongresa u Čazmi, godine 1940 piše (255):

«Njegovi završni govori su uvijek neposredno izrasli iz toga samoga kongresa. Izrađeni su na licu mjesta. To se osobito opazilo u Čazmi. Potajnim i otvorenim neprijateljima Božje stvari u čazmanskom kraju podao je Preuzvišeni u svoja tri govora svu pažnju. U sva tri govora, što ih je držao u Čazmi,

(255) N.K., Euharistijski kongres u čazmi, 1940, u KL 91 (1940) 353 sl.


326

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

obračunavao je s komunizmom. Napose je zaključni govor značio vrhunac toga obračuna... Rapidno je rasla harmonija nadbiskupove s narodnom dušom, jer pod konac govora se ta harmonija očitovala u oduševljenu klicanju nadbiskupu (što kod našega naroda nije baš običaj u crkvi), koje je odalo, da je kontakt brzo i dobro uspostavljen. Narod osjeća, da je nadbiskup izrastao iz njegove sredine i redova».

Otkuda taj utjecaj? Sigurno nije dolazio od njegova ushićenja i zanosa, jer je nadbiskup govorio mirno, trijezno, katkada strogo, s potpunim nadzorom nad samim sobom, a u važnijim je propovijedima imao pred sobom ispisanu propovijed te ju je čitao. Nije dolazio taj utjecaj ni od govorničke vještine ili domagoškog nastupa, koji narod na čas lako upali i zanese. jer za vrijeme svojih govora nije obično upadao u neki zanos, niti je svoje riječi, misli, sudove pratio primjerenim rukokretnjama, kako to običavaju činiti veliki govornici, pače — vele oni, koji su ga gledali i slušali kako propovijeda — njegove kretnje tijela i ruku kod propovijedanja bile su — kako se to kaže — uglate i ukočene. Nije se ni služio biranim riječima i izrazima, koji gode ušima, već je govorio bez ikakvih naučenih ukrasa, do skrajnosti jednostavno, a u Krašiću se čak znao poslužiti i domaćim narječjem. Ipak su ga punim razumijevanjem i oduševljenjem slušali i visoko obrazovani građani i priprosti seljaci (256).

Prijatelj djeluje na prijatelja, kad ga u svom govoru kojom mišlju, bila ona radosna ili bolna, u njegovoj nutrini iznenadi, pogodi, potakne. Rađa se tada između njih neka suosjećajnost, koja pokazuje, da su se razumjeli i složili. Između njih se rađa neka suglasnost, a možda i saživljavanje.

Nešto slično se događa i kod propovijedanja Riječi Božje. No, kad se radi o propovijedi, onomu duševnom učinku pridolazi još i djelovanje Božje milosti, koja ne izostaje kod onih koji vjerom slušaju Riječ Božju. Propovijed pokreće slušatelja kada on vidi da propovjednik u svom govoru iznosi ono, što je sam proživio ili što možda još neprestano proživljava. Tada Riječ Božja postaje «oštrija od svakog dvosjeklog mača i prodire do rastavljanja duše i duha, zglobova i moždine i može suditi nakane i misli srca» (257).

Nešto slična se događalo i kod nadbiskupovih propovijedi.

(256) J. P., Desetgodišnjica nadbiskupove posvete, u KL 95 (1944) 290.

(257) Hebr 4, 12.


327

V - STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

Zašto je on svojim propovijedima tako neodoljivo djelovao? On je prije svega uzimao savremene predmete. Činio je to u svečanim zgodama ili u posebnim okolnostima, kad mu je njegova biskupska služba nalagala, da kao vrhovni duhovni ugled u domovini javno zauzme stav prema savremenim zbivanjima. Takva je pitanja temeljito obrađivao i umio je velikom jasnoćom, laganim izrazom, stvarnom ozbiljnošću i uvjerjivošću te proživljenim osjećajem prelijevati u slušatelje.

Kad se radilo o Bogu, njegove su riječi bile tople i uvjerljive. Kad se radilo o ćudorednim zasadama, onda su bile tvrde kao čelik, prozirne kao kristal. Neumoljivo su zahtijevale i poticale na stvaranje dobre odluke, nisu dopuštale isprike. Nije tu bilo srednjega puta između da i ne, nije bilo izlaza, niti načina kako bi se zaobilazio zakon Božji.

Kada je trebalo obraditi koji važniji predmet, povukao bi se u Brezovicu, da se u samoći i molitvi uzmogne što bolje pripraviti. Časne sestre karmelićanke su molile, a on je pred oltarom pisao propovijed (258).

Dok je govorio, upiljio bi pogled u pojedine osobe, kao da želi prodrijeti u srce svojim oštrim pogledom. Sve su to bile odlike, koje je već u njegovim pokusnim propovijedima u Germanikumu bio otkrio njegov profesor retorike P. Zahnen (259). Bila je to njegova duboko proživljavana vjera, a s tom istom vjerom su slušaoci njegove propovijedi slušali i tako dolazili u najtješnji dodir s njegovom proživljavanom vjerom. Bili su više puta iznenađeni iskrenim govorom, pogođeni izloženom istinom, uzdrmani jasnoćom dokaza, zbog čega se u njima rodila vjerska saživljenost.

Stojeći pod dojmom njegovih propovijedi, vjernici su o njima razgovarali, prepisivali su ih, umnažali i širili među narod.

3) - Nadbiskupova priprava za propovijedi

Punim pravom se može kazati, da se nadbiskup Stepinac neprestano pripravljao za propovijedanje Riječi Božje. Kad ga je jednoć neki svećenik upitao, kako može tako pučki i jasno i uspješno propovijedati, odgovorio mu je, da možda nitko od njegovih

(258) CECELJA 3.

(259) Pismo Petra Zahnena, D.I., upravljeno kardinalu Stepincu iz Rio Grande de Sul, Brasil, 30. XII. 1951. - Pismo Ane Bucković iz Australije.


328

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

kolega u Germanikumu nije toliko čitao časopise i listove kao on. Ne iz radoznalosti, nego u svjetlu vjere i u vidu budućega pastoralnoga djelovanja, pratio je gotovo sva znastvena otkrića, sva kulturna i vjerska pitanja. Čitajući pisao je bilješke, od kojih je s vremenom nastala velika zbirka u dva sveska primjera i navoda iz Sv. pisma (261).

Izrađujući propovijedi, dobro bi ograničio predmet. Da bi nasljedovao način naučavanja božanskoga Spasitelja, potražio je dva ili tri prikladna primjera i iznutra ih povezao. Da bude prikaz privlačiv za kršćansku dušu i da imadne dokaznu snagu, potkrijepio ga je i protkao izvodima iz Sv. pisma. Broj, raznolikost, primjerenost i dokazna sila tih svetopisamskih navoda ne svjedoče samo, da je temeljito poznavao Sv. pismo, nego i da je posjedovao snažno i živo pamćenje. Da bi pak slušatelji lakše zapamtili nauku, koju im je pružao, sastavak bi razdijelio u dvije ili tri točke.

Često bi se služio i prispodobama uzetim iz prirode ili seljačkog života.

Pčela i leptir, kojima stoji na raspolaganje isti cvijet, no ne služe se njime jednako, slika su mu raznih ljudi, koji imadu istoga Boga kao predmet svoje spoznaje, no ne znaju se tom spoznajom jednako služiti. Krdo životinja mu je suprotnost ljudskoga društva (262). Brodolom mu je slika grijeha (263). U gusjenici, koja po zemlji gmiže, začahuri se, da u proljeće iziđe kao lijep leptir, vidi on sliku ljudskoga života, smrti i uskrsnuća. Mržnju među ljudima prispodablja otrovnom korovu, koji okuži čitavo polje (265).

Pametan čovjek, koji ne tovari na kola više nego što mu konji ili volovi mogu vući; lončar, koji zemljane lonce ne drži dulje u peći nego treba; tamburaš, koji ne napinje žicu na tamburi više nego je potrebno: sve su mu to slike, kojima prikazuje Božju mudrost. Bog zna, što radi, kad po svojim zapovijedima stavlja na nas različite zahtjeve. Topla sunčana zraka, koja iz posijanog sjemena u zemlji mami klicu, slika mu je djelovanja

(260) bilješka br. 255 ne postoji u izvorniku

(261) Usmeno saopćio piscu vlč. I. Vukina.

(262) Pitomcima vojne akademije, 31. X. 1941, u KL 92 (1941) 526.

(263) «Sveti Nikola, moli Boga za nas!» Propovijed preuzv. g. Ordinarija u Koprivnici na dan sv. Nikole, patrona župe, u KL 92 (1941) 586.

(264) Propovijed preuzv. g. Ordinarija u katedrali, na Uskrs 1943, u KL 94 (1943) 194.

(265) Propovijed preuzv. g. Ordinarija djeci i učenicima pučkih škola, 13. V. 1943, u KL 94 (1943) 233 sl.


329

V - STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

Duha Svetoga u duši, koji čini, da sjeme Božje Riječi posijano u naša srca uzmogne klijati, rasti i donositi plod (266).

Uslijed svih tih naravnih i nadnaravnih osnovnih pojmova njegove su propovijedi bile sastavljene u laganu izrazu, svima pristupačne. Slušaoci su ih primali, usvajali i u životnoj stvarnosti primjenjivali.

Nadbiskup je u prvo vrijeme iznosio samo nauku Crkve, bez prispodoba. Stoga kao upravitelj župe u Samoboru svojim propovijedima nije osvajao duše, jer je nosio sa sobom na propovijedaonicu i knjige, koje bi otvorio i iz njih što pročitao. No kasnije se je divno razvio u pučkog propovjednika, koji je slikovitim jezikom obrađivao predmet.

4) - Propovjednik pokore

Narodni poroci, kletva, psovka i «bijela kuga» nisu mu bili samo povod za određivanje i priređivanje pokorničkih procesija, da bi se tako pružila zadovoljština Božjoj pravednosti, nego je on u takvim zgodama nastupao i kao propovjednik pokore. Poput starozavjetnih proroka, čijim se riječima često služio, poziva na pokoru, na potpuno obraćenje, na promjenu života.

Tako počinje na Staru godinu 1936 u katedrali svoju propovijed riječima Izaije proroka (267): «Vratite se onome, od koga otpadoste tako duboko, sinovi Izraelovi!»

U onoj općenitoj nevolji, koju je prorok predviđao, vidi on opću nevolju, krizu moralnu i materijalnu, tu gorku čašu, koja je pala u dio cijelome ljudskom rodu bez obzira na stalež, na spol, na dob i zanimanje. U tri točke prorokovim riječima pokazuje, u čemu je uzrok te opće nevolje (268):

«Jer prestupiše zakon». Taj prestupak u domovini crta on kratkim potezima: škrtost, pijančevanje, pohlepa za vlašću i čašću, lakomost.

«Jer izmijeniše pravo». Tu izmjenu prava on vidi u brakolomstvima, nevjeri, zanemarivanju odgoja djece, drugim riječima pravom rasulu ženidbenih prava i dužnosti.

(266) Više nego ikad potrebna nam je pomoć Duha Svetoga, da kršćanski živimo, prigodom dijeljenja sv. potvrde vojnicima u topničkoj vojarni u Zagrebu, 21. V. 1944, u KL 95 (1944) 253 sl.

(267) Iz 31, 6.

(268) Propovijed preuzv. Nadbiskupa-koadjutora, na Staru godinu 1936, u katerdrali, u KL 88 (1937) 13 sl.


330

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

«Jer raskinuše zavjet vječni», tj. krsni zavjet. Ozbiljnim riječima na to poziva vjernike na promjenu života, na pravu pokoru.

U govoru na Socijalnom tjednu godine 1938, dok svraća pažnju slušalaca na otpad od Boga kao na razlog, zbog kojega katolička Crkva otklanja i gospodarski liberalizam i marksistički socijalizam, pokazuje, da je jedino povratak Bogu pravi ustuk, kojim bi se mogle odstraniti ove nevolje. Proletarcu i onima, koji ga bezdušno izrabljuju, treba vratiti vjeru u Boga. Jer moderni čovjek umjesto da traži najprije kraljevstvo Božje i pravdu njegovu, postupa obratno: najprije traži ono, što je Krist obećao, kao nagradu onima, koji traže Božje kraljevstvo i njegovu pravdu (269).

Hitan poziv na pokoru sadržavaju njegove propovijedi, što ih je izrekao na Staru godinu počevši od g. 1939 pa dalje. Čitajući danas ove propovijedi, u njima osjećamo ono naravno uzdizanje, nadahnuto sve dramatičnijim događajima kroz godine rata, koji su godine 1941 dospjeli do svoga vrhunca. Glavna misao te propovijedi su riječi psalmistove: «Danas, kad uščujete glas njegov; nemojte da otvrdnu vaša srca!»

Počinje Božjim govorom u raju zemaljskom, pa onda kroz tisuće godina, kako to pripovijeda Sv. pismo, te prelazi na način, na koji Gospodin Bog progovara na svršetku godine 1941.

«Progovara ovaj put — veli on (270) — ne kao tihi lahor, nego kao oluja uz prasak strijela i gromova, od kojih se ruše sela i gradovi, pretvaraju se u prah i pepeo remek-djela slikarstva i kiparstva, razaraju crkve i hramovi, pale kuće i domovi, ubijaju starci i starice, žene i djevojke, muževi i mladići, djeca i dojenčad, uništavaju se sve moralne i materijalne vrijednosti, stvara se užas širom kugle zemaljske. Danas, na svršetku ove godine gledamo u Bogu osvetnika pravde, za kojega se može reći s Izaijom prorokom (271): 'Opustošio je zemlju i razorio gradove njezine'.

«Strašan je uistinu govor, koji danas Bog drži čovječanstvu. Možda nije nikada do sada tako govorio. Ali nije dosta, da samo

(269) Crkva i društveni poredak, nagovor preuzv. g. nadbiskupa dr. A. Stepinca prigodom Hrvatskog socijalnog tjedna, 1938, u KL 89 (1938) 509 sl.

(270) Glas Boga u zbivanju sadašnjice progovara glasnije nego ikada, u KL 93 (1942) 13 sl. - Humiliamini igitur sub potenti manu Dei. Govor preuzv. g. Nadbiskupa, na Staru godinu 1940, u KL 92 (1941) 2 sl. - Na izmaku trećeg decenija, Propovijed preuzv. g. nadbiskupa dra A. Stepinca u katedrali, na Staru godinu, u KL 91 (1940) 1 sl.

(271) Iz 14, 17.


331

V - STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

kažemo s nevjernim učenicima (272): 'Tvrd je ovo govor, i tko ga može slušati?' Valja da muževno pogledamo stvarima u oči i da se upitamo, zašto Bog danas tako snažno progovara, komu progovara i kakav odgovor očekuje od onih, kojima progovara?»

Jasnim i teškim riječima otkriva, što se sve kroz posljednjih 20 godina učinilo, da se izbriše ime Božje sa zemlje, pa je onda uskliknuo:

«Je li, dakle, čudo, da je konačno progovorio Bog s nebesa jezikom, koji svi razumiju, a ako ga možda ne razumiju ili neće da razumiju, naskoro će ga sigurno razumijeti, samo da ne bude prekasno! I taj Bog progovara danas s nebesa glasom, koji ulijeva čovječanstvu strah u kosti, jer nitko ne zna, kakvu će još presudu donijeti nad čitavim čovječanstvom».

Nastavlja zatim biblijskim tekstovima i primjerima dokazivati, da je rat doista strašan glas Božji, koji kažnjava ljudski grijeh.

Izloživši svetopisamske navode, kako Bog kažnjava grijehe, prelazi na probuđivanje pouzdanja u njegovo milosrđe:

«To je evo govor, što ga drži Bog čovječanstvu na kraju gndine 1941. A zašto govori? Zar samo zato, da nas satre i uništi? 'Tako živ bio, govori Gospod Bog, neću smrti bezbožnika, nego da se obrati bezbožnik s puta svoga i živi. Obratite se, obratite se sa zlih putova svojih, jer zašto da umrete, dome Izraelov?' (273). To je odgovor, koji očekuje od nas i na koji nas potiče psalmista: 'Danas, kad čujete glas njegov, nemojte, da otvrdnu srca vaša!'

Neka, dakle, nova godina, godina 1942, bude godina povratka k Bogu cijeloga čovječanstva, ako želi, da ga obasja sunce mira, sreće i zadovoljstva. Neka bude godina kajanja, za nebrojene grijehe i prestupke. To je najbrži put i jedini put, da umilostivimo Boga i dočekamo bolje dane».

Jak i snažan poziv na pokoru i poštenje u kršćanskom životu izrekao je nadbiskup u propovijedi 28. studenoga 1940, u Peterancu, s glavnom misli (274): «Pravi muževi ne sagiblju koljena pred lažnim duhom vremena». Predmet je obrazložio trima razlozima: prvo, sramota je poći strujom lažnog duha

(272) Iv 6, 60.

(273) Ezek 33, 11.

(274) Pravi muževi ne sagiblju koljena pred lažnim duhom vremena, govor preuzv. Nadbiskupa bivšim ratnicima u Peterancu, u KL 91 (1940) 557 sl.


332

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

vremena; drugo, konačna pobjeda je ipak na strani Božjoj, a ne na strani lažne struje duha vremena; treće, ljubav prema samome sebi i domovini traži poštenje.

Osobito potiče na pokoru prigodom pokorničkih procesija u Remete i Mariju Bistricu. Ova hodočašća on gleda u svjetlu pokore. Budući da je prava pokora mržnja na grijeh, potiče vjernike na tu mržnju mnogim razlozima (275).

 

Godine 1943 prigodom hodočašća u Mariju Bistricu jasnim dokazima nastoji svoje slušatelje skloniti, da pred Bogorodičinim nogama skrušeno priznaju narodne grijehe:

«Iznevjerili smo se, Gospode, tebi — vapi on — pogazili smo zapovijedi tvoje; oćutjeli smo zato svu težinu pravedne desnice tvoje. I za sve boli, koje taru danas nas pojedince, za sve boli, koje taru danas tolike obitelji, za sve te udarce kažemo iskreno i otvoreno s onim mladićima u peći babilonskoj (276):

'Ti si pravedan u svemu, što si nam učinio. Sva su djela tvoja istinita, putovi su tvoji pravi, sve su presude tvoje stalne. Jer su sudovi tvoji, što si ih držao, pravedni u svemu, sve poradi naših grijeha. Jer smo sagriješili, zlo činili, kad se odmetnusmo od tebe. U svemu smo sagriješili. Nismo slušali zapovijedi tvojih, nismo ih držali ni izvršivali, kako si nam bio zapovjedio, da nam bude dobro'.

I neka se čuje danas pred licem Majke Božje drugi vapaj naše duše:

Mi se kajemo, reci Sinu svome, za sve zlo, što smo počinili! Žalimo za grijehe pojedinaca! Žalimo za grijehe pojedinih obitelji! Žalimo za grijehe cijeloga našeg naroda! I dok žalimo za sve te nebrojene grijehe, vapimo istodobno k tebi s onim mladićima u peći babilonskoj (277): 'Ne odbacuj nas zauvijek poradi imena svoga! Daj, da nađemo milosrđe kod tebe! Pa daj, da budemo primljeni od tebe, kad smo ipak skrušena srca i ponizna duha».

 

Probuđujući svijest krivnje i osjećaj skrušenosti nadbiskup nastoji u duše svojih slušatelja uliti veliko pouzdanje u zagovor

(275) Et iste est omnis fructus ut auferatur peccatum (Iz 27, 9). Propovijed preuzv. Nadbiskupa na Mariji Bistrici prigodom zagrebačkog hodočašća u KL 92 (1941) 321 sl.

(276) Dan 3, 27-30.

(277) Dan 3, 34 sl.


333

V - STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

nebeske Majke (278): «Kako god smo grješni i jadni, ona nas ipak ljubi kao prava majka i vuče naša srca k Bogu kao magnet zahrđalo željezo».

Slijedeće godine upravlja on Majci Božjoj na Bistrici tri krika bolne duše (279): «Oprosti nam! Utješi nas! Pomozi nam!».

U prvoj točki skrušeno priznaje narodni grijeh kletve i psovke, nećudoredna odijevanja ženskih osoba i pozivlje na obraćenje.

Jasne, no ujedno i teške riječi s pozivom na pokoru izrekao je nadbiskup u četiri snažne propovijedi protiv kletve i psovke. Bilo je to prigodom pokorničke procesije u Remetama, 17. rujna 1944, i na završetku tjedna protiv psovke i kletve iste i slijedeće godine (280).

10. - STEPINAC - UZOR SVOME STADU

Kada II Vatikanski sabor govori o raznim oblicima, u kojima Božji narod ima ostvariti jednu te istu svetost života, na prvome mjestu govori o dužnosti biskupa, da bude svet, i primjerom i pastoralnom brigom izgrađuje sebi povjereno stado (281):

«Pastiri Kristova stada — veli se ondje — dužni su na prvome mjestu, da vrše svoju dužnost sveto, spremno, ponizno i hrabro, nasljedujući vječnog i vrhovnog svećenika, pastira i nadziratelja naših duša. Dok tako vrše svoju dužnost, bit će

(278) Griešili smo! Kajimo se! Utoćišće grješnika, budi nam spas! Propovijed preuzv. g. Nadbiskupa hodočasnicima na Mariji Bistrici prigodom zavjetne procesije, 1943, u KL 94 (1943) 317 sl.

(279) Majko Božja Bistrićka, oprosti nam, utješi nas, pomozi nam! Propovijed preuzv. g. Nadbiskupa prigodom hodočašća Zagrebčana u Marija Bistrici, 9. srpnja 1944, u KL 95 (1944) 333 sl.

(280) Psovka je crna nezahvalnost prema Bogu i pusta zloba i velika narodna nesreća. Propovijed preuzv. g. Ordinarija u katedrali prigodom kampanje protiv kletve, za vrijeme adoracije 2. veljače 1944, u KL 95 (1944) 64 sl. «Iztriebimo psovku iz Hrvatskog Naroda! Bog će nam onda biti sigurno uporište». Propovijed održana prigodom pokorničke procesije u Remete, 17. IX 1944, u KL 95 (1944) 453 sl. - Propovied preuzv. g. Nadbiskupa u katedrali prigodom završetka tjedna protiv psovke, 12. XI. 1944, u KL 95 (1944) 561 sl. - Psovači, stidite se! Propovied preuzv. g. Nadbiskupa u katedrali na završetku tjedna protiv psovke, 15. IV. 1945, u KL 96 (1945) 117 sl.

(281) II Vatikanski sabor, dogmatska konstitucija o Crkvi «Lumen Gentium». Zagreb 1970, br. 41.


334

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

to i za njih izvrsno sredstvo posvećenja. Odabrani za puninu svećeništva, obdareni su sakramentalnom milošću, da molitvom, žrtvom i propovijedanjem savršeno vrše službu pastirske ljubavi u svim oblicima biskupske duhovne pastve i službe, ne boje se položiti svoj život za ovce, i postavši uzor stadu (282), primjerom svojim izgrađuju Crkvu iz dana u dan u sve većoj svetosti». Mnogo prije nego je II Vatikanski sabor izglasao taj stavak, bio je nadbiskup Stepinac duboko svjestan, da mora izgrađivati sebi povjereno stado u svetosti života i da to izgrađivanje mora imati oslon i podršku u njegovu primjeru.

1) - Uzor stadu

Prema pastoralnoj nauci sv. Pavla (283): «Sam sebe pokaži uzorom dobra vladanja», nastojao je nadbiskup primjerom sveta života svima prednjačiti i sebi povjereno stado izgrađivati u svetosti života. Dokazuje to njegov natprosječni kreposni život u vršenju natpastirskih dužnosti i u njegovu privatnom životu.

U mladosti se bavio mislima, da stupi u stiški cistercitski samostan, kako je to on sam pripovijedao (284).

Dok je boravio u Rimu na filozofsko-teološkoj školi, među njegovim kolegama se govorilo, kako želi ići u kartuzijance, najstroži crkveni red, koji imade u Pleterju svoj samostan. Nije otišao samo zato, jer da mu nadbiskup Bauer nije to dopustio (285).

Kao bogoslov je pokazao, kako ozbiljno shvaća duhovni život. Već je tada duboko shvatio i uzljubio ideal Asiškog Patrijarha: nasljedovati Utjelovljenu Riječ Božju, koja je iz neizmjerne ljubavi i milosrđa prema rodu ljudskom od bogataša postala siromahom, da se mi obogatimo njezinim siromaštvom (286). Zbog toga se odrekao bogate baštine, koju mu je otac bio namijenio.

Prvu svoju sv. misu htio je služiti u rimskoj bazilici S. Maria Maggiore na oltaru, gdje se navodno čuvaju jaslice iz Betlehema, jer se u njima posebno odrazuje Kristova ljubav prema siromaštvu.

(282) 1 Petr 5, 3.

(283) Tit 2, 7.

(284) LEOPOLD POVŠE, Videl sem svetnika, II, rukopis u posjedu pisca.

(285) ANTE LIVAJUŠIĆ, Iz uspomena na kardinala Stepinca.

(286) 2 Kor 8, 9.


335

V - STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

Kad je zagrebački upravitelj III reda sv. Franje Asiškoga prigodom njegova imenovanja za nadbiskupa-koadjutora zajedno s odborom pošao k njemu da mu podastre u ime trećoredaca čestitke, on je izrazio želju, koju je već odavna gojio, da stupi u III red, te je zamolio upravitelja, neka zgodno udesi i javi mu, kada bi se moglo obaviti primanje. Naglasio je, da mu je potreban duh sv. Franje. Zgoda se za to doskora pružila.

Još iste godine 1934 u rujnu stigao je franjevački general o. Leonardo M. Bello u Zagreb. Htio je prisustvovati proslavi 700-godišnjice dolaska franjevaca u Hrvatsku i učestvovati u prvom kongresu franjevačkih slavenskih profesora, koji se držao od 25. do 29. rujna. Upravitelj III reda mislio je, da je to vrlo zgodna prilika, da se ostvari želja nadbiskupa koadjutora, pa da ga sâm o. general primi u III red.

Posljednji dan toga kongresa nakon svečanog zborovanja, na kojemu je prof. Petar Grgec, trećoredac i nadbiskupov drug u zarobljeništvu, održao sadržajan govor, pohrli sav narod, koji je dupkom ispunio dvoranu, u franjevačku crkvu. U crkvi je dr. Janko Šimrak održao zanosnu propovijed. Iza propovijedi pristupi k oltaru o. general s misničkom pratnjom. U crkvi je nastala grobna tišina, kad je o. general zapitao mladoga nadbiskupa-koadjutora, koji je klečao pred oltarom na posebnom klecalu:

— Što želiš?

On odgovori, da želi primiti pokorničko odijelo sv. Franje Asiškoga. Svijet je u crkvi čak ustajao na klupe, da vidi taj dirljivi prizor i s dubokim ganućem je pratio kako mu o. general stavlja škapular sv. Franje i paše ga pojasom. Kao trećoredac je uzeo i novo ime, svoga predšasnika bl. Augustina Kažotića, zagrebačkog biskupa.

Kod večere u franjevačkoj blagovaonici zahvalio se je o. general nadbiskupu-koadjutoru za primjer poniznosti, što ga je dao stupivši među siromašne sinove sv. Franje i izjavio je u ime svoje braće pokornost i poštivanje prema zagrebačkom nadbiskupu.

Nadbiskup-koadjutor je u svom govoru naglasio, da se osjeća sretnim, što je iz ruku o. generala primio znakove pripadnosti velikoj franjevačkoj obitelji i moli zagovor sv. Franje, da uzmogne ustrpljivo, ponizno i u njegovu duhu nositi veliki teret biskupske dužnosti.

Godine 1936, 8. prosinca, na blagdan Bezgrješnoga Začeća


336

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

primio je franjevački provincijal o. Mihael Troha nadbiskupovu profesiju u III redu (287).

Nadbiskup Stepinac učinio je taj korak, jer se htio i osobno i svojevoljno obvezati, da će težiti za vlastitim usavršenjem, što je cilj III reda sv. Franje. Učinio ga je javno pred Božjim narodom u crkvi, da svima dade pobudu u nastojanju oko usavršavanja samoga sebe.

Kao nadbiskup živio je u zagrebačkom nadbiskupskom dvoru u duhu sv. Franje, skromno i siromašno dajući svima primjer duboke poniznosti. Prihode nadbiskupske nadarbine je širokogrudno dijelio siromasima i u dobre svrhe. U krašićkom pak zatočenju provodio je život u pravom uboštvu. Umro je, a da nije imao što ostaviti od osobnih zemaljskih dobara.

Iz zatvora se je češće javljao franjevcima, molio pojas i škapular sv. Franje i slao pozdrave. Jednom im napiše kao pozdrav samo riječi sv. Pavla (288): «Nevolja rađa strpljivost, strpljivost prokušanost, prokušanost nadu. A nada ne razočarava, jer je ljubav Božja izlivena u našim srcima po Duhu Svetome, koji nam je dan».

2) - Nadbiskupovi pogledi na redovnički stalež

Nadbiskupovo nastojanje oko izgradnje u svetosti sebi povjerena stada razabire se posebice iz njegova odnosa prema redovničkom staležu.

Kao čovjek, koji je bio u svemu dosljedan i nadnaravno usmjeren on je promatrao i shvaćao redovnički stalež kroz prizmu nadnaravnog reda. U redovništvu je gledao stalež, u koji je Božja providnost pozvala odabrane osobe obojega spola, da u njemu izbliza nasljeduju život Sina Božjega. U redovničkim osobama je vidio osobe, koje neće da dijele svoje srce, već ga žele velikodušno dati samo Bogu, komu se posvećuju redovničkim zavjetima. Posvećuju mu zavjetom siromaštva sve, što imadu i što bi mogle posjedovati; žrtvuju mu obiteljski život zavjetom čistoće; prikazuju mu ono, što je čovjeku najdraže, vla-

(287) N.K., Prvi kongres franjevačkih slavenskih profesora, u KL 86 (1935) 493 sl. - Nadbiskup-koadjutor trećoredac, u KL 86 (1935) 502 - Glasnik sv. Franje 40 (1935) 334-335; 41 (1937) 1 - Pismo o. Dionizija Andrašeca, tadanjega upravitelja III reda, 25. X. 1970. - Kronika Hrvatske franjevačke provincije, str. 47.

(288) Rim 5, 3-5. - Pismo o. Dionizija Andrašeca, 31. X. 1970.




337

V - STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

stitu volju, um i cijelu dušu zavjetom posluha. Ovako usmjereni prema Bogu, oni se okreću i prema bližnjemu, da mu saopće nešto od svoje usmjerenosti prema Bogu. Na taj način preuzimaju obvezu, da će težiti za duhovnim usavršenjem samoga sebe, drugim riječima, da će težiti za svetošću života.

 

U tome duhu piše nadbiskup jednom redovničkom mladomisniku (289):

«Ja se iskreno radujem, da se popunjuju redovi svjetovnih svećenika, dobrim i revnim dušama. Ali se isto tako a možda i više radujem, kad vidim, da se popunjuju redovi redovničkog klera revnim i dobrim svećenicima. Jer, ako i nisu svi redovi kontemplativni redovi, opet je u svima na neki način više mogućnosti za sabranu molitvu, pa zato za sve vrijedi ona riječ Pija XI za kontemplativne duše: 'Lako je shvatiti, kako oni koji neprestano vrše dužnost molitve i pokore, pridonose porastu Crkve i blagostanju čovječanstva više od onih, koji se trude, da oru polja Gospodareva. Jer, ako prvi ne učine, da pljušti s neba kiša nebeskih milosti, da natopi polja, koja se oru, evanđeoski će radnici pokupiti na koncu mršavu žetvu'.

Kad Vam je dakle dobri Bog dao uz milost svećeništva i golemu milost redovništva, nastojte da Vašim molitvama i žrtvama pomažete evanđeoske radnike na župama, svjetovne svećenike, da ostanu vjerni svome svetom zvanju, te tako polje duša našega Naroda Hrvatskoga donese stostruki rod za nebesku žitnicu».

«Redovništvo je — veli on u jednom svom nagovoru redovnicama (290) — u svim vremenima kršćanstva imalo svoje duboko značenje i golemu vrijednost. A danas još i sto puta više. Veselim se svakom napretku kongregacija ženskih i muških, i kamo sreće, kad bismo svakoj raspuštenoj duši u ovom izopačenom svijetu mogli suprotstaviti jednu kreposnu dušu redovničku, da se dragom Bogu pruži naknada, da se zaustavi njegova osvetna ruka i izlije njegov blagoslov na ovu dolinu suza.

Može se kome činiti od neznatne važnosti, kad se radi o ženskim redovničkim zajednicama. Tko tako sudi, taj jako plitko promatra stvari. Ja u redovništvu gledam uopće nešto drago-

(289) Kardinalovo pismo mladomisniku o. Edomiru Ciko, DI, 7. VIII. 1954.

(290) MARIJA BEATA MILAŠIN, Kardinal dr. Alojzije Stepinac i redovništvo, Okružnica vlastitoj kongregaciji, 12. III. 1960. - Pismo č. majke Sestara od Naše Gospe, 23. X. 1957.


338

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

cjenije, što naš ubogi narod prinosi Bogu, skup mnogih i velikih žrtava, većinom svijetu nepoznatih, ali poznatih Bogu. A onda, ja nikad ne puštam s vida, da se u ekonomiji spasa i pojedinih naroda i čitavog čovječanstva uz Baraka, koji vitla mačem, pojavljuje i Debora, čiji je savjet bio odlučniji u borbi nego vojna sila s Barakom na čelu (291).

Uz Davida, koji obara Golijata, pojavljuje se Judita, koja spašava narod i državu — baš kao David — oborivši Holoferna. Uz mudrog Salomona s njegovim presudama, pojavljuje se i mudra Abigaila. Uz pobožnog Jozafata, čija je vladavina bila blagoslovljena za narod, pojavljuje se i pobožna Estera sa ne manjim blagoslovom za bijedni zaboravljeni narod. I koliko sličnih primjera iz Sv. pisma, povijesti Crkve i svjetovne povijesti! I na koncu, zar se ne pojavljuje uz Krista Gospodina i blažena Djevica? I nisu li upravo zato ni na što spale tolike protestantske sekte, što su omalovaživale Marijinu ulogu u povijesti Crkve?»

 

Predstojnici jedne ženske redovničke družbe piše iz Krašića (292):

«Potpisujem riječi kardinala Faulhabera: 'U vremenu, u kojem se siromaštvo proklinje, prostovoljno siromaštvo u redovima je blagoslov i uzor. U vremenu, u kojem je ćudoredna pokvarenost oborila sve ograde ćudorednog poretka, savršena čistoća je blagoslov i uzor. U vremenu, u kojem se uskraćuje posluh svim zakonima, prostovoljni posluh je blagoslov i uzor'.

To je eto razlog, zašto se veselim svakom napretku redova i kongregacija i muških i ženskih, i kamo sreće, kad bismo na svaku raspuštenu dušu u ovom izopačenom svijetu mogli suprotstaviti jednu kreposnu redovničku dušu, da se dragom Bogu pruži naknada, zaustavi osvetna ruka njegova i izlije blagoslov njegov na ovu dolinu suza. Ali, kad je dobrota njegova tolika, da je i izopačenoj Sodomi i Gomori bio spreman oprostiti, ako se nađe barem deset pravednika u njoj, vjerujem, da će mnogo toga oprostiti i našem bijednom narodu, ako procvate duboki redovnički život u svim družbama, makar ih bio i mali broj!»

Prigodom svečanih zavjeta jedne karmelićanke u Brezovici, 24. lipnja 1944, veli u nagovoru:

«Redovnički život, pogotovo polaganje vječnih zavjeta nije

(291) Suc 4, 6-14.

(292) Kardinalovo pismo iz Krašića, 7. I. 1957.


339

V - STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

ništa drugo nego navještaj rata do istrebljenja jakom i moćnom neprijatelju, kojega je sv. Ivan apostol okrstio sa tri riječi: požuda očiju, požuda tijela, oholost života.

Bila bi vrlo naivna redovnica, koja bi mislila, da život u redovničkoj zajednici može proći bez križeva, bez nevolja, sličnih onima, koje je morao proći i David u fizičkom ratu. Treba se sjetiti, kako se sv. Bernardo morao valjati po trnju uz strašne boli, kad drugčije nije mogao obuzdati životinjsku pohotu tijela. Treba se samo sjetiti onog drugog sveca, koji je u cičoj zimi znao zaroniti u vodu probivši led, te stajati u ledenoj vodi, dok nije postao potpuno gospodarom samoga sebe. Ali koliko napasti i druge vrsti znade sotona probuditi unutar samostanskih zidina i podvrći Bogu posvećene osobe svakovrsnim teškim kušnjama!... Želja u karmelu ne može biti druga negoli posvemašnja pobjeda nad sotonom, nad tijelom, nad svijetom i sretan povratak iz toga duhovnog rata u vječnu nebesku domovinu».

U pismu upravljenu dvjema redovnicama iz Krašića piše (293):

«Nebo se ne puni iz plesnih dvorana, raskošnih kazališta i lokala za raznovrsna uživanja, nego iz bitaka s vlastitim strastima, s pokvarenim svijetom i paklom. A to je smisao i vašeg redovničkog života. Imao je pravo moj pokojni učeni profesor na rimskoj Gregorijani, o. Vermeersch, kad je jednom u šali rekao: 'Kad se približava smrt, svi bi rado bili fratri! No onda je dakako kasno».

 

No nadbiskup je uvidio i to, da redovnici i redovnice apostolskim djelovanjem izgrađuju sv. Crkvu. Proučavajući crkvenu povijest uvjerio se, kako su se u raznim stoljećima ljudske povijesti dizali sad ovi sad oni pogubni pokreti protiv Božje Crkve, i kako je Bog «za svako doba predvidio i lijek, koji će u stanovitim prilikama najbolje djelovati. Protiv duha mekoputnosti i duha uživanja, koji je slabio Crkvu, podigao je sv. Franju Asiškoga. Protiv krivovjerja, koje se stalo širiti u južnoj Francuskoj, podigao je u 13. stoljeću sv. Dominika. U najnovije doba, da spasi zapuštenu mladež, podigao je divnog odgojitelja sv. Ivana Boska. A prije 400 godina, kad se duh oholosti i prkosa digao protiv zakonitog od Boga postavljenog auktoriteta, da putem protestantizma rastoči i upropasti Crkvu Kristovu, podigao je dobri Bog jednu duhovnu organizaciju, koja je pravom vojnič-

(293) Kardinalovo pismo iz Krašića, 22. V. 1956.


340

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

kom disciplinom stala u vojni red protiv strašnoga zla, što je zaprijetilo Crkvi Kristovoj. Bila je to družba Isusova, osnovana od sv. Ignacija Lojole» (294).

Proučavajući domaću povijest uvjerio se je, da su crkveni redovi vršili najblagotvorniji utjecaj na cijeli narodni život, na njegov moral, da su oni najjači potporanj za očuvanje kršćanskoga morala, za izgradnju zdrave kulture i u našem narodu, da su oni slava naše Crkve, koji rječito govore, da je ona djelo Božje (295).

Uviđao je nadbiskup i veliku važnost redovništva i za rješavanje društvenih pitanja. 31. listopada 1943, na blagdan Krista Kralja, pri zaključku velike pokorničke procesije priznajući potrebu društvenog preuređenja prema naučavanju pape Leona XIII i Pija XI rekao je (296):

«To je naš socijalni program. On je do savršenstva dotjeran u našim redovničkim zajednicama, u kojima je moguća takva forma života samo zato, što mu je temelj Bog, a veza između nadređenih i podčinjenih te jednakih kršćanska ljubav posvećena na Kristovu križu».

 

U nagovoru prigodom završetka pohoda u samostanu uršulinki u Varaždinu, 20. listopada 1945, posvetio je jednu točku temeljnoj dužnosti svih redovnika težiti za savršenstvom. Među ostalim kaže:

«Morate upravo gladovati i žeđati za krepošću. Strastveno moramo težiti za krepošću. Kad lovac ne bi imao strasti, ne bi nikada ništa ulovio. Kako se vere po snijegu i blatu kroz šikare cijeli dan, da ulovi fazana ili srnu! Što više čovjek teži za nečim, to više onda to i cijeni. Ako nema žive želje, upravo strasti za savršenošću, onda neće nikada biti solidne kreposti. Stoga moramo upravo strastveno težiti da polučimo ono, zašto smo došli u samostan... Nije dosta, da postignete savršenost jednog prosječnog čovjeka u svijetu... Primili smo veće milosti od svjetovnjaka, pa se traži od vas i veća svetost.

(294) Nadbiskupova propovijed prigodom 400 godišnjice DI, 29. IX. 1940, u KL 91 (1940) 473 sl.

(295) O ulozi redovništva u svijetu i Hrvatskom Narodu. Propovijed, 16 studenoga 1936, u Zlataru prigodom 70-godišnjice dolaska ss. milosrdnica u mjesto, u Hrvatska straža, 17. XI. 1936. - Proslava 70-godišnjice dolaska čč.ss. milosrdnica u Zlatar, u KL 67 (1936) 593.

(296) Nadbiskupova propovijed, 31. X. 1943. Radi prilika nije bila objavljena u tisku; u NAZ, prijepis kod pisca.


341

V - STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

Silnu težnju za krepošću treba imati i iz drugih razloga. Prvi sigurni znak, da ćemo postići život vječni, jest velika čežnja za napretkom. To je ujedno i dobar znak, da smo na pravom putu. Kad bismo to mogli svagdje konstatirati, brzo bi se izmijenilo sve na svijetu. Da svi svećenici i redovnici nastoje oko toga, brzo bi svijet bio obraćen iz temelja. Više puta bi čovjek zaplakao, kad vidi, da se svećenik ili redovnik zapleo u kučine i poput Tiberija lovi muhe u zraku, te tako škodi sebi i drugima, jer je nedostojan svoga zvanja. Uvijek me se teško doima, kad vidim redovnika, gdje lovi muhe, mjesto da traži biser».

 

Prigodom ovog pohoda nije pokazivao samo veliko zanimanje za sve, što se odnosi na redovnički život općenito, nego i očinsku brigu za duhovni napredak pojedinih sestara te je posvetio dosta vremena za svaku pojedinu redovnicu, koja bi ga molila za koji savjet u duhovnom životu ili iznijela koje pitanje o radu. Tako je jednu sestru, koja je već htjela izaći na vrata, pozvao natrag i rekao joj očinskom dobrotom jednu misao uzetu iz Sv. pisma, da joj bude misao vodilica kroz redovnički život (297).

Već je njegov predšasnik na zagrebačkoj nadbiskupskoj stolici, Antun Bauer, mnogo radio, da se u Zagrebu i u pokrajini na raznim mjestima nastane redovnici i redovnice, koji bi svojim kreposnim životom i apostolskim djelovanjem unapređivali sav narod Božji u težnji za kršćanskom savršenošću i svetošću života. Njegovim nastojanjem i privolom došli su u Zagreb franjevci knnventualci na Sv. Duh, trećoreci na Ksaver, dominikanci u tzv. željezničarsku koloniju nedaleko Maksimira. Isto tako je smjestio sestre karmelićanke družbe Božanskoga Srca na nadbiskupsko dobro u Hrvatski Leskovac kraj Stupnika. Stigle su još i neke druge redovničke družbe.

Nadbiskup Stepinac je punim zanosom svoje natpastirske ljubavi nastavio i unaprijedio, što je njegov predšasnik započeo. Odlučio je, da svaka zagrebačka župa dobije barem jedan muški i jedan ženski samostan. U svaku župu nadbiskupije kanio je dovesti redovnice kao pomoćnice svećeniku u katekiziranju mladeži, vođenju crkvenog pjevanja i župnikova kućanstva (298).

(297) Pismo Marije Barilović, predstojnice samostana, 1. V. 1970.

(298) MARIJA BEATA MILAŠIN, Kardinal dr. Alojzije Stepinac, Okružnica, 12. III. 1960.


342

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

3) - Stepinac i pojedine redovničke zajednice

Kako je Stepinac imao uzvišene nazore o redovništvu uopće, njegov odnos prema pojedinim redovničkim zajednicama bio vrlo ljubazan i prijateljski. Poticao ih je na duhovni napredak, davao im je svoju dušu i srce i poistovjećivao se sa svim, što je u nadbiskupiji moglo promicati duh i apostolat Bogu posvećenih osoba. Skromno i tiho, ali mnogo je učinio ne samo duhovnom podrškom svog auktoriteta, nego i stvarnom potporom. Išao je za tim, da se redovništvo razvije što bujnije i da njegov apostolat oko kršćanske savršenosti bude što plodniji.

U Zagrebu predaje isusovcima upravu i vodstvo dječačkog sjemeništa na Šalati. Kapucinima je na istočnom predgrađu Zagreba u Dubravi svojim troškom izgradio crkvu Sv. Mihaela i dao im župu na Novu godinu 1942 (299). Franjevcima u Vrbanićevoj ulici predaje novoosnovanu župu Gospe Lurdske g. 1942 (300). Salezijancima predaje upravu i odgoj mladeži u nadbiskupskom orfanotrofiju u Vlaškoj ulici kao i radničku mladež u predgrađu, gdje im na Knežiji daje novu župu Marije Pomoćnice, 1. ožujka 1937, i potiče ih na gradnju nove crkve, te im u najodsudnijim časovima daje obilnu pomoć u građevnom materijalu. Bez njegova zalaganja i potpore, prema izjavi samih salezijanaca, ona ne bi bila izgrađena.

Često je zalazio u samostane franjevaca, dominikanaca i isusovaca. Dominikancima je otvorio široko svoje srce, čim je saznao, da im je samostan, 22. veljače 1944, u bombardiranju bio porušen. Bio je tada kod sestara karmelićanki u Brezovici kod stola. Smjesta je ustao od stola rekavši (301):

— Moram u Zagreb da vidim mrtvu braću i pobrinem se za preživjele.

Uputio se na ruševine, pod kojima je osmero braće bilo pokopano, da blagoslovi njihova tjelesa, da posjeti ranjenike i kaže riječ utjehe, vjere i sigurnog saznanja, da će iz ovih ruševina i grobnica ustati preporođeni, bolji i jači nego ikada. Njihove redovnike je smjestio u svoj dvor u Brezovici, a sjemeništarce i gimnaziju raspršenog sjemeništa iz Bola u svoje sje-

(299) Schematismus Fratrum Minorum Capuccinornm, Provincia Croatia, 1966. - Nova župa u Zagrebu, u KL 93 (1942) 36.

(300) Nova župa Majke Božje Lurdske u Zagrebu (Vrbanićeva ulica), u KL 93 (1942) 597.

(301) Pismo s. Regine Terezije Trbljanić, karmelićanke iz Brezovice, 18. XI. 1971.


343

V - STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

menište na Kaptolu. Osim toga im je predao kapelu Ranjenog Isusa na početku Ilice kao i župu u Resniku (302).

Već godine 1939 pokrenuo je pitanje dolaska karmelićana u Zagreb. Dodijelio im je mjesto kraj novog tramvajskog spremišta, gdje su oni nabavili zemljište za izgradnju samostana i crkve. Ratne su neprilike omele taj pothvat. Godine 1959 piše župniku u Remetama o tome izražavajući namjeru dati karmelićanima župu u Remetama, gdje je nekoć bio pavlinski samostan. Uviđavni župnik Leopold Rusan pristaje, da karmelićani dođu u Remete još za njegova života. I doista stigli su onamo, 12. studenoga 1959.

U Zagrebu je nadbiskup mudro razmjestio muške samostane na raznim mjestima grada, da vjernici uzmognu imati od njihova apostolata što veću duhovnu korist. Ako se sjetimo, da je u početku stoljeća u Zagrebu postojao uz milosrdnu braću samo jedan pravi muški samostan, i to franjevački na Kaptolu, a za njegova biskupovanja je broj muških samostana narastao na 13 sa pet redovničkih župa, u kojima djeluju oko 120 redovničkih svećenika, od kojih su dvadesetorica bili stalni katehete, onda se može razabrati, koliko je nadbiskup pridonio razvitku redovništva u samome gradu.

No, on je mislio i na pokrajinu. Tako povjeri franjevcima konventualcima župu u Novom Sisku. Franjevcima trećorecima daje župu u Kotarima kraj Samobora, salezijancima u Podsusedu i Marijin-dvoru kraj Daruvara (303).

4) - Stepinac i ženske družbe

Veliki smisao i naklonost je nadbiskup pokazivao prema ženskim redovima i družbama, znajući koliko dobra one čine na odgojnom polju ženske omladine kao i u karitativnim ustanovama i pothvatima.

Kada je Stepinac kao netom zaređeni nadbiskup-koadjutor posjetio najveću hrvatsku žensku redovničku družbu, sestre milosrdnice, 27. lipnja 1934, poglavarica ga je pozdravila riječima:

«Družba sv. Vinka obraća se Vašoj Preuzvišenosti vjerom Petrovom, pouzdanjem Pavlovim i osjećajima Ivanovim moleći vas, da joj budete ocem i učiteljem!»

(302) Album 1934-1944, prikazan Nadbiskupu od dominikanskog o. provincijala.

(303) Nadbiskup i crkveni redovi u Zagrebu, u KL 95 (1944) 301-305.


344

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Od toga dana nema istaknutijeg dogođaja u toj velikoj i jakoj družbi, a da nadbiskup Stepinac ne bi u tome sudjelovao svojom prisutnošću, blagoslovom i pobudnim riječima. Prema sestrama milosrdnicama se doista pokazao kao pravi otac i učitelj. U časovima, kad je bio ugrožen opstanak njihove velike bolnice u Vinogradskoj cesti u Zagrebu, on se odlučno zauzeo, da se to ne bi dogodilo. Pritekao im je u pomoć stvorivši preduvjete, da se izgrade novi odjeljci i obnovi cijela bolnica.

Blagoslivlje temeljni kamen nove zgrade njihove ženske realne gimnazije, 27. rujna 1937 (304). Za vrijeme gradnje trajno se zanimao, kako radovi napreduju. Pošto je bila izgrađena on je, 25. studenoga 1939, blagoslovio novu zgradu i izrekao važan govor, koji je počeo riječima sv. Pavla (305): «Odgojitelj za Krista».

«Te riječi sv. Pavla — veli on — koje znače cijeli jedan program, napisao bih zlatnim slovima na vrata sviju škola diljem naše domovine gdje god ima katolika i Hrvata. Te riječi kratko i jezgrovito izriču neotuđivo pravo i svetu dužnost, najrealniji, jedini realan cilj i najuzvišeniji zadatak škola, tih sjemeništa, u kojima dozrijeva mezimče naroda — njegova mladež, njegova budućnost.

Za Krista! Da, naše škole imaju neotuđivo pravo i svetu dužnost, da im Krist bude temelj i vrhunac, sublimitas et profundum. I nemoguće je ignorirati Krista (306), jer 'nema drugog imena pod nebom danog ljudima, u kojem bismo se mogli spasiti'».

Pošto je izložio pravo i dužnost Crkve obzirom na odgoj mladeži, upravio je roditeljima poziv da surađuju, a učenicama pobudu, da traže Krista u nauci, završava riječima:

«Da završim kako sam počeo: Krist je naša mudrost od Boga i pravda i posvećenje i otkup, ugaoni kamen, te stoga nitko ne može postaviti drugog temelja, osim onoga, koji je postavljen, a taj je Isus Krist (307). I stoga poradimo s Crkvom svi: i državna vlast, i roditelji, i učitelji, i školska mladež, kako bi škola, koju danas ovako svečano otvaramo, a s njom i sve druge

(304) Blagoslov temeljnog kamena nove zgrade ženske realne gimnazije ss. milosrdnica, u KL 88 (1937) 481.

(305) Gal 3, 24. Izvještaj ženske realne gimnazije s klasičnim odjeljenjima ss. milosrdnica za šk. godinu 1939-1940, str. 41 sl.

(306) Dj 4, 12.

(307) 1 Kor 1, 30; 3, 11; Ef 2, 20.


345

V - STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

škole diljem naše domovine uvijek bile i ostale 'odgojitelj za Krista'».

Svečane javne priredbe u novom zavodu nadbiskup je redovito počastio svojom prisutnošću. Bio je kod tih đačkih svečanosti tako prirodan, tako bliz duhu bezbrižne mladeži, kao da se sâm prenio u doba svoga đakovanja i kao da ga nije tištala nikakva briga velike nadbiskupije. Za mnogobrojno nastavničko osoblje, a u svrhu, da bi redovnice nastavnice stekle što potpuniju vjersku naobrazbu, nadbiskup je upriličio posebne tečajeve, u kojima su predavali profesori bogoslovnog fakulteta.

U svojoj natpastirskoj ljubavi našao je vremena da im od g. 1944 svaki mjesec u kući matici održi duhovnu pouku, pri čem bi se sakupile i sestre iz ostalih zagrebačkih njihovih kuća. U tim je nagovorima poticao i oduševljavao na kršćansku savršenost. Sestre su te nagovore tiskale u Vjesniku družbe ss. milosrdnica. Te dragocjene pouke im je držao dokle god je bio na slobodi.

Kada se jasno vidjelo, da rat ide kraju i da će pobijediti saveznici, rasposlao je, 12. siječnja 1945, svim ženskim redovničkim družbama okružnicu povjerljiva sadržaja, upozoravajući poglavarice da prirede za sestre građansko odijelo i da ih u tom odijelu dadu slikati za iskaznice, koje će im izdati civilne vlasti. Dopustio im je da se u slučaju potrebe sklone kod svojih roditelja i rodbine, ako naime prilike ne bi dopustile da provode zajednički život. Dao im je upute, kako da čuvaju svoje sv. zvanje, obdržavaju redovničke zavjete, zadrže uvijek i svagdje svoju redovničku ozbiljnost. Napose im je stavio na srce da čuvaju sv. čistoću i da mole za sv. ustrajnost (308).

 

Dominikanke sv. Anđela Čuvara duguju očinskom nadbiskupovu zauzimanju, što je povoljno riješio pitanje gradilišta u Trnju, da su mogle sagraditi svoj prvi samostan u Zagrebu, komu je on dao ime Bl. Ozane Kotorske. On ih je smjestio i u pokrajinu: u Biškupcu, Sisku, Virju i Kostelu.

 

Iz Splita je doveo službenice milosrđa te ih je smjestio u zapadnom zagrebačkom predgrađu u Kustošiji i obilnim novčanim darom omogućio im izgraditi kapelu, u kojoj je stanovništvo onoga kraja dobilo i svoju župu.

(308) Kardinal Stepinac i hrvatske milosrdnice. Referat natipkan pisaćim strojem u posjedu pisca.


346

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Nadbiskupova darežljiva ruka je pružila obilnu tvarnu pomoć i sestrama klanjateljicama Krvi Kristove na Miramarskoj cesti i Družbi kćeri milosrđa, koje su došle iz Blata na Korčuli.

 

Svojski se i uspješno zauzeo za družbu siromašnih učiteljica naše Gospe, da su mogle razviti svoj neumorni rad na polju školstva u Zagrebu kao i u pokrajini.

 

Brižno je pratio život i rad sestara uršulinki u Varaždinu. Zauzeo se, da dobiju gimnaziju s pravom javnosti s osam razreda, u kojoj bi se školovale samo one učenice, koje žele biti duboko vjerski odgojene i koje se zato samostalno odlučuju za ovu školu, premda bi imale prilike, da se s manje tvarnih žrtava upišu u koju državnu gimnaziju. On ih je znao i iznenada posjetiti i održati im duhovni nagovor. U nezaboravnoj uspomeni je uršulinkama ostao službeni pohod, koji je obavio od 17. do 20. listopada 1945. Tom je zgodom održao dva prigodna nagovora o redovničkom staležu (309).

Kada je g. 1949 đakovački biskup pozvao uršulinke, da osnuju samostan u Slavonskom Brodu i da djeluju kao katehistice u župnom apostolatu, vrhovna poglavarica u Rimu nije htjela na to pristati, dokazujući kako njihov red nije ustanovljen za vanjski apostolat i kako u Varaždinu žive već 200 godina u strogoj klauzuri i vrše apostolat samo unutar vlastitog samostana. Dopisivanje i planiranje u vezi s osnutkom te redovničke kuće trajalo je sve do g. 1956, kada se kardinal Stepinac odlučno zauzeo kod vrhovne uprave u Rimu za taj pothvat. Gotovo proročkim duhom je isticao, da je to u Božjoj providnosti i da to treba na svaki način ostvariti. Zajamčio je, da će to djelo biti blagoslovljeno i donijeti plodove širom naše domovine, jer će za tim osnutkom sigurno slijediti i druge ustanove. Tom odlučnom zauzimanju popustila je vrhovna poglavarica u Rimu i naum je bio ostvaren 8. siječnja 1957. Što je kardinal predviđao i tvrdio, ostvarilo se, jer se upravo taj apostolat snažno razvio, usprkos mnogim i velikim patnjama. I doista, iza toga su se uršulinke počele razgranjivati i dobile su pozive da pođu i na druga mjesta (310).

(309) MARIJA VIANEYA BARILOVIĆ, Sveti Kardinal i Uršulinke u Varaždinu, 1. VI. 1970. Iz kronike uršulinskog samostana u Varaždinu. Referat natipkan pisaćim strojem u posjedu pisca.

(310) S. MARGARITA LABRTIĆ, OSU, Uzoriti kardinal Stepinac i fundacija uršulinskog samostana u Sl. Brodu. Referat natipkan pisaćim strojem u posjedu pisca.


347

V - STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

U svojim nagovorima je nadbiskup gorljivo oduševljavao redovnice za čisti djevičanski život (311).

«Život djevičanskih duša izaziva udivljenje i radost ne samo na nebu nego i na zemlji, pa čak i kod onih, koji su se daleko udaljili od živoga i pravoga Boga... Kako se ne bismo radovali životu prema evanđeoskim savjetima, kad se po njima izabrane duše kao anđeli Božji po Jakovljevim ljestvama penju na nebo!»

Upućivao je redovnice da drže pred očima cilj redovničkog života: posljednji cilj, slavu presv. Trojstva, u kojoj će biti i same proslavljene; a neposredni, oblikovati se u Krista vježbanjem sviju kreposti (312).

 

Vrlo prikladno govori redovnicama o smislu pogrješaka (313):

«Ondje, gdje se gradi kuća, veli jednom zgodom, ima i prašine, pa makar se baš gradila i crkva. I ovdje, gdje se počinje graditi nova kuća kreposti jedne duše, bit će sigurno i pogrješaka. Ali to ne smije biti razlogom, da se sustane, jer nema na zemlji tako siromašna čovjeka, da ne bi mogao steći solidne kreposti, ako je u njega samo dobra volja!»

 

Redovnicima i redovnicama stavlja nadbiskup na srce duh vlastite redovničke ustanove (314): «Zgrade ne čine družbu, nego duh» — piše u jednom pismu jednoj samostanskoj poglavarici. Franjevačkom provincijalu piše (315): «Duh sv. Franje u stanju je, da se odupre i ovakvu zlu, kakvo danas proživljavamo, jer je sav utemeljen u Kristu Gospodinu, pa vam želim puninu duha vašega sv. utemeljitelja u nastajućoj godini». Jednom franjevcu piše (316): «Vama je sv. otac Franjo ostavio najbogatiju baštinu sv. siromaštva, i ja vam želim samo jedno: duh sv. Franje Asiškog, koji je danas poželjan više nego ikada i potreban više nego ikada». U pismima i nagovorima redovnicama potiče Bogu posvećene osobe, da visoko cijene sv. zvanje i da se mole za sv. ustrajnost (317). U

(311) Nadbiskupov govor prigodom redovničkog oblačenja u karmelu Brezovica, 21. VI. 1940.

(312) Nadbiskupov govor prigodom zavjetovanja jedne karmelićanke u karmelu Brezovica, 8. V. 1941.

(313) Nadbiskupov govor prigodom oblačenja u karmelu Brezovica, 21. VI. 1944.

(314) Krašić, 7. IV. 1955.

(315) Krašić, bez datuma, u posjedu pisca.

(316) Krašić, 17. XII. 1954.

(317) Krašić, 4. VII. 195... (?); 1. IV. 1959. - Nadbiskupov govor prigodom oblačenja u karmelu Brezovica, 21. VI. 1940.


348

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

patnjama i progonima bodri neprestano na neograničeno pouzdanje u Boga kao i na ljubav prema progoniteljima (318).

U jednom nagovoru redovnicama veli (319):

«Ja bih želio samo naglasiti, da pazite na bitno, a to je duh! Duh je, koji oživljuje! Ne dajte, da duh svijeta prodre u redovničke zajednice. Ne kažem, da morate izaći iz svijeta! To i Spasitelj potvrđuje, kad moli milost apostolima: 'Ne molim, da ih uzmeš od svijeta, nego da ih sačuvaš od zla. U svijetu, dakle, jesu, ali nisu od svijeta, kao što nisam ni ja od svijeta', veli Spasitelj».

Jedna poglavarica, koja se u svojim teškim nezgodama obraćala na nadbiskupa, tvrdi, da im je on u njihovim poteškoćama uvijek i spremno dao odgovore, koji su se kasnije pokazali kao najbolji (320).

Da se steče pravi redovnički duh neke družbe, smatrao je potrebnim i nužnim da bi se produžilo vrijeme kušnje u novicijatu. U tome smislu piše iz Krašića, 22. lipnja 1953, predstojnici karmelićanka od Presv. Srca Isusova:

«Mislim, da ne biste ništa izgubili, a mnogo biste dobili, kad biste novicijat produljili na dvije godine. Sva je, naime, snaga pojedine redovničke družbe u snazi duha, koji ju prožimlje, a taj se ne stiče u jedan dan ili jednu godinu, nego je to borba čitavog života njezinih članova. Zato je i uputno, da priprava bude što dulja, da se osigura kasniji rad u pojedinim dušama, koje bi mogle klonuti, ako nemaju solidne priprave».

Bolno je bio dirnut, kad je saznao, da su neki mladi svećenici prigodom jedne mlade mise stavljali nerazborite prigovore redovnicima. Osvrće se na to u pismu upravljenom redovniku zlatomisniku te veli, da su ti svećenici zaboravili, da «zelus imprudens plus officit quam proficit — nerazborita revnost više škodi negoli koristi», i da danas više nego ikada mora biti geslo svim svećenicima, bili oni redovnici ili svjetovni svećenici: «Getrennt marschieren, vereint schlagen» — Rastavljeno hoditi, ali zajednički udarati po sotoni i njegovu kraljevstvu, kako bi se uspostavilo kraljevstvo Kristovo, kraljevstvo istine, kraljevstvo svetosti i milosti, kraljevstvo pravednosti, ljubavi i mira (321).

Naprotiv, veoma se radovao, kad je saznao, da u jednom

(318) Krašić, 20. VII. 1934; 15. VIII. 1954; 4. I. 1955; 18. VIII. 1955; 18. VIII. 1954; 17. VI. 1959.

(319) MARIJA BEATA MILAŠIN, Kardinal dr. Alojzije Stepinac, Okružnica, 12. III. 1960.

(320) Pismo, bez datuma, u posjedu pisca.

(321) Krašić, 28. VII. 1957.


349

V - STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

kraju nadbiskupije vlada između svjetovnog i redovničkog klera sloga i suradnja (322): «Neobično mi je drago čuti o lijepom skladu između vas i tamošnjeg svećenstva, piše jednom redovniku. To je duh Božji. Ubi caritas et amor, Deus ibi est — gdje je ljubav i sloga, ondje je Bog. Tako odgajajte svoje novake, da budu pravi sinovi sv. Franje Asiškoga. Regnum Christi est regnum caritatis — kraljevstvo Kristovo je kraljevstvo ljubavi. Regnum divisum est regnum diaboli — kraljevstvo podijeljeno kraljevstvo je sotone. Unašajte uvijek vedri optimizam u duše svojih novaka».

5) - Stepinac i hrvatske karmelićanke

Dr. Hren je pratio jednom zgodom nadbiskupa, još kao mladog koadjutora, na odmor u Sv. Križ pod Golicom u Sloveniji. Tom je zgodom upoznao u njemu duboko pobožnu dušu, muža molitve, razmatranja i požrtvovnosti, koji zaboravlja samoga sebe i svoje vlastite potrebe, a upravlja sve svoje misli, osjećaje i nakane na slavu Božju i dobro neumrlih duša. Baveći se nadbiskup tim mislima, otkrio je dr. Hrenu nacrt svog biskupskog rada. Među ostalim stvarima reče mu (323):

— Čim uzmem u ruke upravu cijele nadbiskupije, želim osnovati kod nas jedan kontempladvan red.

Misli su mu se zanosile na red sv. Klare, koji je nekada na Gričkim Goricama u Zagrebu imao svoj samostan, a danas ga još ima u Splitu. U razgovoru spomene mu dr. Hren, da imade u Austriji četiri Hrvatice karmelićanke. Čuvši to, srce mu je zaigralo i reče:

— Ja ću ih ovamo pozvati. Ako pak Hitler progna još koju, ja ću ih sve rado uzeti. Formalnosti sa Sv. stolicom ću urediti, da se mogu k nama premjestiti. Dat ću im dvorac u Brezovici, dok se ne izgradi za njih poseban samostan».

Ta je vijest utjecala, da se odlučio za karmel. Karmelićanke vrše uzvišeni apostolat zamjenične zadovoljštine. Iako žive daleko od svijeta, unutar svoje klauzure, molitvom, kontemplacijom, odricanjem, pokorom i žrtvama sudjeljuju i te kako u sudbini i razvoju dogođaja. Svaki karmel predstavlja novu Kristovu tvrđavu, zamak i sklonište Bogu posvećenih djevica pred nasrtajima sotone; predstavlja jednu oazu u pustinji ovoga svijeta, koji se otuđio

(322) Krašić, 21. VIII. 1958.

(323) HREN 10.


350

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

od Boga, ali i gromobran, kako je nadbiskup češće kazivao, koji odvodi munje Božjega gnjeva od ljudi grijehom okaljanih. Samoća, siromaštvo, požrtvovnost i posluh jesu oznake karmela. Možda je na tu odluku utjecala i okolnost, što je sv. Terezija od Maloga Isusa, pred nekoliko godina bila proglašena svetom, i svojim vlastitim životopisom, u kojem opisuje put duhovnog djetinjstva, upravo osvježila cijelu katoličku Crkvu.

Kasnije je nadbiskup obrazložio svoj naum, da ustanovi jedan kontemplativni red u nadbiskupiji. Rekao je, da je to učinio s namjerom, da bi se u karmelu kao u oazi molitve i žrtve produžila njegova molitva za kler njegove nadbiskupije, kad on na ovoj zemlji ne bude više mogao moliti za njega. Iz toga se vidi, da ga je na tu odluku potakla njegova vjera u nadnaravnu povezanost svih udova mističnog tijela Kristova i u veliku uspješnost nutarnjeg života skromnih duša, koje nitko i ne poznaje, a koje su se svojom molitvom, pokorom i odricanjem pripravile za sjedinjenje s Bogom i time privlače blagoslov Božji na svoj narod, domovinu, a napose na svećenstvo.

U travnju g. 1939 zbog Hitlerova progona crkvenih redova vratila se sestra Marija Josipa, karmelićanka, iz Mayerlinga u domovinu (324). Ona se javila nadbiskupu, koji zapita dr. Hrena:

— A što ćemo s tom malom karmelićankom? — Bila je naime sitna i niska stasa. — Eh! morat ćemo osnovati karmel.

Dr. Hren, koji je poznavao karmel u Innsbrucku, postigao je posredovanjem karmelićanskog provincijala u Beču, da se iste godine, 21. svibnja, vratila u domovinu još jedna karmelićanka, sestra Regina Terezija Trbljanić.

Već 24. svibnja su u 2 s. poslije podne obadvije sestre otišle u Brezovicu. U 3 s. stigao je i nadbiskup u pratnji dr. Hrena i upravitelja nadbiskupskih dobara Stjepana Mikulčeka. Zajedno su pregledali dvor. Kad je sestra Regina Terezija kazala, da dvor nije podesan za pregradnju u karmel, nadbiskup reče:

— Pa dobro! Onda ćemo graditi karmel.

Sestre ostavi u dvorcu. One su odmah počele redoviti samostanski život, iako su bile samo dvije. Prije odlaska im nadbiskup reče:

— Kad zatvorim klauzuru karmela, bit će za mene najsretniji dan. Ali hoću uzoran karmel ili nikakav!

(324) Pisma č.m. Regine Terezije Trbljanić: 24. IX. 1969; 3. IV. 1970; 9. X. 1970; 15. II. 1971; 15. VI. 1971.


351

V - STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

Započelo se privremenim preuređajem dvorca za karmel. Dvorane su bile daskama pregrađene i tako uređene, da svaka redovnica može imati svoju ćeliju. Nadbiskup se češće, gdjekad i svaki drugi dan, svraćao u brezovički dvor i pratio sa očinskim zanimanjem preuređivanje. Zanimao se za život redovnica i vrlo se radovao, kad su mu govorile o nutarnjoj molitvi i načinu, kako je obavljaju. Subotom je pred izloženim Svetotajstvom molio s njima cijelu sv. krunicu od petnaest otajstava i održao kratak blagoslov.

Na sâm Badnjak g. 1939 s dozvolom Sv. stolice kanonski je ustanovio karmel u dvorcu, tiho, bez buke, jednostavno, i zatvorio privremenu klauzuru. Kako se upravo spremala proslava 1300 godišnjice prvih veza Hrvata sa Sv. stolicom, ova je ustanova na poseban način ušla u okvir te proslave i duhovne obnove Hrvatskog Naroda.

U proljeće je, g. 1941, bio postavljen u odsustvu nadbiskupovu, kamen temeljac za novi karmel. Kad su zidine dostigle visinu od 5 m. sâm je nadbiskup stavio u limene kutije, u jednu karmelski škapular, a u drugu sliku sv. Josipa, i dao ih uzidati u zidove, jednu prema istoku, a drugu prema sjeverozapadu. Počelo se s gradnjom u najteža vremena. Nadbiskup je često dolazio na gradilište i nadzirao poslove.

Od arhitekta je tražio, da sve bude izvedeno prema propisima karmelskog reda. I to je uspjelo. Pa kada je kasnije stigao o. general karmelićana i pregledao samostan, izjavio je s velikim zadovoljstvom, da je izgrađen uzoran karmel. Nadbiskup je i s radnicima očinski razgovarao. Sâm je pomagao sabirati najpodesnije kamenčiće šljunka, koji se dovozio, da se ugradi u pod crkvice. Znao je stajati na gradilištu cijele satove, čak i po snijegu.

Kad su se stavljale cigle u temelje, blagoslivljao je upravo svaku ciglu. Nakon pregledavanja poslova pošao bi redovnicama i pričao im o napretku gradnje. Takvom im je zgodom znao izložiti i preporučiti u molitve velike potrebe sv. Crkve. S dubokim osvjedočenjem je govorio o uspješnosti molitve. Opetovao bi im riječi sv. Terezije Avilske: «Molitva su otvorena vrata, na koja Bog dijeli svoje milosti. Ako zatvorimo ova vrata, kuda će Bog dijeliti milosti?»

 

Dok je samostan karmelićanka građen, prolazile su vojske preko Brezovice i gruvali topovi. Jedna granata jednoć probije


352

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

ogradni zid, no zid nije pao. Iako je bio rat, ipak nijedan vojnik nije prodro u klauzuru (325).

 

Premda je cijeli pothvat oko karmela bio dosta nepoznat, našlo se ipak velikodušnih ljudi, koji su počeli doprinositi dobrovoljne priloge za izgradnju ovog samostana. Uslijed ratnih neprilika sredstva za izgradnju počela su manjkati. Morala se i gradnja privremeno obustaviti. No sada sâm Bog priskoči u pomoć. Nekog dana dođe k nadbiskupu već stariji svećenik Mijo Pavlić iz vrlo bogate obitelji. U Zagrebu je posjedovao nekoliko kuća u Nikolićevoj ulici. Sva mu je rodbina izumrla. Bio je sâm. Došao je k nadbiskupu, da ga upita, što da uradi sa svojim imanjem? Kanio ga je pokloniti pjevačkom društvu «Lisinski», čiji je bio član. Nadbiskup je odmah razabrao, da u tom slučaju Božja providnost dolazi u pomoć karmelu, pa mu odgovori:

— Ja ću ti naći drugog «Lisinskog», koji će ti pjevati nakon tvoje smrti i moliti za te pred licem Svevišnjega.

— Tko bi to bio, Preuzvišeni?

— To je karmel u Brezovici. Počeli smo s gradnjom, a ponestalo je sredstava, da se nastavi gradnja.

Nadbiskup na to povede sa sobom Pavlića u Brezovicu, da si sâam razgleda karmel. Razgledavši sve, Pavliću se vanredno svidjelo poduzeće. Svidio mu se način života karmelićanka i što je našao nekoga, koji će za nj moliti nakon smrti, te darova svoje veliko imanje karmelu. Gradnja se mogla odmah nastaviti. Kratko vrijeme nakon toga Pavlić je imao zlatnu sv. misu, koju je htio odslužiti upravo u karmelu. Ne dugo nakon zlatne mise preselio se u vječnost (326).

Kada je gradnja karmela bila dogotovljena, nadbiskup ga je, 14. travnja 1944, osobno blagoslovio i na privremenom oltaru prinio svetu misu Gospe od Karmela: «Gaudens gaudebo». Osam dana nakon toga blagoslova ustanovio je klauzuru, označivši joj granice. Tom je zgodom izjavio, da mu je to bio najsretniji dan u životu. Izjavio je i to, da za njega govore, da mu je životno djelo bilo osnivanje novih župa, no njegovo životno djelo da je karmel.

U teškim vremenima se nadbiskup, čovjek molitve, duboko osvjedočen, da se molitvom stječe Božja milost, povlačio od vre-

(325) VD IV 183.

(326) Prvi hrvatski Karmel, u KL 91 (1940) 149 sl. - Pismo č.m. Regine Terezije Trbljanić, 15. VI. 1971. - DON CARLOS, Mihovil Pavlić zlatomisnik, u KL 96 (1945) 21.


353

V - STEPINAC - ZAGREBAČKI NADBISKUP

mena do vremena u karmel, osobito prije važnih odluka i nastupa, da mu se u molitvi i sabranosti duša otvori Božjem svjetlu. Dolazio je redovito u karmel i prigodom oblačenja kandidatica i zavjetovanja sestara.

Kad je jednoć saznao, da je u Brezovici nastao velik požar, a vatrogasci su pronijeli vijest, da karmel gori, pohrlio je odmah na lice mjesta. Pa kad je vidio, da se radi o požaru nadbiskupskih sjenika, rekao je olakšan:

— Iako je šteta velika, no to je samo materijalna šteta. Zahvaljujem Bogu, da je poštedio karmel.

U crkvici karmela si je dao prirediti i grobnicu s nakanom, da bude ondje pokopan. Dao si je prigodom jednog rimskog putovanja prirediti i pogrebno ruho pohranivši ga u karmelu na čuvanje, da ga izruče u slučaju njegove smrti.

Poklonio je karmelu i posebnu sliku, na kojoj je vlastoručno napisao:

 

«Onima, koje su osnovale hrvatski karmel, današnji pastir nadbiskupije zagrebačke dovikuje: Učinite što možete milošću Božjom, da se Hrvatski Narod potpuno preporodi u Kristu, i da sve bude prožeto duhom Božjim, i pastiri i stado! Za današnjeg živog pastira, vi, koje ste žive, molite, da vjerno ispuni svoju dužnost! A kad zaklopi oči, one, koje budu žive, da se mole za pokoj njegove duše, da se smiri kod onoga, kojega jedino traži, vječnog i dobroga Boga.

Zagreb 5. rujna 1939.

Alojzije, nadbiskup».

 

Nadbiskup je kanio osnovati još tri druga karmela na raznim mjestima nadbiskupije, da budu kao Kristove tvrđave, koje će štititi nadbiskupiju duhovnim oružjem molitve, odricanja i žrtve u duhovnim bitkama (327).

(327) VD IV 106; V 2.


[354]


[355

VI

U VRTLOGU RATNIH DOGAĐAJA

1. - POLITIČKI PREVRATI

Kako je natpastirsko djelovanje nadbiskupa Stepinca sada ušlo u okvir teških i naglih političkih prevrata i zbivanja, pokušat ćemo ih ukratko prikazati prema podacima, koji nam stoje na raspolaganju, da se laglje i ispravnije uzmogne shvatiti i ocijeniti njegovo držanje i djelovanje u tom razdoblju (1).

1) - Dr. Ante Pavelić i ustaški pokret

Ne mogavši podnositi diktaturu i strahovladu u kraljevini Jugoslaviji, a u nadi, da bi Hrvatsku mogli odvojiti iz državnog sklopa stare Jugoslavije i učiniti je samostalnom državom, mnogi su Hrvati pobjegli u inozemstvo i zatražili pomoć kod velikih sila. Među njima je bio i dr. Ante Pavelić, odvjetnik iz Zagreba, a od godine 1922 gradski zastupnik grada Zagreba, koji je su-

(1) J. KLJAKOVIĆ, U savremenom kaosu. - Martyrium Croatiae, Typis Standerini, Romae 1946. - V. CECELJA, Moja sjećanja na Uz. Kardinala Stepinca. - DRAGUTIN HREN, Dr Alojzije Stepinac. - V. MAČEK, In the struggle for freedom, New York 1957. - NOVAK, Magnum crimen, Pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj, Zagreb 1948. Knjiga imade svoju vrijednost, u koliko donosi izvorne isprave, no sudovi piščevi o pojedinim osobama, kao i o raznim strujama u javnom životu, nažalost, boluju od tendencioznosti. - F. NEVISTIĆ, «Vae victis!» u Hrvatska revija 15 (Buenos Aires 1965) 351-372. - M. KOVAČIĆ, Od Radića do Pavelića, München-Barcelona 1970. - G. FRICKE, Kroatien 1941-1944. Der «Unabhängige Staat» in der Sicht des Deutschen Bevollmächtigten Generals in Agram, Glaise von Horstenau, Freiburg 1972.


356

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

rađujući sa Stjepanom Radićem uspio njegovu pokretu privući đaštvo i građane te postrojiti hrvatsko radništvo na narodnoj i protukomunističkoj osnovi.

Kada je, međutim, Radić načinio sporazum s Beogradom, Pavelić prekida s njime suradnju i izjavljuje pod kraj godine 1928, da mu je jedini politički cilj: uspostaviti samostalnu hrvatsku državu. S tom se izjavom složio i dr. Ante Trumbić.

Poslije Radićeva umorstva osnuje Pavelić postrojbu «Domobran», a nešto kasnije «Ustašu» i pođe, 8. siječnja 1929, sa zakonitom putnicom u inozemstvo. Dan prije odlaska sastao se s mgr. Svetozarom Rittigom i dr. Milom Budakom, te su se dogovorili, da će Pavelić raditi vani, a oni u domovini na rušenju Jugoslavije.

Kralj Aleksandar je, međutim, uspio predobiti mgr. Rittiga, koji je onda upriličio poklonstveno izaslanstvo u Beograd. Kasnije je Rittig kazao, da je Aleksandar sve obećao, ali oni oko njega su sve pokvarili. Kad se g. 1941 Pavelić vratio u Hrvatsku, nije više htio čuti za Rittiga, koji se pod stanovitim pritiskom ministra Artukovića odrekao župe Sv. Marka i povukao se najprije u Selce kraj Crikvenice, gdje je imao svoju kuću. A jer se ni ondje nije osjećao sigurnim, tražio je kasnije utočište u šumi, gdje je surađivao s partizanima komunistima.

Pavelić je u travnju g. 1929 sklopio s Makedoncima ugovor, da će se međusobno pomagati i zajednički raditi na otcjepljenju od Beograda. Uz pomoć mađarskog regenta Horthya iste je godine sklopio ugovor s Mussolinijem, koji je smatrao ustašku organizaciju ne ideološkom, nego revolucionarnom. Stoga mu je dopustio, da organizira ustaše na otocima Eolie i u Bovino (Val di Toro) i da se može služiti radiopostajom u Bariju (2).

U Njemačkoj su se pak dr. Branko Jelić, Perčević i Lorković posvetili publicistici i stvaranju političkih veza. U Hrvatskoj izlaze razni slobodarski listovi, koje je, međutim, diktatura sve redom zabranjivala.

Ustaški pokret nije bio stvoren po uzoru fašističke ili nacionalsocijalističke stranke, nego je bio revolucionaran pokret, koji je na temelju hrvatskog povijesnog i državnog prava te prava narodnog samoodređenja tražio za Hrvatski Narod samostalnu hrvatsku državu unutar njezinih povijesnih i etničkih granica prema Wilsonovu demokratskom načelu: «Narodi i po-

(2) C. FALCONI, Il silenzio di Pio XII, 334 sl.


357

VI - U VRTLOGU RATNIH DOGADJAJA

krajine ne smiju se više predavati od jedne državne vlasti drugoj kao da su jednostavni posjed ili šahovske figure».

Ustaška organizacija nije se ni kasnije pretvorila u fašističku ili nacionalsocijalističku organizaciju, iako se po svojoj strukturi njima približila. Ali njoj su se uslijed ratnih prilika nametnuli i Hitler i Mussolini.

Njemačka je vodila prema Hrvatima politiku u dva smjera: Hitler i ministarstvo vanjskih poslova išli su putem, koji je pogodovao Beogradu, dok je nacionalsocijalistička stranka surađivala s ustašama. A kada je u Njemačkoj prevladao Hitlerov nacionalsocijalistički smjer, bila je ondje godine 1934 zabranjena novinska propaganda, a dr. Jelić i drugovi morali su izseliti u Ameriku.

Da osvoji izgubljene pozicije u Njemačkoj, dr. Pavelić sastavi, 28. siječnja 1936, memorandum «O hrvatskom pitanju», koji preko profesora Loescha prispije u njemačko ministarstvo vanjskih poslova. Ovaj memorandum, iako je probudio neku simpatiju u ponekim njemačkim političkim krugovima, ipak nije donio nikakva stvarnog uspjeha. Njemačka politika nije kanila osnovati ni male ni srednje države, već velike ekonomske prostore, u koje su namjeravali uvući postojeće države u veliku zajednicu. Stoga je Njemačka htjela po što po to zadržati Jugoslaviju, jer joj je trebala zbog različitih sirovina i obilne žetve kao jaka ekonomska baza u četirigodišnjem planu. Berlin i Beograd su se bojali uspostave Habsburgovaca, a Beograd se osim toga bojao još i suradnje Rima s Bečom. U tom raspoloženju je Beograd izjavio pred Nijemcima, da nema ništa protiv pripojenja Austrije Njemačkoj.

Tako je Njemačka sebi u ožujku g. 1938 pripojila Austriju, a u rujnu i Sudete; zatim je preuzela protektorat nad Češkom i Moravskom, a autonomna vlada Slovačke potpade pod utjecaj Berlina. Mussolini, neugodno iznenađen njemačkim uspjesima, pobojao se možebitnog njemačko-hrvatskog prijateljstva. Stoga poruči u Berlin, da je Italija zainteresirana za «jaku Jugoslaviju». Ali ako bi hrvatsko pitanje postalo aktualno, traži da se poštuje prednost njegovih «prava» na hrvatskoj obali Jadrana i da računa s jednakom suzdržljivošću Njemačke, kao što se Italija pokazala u slučaju Čeho-Slovačke. Ministar von Ribbentrop uz Hitlerovu privolu javlja, da Njemačka nije zainteresirana u zemljama oko Sredozemnoga mora, pa kao što «Duce» nije bio zainteresiran u slučaju Čeho-Slovačke, tako ni oni nisu zainteresirani u stvarima hrvatskoga pitanja. Taj je stav njemač-


358

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

ke vanjske politike bio kao neki nepromjenljivi zakon posebnim cirkularom saopćen svima nadležnim njemačkim diplomatskim predstavništvima i zabranjeno im je podržavanje prijateljskih odnosa s hrvatskim političkim organizacijama.

Dok je njemačka vojska još imala daljnjih uspjeha u Francuskoj i Švedskoj, Mussolini se sav zanio mišlju «Jadranskoga imperija», te je spremao napad na Jugoslaviju. Čim su to Nijemci saznali, Hitler se tome otresito usprotivio, i von Ribbentrop, u kolovozu iste godine, saopćuje Alfieri-u, talijanskom poslaniku u Berlinu, da se svaki nacrt napadaja na Jugoslaviju ima odbaciti. Mussolini tada napadne Albaniju i Grčku te stavi Hitlera pred gotov čin. No nije imao uspjeha, te mu je Hitler morao priskočiti u pomoć.

Jugoslavija, strahujući pred novom opasnošću, još se više priklonila Njemačkoj te je, 5. listopada 1940, izdala čak i prvi antižidovski zakon, koji je ograničavao broj židovskih slušača na sveučilištu. Kad je Hitler obećao Beogradu Solun i još neke druge ustupke, pristupi Jugoslavija, 25. ožujka 1941, trojnom paktu sila tzv. osovine.

Sada je talijanska vlada saopćila Paveliću, da želi potpunu obustavu ustaške djelatnosti.

2) - Osnivanje Nezavisne Države Hrvatske

Pristup Jugoslavije trojnom paktu osovine izazvao je u vojnim krugovima i među Srbima silno nezadovoljstvo i žestoke prosvjede, zbog kojih su kraljevski namjesnici bili prisiljeni da, 27. ožujka 1941, podnesu ostavku. Petar II preuzme sada kraljevsku vlast u svoje ruke i povjeri mandat za sastav nove vlade armijskom generalu Dušanu Simoviću, koji je odmah sastavio novu vladu (3).

Nepredviđeni državni puč u Beogradu bio je za Hitlera izazov takve vrste, da je samo naivčina mogao misliti, da još ima vremena kako bi se ublažila stvorena napetost. Berlin je prihvatio dobačenu rukavicu. Njegova se vanjska politika prema Jugoslaviji naglo promijenila, i dogođaji, s kojima se nije računalo, slijedili su strjelovitom brzinom.

(3) Okružnica nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca, 27. III. 1941, br. 41/Pr. Prilog Katoličkom listu 92 (1941), br. 13.


359

VI - U VRTLOGU RATNIH DOGADJAJA

Hitler odluči uništiti Jugoslaviju. Daje nalog, da se Beograd žestoko bombardira. Njegova je odluka bila, da do svršetka rata sjeverni dio Jugoslavije zaposjednu Mađari, srednji dio Nijemci, a južni dio Talijani.

Čim je za to saznao Pavelić, uložio je prosvjed kod Mussolinija. Ovaj je uslijed toga telefonski zahtijevao od Hitlera, da se ima po što po to osnovati nezavisna država Hrvatska. S druge je strane tražio od Pavelića, da mu osigura talijanska «prava» na Dalmaciju. Pavelić je tražio cjelokupnost hrvatskih zemalja. Mislio je, da će se Mussolini zadovoljiti općenitom izjavom, da će se to pitanje riješiti, kad jednom budu postavljeni temelji hrvatsko-talijanskih odnosa. Ta je izjava doduše zadovoljila Mussolinija, no ipak je dodao, da će pitanje granica postaviti, čim Pavelić sa svojim ustašama stigne u Zagreb.

Nijemci nisu imali povjerenja u ustaše, jer su mislili, da su preslabi. Zato su računali s dr. Mačekom, koji je međutim ušao u Simovićevu vladu, da bi se tako u zemlji sačuvao mir. Zato Maček nije htio primiti njemačke izaslanike Malletkea i Veesenmayera.

Kada je pak iz Beograda prispjela jedna njemačka obavijest u Berlin, da je desno krilo HSS sa Seljačkom zaštitom spremno na odcjepljenje od Beograda i bez dr. Mačeka, koji gubi oslon u narodu te biva smatran «izdajicom», Hitler usmjeri svoju politiku na nacionalsocijalistički kolosijek.

Nijemci, 6. travnja 1941, bez navještenja rata Jugoslaviji započeše bombardiranjem Beograda. Dr. Maček se vraća u Zagreb, ali nitko ne zna, što on sada kani.

 

Dr. Edmund Veesenmayer, izaslanik njemačkog ministra vanjskih poslova, stiže, 31. ožujka 1941, u Zagreb s nalogom da stupi u dodir s prvacima hrvatskog političkog života. On im saopći, da Njemačka nije sklona Paveliću zbog njegove uže povezanosti s Mussolinijem. Predlaže, da se na čelo nove državne tvorevine stavi dr. Maček, jer da on ima oslon u narodu i slobodne ruke prema Italiji. U tu svrhu pođe sa Slavkom Kvaternikom dr. Mačeku, koga nađe okružena sa svim glavnim suradnicima.

Budući da Maček nije odcijepio Hrvatsku nego je stupio u Simovićevu vladu, Kvaternik mu reče, da će to on toga dana učiniti i preko radija razglasiti, pa bi trebalo, zbog održanja neprekidne volje naroda, kao i zakonitog vodstva, da on, Maček dade jednu izjavu u tome smislu. Kvaternik doda da mu je stalo


360

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

do toga, da odcjepljenje Hrvatske ne bude revolucionarni čin, nego čin, koji proizlazi iz volje naroda i njegovih predstavnika.

Nakon što se je Maček posavjetovao sa svojim prvacima, napiše s ing. Augustom Košutićem izjavu i uruči je Slavku Kvaterniku, koji ode na radio-postaju, gdje je 10. travnja 1941, u 5,45 s. poslije podne, u ime Hrvatskog Naroda i poglavnika dr. Ante Pavelića proglasio na cjelokupnom povijesnom području Hrvatske Nezavisnu Državu Hrvatsku s primjedbom, da je on preuzeo vlast u svoje ruke. Malo iza toga Javornik je na zagrebačkom radiju pročitao slijedeću izjavu dr. Vlatka Mačeka:

«Hrvatski narode! Pukovnik g. Slavko Kvaternik, vođa nacionalista u zemlji, proglasio je danas slobodnu i samostalnu Nezavisnu Hrvatsku Državu na cijelom teritoriju Hrvatskoga Naroda, te je današnjim danom preuzeo vlast u svoje ruke.

Pozivam sve Hrvate, da se novoj vlasti pokore. Sve članove HSS molim da ostanu mirni, a kotarske poglavare pozivam, da ostanu na svojim mjestima i da surađuju s novim vlastima.

Dano u Zagrebu, dne 10. travnja 1941. Dr. Vladko Maček».

 

Njemačko-talijanska tzv. «osovina» našla se pred nepredviđenom činjenicom. A budući da je pravo Hrvata bilo očigledno, nije joj preostalo drugo, već da s njom računa i da je iskoristi.

Još istoga dana pojavile su se prve njemačke motorizirane jedinice i tenkovi na Jelačićevu trgu. Seljačka i građanska zaštita razoružavala je jugoslavensku vojsku, koja je bez opiranja predavala oružje. Dne 12. travnja zatraži Slavko Kvaternik preko njemačkog zapovjedništva u Zagrebu, da se prizna Nezavisna Država Hrvatska.

Zapovjedništvo upita ministarstvo vanjskih poslova u Berlinu: Tko ima biti glava nove države, Pavelić ili Kvaternik, i da li se može stvarati Hrvatska legija? Hitler odgovara, da se ne smiju miješati u unutrašnje prilike Hrvatske, jer da sami Hrvati imadu birati, koga hoće, a legija da se ima organizirati prema mogućnostima, ali da u rješavanju hrvatskog pitanja ima prednost Italija.

Kako je Kvaternik otklonio da bude državni poglavar i uvjerio predstavnika Reicha, da dr. Pavelić neće kao državni poglavar u vanjskoj politici biti ovisan od talijanske politike na jugoistoku Evrope, Hitler saopćuje, da namjerava priznati Hrvatsku pod vodstvom Pavelićevim.

U međuvremenu je Pavelić raspravljao u Karlovcu s Anfusom, Mussolinijevim izaslanikom, koji je od Pavelića tražio pi-


361

VI - U VRTLOGU RATNIH DOGADJAJA

smeno jamstvo za svoja «prava» na Dalmaciju. Nakon duge rasprave Mussoliniju je bio poslan brzojav, u kojemu Pavelić moli priznanje Nezavisne Države Hrvatske i daje općenitim riječima jamstvo, da će se pri određivanju granica uzeti «u obzir tzv. talijanska prava u Dalmaciji».

Pošto su se u Karlovcu Slavko Kvaternik i Veesenmayer sporazumjeli s Pavelićem, da prvenstvo u vodstvu nove države pripada Paveliću, ovaj stigne, 14. travnja, u Zagreb, kad se već spustio mrak. Zbog toga je izostao doček, koji mu se pripravljao. Sutradan, 15. travnja, dr. Pavelić dade preko radija obavijest, da je u svoje ruke preuzeo vlast u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u hrvatskom glavnom gradu Zagrebu, i da su Hitler i Mussolini, a isto tako Slovačka i Mađarska, priznali novu državu. U srijedu, 16. travnja, u 8 s. na večer, sastavljena je i zaprisegnuta prva hrvatska državna vlada, u kojoj je Pavelić sebi pridržao predsjedništvo i ministarstvo vanjskih poslova (4).

NDH je bila priznata naknadno od Bugarske, Rumunjske, Španjolske, Danske, Finske, Japana, Tailandije i Burme, a kasnije od Švicarske i Francuske.

3) - Nezavisna Država Hrvatska i Italija

Hitler je bio doduše izjavio, da politički nije zainteresiran za Hrvatsku, ali u strateškom pogledu je bio i te kako zainteresiran. Stoga je imenovao njemačkim generalom u Hrvatskoj katolika Glaise von Horstenau-a, nesklona talijanskoj politici. On je imao zadaću da pomogne organizirati hrvatsku vojsku od nekoliko divizija, koja je imala biti kao neka policijska armija pod vodstvom Nijemaca. Tako bi se iz Hrvatske mogla povući ostala njemačka i talijanska vojska i bila slobodna za ratište.

Prema planovima njemačke politike, nasuprot talijanskoj, u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ne bi smjele ostati okupacione vojske, jer je Hrvatska postala samostalnom državom. Glaise von Horstenau je u svojim izvještajima, što ih je podnosio Hitleru, branio hrvatske probitke. Posebno je naglasio da Dalmacija ima pripasti Hrvatskoj, jer je naseljena Hrvatima i jer se bez nje ne bi mogla ostvariti osnovna misao nove države, naime da okupi sve Hrvate u samostalnoj državi. No, Hitler je ostao kod

(4) Nezavisna Država Hrvatska, u KL 92 (1941) 185 sl. - Načela vlade Nezavisne Države Hrvatske, u KL 92 (1941) 198 sl.


362

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

svoga načela, da se u političkim pitanjima, koja se tiču Hrvatske, dade prednost Italiji.

Kao što je Glaise von Horstenau tako je i Siegfried Kasche, koji je bio imenovan njemačkim poslanikom u Zagrebu, dobio iz Berlina uputu da tako dugo, dok traje rat, valja bezuvjetno paziti na talijansku osjetljivost. Stoga ima držati ruke daleko od prijepornih pitanja između Hrvata i Talijana, i priznavati nadmoć Talijana u Hrvatskoj toliko, koliko to bude spojivo s njemačkim probicima. Neka poradi oko toga, kako bi se njemačke trupe što prije povukle iz Hrvatske.

Talijanskim poslanikom u Zagrebu bio je imenovan Rafael Casertano, koji je kao diplomat bio jači od Kasche-a. Na sastanku Ciano-Ribbentrop u Beču Ciano je, prema uputama koje je dobio od Mussolinija, izjavio, da talijanska vlada hoće Nezavisnu Državu Hrvatsku politički i vojnički usko povezati uz Italiju, te da Italija hoće ne samo Dalmaciju, nego i cijelu jadransku obalu od Rijeke do Kotora, koja će biti uređena pod talijanskim vrhovništvom i da će se Hrvatska morati ujediniti s Italijom personalnom unijom.

Kad je von Ribbentrop iznenađen tim zahtjevima kazao, da ne shvaća, kako se ovi talijanski planovi mogu uskladiti s njemačko-talijanskim priznavanjem Hrvatske, Ciano mu brzo upadne u riječ, da će Italija zamijeniti njihove trupe svojim trupama. Ribbentrop je od Hitlera zatražio uputu, kako da postupa? Ponovno je u odgovoru dobio već prije naglašeno Hitlerovo načelo, da je Njemačka nezainteresirana u Hrvatskoj, no s obzirom na trupe promijenio je svoju odluku, odredivši, da njemačke trupe imadu ostati u Hrvatskoj poradi osiguravanja prometnih veza.

Da bi Talijani ostvarili svoje planove, Ciano je, 24. travnja 1941, zatražio brzi sastanak s Antom Pavelićem, jer da tobože talijanska javnost traži pripojenje Dalmacije. On predlaže dvije mogućnosti: ili da se Italiji preda cijela jadranska obala od Rijeke do Kotora, ili da joj se dadu važniji položaji uz obalu i otoci. Konferencije su učestale. U raspravljanje je bila uzeta samo druga mogućnost, koja je dobila svoj konačni oblik u 25-godišnjem «Rimskom ugovoru» od 18. svibnja 1941, koji je potpisan prigodom poklonstvenog izaslanstva. U njemu je dr. Ante Pavelić zatražio od talijanskog kralja, da odredi jednoga od talijanskih knezova za hrvatskog kralja. Kralj je odredio da to bude Aimone di Savoia-Aosta, duca di Spoleto (5).

(5) Povijesni dani, u KL 92 (1941) 233 sl.


363

VI - U VRTLOGU RATNIH DOGADJAJA

Prema tom ugovoru potpao je pod Italiju Kastav, Sušak, Čabar i dio Gorskoga Kotara do Delnica, otoci Sv. Marko, Krk, Rab, cijeli teritorij od rta Privlaka do Novigradskog mora, i dalje uz morsku obalu do utoka Krke, pa cijelo područje Šibenika, Trogira, Splita itd. (6). U taj sadržaj «Rimskog ugovora» nisu ni članovi izaslanstva bili upućeni.

U Hrvatskoj se domalo saznalo pravo stanje stvari. Nakon prvoga oduševljenja za novu državu to je izazvalo veliko negodovanje u narodu. Kad se Pavelić vraćao iz Rima, došao je preda nj u Novo Mesto Dido Kvaternik i podnio izvještaj o nemirima, koji su zbog toga ugovora izbili u narodu. On je dao zatvoriti neke od HSS, a nakon povratka u Zagreb, Pavelić je izdao odredbu, kojom se raspuštala Hrv. seljačka stranka i Građanska zaštita, koja je najviše pridonijela razoružanju jugoslavenske vojske. Ovi su «Rimski ugovori», koje je Pavelić tajno vodio, zadali veliki udarac hrvatskoj narodnoj stvari i narodnom oduševljenju. Najteži odjek čuo se u primorskoj Hrvatskoj.

Mussolini se nije ni time zadovoljio. Želio je ograničiti hrvatsku upravu u Splitu i tražio je potpunu upravu u obalnom području.

Glaise von Horstenau je oštro kritizirao njegove zahtjeve, no Hitler, iako je bio kazao, da su Talijani «mozgovno oboljeli», ipak daje nalog Kasche-u, da s Talijanima podržava srdačne odnose, jer da hrvatsko pitanje može za Njemačku imati samo neznatno značenje.

4) - Dobra učinjena u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj

U Nadbiskupskom arhivu u Zagrebu nalazi se spis, kojega pisac nije naveden, u kojem se daje ocjena dobrih i loših svojstava Nezavisne Države Hrvatske. Makar da su ovakve ocjene obično osobno obojene, čini nam se da je u ovom spisu izrečen nepristran sud, i donosimo ga kao svjedočanstvo onog vremena, da što bolje osvijetlimo prilike u kojima je tada živio i djelovao zagrebački nadbiskup Stepinac, ne ulazeći osobno u rasudbu o samoj stvari.

 

U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj je državna uprava učinila mnogo dobra. Ona je usmjerila težište svoga djelovanja na unutrašnje uređenje države u duhu Načela ustaškog pokreta, koja

(6) M. KOVAČIĆ, Od Radiča do Pavelića 131-141.


364

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

nisu u sebi sadržavala ništa, što bi se protivilo vjerskoj i ćudorednoj nauci, čak je latinski prijevod tih Načela bio poslan papi Piju XII.

Domobranske, ustaške i oružničke postrojbe umnažale su se svakog dana. Neviđeno oduševljenje mladih Hrvata, da se očuva nova, vlastita država, bio je najbolji plebiscit, koji je hrvatski narod ikada proveo.

U prva dva mjeseca su uložene stotine milijuna kuna za velike javne radove: za isušenje močvarnih polja, za regulaciju rijeka, gradnju radničkih stanova, unutarnju kolonizaciju. Za sve te radove u prijašnjoj Jugoslaviji nije bilo «budžetskih mogućnosti». Svi društveni narodni slojevi dali su se na zdravi i konstruktivni rad u novoj državi.

Vlada je poduzela mjere za popravak javnog morala. Dr. Mile Budak održao je preko radija, prigodom majčina dana, važan govor o podizanju obiteljskoga života i o zaštiti obitelji s brojnom djecom, o potrebi iskorjenjivanja narodnog poroka kletve i psovke. Obustavljene su novine: Jutarnji list, Obzor, Večer, Novosti, Morgenblatt, a mjesto njih pokrenuti su novi listovi. Novinska rubrika «dopisivanje», pravi svodnički oglasi, iščezla je u novim listovima. Zakonskom odredbom, od 4. studenoga 1941, zabranjeno je prosjačenje, skitanje, bludničenje (7). Nestale su iz izloga trgovina besramne slike i kipovi, koji su godinama pod izlikom umjetnosti kvarili javni moral. Izdane su vrlo oštre mjere (smrtna kazna) protiv pobačaja.

Na području društvenog zakonodavstva najavljene su mjere, koje su išle za tim, da se radu dade dolično mjesto i da mu se osigura pravedna nagrada, da se školska omladina radom privikne na strožu stegu i zdrav način života.

Da bi se nedjelja i blagdani dolično svetkovali, bilo je određeno, da kotarske oblasti i općinska poglavarstva na te dane ne ureduju i da u te dane ne drže sjednice općinskog zastupstva, kada to nije od prijeke potrebe (8).

Na kulturnom području država je preuzela izdavanje Hrvatske enciklopedije. Država je davala slobodu za osnivanje

(7) Rad na unutrašnjoj obnovi, u KL 92 (1941) 245 sl. - Nestala rubrika Maloga oglasnika, n. mj. 206. - Besramne slike i kipovi, n. mj. 259. - Audijencija predstavnika Katoličke akcije kod Poglavnika, n. mj. 295. - Uklanjanje besramnih relijefa s javnog mjesta, Javni moral u Zagrebu, n. mj. 391. - Doglavnik-ministar dr. M. Budak protiv kletve, n. mj. 438. - J. PENIĆ, Značajna godišnjica, n. mj. 170 sl.

(8) KL 92 (1941) 461 sl.


365

VI - U VRTLOGU RATNIH DOGADJAJA

vjerskih škola. Katoličkom redovništvu priznala je pravo, da otvaraju svoje škole. U Sarajevu je bio osnovan Franjevački bogoslovni fakultet, u Zagrebu je podignuta veličanstvena islamska džamija, a u raznim smjerovima pogodovano je i islamskoj vjeroispovijesti.

5) - Manjkavosti u upravi nove države

Usprkos tim dobrim činjenicama u upravi nove države, što ih je vlada postigla, ne mogu se odobriti neki njezini potezi, koje su protivnici Hrvatske stavili pod veliko i jako povećalo, ali koji se u ondašnjim prilikama mogu shvatiti.

Prije svega način, kako se polagala ustaška prisega, nije bio u skladu s kršćanskim shvaćanjem važnosti i svetosti čina, kojim se Bog zaziva kao svjedok iskrenosti mišljenja i nakane. Uz raspelo, naime, postavljeno između dvije svijeće, stavljali su se na stol samokres i nož.

Zakon o zaštiti arijske krvi i časti Hrvatskog Naroda bio je sličan nacističkom protužidovskom zakonu, izdanom u Nürnbergu. U toj je odredbi rasni elemenat igrao važnu ulogu, jer je stavljao Židove i Cigane potpuno izvan zakona, a prema pravoslavnim Srbima bio je nečovječan (9).

Izdane su zakonske odredbe za prijelaze iz jedne vjere u drugu, koje se nisu podudarale s načelima katoličke Crkve, pa su tako katolički crkveni poglavari bili stavljeni pred teške probleme.

Bile su zatvorene pravoslavne vjerske škole i obdaništa, izvlašćivane crkvene i kulturne ustanove, čime su htjeli uzdrmati financije i kulturnu promidžbu pravoslavne Crkve. Usporedo s tim zakonodavstvom počeo je progon Židova i pravoslavnog žiteljstva, osobito u predjelima blizu šume i planina, kako bi se onemogućila možebitna veza s partizanima.

Uzmu li se u obzir zločini, zapostavljanja i nezakoniti postupci, što ih je diktatura u Jugoslaviji vršila od g. 1929 prema Hrvatskom Narodu, lako će se razumjeti ovako žestoka reakcija kod onih, koji nisu bili duboko prožeti evanđeoskim načelima ljubavi, prema kojima se ne vraća nepravdom pretrpljenu nepravdu, nego velikodušno oprašta po primjeru i nauci Isusa Krista.

To u rečenome spisu.

(9) Zakonska odredba o arijskoj krvi, u Narodne novine, 30. IV. 1941.


366

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Kad je kipar Ivan Meštrović jednom zgodom otvoreno rekao Anti Paveliću (10);

— Kakva Hrvatska može postojati bez Dalmacije i bez jedne trećine pučanstva, koje se smatra srpskim, koje se trijebi? — Pavelić mu na to odgovori:

— Ne idem ja za istrebljenjem tobožnjih Srba, nego srpske pete kolone, pomoću koje su nas mislili držati vječno u podređenom položaju kao u svojoj koloniji. Takvih je dosta poginulo, ali više zato da se drugi uplaše i pobjegnu preko Drine, ili da se smire i postanu lojalni građani. Ne treba ih siliti, da se pokatoliče, kako neki misle. Briga mene za katoličku Crkvu. Neka se oni priznadu Hrvatima, pa ću i ja primiti pravoslavlje. Napravit ćemo mi hrvatsku pravoslavnu crkvu i dokrajčiti nesporazum.

Činjenica, da je Meštrovićev umjetnički paviljon u Zagrebu na današnjem Trgu žrtava fašizma, pošto su mu dodana tri minareta, pretvoren u džamiju, dok su se istovremeno po provinciji rušile pravoslavne crkve i židovske sinagoge, uvelike oteščava odgovornost tadašnje vlasti, jer zbog toga nije nitko bio pozivan na odgovornost.

Pavelić se bio okružio uglavnom ljudima, koji su bili u emigraciji ili s njim usko povezani. Nekadašnje domaće hrvatske političare on uglavnom nije priznavao. Dr. Mačeka je čak internirao u Kupincu. Kad mu je Kvaternik prigodom dolaska u Karlovac govorio, da je sve pripravio, tko će mu biti pri ruci u vladanju, Pavelić mu je odgovorio, da će sva hrvatska društva kao što su: Braća hrvatskog zmaja, Hrvatski junak, Hrvatski radiša, koja su s Kvaternikom inače surađivala u revolucionarnom pokretu, nadomjestiti samo jedno, a to će biti Ustaša (11).

Dr. Pavelić je kao glavar države pridržao sebi predsjedništvo vlade i ministarstvo vanjskih poslova i time učinio sebe najvišim čimbenikom zakonodavstva i gospodarom državnih ustanova. Uz to je iz pojedinih ministarstava izdvajao dio poslova, stvarao za te poslove posebna ravnateljstva, imenovao ravnatelje i držao ih izravno u svojoj vlasti. Takvo ravnateljstvo bilo je za javni red i sigurnost s Didom Kvaternikom na čelu, koji je svojim postupkom okaljao svoje inače slavno ime.

U teškim prilikama, u kojima se nalazila mlada država, mislio je dr. Pavelić, da samo on može vladati, te je zato gurnuo

(10) MEŠTROVIĆ 263 sl.

(11) CECELJA 21 sl.


367

VI - U VRTLOGU RATNIH DOGADJAJA

sve na stranu, što god bi ga ograničavalo u njegovoj vlasti. Zbog toga je brzo ukinuo ministarstvo zakonodavstva. Kad je dolazio k njemu ministar dr. Milovan Žanić s raznim zakonskim prijedlozima, rekao mu je jednom zgodom (12):

— Pa kako ću ja vladali, ako ćeš mi ti vezati ruke zakonima?

Isto se dogodilo i s doglavničkim vijećem. Bilo je sazvano istom pod kraj g. 1944. Kad su doglavnici počeli nešto prigovarati, bilo im je rečeno:

— Kako će poglavnik donositi odluke, ako ih bude sve pitao za savjet?

Istu sudbinu je doživio i Hrvatski sabor, otvoren 23. veljače godine 1942. Kada su zastupnici počeli privatno između sebe kritizirati Pavelićevu politiku, te se saznalo, da predsjednik sabora, starina Marko Došen, pripravlja memorandum za Pavelića zbog teškog stanja u državi, do kojeg po mišljenju mnogih zastupnika nije trebalo doći, i kad su k tome dr. Prebeg i dr. Ljubić iz Banje Luke Paveliću upravili pitanja, zašto drži dr. Vlatka Mačeka u zatočenju, sabor je bio, naravski pod drugom izlikom, raspušten. U ratnom metežu i vrtlogu domaćih nemira, mislio je Pavelić, da mu je lakše oslanjati se na samoga sebe, nego svoje djelovanje podvrći savjetu i pristanku doglavničkog vijeća s jedne strane, a s druge strane i saboru.

Tim svojim postupkom Pavelić se sve više odvojio od ljudi, a iz osjećaja osamljenosti porodila se u njemu sumnjičavost i strah pred zavjerom. Sve je to svršavalo u odstranjivanju osoba, koje su s njime surađivale.

U listopadu g. 1941, prigodom jednog svoga govora na Markovu trgu u Zagrebu, proglasio je Pavelić popa Stipu Vučetića vojnim vikarom, a Vilima Cecelju, župnika u Kustošiji, njegovim zamjenikom, a da se prije nije dogovorio s nadbiskupom. Sličan je potez učinio, kad je župu Sv. Marka u Zagrebu, koja je odstupom Svetozara Rittiga bila ispražnjena, obećao ogulinskom župniku Ivanu Mikanu. Pa kada je kasnije zatražio od nadbiskupa, da istome svećeniku podijeli tu župu, a nadbiskup mu je odgovorio, da to ne može učiniti, jer je Mikan svećenik senjske a ne zagrebačke biskupije, Pavelić odgovori:

— Ja sam obećao, suverenova se ne poriče (13).

(12) N. mj. 25.

(13) V. CECELJA usmeno saopćio u Rimu.


368

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

6) - Borba za očuvanje obnovljene države

Kad se Rusija zaratila s Nijemcima, Hrvatska je postala ratnim poprištem. Srbi su se već u svibnju g. 1941 organizirali u tzv. četničkom pokretu pod vodstvom Draže Mihajlovića, i povukli se u Ravnu Goru, a doskora su zauzeli cijelu Crnu Goru, odakle su vodili gerilske napadaje u hrvatske krajeve. Mislili su, da je došlo vrijeme, da se obračuna s Hrvatima, pa su na nekim mjestima, osobito u Hercegovini, progonili i ubijali Hrvate, katolike i muslimane.

Hrvati su mjestimično na to grubo uzvratili misleći, da će time utjerati strah u kosti srpsko-pravoslavnom žiteljstvu. Mnogi su Srbi pobjegli u šume i pridružili se ili partizanima ili četnicima, odakle bi se osvećivali, gdje god su samo mogli.

Nastao je pravi građanski rat. Život u Hrvatskoj za vrijeme toga građanskog rata bio je općenito vrlo težak, a u pokrajini često i očajan. Novu malu državu teretile su hrvatska, njemačka, talijanska i mađarska vojska, koja je zaposjela Međimurje.

U hrvatskoj vojsci, sastavljenoj od domobrana i ustaša, bili su duhovi razdijeljeni. Ustaše su bili svagdje u prednosti, bolje obučeni, bolje snabdjeveni oružjem i dobivali su bolju hranu. Imali su i svoje posebno zapovjedništvo. Nisu se držali sustava redovite borbe, već više gerilskog načina. Domobrani su stajali pod njemačkim zapovjedništvom. Među njih su ušli časnici bivše jugoslavenske vojske, kojima nije bilo mnogo stalo do nove države, pa su često izdavali čitave jedinice partizanima, a da momčad za to nije ni znala.

Nijemci su imali tzv. SS-trupe i Wehrmacht. Ako je pao koji njemački vojnik, Nijemci su uzimali taoce i strijeljali ih.

Talijani su imali fašiste i redovitu vojsku. Tri njihove divizije, 16. listopada 1941, ušle su na područje, koje su Talijani sebi zadržali, razoružali su ustaše i vratili Srbe na njihova mjesta. U Hrvatskoj su imali deset divizija kao stalnu posadu, posebno u jadranskom obalnom pojasu, koje su koštale hrvatsku vladu mjesečno tristo milijuna kuna. Nisu se brinuli za čišćenje ustaničkih područja. Naprotiv, opažali su se stalni znakovi i postupci, da prema ustanicima zauzimaju dvostruki stav. Ne samo, da su zaštićivali srpsko pučanstvo, nego su ga podjarivali protiv Hrvata.

Kasche javlja Ribbentropu, da Talijani naoružavaju srpske snage i zaštićuju ih. No Hitler ostaje kod svoga načela: u sukobu između Hrvata i Talijana treba dati prednost Talijanima.




369

VI - U VRTLOGU RATNIH DOGADJAJA

Došlo je do talijansko-četničkog ugovora o uzajamnom nenapadanju, koji je potpisao general Ambrosio i dr. N. Novaković. Talijani su davali četnicima životne namirnice, opremu i oružje, a četnici su počeli masovnim odmazdama nad hrvatskim muslimanskim življem.

Osim tih trupa nalazile su se i jedinice partizana pod vodutvom komunista Josipa Broza, zvanog Tita. Njegovo gerilsko rušenje novonastale Hrvatske Države prikazivalo se narodu kao «pokret jugoslavenskog nacionalnog oslobođenja protiv okupatora» (14).

Titova je gerila našla potporu u Engleskoj. K njemu su se počeli pomalo priključivati i četnici. Tito se sastao i s Dražom Mihajlovićem 19. rujna 1942 u selu Struganik, pa opet 25. listopada iste godine. Dolazilo je do usmenog sporazuma o uzajamnom potpomaganju, iako je Tito izražavao veliku razliku u metodama i ciljevima. U štab Mihajlovićev je došao prikriveno kao ruski časnik, da se dogovori o ratnim zahvatima. Draža, misleći, da ima pred sobom ruskog pukovnika, pokazao mu je plan operacije i rekao, kako će sve Hrvate istrijebiti. No Tito je u sebi drugačije mislio (15).

Nijemci su saznali za ovaj dodir partizana s četnicima i pobojali su se općeg ustanka. Njemački zapovjednik u Beogradu daje stoga oštru zabranu, da se pregovara s ustaničkim grupama i vođama. Zbog pogoršanja stanja na glavnim bojištima Hitler je želio, da se na svaki način smiri pozadina. U glavnom stanu na sastanku s Talijanima, 21. prosinca 1942, bilo je zaključeno, da se unište svi ustanci. General Luters određuje sada oštre mjere i protiv pučanstva u Hrvatskoj. Kasche i Glaise von Horstenau prosvjeduju, no Hitler sluša izvještaje, koje mu daje vojska. Talijani sada djelomično razoružavaju četnike i šalju ih na jug. Ostali su kao jedini ustanici partizani s 18.000 boraca, čije su jedinice bile veoma umanjene i svaki čas su Nijemci očekivali, da će Tito biti zarobljen, komu je međutim uspjelo pobjeći.

Sve se to sleglo na malenu hrvatsku državu! Vojničke su zahvate vršili svaki prema svome nahođenju. Narod je često u isti dan mijenjao po nekoliko puta svoje gospodare i nije jadan znao, kome bi zapravo služio. Svaka jedinica, koja je dolazila na teren, imala je svoje naloge, istrebljivala je svoje neprijatelje

(14) M. KOVAČIĆ, Od Pavelića do Radića 182 sl.

(15) VD I 32 sl.; IV 35 sl. V 29. - MEŠTROVIĆ 378.


370

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

i odnosila ratni plijen. Pučanstvo se prorjeđivalo i siromašilo tako, da je na koncu ostalo bez kruha i soli. Bosna, Lika, Hercegovina i Dalmacija postale su polako garište, a pučanstvo, koje je ostalo, bježalo je u gradove, da spasi gole živote.

Kada je, 8. rujna 1943, Italija položila oružje, partizani su se dokopali oružja, a Nijemci su preuzeli vlast kao na «području operacija». «Trojica velikih» prihvaćaju u studenom g. 1943 Tita kao saveznika. 29. studenoga iste godine on postavlja osnovne linije nove, naravski komunističke države «Narodne Republike Jugoslavije» i poriče zakonitost jugoslavenske vlade u inozemstvu.

U tako teškim i zamršenim okolnostima nalazio se Hrvatski Narod, kad mu je bila zarudjela zora njegove državne slobode i samostalnog državnog života.

7) - Nezavisna Država Hrvatska i Sv. stolica

Prigodom poklonstvenog izaslanstva u Rim, od 16. do 18. svibnja 1941, Pavelić je preko talijanskog poslanika zatražio audijenciju i kod Sv. Oca Pija XII. Pitanje ove audijencije bilo je za Sv. stolicu vanredno osjetljivo, jer bi se takav čin mogao tumačiti kao priznanje novo-osnovane kraljevine Nezavisne Države Hrvatske, a Sv. stolica takvo priznanje ne običaje davati, dok traje rat, koji prema međunarodnom pravu ne mijenja stanje stvari. Da je Sv. stolica bila svjesna velike delikatnosti tog pitanja i prema tome bila veoma oprezna, to se razabire iz slijedeće činjenice.

Dan, naime, iza Pavelićeva dolaska u Rim, 17. svibnja 1941, uložilo je jugoslavensko poslanstvo u Rimu kod papina državnog tajništva odrješit prosvjed protiv proglašenja Nezavisne Države Hrvatske. Jugoslavensko poslanstvo shvaća i prikazuje taj čin kao njemački vješt zahvat, da se raskomada Jugoslavija, a Pavelićev čin kao neovlašten, jer da od strane zakonitih predstavnika Hrvatskoga Naroda nije u tu svrhu imao ovlaštenja, pa je prema tome njegov čin po međunarodnom pravu bez pravne podloge i prosto nasilje.

No kako se Nezavisna Država Hrvatska predstavila kao katolička država, a Pavelić kao uvjeren katolik, moglo bi biti štetno i po Crkvu i za Hrvatski Narod, ako bi se Paveliću uskratila audijencija, jer papa je otac sviju vjernika. Dobra pak papina riječ mogla bi kao pastoralni čin ipak koristiti. Zato je zamjenik državnog tajnika mgr. Tardini bio mišljenja, da


371

VI - U VRTLOGU RATNIH DOGADJAJA

toj Pavelićovoj želji treba izići u susret s primjedbom, da podijeljena audijencija nema nikakva političkog značenja.

Pijo XII je u tom smislu odlučio, da će primiti Pavelića, ali samo kao katoličkog vjernika, a ne kao državnog poglavara. A budući da je i spoletski vojvoda — određen za hrvatskog kralja — zatražio audijenciju kod pape, odgovor je bio isti, tj. papa će ga primiti na njegov osobni naslov, a ne kao imenovanog kralja, pa mu je stoga i bilo savjetovano, da dođe k papi prije negoli bude proglašen kraljem (16).

Papa je doista, 18. svibnja 1941, u 6 s. uveče, primio Pavelića u audijenciju. Tom zgodom izrazio mu je svoju ljubav prema Hrvatskom Narodu, čija mu je vjernost prema Sv. stolici dobro poznata. Objasnio mu je, da je službeno priznanje Nezavisne Države Hrvatske odviše osjetljive naravi te Sv. stolica ne nbičaje to činiti u ratno vrijeme, nego čeka svršetak rata i mirovne ugovore, jer mora sačuvati nepristranost i uzeti u obzir i ostale katoličke vjernike, kojih imade posvuda. Pavelić je sa svoje strane opetovano i otvoreno izjavio, kako Hrvatski Narod želi urediti svoje vladanje i zakonodavstvo prema načelima katoličke vjere (17).

Iz istih razloga u Vatikanu nisu pristali, da Pavelić dođe u pratnji kakva većeg predstavništva, kako to čine suvereni. Budući da su predstavništvo sačinjavali katolici, koji su željeli vidjeti Sv. Oca, a vrijeme, kojim su raspolagali nije im dopuštalo da čekaju skupnu audijenciju, još istoga dana im je u 19,30 s. omogućena audijencija. Papino državno tajništvo je o privatnom obilježju tih audijencija obavijestilo sve apostolske nuncijature i delegacije (18).

Prigodom ove audijencije Pavelić je zatražio od Sv. Oca, da pošalje u Hrvatsku svoga redovitog diplomatskog predstavnika. Pijo XII izašao je toj želji djelomično ususret. U audijenciji danoj nadbiskupu Stepincu, 7. lipnja iste godine, obećao je papa, da će poslati u Hrvatsku svog predstavnika kao apostolskog vizitatora (19). Čim je za tu papinu odluku saznao jugoslavenski ministar u Rimu, odmah je, i to već 2. lipnja, uložio kod vatikanskog državnog tajništva prosvjed (20), na koji je mgr. Tar-

(16) MEŠTROVIĆ 378. - Le Saint Siège IV, n. 351, 352, 354.

(17) N. dj., n. 358.

(18) N. dj., n. 361.

(19) N. dj., n. 392.

(20) N. dj., n. 386.


372

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

dini odgovorio, da se Sv. stolica za vrijeme rata ustručava zauzeti bilo kakav politički stav; ipak si pridržava pravo, da za dobrobit duša povjeri komu od klera duhovnu misiju (21).

1. srpnja iste godine javlja papinski državni tajnik kardinal Maglione nadbiskupu Stepincu, da će Sv. stolica doskora dati nov dokaz svoje očinske brige prema Hrvatskom Narodu, kojeg su joj zasluge za sv. vjeru dobro poznate, jer će u Hrvatsku poslati apostolskog vizitatora (22).

Pavelić nije s tom viješću bio zadovoljan te je preko kneza Lobkowitza, papina komornika, 22. srpnja, izrazio mgr. Tardiniju svoje nezadovoljstvo i zatražio, da Sv. stolica prizna novu katoličku državu Nezavisnu Državu Hrvatsku i da želi diplomatskog zastupnika u rangu apostolskog nuncija. Mgr. Tardini je i ovaj puta protumačio razlog postupka Sv. stolice, koja slijedi tradicionalnu normu, prema kojoj u takvim slučajevima šalje apostolskog vizitatora. Zamolio je kneza Lobkowitza, neka bi na Pavelića djelovao, da se smiri, jer kad mu je papa, 18. svibnja, taj postupak Sv. stolice protumačio, pokazao se zadovoljnim. Knez Lobkowitz mu je spomenuo, kako mu je papa u audijenciji, 20. srpnja, kazao da ne zahtijeva uporno da izaslanik nosi kakav naslov.

Po naredbi Sv. Oca bio je sada nadbiskup Stepinac obaviješten, da kani u Hrvatsku poslati opata iz Montevergine, da na licu mjesta steče uvid u stanje stvari u Hrvatskoj, ali da se ne spominje naslov apostolski vizitator (23).

8) - Papin izaslanik u Hrvatskoj

Josip Ramiro Marcone (1882-1952), od g. 1898 član kasinskih benediktinaca (Subiaco), bio je profesor filozofije na Anselmianumu u Rimu i kao takav napisao povijest filozofije. Bio je vojni duhovnik g. 1915-1918, a g. 1918 izabran je opatom opatije Montevergine blizu Avellina, jedne od najstarijih benediktinskih opatija u Italiji. Kardinal Maglione ga je upoznao u svibnju g. 1941, prigodom jednog pohoda u opatiju. Osim svoga materinskog jezika govorio je francuski i njemački. Kardinal Maglione ga pozove u Rim, gdje mu saopći, da je Pijo

(21) N. dj., n. 385.

(22) N. dj., n. 9.

(23) N. dj., n. 17.


373

VI - U VRTLOGU RATNIH DOGADJAJA

XII odlučio poslati ga u Hrvatsku u duhovnoj misiji katoličkom episkopatu. Opat je, sa svojim tajnikom don Josipom Masucci, 25. srpnja, bio spreman za put u Hrvatsku. Slijedećeg se dana predstavio kardinalu Maglione i mgr. Tardiniju u Rimu, a 28. srpnja ga je primio papa Pijo XII u posebnu audijenciju. Dva dana kasnije otputovao je preko Venecije i Rijeke u Zagreb (24).

Njegov tajnik don Josip Karmelo Masucci (1906-1964), monah u istoj opatiji od g. 1919, studirao je na Anselmianumu u Rimu, g. 1932 doktorirao je iz crkvenog prava i pošao na godinu dana u Englesku. U svom samostanu je djelovao kao profesor francuskog i engleskog jezika, bogoslovlja i prava. U Hrvatskoj je u kratko vrijeme nešto naučio hrvatski jezik, te se mogao sporazumijevati bez tumača sa svima, saslušavši želje, molbe i žalbe mnogobrojnih posjetilaca, davati savjete i pružati pomoć (25).

Obojica su stigli u Zagreb, 3. kolovoza 1941, u 17,30 sati. Nitko nije znao za njihov dolazak. Prema uputama kardinala Maglione, imali su odsjesti kod sestara Sv. Križa na Vrhovcu. Ne poznavajući hrvatskog jezika nisu uspjeli naći kuću, koja im je bila označena, nego su na veliko iznenađenje saznali, da su dospjeli u bolnicu, gdje se primaju samo bolesnici. Duhovnik bolnice, franjevac-konventualac, odveo ih je u svoj samostan, koji se nalazi na Sv. Duhu.

Čim je nadbiskup Stepinac saznao za njihov dolazak, pohitio je k njima, da iskaže svoje poštovanje izaslaniku Sv. stolice. Radovao se, što je Sv. stolica našla takvo rješenje mučnoga pitanja svoga odnosa prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Bijela odjeća bendiktinskih monaha, zamjenjujući vanjski sjaj vatikanske diplomacije, donekle je pokazivala duhovni karakter ove misije.

Obojica su se smjestili u nadbiskupskom dvoru, 6. kolovoza, gdje su imali svoj tih, skroman i radin ured.

Stanje, koje je u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bilo zamršeno i svakom Hrvatu, moralo je biti i te kako mutno izaslaniku Sv. stolice, koji se iznenada i neočekivano našao usred tragičnih dnevnih zbivanja. Cijela Hrvatska je postepeno postala ratnim područjem, na kojem su rika topova, štektanje strojnica i eksplozije bombi nadglašavale naviještanje riječi Bolje, a razni silnici gazili Božje i ljudske zakone. Uzvišeni

(24> N. dj., n. 9, 21, bilješka 1.

(25) MASUCCI 12 sl.


374

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

križevi na crkvenim tornjevima dizali su se kao nemoćnici prema nebu, zamračenu dimom i prašinom, što se dizala iz ruševina. Papin izaslanik počeo je odmah dolaziti u dodir s predstavnicima vlasti, s dr. Pavelićem, s ministrom oružanih snaga Slavkom Kvaternikom, s ministrom pravosuđa dr. Mirkom Pukom, s obojim klerom, i raspitivao se o stanju u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Činilo mu se, da je Pavelić zadovoljan ovim rješenjem odnosa sa Sv. stolicom.

On je zajedno s tajnikom razvio zamjerni duhovno-karitativni apostolat, koji je već nadbiskup Stepinac bio tako spremno, odlučno i uspješno vodio. Don Masucci je bio neobično otvoren i iskren te se nije žacao i istim vlastodršcima kazati hrabro, što u njih ne valja. Vrlo je zanimljivo i pobudno, kako je on sam opisao svoj posjet Didi Kvaterniku, koji mu je tom prilikom uljudno kazao:

— Ako ste došli kao prijatelj, molim vas, da mi kažete sve, što ste čuli i što znate o meni.

Don Masucci mu je otvoreno govorio o zločinima, koji mu se pripisuju, a on mu je na to odgovorio:

— Prije svega vam moram iskreno kazati, da ste uistinu onakav, kako sam vas zamislio, kad sam imao prvi put priliku slušati vas na nekoj talijanskoj građanskoj proslavi: bez oklijevanja i straha ste mi rekli sve zbog čega me optužuju. Zahvaljujem vam na ovom i na vašoj opomeni; moram vam kazati, da ću vrlo visoko cijeniti vaše pošteno prijateljstvo. Neke stvari zbog kojih me optužuju, istinite su, ostale su pretjerane.

Na to mu je iznio odvratnosti, koje su Židovi počinili u Hrvatskoj: pobačaji (oko 300.000), silovanja mladih djevojaka itd. Priznao je, da su neki ustaše izvršili okrutnosti pa su morali biti strijeljani (26).

Don Masucci je isto tako iskreno govorio i s Pavelićem. Bilo je, 25. ožujka 1945, prigodom objeda, na koji je Pavelić pozvao opata Marcone-a, don Masucci-a, nadbiskupa i biskupe, koji su stigli u Zagreb na biskupsko zasjedanje. Za vrijeme ručka u času raspoloženja Pavelić dovikne don Masucci-u:

— Don Giuseppe, hoćete li mi učiniti uslugu i biti dobre volje, jer se uvijek ljutite na mene i ostale te prosvjedujete?

— Kako bih mogao biti drugačiji — odgovori mu Masucci — kad me vi, koji ste glavni od odgovornih, na to navodite (27).

(26) N. dj. 53.

(27) N. dj. 192.


375

VI - U VRTLOGU RATNIH DOGADJAJA

Iz Dnevnika, koji je don Masucci napisao o misiji u Hrvatskoj, proizlazi, da je on iskreno zavolio Hrvatski Narod, bio duboko dirnut njegovom plemenitošću i pobožnošću, i nastojao objektivno prosuđivati stvari i prilike. Taj dnevnik svjedoči i to, da su hrvatske vlasti pokazivale uviđavnost, primale mnogo puta njegove preporuke i posredovanja u korist osumnjičenih, puštale krivce na slobodu ili ublaživale kaznu. No prilike su bile odviše zamršene, da bi sva njegova posredovanja bila uvijek uspješna.

Kada je, 8. rujna 1943, Italija položila oružje, hrvatsko redarstvo je počelo zatvarati Talijane. 10. rujna u 17 s. došla su i u nadbiskupski dvor dva redarstvena agenta u građanskom odijelu, da uhapse papina izaslanika opata Marcone, jer je bio talijanske narodnosti. Don Masucci je uzalud prosvjedovao. Čim je, međutim, nadbiskup Stepinac za to saznao, odmah je telefonskim putem najodrješitije prosvjedovao kod Artukovića, ministra unutrašnjih poslova, veleći: «Dok sam ja ovdje, dotle Marcone ostaje kod mene. Vi ga možete silom odvesti, ali samo preko mene, ali ja ću onda narediti, da sva zvona zvone na uzbunu, jer se ne radi o Talijanu, nego o izaslaniku Sv. stolice». Jedva je nadbiskup svršio svoj prosvjed, dohrlili su u nadbiskupski dvor predstavnici vlasti, da se ispričaju zbog takva postupka. Za nekoliko sati čitav je Zagreb govorio o toj sablazni (28).

Opat Marcone preživio je Nezavisnu Državu Hrvatsku. Otputovao je u Rim 10. srpnja 1945 te se više nije nikada vratio u Hrvatsku.

Don Masucci je još ostao u Zagrebu. Vršilac dužnosti apostolskog nuncija u Beogradu, mgr. Josip Hurley, javlja mu, 8. ožujka 1946, da je prema uputama papinskog državnog tajništva podnio molbu ministru vanjskih poslova, da ga smatra tajnikom nuncijature s boravkom u Zagrebu. No već 15. istoga mjeseca mu saopćuje, da je primio obavijest od državnog tajništva, da je misija apostolskog izaslanstva u Zagrebu svršena i da Don Masucci mora odmah otputovati u Rim po usmene upute. Dan kasnije u 12 s. dođe k njemu neki gospodin te mu reče:

— Treba, da otputujete. — Uzeo mu je putnicu i otišao (29).

Don Masucci napustio je Zagreb 20. ožujka, odvezavši se autom UNRRA-e. Svoje uspomene i sjećanja na Zagreb zaklju-

(28) N. dj. 74.

(29) N. đj. 260.


376

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

čuje riječima (30): «Zagreb! Moje bojište! Zbogom ili 'au revoir', nesretni grade?!»

Stigavši Don Masucci u Rim ode predstaviti se u papino državno tajništvo, gdje ga mgr. Tardini upita:

— Vi ste ovdje? Zašto ste došli? Obavijestio sam vas preko mgr. Hurley-a, da ostajete u Zagrebu. Slučajno sam prekjučer mnogo o vama razgovarao sa Sv. Ocem. Što će on kazati, kad čuje, da ste se vratili?

Don Masucci mu je objasnio, kako je 15. ožujka u 16 s. od mgr. Hurley-a primio telefonski nalog, da ode u Vatikan po nove upute.

— Jeste li sigurni, da je to bio mgr. Hurley, koji je govorio s vama?

— Uvjeren sam o tome.

— Vrlo dobro! Pitat ću ga, zašto je to učinio, kad smo mu pisali, da ostajete ondje. Još ću vam kazati, da je to bila izričita želja Sv. Oca. Budite spremni, jer se možete vratiti u Zagreb svakog trenutka!

Nakon obavijesti o stanju u Hrvatskoj, spomenuo je don Masucci svoju bojazan, da će nadbiskup Stepinac biti uhapšen poslije njegova odlaska. Pokazao se spremnim, da se vrati, što prije to bude moguće.

Don Masucci otišao je u Montevergine i nije se više mogao vratiti u Hrvatsku. Tako je ovo poslanstvo Sv. stolice u Hrvatskoj bilo dovršeno (31).

Kad jednom izvještaji opata Marcone-a, podastrti Sv. stolici, budu pristupačni, onda će stavovi i djela nadbiskupa Stepinca biti osobitim svjetlom osvijetljeni.

2. - Snalaženje nadbiskupa Stepinca u ratnom metežu

V vrlo teškim ratnim prilikama, u kojima je Hrvatski Narod obnovio svoju državu Hrvatsku, ona je bila ugrožena istodobno s mnogo strana, izvana i iznutra. Tu se ispravno snalaziti bilo je teško i najmudrijem i najdalekovidnijem čovjeku. Rat je pritiskao sve i svakoga kao ogroman teret i sablast, koja vodi

(30) N. dj. 263. - Kratica U.N.R.R.A. = United Nations Relief and Rehabilitation Administration - Ured Ujedinjenih naroda za pomoć i obnovu, osnovan u Washingtonu 1943, za pomoć saveznicima, a poslije i drugim narodima.

(31) N. dj. 265 sl.


377

VI - U VRTLOGU RATNIH DOGADJAJA

čitav narod prema nepoznatom svršetku. Odatle i u najodvažnijim i najplemenitijim srcima strah i tjeskoba. U takvu metežu često se u pojedincima i čitavim skupinama lako očituju osobne težnje i sebičnosti, ali također, u drugima, samoprijegor i iskrena ljubav prema tek stečenoj slobodi i državi.

U takvim prilikama ravnotežu i prisutnost duha, bolje od političara, vojnika i sociologa, znaju sačuvati oni koji su puni duha Božjega, koji se dadu voditi svjetlom vjere, Božji ljudi, koji sve promatraju u Božjem svjetlu. Oni odavde crpe jakost, da mirno prosuđuju prilike i da, kad ustreba, reknu slobodnu i muževnu riječ, koja bi mogla poslužiti ljudima kao putokaz.

1) - Stepinac gleda događaje okom vjere

Upravo u tom razdoblju nadbiskupova života otvara se dubok uvid u njegovu apostolsku dušu, ojačanu i očeličenu snažnim unutrašnjim vrhunaravnim životom, što ga je crpio iz istina sv. vjere. On je promatrao sve u svjetlu nadnaravne objave Božje, te se stoga nije ispoljio kao političar, od čega je uvijek zazirao, jer je to nespojivo s duhovnim staležom, nego je nastupao kao nepopustljiv, odvažan, neustrašiv i hrabar učitelj sv. vjere, pobornik zakona Božjeg i pastir duša, kao pravi katolički, apostolski biskup.

Oni, koji su ga izbliza poznavali, svjedoče za to njegovo nadnaravno usmjerenje. Piše jedan svećenik, koji je zajedno s njim učio na Gregorijani (32):

 

«Na pitanje, kako ja gledam na pokojnog kardinala nadbiskupa Stepinca odgovorio sam smjesta i bez velikog promišljavanja, da je bio čovjek duboke, žive vjere u Boga, iz koje je crpio snagu za život i rad, nastupe, manifestacije kao i za borbe za Božja prava u ljudskom društvu. Neumoljiv je bio u toj borbi. Kadgod je izgledalo manje razborito, jer su neprijatelji uvijek vikali, da je njegov nastup izazov, a kasnije se jasno vidjelo, da je on prodirao u njihove nakane. Ne, to nije bilo jakošću uma, školovanosti, jer on nije bio genij u ljudskim spoznajama, nego je u čitavom svom poimanju bio sav, baš sav Božji. Sâm Bog mu je davao svoje oko, te je u jednostavnoj

(32) N. ŽUVIĆ, Vlastoručno napisani sud o kardinalu Stepincu 1, kod pisca.


378

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

formi unaprijed otkrivao pothvate Božjih neprijatelja. On nije bio polemičan po naravi, nego po potrebi. Bio je energičan, kako u svojoj nutrini, tako i u nastupima. On je zaista proživljavao pravu kršćansku vjeru, odnosno vjera je bila njegov život.

Ja slična čovjeka nisam sreo u svom životu. Susreli smo se kao studenti filozofije prvi put u Rimu na Gregorijani zajedno s nadbiskupom Franjom Šeperom. Već kod prvog susreta bili smo kao braća sva trojica. Bili smo blizi. Dok sam ja do danas uvijek u borbi i poslu, da se popravim sada u ovom sada u onom, Lojzeka nismo imali nikada ni za što ne samo opomenuti, nego niti upozoriti, jer je bio od prvog početka izgrađen značaj, izgrađen na temeljima vjere, žive vjere: da li vjere svoje majke Barbare, ili naslijeđene vjere svojega prastrica svetog duhovnika-kanonika Matije Stepinca, ne znam, iako vjerujem i znam, da Bog ovu krepost ulijeva svakom kršteniku. Nemojte tražiti drugih vrela kardinalove svetosti, jer je sve izviralo iz ove žive vjere u Boga».

Bivši njegov tajnik dr. Stjepan Lacković piše (33): «Za mene je kardinal Stepinac zato velik i u tolikoj mjeri velik, ukoliko je bio logičan i dosljedan u svojoj vjeri. Njemu je vjera značila više nego samo služba razuma i volje, koju čovjek vrši u danim zgodama i u raznim oblicima. Njemu je vjera bila stalno uronjenje u Bogu, životna povezanost s Bogom, iz koje je on izvodio sve nadnaravne i naravne vrijednosti. U njegovoj prisutnosti čovjek je mogao naslućivati smisao i dubinu riječi sv. Pavla: 'Za mene je uistinu život Krist'».

 

Ove izjave potkrjepljuje kao najuglednija ona kardinala Franje Šepera, prefekta Sv. kongregacije za nauku vjere, njegova rimskog suučenika i kasnijeg tajnika, koji je usmeno saopćio piscu ovih redaka, da se kod pokojnog kardinala Stepinca najvećma isticala živa i jaka vjera. Upravo u ovom razdoblju njegova života ispoljuju se kreposti, koje je njegova velika skromnost tako vješto sakrivala pred ljudima, ali nada sve vjera. Ova živa i jaka vjera, koja mu je rasvjetljivala um, da je mogao jasno lučiti istinu od zablude, krepost od strasti, razbor od lukavosti, mudrost života od nagonskih poriva, dužnost od prilagođivanja, najbolje osvjetljuje stav i djelovanje nadbiskupa Stepinca u raz-

(33) Filip 1, 21. - ST. LACKOVIĆ, Svjedočanstvo 331.


379

VI - U VRTLOGU RATNIH DOGADJAJA

doblju zarobljene i ponižene slobode Hrvatskog Naroda pod komunističkom strahovladom. Iz njega je kao iz živog svjetionika zračila sv. vjera i osvjetljivala svojim zrakama ovo mračno, mutno i zadimljeno razdoblje, u kojemu su prividne veličine i na oko velika djela zablještavala razum.

Sam nadbiskup Stepinac je, još godine 1939, u govoru prigodom posvete doma «Gospodarske sloge» u Zagrebu, ne namjerno, ali vjerno oslikao svoju nutrinu i načela, koja su ga vodila u njegovoj biskupskoj službi.

On je taj govor započeo riječima sv. Pavla (34): «Postali smo prizor svijetu i anđelima i ljudima». Obrazlaže zatim, zašto na sebe primjenjuje te Pavlove riječi (35):

 

«Znam, da su danas uprte u me oči mnogih i mnogih, i da se u mnogim srcima, koja i plemenito misle, pokreću razna pitanja. Nije čudo! Sam osnivač Crkve usporedio ju je s gradom na gori, koji se ne može sakriti, a stupove njezine, na kojima počiva — apostole, naziva svjetlošću svijeta. Crkva i njezini predstavnici moraju ulaziti u sve faze i u sve sfere ljudskoga života. Mora ulaziti, ali ne kao stranac, tuđinac, nametnik, nego kao najpozvanija osoba, kao domaći čovjek, kao osoba, koja je zaista autohtona. Na dnu svega, što hoće da bude dostojno razumna stvora Božjeg, mora biti kao zlatni temelj — istina i moral, pravda i ljubav.

Ali, kao što su Kristu prigovarali i prijatelji i neprijatelji, s dobrom i zlom nakanom, tako je i s Crkvom. Neki joj zamjeraju, što u općem uzrujavanju ostaje mirna, što u općem vezanju s nekom uzmaknutošću i suzdržavanjem ljubomorno čuva svoju slobodu; jednom riječju: zamjeraju Crkvi, što se dovoljno ne upušta u vrtlog dnevnih događaja, što neće da se naprosto poistovjeti i stopi s dnevnim previranjem u svim njegovim mijenama. Baš tako su i Kristu zamjerali, što se nije htio vezati ni uz koju od tadašnjih struja u javnom životu izabranog naroda, što nije htio biti kraljem i političkim vođom svojega naroda.

Drugi opet prigovaraju Crkvi, da previše zalazi u zemaljske stvari, da se odviše plete u socijalne, narodne i međunarođne odnose. Baš su tako i Krista optuživali, da buni narod protiv tadašnjega poretka.

(34) 1 Kor 4, 9.

(35) Crkva i narod, govor preuzv. g. nadbiskupa dra A. Stepinca prigodom posvete doma «Gospodarske sloge» u KL 90 (1939) 353 sl.


380

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Ali Krist se nije obazirao na prigovore, dolazili oni s desna ili s lijeva. Na njemu se ispunjala ona riječ njegova učenika: 'U svemu se preporučujemo kao sluge Božji: u čistoći, u znanju, u strpljivosti, u dobroti, u Duhu Svetome, u ljubavi, koja se ne pretvara, u riječi istinitoj, u sili Božjoj, s oružjem pravde na desno i na lijevo, slavom i sramotom, zlim glasom i dobrim glasom' (36).

Jer on je dobro znao, da iznad prolaznih dobara, koja ljude rastavljaju, ima viših vrijednosti, koje ljude spajaju. Znao je, da u službi tih vrijednosti i sama smrt više koristi negoli život.

On je znao, da se u najskrovitijim dubinama ljudskih duša krije neutaživa čežnja i potreba za nekim i nečim, što će poput sjajne zvijezde mirno prosipati svjetlo iznad nemirnih valova ljudskih oprečnih nastojanja, pa čak i onda kad te duše razdiru oluje raspirenih strasti.

Znao je da će pojedinim staležima, pojedinim narodima i cijelom čovječanstvu uvijek biti potrebita ustanova, koja će tražiti od svojih predstavnika, da se otmu struji dana, koja bi ih htjela zahvatiti. Samo će tako, naime, s vječnih žala, onima koji se izmoriše rvući se s valovljem, neprestano jačati umorne mišice, dizati klonula srca, davati okrepe i mira, što ih svijet dati ne može. Zato je dao staležima, narodima i čovječanstvu predstavnike Crkve ljude — da se poslužim Lamartinovom riječju — 'ljude koji nemaju obitelji, ali pripadaju obitelji cijeloga svijeta; koje svijet pozivlje kao svjedoke i savjetnike u svim svečanim zgodama građanskog života, bez kojih ne možemo na svijet doći ni umrijeti; koje nepoznati zovu svojim ocem, kojima ljudi otkrivaju svoje najdublje tajne, pred kojima liju najbolnije suze; koji znaju utješiti u svakom bolu duše i tijela; koji su šutljivi povjerenici bogatstva i siromaštva, jer oboje iz dana u dan kuca na njihovim vratima: bogati, da neopaženo ostave kod njih milostinju, a siromašni, da bez stida, što tjera rumenilo u obraze, ondje prime darak; ljude, koji nemaju posebnog društvenog položaja, nego pripadaju svim društvenim slojevima; koji sve znaju, što se oko njih zbiva, koji imaju pravo reći, kojih riječi padaju u srca svom težinom Božjega auktoriteta te paraju duše neukrotivom snagom vjere'.

Stoga se eto i Crkva poput Krista ne može obazirati na prigovore bilo s desna bilo s lijeva, ali vazda s površine, nego se

(36) 2 Kor 6, 4 sl.


381

VI - U VRTLOGU RATNIH DOGADJAJA

materinski odazivlje samo onom glasu, što govori iz dubine najplementijega u čovjeku.

Stoga neće teško biti razumjeti ni ove posvete, koju je Crkva dala preko mojih ruku ovome velebnom domu Gospodarske sloge.

Nikada se taj uzvišeni čin nema tumačiti kao silaženje Crkve u arenu političkog rvanja, kao vezanje uz bilo kakve konkretne političke oblike, u kojima Crkva prepušta inicijativu i slobodu svjetovnjacima, nego samo kao polaganje zlatnog temelja istine i morala, ljubavi i pravde; kao očinski blagoslov, bez kojega nema napretka: 'Benedictio patris firmat domos filiorum', veli Sv. pismo (37) — kao očinski blagoslov jednom pozitivnom nastojanju na dobro onoga naroda, koji je Crkvi uvijek bio vjeran; onoga naroda, koji u svim svojim opravdanim težnjama smije, može i mora računati na potporu Crkve, koja je zaštitnica pravde i ljubavi te učiteljica istine i života.

Crkva s posebnim razumijevanjem pristupa k blagoslovu ovakve socijalne i narodne ustanove, kakva ima da bude dom Gospodarske sloge. Iako nadasve duhovna u svojoj brizi, ipak ne može biti ravnodušna prema socijalnom i ekonomskom stanju svoje djece. Ona je majka konkretnoga čovjeka sa svim njegovim potrebama».

2) - Stepinac i politika

Kako je nadbiskup izvodio načela, koja je izložio u govoru prigodom blagoslova doma «Gospodarske sloge», neka osvijetle uglavnom slijedeće crtice.

Prema pričanju kardinalove sestre Štefanije on se za vrijeme svoga boravka u Krašiću nije nikada bavio politikom.

Kao klerik, prema svjedočanstvu njegovih kolega iz Germanikuma, bio je Stepinac u političkim pitanjima vrlo suzdržljiv tako da se oni ne mogu sjetiti nikakve njegove političke izjave (38).

Kao svećenik bavio se je duhovnim i uredskim poslom, a u slobodno vrijeme obilazio je sirotinju u zagrebačkom predgrađu.

Kako je bio suzdržljiv u političkim pitanjima kao svećenik,

(37) Crkv 3, 11: «jer blagoslov očev učvršćuje kuću djeci».

(38) Pisma bamberškog nadbiskupa dr. Josipa Schneidera, 18. siječnja 1969, i celovskog biskupa dr. Josipa Köstnera, 22. siječnja 1969. Usmeno saopćio Franjo kard. Šeper. - ISIDOR 159-164.


382

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

proizlazi također iz jednog opisa Antuna Wurstera, koji je poznavao Stepinca iz vremena njegovih studija u Rimu. Wurster piše da se godine 1934 jednog dana poslije podne sastao na šetnji izvan Zagreba sa svećenikom dr. Alojzijem Stepincem, koji je do onda bio posve nepoznat i vršio sporednu službu nadbiskupskog ceremonijara. Šetajući zajedno s njime Wurster se dotakne i političkog stanja te je izrazio želju, da pođe u inozemstvo na studij, jer se u domovini nalazio «pod paskom» i malo da nije dobio osam godina robije zbog sudjelovanja u vrlo radikalnom političkom pokretu. Dr. Stepinac će mu na to:

— Čini mi se, da je dobro, da odete studirati, ali vaše političke ideje mi se čine pretjeranim i ja sumnjam, da će se baš putem vaše grupe dostići ideal svih Hrvata.

Wurster nije uporno ostao kod svoga mišljenja, ali mu je prije rastanka rekao:

— Velečasni, makar uzeli to kao drskost s moje strane, ja vas uvjeravam, da će doći dan, kada ćete vi pratiti nadbiskupa, koji će pjevati «Te Deum» u katedrali na dan ostvarenja mojih političkih težnji. Taj dan će doći. Od g. 925 do 1918 Hrvatska je bila kraljevina sa svim bitnim suverenim naslovima nezavisnosti. Ovo, što danas proživljavamo, samo je, tako reći, u zagradi.

Dr. Stepinac se na to samo nasmiješio i finom ironijom rekao:

— Daj, Bože! Samo pazite, da ovo u zagradi ne bi vi proveli u zatvoru (39).

 

Kao nadbiskup on se nije nikada upuštao u izravno političku akciju. Razabire se to već iz njegovih toliko puta danih uputa članovima katoličke akcije i svećenstvu.

O ustaškom pokretu u inozemstvu nadbiskup je nešto saznao od jednoga svećenika, koji je poznavao neke od vodećih ličnosti pokreta, kao npr. dr. Puka, dr. Cvitanovića, dr. Reboka i drugih. Bile su mu saopćene zamjerke, koje su ustaše njemu pravili. Prigovarali su mu, naime, što je pod konac prvog svjetskog rata služio kao dobrovoljac u jugoslavenskoj legiji, da je više sklon Jugoslaviji negoli slobodnoj Hrvatskoj, da želi po što po to, da bi se Jugoslavija u drugom svjetskom ratu očuvala. Podrugljivo

(39) Antun Wurster (umro 20. studenoga 1961 kao laik i sveučilišni profesor u Pamploni), Actualidad Espanola od 12. i 19. siječnja 1952, l> 1-2, str. 6 sl.


383

VI - U VRTLOGU RATNIH DOGADJAJA

su ga s posebnim naglaskom nazivali «Solunac» i «solunski dobrovoljac». Zamjerali su mu, što je prigodom biskupskog jubileja vrhbosanskog nadbiskupa dr. Ivana Šarića zajedno s njime poslao dr. Mačeku brzojavni pozdrav. Isto tako su zamjerali i to, što su neki bogoslovi u zagrebačkom sjemeništu bili pozvani na odgovornost, jer su prigodom neke mlade mise poslali brzojavni pozdrav dr. Mili Budaku, i što su im ubuduće bile zabranjene manifestacije ove vrste, jer se to smatralo političkim činom.

Kako je nadbiskup bio svima pristupačan i rado saslušao stranke, mirno je saslušao ovoga svećenika i zamjerke, koje mu čine ustaše. Ta i oni su vjernici katoličke Crkve, i njihove su duše povjerene njegovoj pastirskoj brizi, i među njima je bilo doista revnih i djelotvornih katolika.

On mu je odgovorio, da ne stoji, da je on protivnik slobodne Hrvatske, jer da on najbolje znade, što znači Beograd za Hrvate i katoličku Crkvu. Uz to je potajno pomagao obitelji zatvorenih gorljivih Hrvata, kao npr. obitelj prof. Ivana Oršanića. Što se tiče brzojava dr. Mačeku, on ga nije sastavio nego je to učinio nadbiskup Šarić. Uostalom dr. Maček je u ono vrijeme smatran glavnim predstavnikom hrvatskog narodnog pokreta. Za onaj slučaj u sjemeništu je i on čuo. Smatrao ga je predmetom sjemenišne stege i nezgodnim potezom, jer ustaški pokret, kojemu je vodeći pobornik bio dr. Mile Budak, bio je tajni politički pokret. Bogoslovi mogu imati svoje političko uvjerenje, ali je neuputno ispoljavati ga i tako unositi u sjemenište razmirice i strančarstvo (40).

 

Nadbiskupov stav prema dr. Vlatku Mačeku kao političaru označuju slijedeće činjenice. Još godine 1934 kao nadbiskup koadjutor posredovanjem dr. Aleksandra Gahsa potajno se je sastao s dr. Mačekom kod Sv. Blaža. Gotovo nitko za taj sastanak nije znao. Tom zgodom mladi mu je nadbiskup-koadjutor otvoreno kazao, da ga vrlo smeta, što je sklopio građanski brak. Maček se kušao ispričavati rekavši:

— Bio sam pred zatvorom, a komu ću onda djecu ostaviti? Vjere nisam htio mijenjati, niti je hoću ikada, pa što mi je drugo preostalo?

Nadbiskup je s njime podržavao dobre odnose. Znao mu je

(40) V. CECELJA 9. - D. HREN. 11.


384

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

otvoreno reći, kad je vidio, da što nije u skladu s crkvenom naukom, a Maček je primao njegove primjedbe. Neprilike katoličkoj Crkvi on nije pravio (41).

Značajna je slijedeća činjenica, koja označuje nadbiskupov stav prema političkim strankama. Potječe iz vremena političkih izbora godine 1938. Nadbiskup je glasovao za listu HSS. Nakon glasovanja je pisao dr. Mačeku: «Gospodine predsjedniče, ja nisam glasovao za Vašu stranku, nego za hrvatsku stvar». HSS je, naime, u ono vrijeme jedina predstavljala interese Hrvatskog Naroda (42).

Kada je nadbiskup Bauer preminuo, dr. Maček u ime hrvatskog narodnog zastupstva izrazio je nadbiskupu Stepincu saučešće, nadovezavši slijedeće riječi: «Želimo i nadamo se, da ćete i vi poći stopama velikog natpastira».

Nadbiskup je Stepinac na to odgovorio (43): «Zahvaljujem na izrazima saučešća, koje ste mi izrazili u ime vodstva Hrvatskog Naroda. Nikada nijeste imali niti ćete imati neprilike s moje strane, jer se nijesam pačao niti ću se pačati u politička pitanja. Iz ostavštine pokojnog nadbiskupa mogu Vam reći, da je kazao, nakon što ste sklopili sporazum: Dao Bog da dočekam čas, kad će u ovoj državi doći pravda i ljubav! Vas se je lično napose sjećao svaki dan u svojim molitvama i dao Bog, da se njegove želje, koje su i moje, ispune. Moja je pak želja, da moje slabe sile doprinesu dobru Hrvatskoga Naroda».

Što se tiče Hitlerova političkog pokreta, nadbiskup je zbog njegovih poganskih rasističkih načela i nazora, nasilja i krvoprolića, od njega zazirao i držao se enciklike pape Pija XI «Mit brennender Sorge» (44).

Kada se je nadbiskup, 10. travnja 1941, poslije podne nakon lamentacija vraćao iz katedrale u dvor u pratnji dr. Dragutina Hrena, pristupi k njemu na stubama iza same katedrale Vilim Cecelja, župnik u Kustošiji, te mu saopći u kratko, što se zbilo. Nadbiskup se na to malo zamisli, pogleda ga te mu značajno reče (45):

— Cecelja, rekao je Zrinski: «Ne viruj Nimcu, ô ni suncu zimsku».

(41) VD II 187.

(42) VD III 137.

(43) Dr. Maček kod odra, u KL 88 (1937) 612.

(44) Mit brennender Sorge, 14. III. 1937, u AAS 29 (1937) 145 sl.

(45) CECELJA 8-9.




385

VI - U VRTLOGU RATNIH DOGADJAJA

Doskora se pojaviše na Jelačićevu trgu prve njemačke motorizirane čete s tenkovima. Tada su otvoreno nastupili razni hrvatski rodoljubi i ustaše. Neki su omladinci došli pred nadbiskupski dvor i radosno zaviknuli:

— Uskrsnuće Hrvatskoga Naroda!

Nadbiskup se na to obrati dr. Hrenu te mu reče:

— Baš ova mlađarija znade, što je to prusko kopito. Tko sretniji od mene, da nastupi slobodna Hrvatska, no ne mogu je očekivati od poganske Njemačke. Valjda je prvo sv. vjera, a ne poganština i progon sv. vjere. Osim toga u političkom pogledu ne vjerujem Hitleru, da će nam pomoći do samostalne Hrvatske, za čim i te kako čeznemo.

Ove ozbiljne nadbiskupove riječi pokazuju, kako je on bio dosljedan u svom mišljenju i kako se njegovo mišljenje temeljilo na načelima sv. vjere.

 

Nakon 10. travnja 1941, kad je obnovljena Nezavisna Država Hrvatska s neizrecivim zanosom svega Hrvatskog Naroda, lako je ustanoviti dvije stvari u držanju nadbiskupa Stepinca:

Prvo, Stepinac je bez sumnje bio svom dušom za slobodan i neovisan državni život Hrvatskog Naroda, za slobodnu i nezavisnu državu Hrvatsku, budući da je to u onaj čas jednodušno htio i za to se slobodno izjasnio sav Hrvatski Narod, i budući da Hrvatski Narod ima na to Bogom dano naravno pravo bez obzira na bilo kakve bilo međunarodne bilo crkvene ugovore i odredbe. To je Stepinac jasno izražavao svim svojim držanjem za vrijeme rata i napokon izričito potvrdio svemu svijetu pred «narodnim» komunističkim sudom, koji ga je za to osudio na 16 godina robije.

Drugo, Stepinac je žalio da je NDH obnovljena usred rata uz pomoć totalitarnih ondašnjih političkih zaraćenih sila, koje su se u mnogočem nadahnjivale protuvjerskim i rasističkim nučelima; te da je NDH obnovljena u ime radikalnog ustaštva, koje predstavljaše tek neznatan broj ljudi, ali koje se u koječemu povodilo za totalitarcima. Stepinac je prema ovome i ovakvu režimu u već poznatim prilikama zauzimao sustegnuto držanje, držeći se pri tome crkvenih propisa (46), te je prema načelima vjere proviđao prije svega vječno spasenje povjerenih mu duša, a nije propuštao ni djela milosrđa prema svima po-

(46) GRGUR XVI, Sollicitudo ecclesiarum, Constitutio apostolica, 5. VIII. 1831, u Acta Gregorii XVI, I (Roma 1901) 38.


386

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

trebnima bez razlike na narodnost i vjeru, koliko je to bilo u njegovoj mogućnosti.

Svoj odnos prema osobama, koje su predstavljale vlast u onom razdoblju, Stepinac je sveo obično na ono, što je ili pristojnost zahtijevala ili što su iziskivali pothvati, da spasi osobe, čiji su se životi nalazili u pogibelji, i napokon da ne strada redovni razvoj kršćanskog života u Hrvatskom Narodu.

U svjetlu tih načela imadu se gledati nadbiskupovi posjeti, 12. travnja 1941, Pavelićevu zamjeniku generalu Kvaterniku, da mu izrazi dobre želje prigodom obnove slobodne Hrvatske kao i saučešće zbog ubojstva njegova brata Petra Kvaternika, glavnog ravnatelja Hrvatskog Radiše (47).

Na sam Uskrs, g. 1941, nadbiskup se u svojoj propovijedi nije posebno osvrnuo na politička zbivanja onih dana, već je razlagao glavnu misao: «Jaganjče Božji, koji uzimaš grijehe svijeta: daruj nam mir!» Njemu je stalo samo do pravoga mira, pa stoga upotrebljava ovu zgodu, da pouči, koji je put k pravom miru i završuje svoje izlaganje kratkom, ali sadržajnom rečenicom, koja je nišanila na događaje prošlih dana moleći Spasitelja (48): «Reci, molimo te, i našem Hrvatskom Narodu na pragu novoga razdoblja njegova života kao što si nekoć rekao apostolima nakon uskrsnuća: Mir vama!»

Posjet Paveliću, 16. travnja iste godine, ima se shvatiti također prema gore navedenim načelima. O tom je posjetu nadbiskup rekao: «Ako taj čovjek bude upravljao Hrvatskom deset godina, kako mi je pripovijedao, Hrvatska će biti raj».

Da odstrani svaku sumnju, nadbiskup je otvoreno upitao Pavelića, da li je on naredio atentat na kralja Aleksandra? Pavelić mu je odgovorio (49):

— Preuzvišeni, moja je savjest čista i posve mirna. Ja sam za to djelo toliko odgovoran, koliko je svaki drugi Hrvat. Francusko sudstvo me je htjelo za to djelo učiniti odgovornim, no to im nije uspjelo.

Tek osamnaest dana nakon tih događaja, tj. 28. travnja, izdao je nadbiskup svom kleru okružnicu, koja odiše iskrenim rodoljubljem, ali mnogo više dubokom sviješću velike i teške odgovornosti, koju treba da imadu svećenici, da u tim sudbo-

(47) Posjet preuzv. Nadbiskupa generalu Kvaterniku, u KL 92 (1941) 195.

(48) Mir Vama! Uskrsna homilija preuzv. Nadbiskupa, u KL 92 (1941) 187 sl.

(49) Preuzv. g. nadbiskup u audijenciji kod poglavara države Hrvatske, u KL 92 (1941) 195. - V. CECELJA 10-12. - Le Saint Siège IV, n. 351, bilj. 2.


387

VI - U VRTLOGU RATNIH DOGADJAJA

nosnim časovima povijesti Hrvatskog Naroda dubokim pogledom u vječnost produhove čitavo narodno biće. Evo kako glasi (50):

 

«Časna braćo! Nema nikoga među vama, koji u ovo posljednje vrijeme nije bio svjedokom zamašnih događaja u životu Hrvatskoga Naroda, među kojim djelujemo kao glasnici Kristova evanđelja. Događaji su ovo, koji su narod naš donijeli ususret davno sanjanom i željkovanom idealu. Časovi su ovo, u kojima ne govori više jezik, nego krv svojom tajanstvenom povezanošću sa zemljom, u kojoj smo ugledali svjetlo Božje i s narodom iz kojega smo nikli. Je li potrebno isticati, da je i u našim žilama življe zakolala krv, da je i u našim grudima življe zakucalo srce? Nitko pametan toga osuditi ne može i nitko pošten toga zamjeriti ne može, jer je ljubav prema vlastitom narodu Božjim prstom upisana u ljudsko biće i Božja zapovijed!

I tko nam može zamjeriti, ako i mi kao duhovni pastiri dajemo svoj prinos narodnom veselju i zanosu, kad se puni dubokog ganuća i tople zahvale obraćamo Božjem Veličanstvu? Jer, koliko god i bilo zamršeno pletivo današnjih sudbonosnih događaja; koliko god bili heterogeni faktori, koji utječu na tok zbivanja, ipak je lako razabrati ruku Božju na djelu. 'A Domino factum est istud et est mirabile in oculis nostris — Bog je to učinio i oči su naše pune divljenja' (Ps 11, 23).

No, dok vam danas progovaram iz ovih starodrevnih dvorova, u sjeni ovog starodrevnog hrama, tog nijemog svjedoka naše hrvatske povijesti, ne govorim vam samo kao sin Hrvatskog Naroda, nego još više kao predstavnik svete Crkve. Govorim vam kao predstavnik one Božje institucije, koja je nikla u krilu vječnosti i kojoj je svršetak u vječnosti u sasvim posebnom značenju te riječi. Kao predstavnik one Crkve, koja je 'firmamentum et columna veritatis — stup i tvrđa istine' (1 Tim 3, 15) i koja se nije bojala i na moja usta reći istinu, gdje je trebalo, iako je nažalost njezin glas često ostajao 'glas vapijućega u pustinji' (Iv 1, 23).

Govorim vam, dakle, kao predstavnik Crkve i pastir duša. Molim vas i pozivam da svim silama nastojite i radite oko toga, da naša Hrvatska bude Božja zemlja, jer će samo tako moći

(50) Okružnica časnon kleru nadbiskupije zagrebačke, 28. IV. 1941, u KL 92 (1941) 197 sl.


388

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

izvršiti dvije bitne zadaće, koje kao država imade da izvrši u korist svojih članova.

Vjerna Bogu i svetoj Kristovoj Crkvi izvršit će naša Hrvatska onu uzvišenu misiju, koju zemaljska domovina imade da vrši u promicanju nadnaravnih dobara svojih članova. Vjerna Bogu i Crkvi pokazat će, da vjeruje, da je konačni cilj svega ljudskog teženja vječnost, gdje se nalazi prava vječna domovina. Cijeneći i zaštićujući vjerske i moralne vrednote, pokazat će, da vjeruje, da je zemaljska domovina samo onda prava majka, kad nam sklapa ruke i uči nas 'dati Bogu Božje', te da je samo onda istinska skrbnica našeg života, kad nam korake upućuje na staze, koje vode u visinu i kad uklanja smutnje od duša, koje je Bog stvorio za sebe.

No vjerna Bogu i Crkvi naša će Hrvatska ne samo ispuniti svoju dužnost prema unapređivanju nadnaravnih dobara Hrvatskog Naroda, nego će tako postaviti i najčvršće temelje i zdravog razvitka zemaljskih narodnih vrednota i svoje državne slobode i čvrstoće. Crkva, koja već dvije hiljade godina gleda previranja u historiji svijeta, vjekovni je svjedok, kako 'regnum de gente in gentem transfertur propter iniustitias et iniurias et contumelias et diversos dolos — kako kraljevstva prelaze s jednoga naroda na drugi zbog nepravednosti i nepravde i sramoćenja i raznih prevara' (Crkv 10, 8). Moramo stoga smatrati svojom najvećom dužnošću, da u ovim sudbonosnim časovima u povijesti Hrvatskoga Naroda dubokim pogledom u vječnost produhovimo čitavo naše narodno biće. Moramo svuda upozoravati i učiti, da sveti zanos i plemenito oduševljenje u izgrađivanju temelja mlade Države Hrvatske budu nadahnuti strahom Božjim i ljubavlju za Božji zakon i njegove zapovijedi, jer će samo na Božjem zakonu a ne na lažnim načelima ovoga svijeta Država Hrvatska moći biti izgrađena na čvrstom temelju.

Odazovite se stoga spremno ovom mome pozivu na uzvišeni rad oko čuvanja i unapređenja Nezavisne Države Hrvatske.

Poznavajući muževe, koji danas upravljaju sudbinom Hrvatskoga Naroda, mi smo duboko uvjereni, da će naš rad naići na puno razumijevanje i pomoć. Mi vjerujemo i očekujemo, da će Crkva u uskrsloj Državi Hrvatskoj moći u punoj slobodi naviještati neoborive principe vječne Istine i Pravde. Ona će se stoga držati riječi Pisma: 'Verbum Dei non est alligatum — riječ Božja nije (nikada) svezana' (2 Tim 2, 9). I Ona će smatrati svojom svetom dužnošću 'opportune, importune, arguere, increpare, obsecrare in omni patientia et doctrina et cum omni apostolica libertate — u zgodno vrijeme i u nevrijeme pokarati, za-


389

VI - U VRTLOGU RATNIH DOGADJAJA

prijetiti, umoliti učeći sa svom strpljivošću i sa svom apostolskom slobodom' (2 Tim 4, 2). Tako će raditi i to će smatrati dragocjenom pomoći u teškom radu oko podizanja naše drage Domovine i Države Hrvatske.

Dao dobri Bog, da tako bude. A da tako bude, pozivam vas, časna braćo svećenici, da ne prestanete poticati povjerene vam vjernike na molitvu, ali još više da sami kod oltara Božjega podižete ruke k 'Ocu zvijezda, od kojega silazi svaki dobri dar i svaki savršeni poklon' (Jak 1, 17), da Poglavnika Države Hrvatske napuni duhom mudrosti, kako bi uzvišenu i toliko odgovornu službu vršio Bogu na čast i narodu na spas u pravdi i istini; da Narod Hrvatski bude narod Božji, odan Kristu i Crkvi njegovoj sagrađenoj na pećini Petrovoj! Ako se možda očima svijeta čini molitva suvišnom stvari, mi je smatramo najvažnijom od svega u životu, jer 'ako Gospod ne čuva grada, uzalud bdije koji ga čuva' (Ps 12, 1).

Crkva Božja nikad se nije gubila u frazama, ali nikad nije također zatajila u onom ustrajnom radu, na kojem se stvaraju temelji sretne budućnosti pojedinaca, naroda i države. Pokažite to, časna braćo, i sada ispunite svoju dužnost prema mladoj državi Hrvatskoj!

U vezi s tim određujem, da se u nedjelju, 4. svibnja o.g., održi svečani Te Deum po svim župnim crkvama, na koje neka župni uredi pozovu mjesne vlasti i vjerni narod. Nadam se, da će se u to vrijeme moći održati spomenute svečanosti, i u koliko komunikacione prilike jošte ne bi omogućile, neka se to izvrši u prvi slobodni dan. A što se tiče prvostolne crkve zagrebačke, to ću dan odrediti u sporazumu s državnim vlastima.

U Zagrebu 28. travnja 1941.

Alojzije, nadbiskup»

Iz ove okružnice, te iz saopćenja osoba, koje su nadbiskupu bile blizu, može se bez ikakva pretjerivanja reći da se valjda nitko kao on nije toliko molio da Hrvatski Narod ostvari svoj stoljetni san da bude slobodan i da svojim narodnim, kulturnim, gospodarskim i političkim životom sam upravlja u svojoj vlastitoj i nezavisnoj državi. Isto tako se je on iskreno veselio i zahvaljivao Bogu što je Hrvatski Narod postigao ono, na što ima svaki narod naravno i povijesno pravo. On kao duhovni vođa Hrvatskoga Naroda osjetio je živo «bilo» svoga naroda tom zgodom, iz kojega je i sam nikao (51).

(51) Nadbiskupov rukopis, u NAZ, bez broja.


390

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Prigodom ljetne biskupske konferencije, dne 26. lipnja, posjetio je hrvatski episkopat Pavelića, a predveo ga je kao predsjednik biskupskih konferencija nadbiskup Stepinac, koji je tom prilikom dr. Paveliću upravio slijedeći govor:

 

«Poglavniče!

Ako je istina, kao što jest, da je ljubav prema narodu, iz kojega smo nikli, postulat naravnog zakona, onda nema sumnje, da je ta ljubav samim prstom Božjim upisana u naša srca. I, ako je istina, kao što jest, da je začetnik naše sv. vjere, koju ispovijedamo, sam Bog, onda je sigurno, da za razumna čovjeka nema sukoba između ljubavi prema sv. vjeri i ljubavi prema svome narodu, kad obje kao dvije rođene sestrice izviru iz Božjega bića kao jedinstvenog izvora.

Ta svijest dovodi nas danas pred vas, da vas kao legitimni predstavnici Crkve Božje u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj od srca pozdravimo kao njezina državnog poglavara s obećanjem iskrene i lojalne suradnje za bolju budućnost naše domovine.

Istina je, da Crkva nije nikada bila, da se poslužim riječima Sv. pisma, 'velox ad proferendum sermonem — nagla ustima svojim' (52) kao što običavaju mnogi, koje vodi više srce nego razum, ali nije nikada ni zatajila onda, kad valja nositi 'onus et pondus diei', i u žilavom, nečujnom ali solidnom radu formirati duše, bez čega se ne može zamisliti život dostojan čovjeka ni u maloj zajednici, a kamoli u velikoj narodnoj obitelji.

Ako bismo kada, dakle, i morali po pastirskoj dužnosti reći otvorenu riječ, budite uvjereni, da nitko više od katoličkog biskupa ne nosi na umu opomenu sv. Apostola: 'Sve poštujte, braću ljubite, Boga se bojte, kralja štujte (53).

I dok vas evo od srca pozdravljamo kao glavara Nezavisne Države Hrvatske, molimo 'Oca zvijezda, od koga silazi svaki dobri dar' (54) ne samo pojedincu nego i narodnoj, odnosno državnoj zajednici, da vas obdari onim duhom, koji je glavaru države potreban, da svojim radom upravlja 'in iustitia et veritate — u pravdi i istini', kao najčvršćem temelju Bogom blagoslovljene budućnosti!»

(52) Crkv 5, 1.

(53) 1 Petr. 2, 17.

(54) Jak 2, 17.


391

VI - U VRTLOGU RATNIH DOGADJAJA

Od vremena do vremena Stepinac je posredovao kod hrvatske vlade za neke progonjene i poubijane u logoru, što nekima na vlasti zbog tadašnjih političkih prilika i razloga nije ni najmanje pogodovalo, te je dolazilo i do napetosti (55).

Nadbiskup ipak nije nosio u svom srcu nikakve odvratnosti prema Paveliću. Kad je kasnije u Krašiću saznao, da je na njega u Argentini izvršen atentat, kazao je župniku Vranekoviću (56):

— Žao bi mi bilo, da mu se zlo dogodi, makar se nismo u mnogome slagali i makar mi je zadavao mnogo briga. Bog sâm može ga prosuditi. Ja ga više puta nisam mogao razumjeti. Kad sam mu prigovorio, znao je reći: Moja savjest je čista pred historijom.

Stepinac mu je priznavao dobru volju da pomogne Hrvatskom Narodu. U mnogim stvarima ga je ispričavao, jer je bilo ratno stanje, država se rodila u najtežim danima, strane su vojske poplavile Hrvatsku, a u samoj je zemlji bjesnio partizanski rat, pa je bilo nemoguće držati mirno nadzor nad ljudima i događajima. On nije gledao na Pavelićevo strančarstvo, na ustaštvo, niti se na to kod drugih javnih radnika obazirao, jer je poštivao uvjerenje pojedinaca. Pazio je samo na to, da li su njihova načela, po kojima rade, u skladu s istinama sv. vjere i kršćanskoga ćudoređa. U načelu je Pavelić zastupao i branio neosporno pravo Hrvatskog Naroda na vlastitu samostalnu državu, i to je nadbiskup Stepinac smatrao njegovom najvećom pozitivnom crtom.

 

Usprkos radosti, koju je svako hrvatsko srce osjećalo nad uspostavom Nezavisne Države Hrvatske, naskoro se ispostavilo ono, što je nadbiskup odmah u početku predviđao i zbog čega se nije predao osjećajima srca bez nadzora. Hrvatsku su u stvari zaposjele strane vojske: njemačka, talijanska, mađarska, a Pavelić sa svojima nije bio uvijek u stanju oduprijeti se njemačkim i talijanskim zahtjevima.

Nadbiskup nije mogao mimoilaziti ni predstavnike stranih sila u Hrvatskoj za vrijeme rata. Kod Kasche-a nije bio nikada, već se sastajao od vremena do vremena, iako vrlo rijetko, prigodom kakve običajne zgode ili priredbe. Takvom su se zgodom samo rukovali i pozdravili. Nešto više se sastajao sa Glaise von Horstenauom, koji je bio katolik. No, i s njim se sastajao samo u svrhu spasavanja onih, koji su se nalazili u

(55) D. HREN. 19.

(56) VD III 131.


392

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

životnoj pogibelji. Glaise je u tome pogledu nadbiskupu išao na ruku prema svojim mogućnostima, iako je u polltičkim pitanjima malo značio, jer je uvijek prevladavao Kasche. S talijanskim poslanikom Rafaelom Casertano nadbiskup nije imao nikakve posebne veze.

 

Zbog teških prometnih veza, za vrijeme rata, između Zagreba i pojedinih dijelova Nezavisne Države Hrvatske katolički episkopat se nije mogao redovito sastajati na svoje konferencije, te nije mogao ni zajednički nastupati. U četiri ratne godine nije se mogao nijedanput sastati u potpunom broju.

Biskupska konferencija mogla se samo tri puta održati. Bilo je to mjeseca lipnja i studenog g. 1941 i u ožujku 1945. No, ni u tim konferencijama nisu sudjelovali svi hrvatski biskupi. U studenom g. 1941 nisu mogli prisustvovati svi bosansko-hercegovački biskupi ni kotorski.

Pismeni saobraćaj između pojedinih članova episkopata, napose sa Zagrebom, bio je vrlo rijedak. Zbog toga iz drugih biskupija nema podataka iz toga razdoblja, koje bi predsjedništvo biskupskih konferencija trebalo imati na raspolaganju kod pojedinih nastupa. Hrvatski episkopat mogao je javno nastupati i govoriti, tako reći, samo na usta svoga predsjednika, zagrebačkog nadbiskupa. Odatle se lako može zaključiti, kako je bila velika odgovornost, koja je njemu pala na leđa; u tome treba gledati i pravo značenje i punu vrijednost njegovih nastupa. On je morao nastupati kao stvarni predstavnik katoličke Crkve u cijeloj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Uvid u te njegove nastupe danas nam omogućuje samo arhiv zagrebačkog nadbiskupa i arhiv predsjedništva biskupskih konferencija, u koliko i u te arhive nije posegla tuđa ruka. Svjestan toga položaja, nadbiskup Stepinac nije šutio, dok su mnogi drugi od straha šutjeli. Držao se onoga načela Pija XII za osobe, koje utječu na javno mnijenje: «Nè servilismo muto, ne critica incontrollata — Niti nijemo puzanje, niti neodgovorna kritika!» (57).

 

Kada je kasnije u Krašiču, godine 1952, čitao knjigu Tajna bijele kuće i Cianove dnevnike, rekao je župniku slijedeće (58):

«Smatram da će to čitanje koristiti. Duce je npr. bio silno nestalan. Ciano naprotiv, razborit i trijezan. Duce je čovjek bez vjere: napada, ne govori lijepo o papi, grozi se. Jadnik! Otišao

(57) SVZN 32 (1945) 17.

(58) VD I 96.


393

VI - U VRTLOGU RATNIH DOGADJAJA

je, a papa je ostao. Nikada ne bih htio politički voditi narod. Silna je to odgovornost. Gledam, kako političari sude jedni o drugima: izvana lijepo, a u sebi obratno».

Godine 1954 mjeseca srpnja, bio je Carnelutti kod njega u Krašiću. Spomenuo mu je da je kralj Petar dao izjavu, po kojoj se razabire, kako ni on više ne računa na Jugoslaviju, jer je bio izjavio, da će Srbija biti doskora slobodna. Na to će Stepinac (59):

— Ja se u to neću miješati. To je stvar političara. Nostra salus in cruce — naš je spas u križu, a Ecclesia militans — Crkva u borbi bit će do konca svijeta.

Kad mu je profesor George iz Belgije u siječnju g. 1957 pisao, neka u slučaju kakve gužve nikako ne daje političke izjave, već samo crkvenovjerske, rekao je župniku (60):

— Znadem, što mi je dužnost te, ako to doživim, što mi je reći.

 

Dne 10. travnja 1959 župnik Vraneković je upitao kardinala, da li se sjetio današnjeg datuma, odgovorio mu je (61):

«Kako ne! Još jučer. A što ću nego moliti se za jadni naš narod. Nikada zaboraviti onih dana, 10. travnja 1941, pa cijeli rat! Kolike borbe! Koliko zasjeda! Koliki oprez! Svi se boje. Svi šute. A vidim toliko nepravde na sve strane. Morao sam govoriti, makar sam znao, da ću se vlastima zamjeriti, ali što sam mogao?

Velika je to bila kušnja, a onda ona tragedija našega naroda! Čovjek bi proplakao nad sudbinom ove naše mladeži i tolikih, ali opet moram priznati, pravo nam budi! Mi vrijeđamo Boga, njegovo sv. Ime, pa Bog čini, da je i ime našega naroda tako potisnuto, gotovo pogaženo, osobito danas».

Nadbiskup Stepinac i kao gorljivi svećenik i nadbiskup duboko je osjećao teško stanje Hrvatskog Naroda, sputana u bilo koje njemu protivne i neprijateljske državne tvorevine. On nije mogao preko toga prelaziti, iako se u političku borbu nije nikada upuštao. I on je imao kao ideal slobodu, pravednost i ljubav u vlastitoj državi. I on je želio, da Hrvatska bude slobodna. Kao nadbiskup morao je dolaziti u dodir i s političkim osobama, i u stalnim pitanjima zauzeti svoj stav. Ali od političke

(59) VD II 228.

(60) VD III 108.

(61) VD IV 174.


394

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

borbe je zazirao kao od čina, koji ne spada na njegovu svećeničko-biskupsku službu. Rođen u hrvatskoj seljačkoj obitelji, ostao je uvijek u tijesnom dodiru s osjećajima Hrvatskog Naroda, te uzlazeći kroz razna razdoblja na svom žitvotnom putu, on je izrastao do hrvatskog diva, kad je na komunističkom suđenju izjavio, da bi bio ništarija, kad ne bi poštivao volju Hrvatskog Naroda, koji se bio plebiscitarno izjavio za hrvatsku nezavisnu državu.

3) - Pomoćnik potlačenih izbjeglica

Kad je Hitler, godine 1936, počeo progoniti narode nearijevskoga podrijetla i zauzimati sjeverne evropske zemlje jednu za drugom, da izbjegnu logoru, plinskim sobama, strijeljanju i drugim zlostavljanjima, mnogi su bježali na jug i tražili utočište u Jugoslaviji. Ti bjegunci su većim dijelom dolazili u Hrvatsku. Beograd je, naime, već bio u prijateljskom odnosu s Njemačkom, dok je Slovenija bila preblizu i na dohvatu njemačkog utjecaja. U Zagrebu na kolodvoru viđali su se ti bjegunci izgladnjeli, izmoreni, preplašeni, bez odjeće i obuće, bez novčanih sredstava. Mnogi bi se od njih po nekakvu nagonu uputili i prema katedrali i, vidjevši nadbiskupski dvor, ušli bi u nj s pouzdanjem, da će u njemu naći dobro srce, koje će im u nevolji pomoći. Broj takvih je danomice rastao (62).

 

Među samilosnim srcima, koja su kucala i za te izbjeglice, našla se jedna odvažna osoba, koja je otišla k nadbiskupu Stepincu, prikazala mu bijedu, na koju je naišla, i upitala ga, da li bi on htio preuzeti pod svoju zaštitu odbor, ako bi se mogao sastaviti, koji bi preuzeo brigu za te bijednike.

— Vrlo rado — odgovori nadbiskup — tà i onako je Sv. Otac potaknuo biskupe, da se zauzmu za te bjegunce.

Još istoga dana bio je sastavljen taj odbor, u koji su ušli nadbiskupov tajnik dr. Franjo Šeper, kanonik mgr. Milan Beluhan, župnik Sv. Marka mgr. Svetozar Rittig, N. Erber, ravnatelj zagrebačke gradske štedionice, i Terezija Škringer.

Odbor je potakao na suradnju sve banke i industrijska poduzeća te ravnatelja redarstva dr. Josipa Vragovića, talijanskog, francuskog, švicarskog i portugalskog konzula. Sam je nadbiskup

(62) TEREZIJA ŠKRINGER, Kurze Lebensbeschreibung des Kardinals Dr A. Stepinac (tipkopis) 46, kod pisca.


395

VI - U VRTLOGU RATNIH DOGADJAJA

često osobno posredovao kod raznih konzulata, da ishodi tim bijednicima potrebite vize za njihove putnice.

Bjegunci su bili smješteni u stanove, a bolesnima se pružala liječnička pomoć. Nije se gledalo, koje je tko rase ili vjere. Među njima su se nalazile i vrlo ugledne osobe, kao dr. Eger O'Brien i dr. Gerö, koji je kasnije bio ministar pravosuđa u Austriji.

Nadbiskup je živo pratio rad odbora i tražio, da mu se tjedno daje izvještaj o radu. Posebno se zanimao, da li među bjeguncima ima svećenika ili redovničkih osoba, koje bi trebale njegovu posebnu osobnu pomoć.

U ono se vrijeme i Zagreb bojao Hitlera, pa su se našli i takvi, koji su nadbiskupu prigovarali, što se tim poslom bavi. No, on se nije obazirao na prigovore, kad se radilo o djelima milosrđa. Sâm je osobno odlazio na kolodvor, čak i noću, da majkama i djeci pruži utjehu i pomoć i da vidi, ima li među izbjeglicama koji svećenik ili redovnička osoba, koja bi ga trebala. On se za sve brinuo i nadzirao, da li je sve dobro sređeno.

Kad su godine 1941 došle u Zagreb njemačke trupe, osobno je uzeo u zaštitu stare i bolesne Židove i smjestio ih u kućicu svoje brezovičke ljetne vile, gdje su mogli mirno živjeti. Dolaskom Nijemaca ovaj je rad morao biti odmah obustavljen i arhiv, koji bi danas pružao obilnu dokumentaciju, bio je spaljen. Gestapo zatvori čak i voditeljicu tog poslovanja, Ostala je u zatvoru pet mjeseci. U zatvoru su je silili, da dade kakvu ozloglašujuću izjavu protiv nadbiskupa, ali je ona to s negodovanjem odbila.

 

Još prije rata nadbiskup je Stepinac dao dokaz svoje velike ljubavi i samilosti za različite nevolje naroda.

Početkom lipnja g. 1939 krajevi su oko Samobora, Karlovca, Klanjca, Nove Gradiške, Ogulina i drugdje nastradali zbog velikih kiša, nabujalih rijeka i potoka. Tisuće jutara zemlje bile su poplavljene, usjevi uništeni, trava zamuljena, spremljena krma pokvarena, kuće oštećene i porušene.

Nadbiskup Stepinac upravio je, 9. lipnja, vjernicima svoje nadbiskupije okružnicu, u kojoj izrazuje svoju duboku bol nad nevoljama, koje su snašle narod.

«Tuga mi se vije oko srca, kad slušam i mislim o tim strahotama — piše on. — Duboka sućut moje duše prati ove siromašne stradalnike».

Potiče zatim riječima Sv. pisma vjernike na kršćansku djelotvornu ljubav, da postradaloj braći priteknu u pomoć: tko


396

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

novčanim, pa i najmanjim prinosima, tko životnim namirnicama, tko primanjem djece na prehranu, ili na koji drugi način (63).

 

Kada je međutim ratni vihor počeo nesmiljeno vitlati i kad je u svoj vrtlog povukao cijeli Hrvatski Narod, još se bolje očitovala plemenština nadbiskupova srca, koje je tako toplo kucalo za Boga i narod. Odrastao i dozrio u strogoj askezi, snašao se u novim mučnim prilikama.

Zbog rata su zatajila prometna sredstva te je južnim krajevima, osobito u Dalmaciji i otocima, prijetila avet gladi. Nadbiskup, koji je niknuo iz naroda i duboko u dušu i srce poznavao svoj narod, znao je, da će se taj narod rado odazvati, da pomogne svojoj izgladnjeloj braći na jugu, ako pokuca na njegovo srce. Stoga godine 1942 upravi srdačan poziv na sve vjernike svoje nadbiskupije. Opisujući nevolje, što ih je rat prouzrokovao, piše (64):

«Gladne nahraniti, bezkućnike na stan primiti, gole zaodjenuti bilo je i jest jedno od prvih, najvećih i Bogu najugodnijih djela milosrđa».

 

Zatim navodi mnoge stavke iz Sv. pisma, da dokaže, kako je milosrđe Bogu ugodno djelo, te veli:

«Ima kod nas krajeva, koji trpe oskudicu hrane i u najredovitijim vremenima. Danas je tim krajevima još teže uslijed prometnih teškoća i uslijed raznih drugih okolnosti. Ima krajeva, gdje već danas, usred ljeta glad caruje. A dolazi zima, dolaze dani, kad će tim krajevima biti još teže.

Ima i mnogo izbjeglica iz raznih dijelova naše domovine. Oni su bez ičega: djeca, starci, nemoćne žene.

Ima opet, hvala Bogu, ima kod nas krajeva, gdje ljudi ne oskudijevaju. U pogledu prehrane nijesu ti krajevi osjetili strahote rata. Vjernici svih krajeva, uvjeren sam, sjetit će se onih, koji teško često i preteško dolaze do korice svagdašnjega kruha.

Dragi vjernici! Budite milosrdni, da se ne bi, ne daj Bože, ispunila ona Sv. pisma (65): 'Teško vama, koji ste sada siti, jer

(63) Tiskano na posebnom arku, kod pisca.

(64) Br. 138/Pr. - 1942.

(65) Lk 6, 25.


397

VI - U VRTLOGU RATNIH DOGADJAJA

ćete gladovati!' Slušajmo opomenu Sv. pisma (66): 'Svakomu, koji ište od tebe, podaj!' I 'Podaj siromasima i imat ćeš blago na nebu' (67). Nemojmo, da nas zaokupe sebične misli: meni je dobro i neće mi uzmanjkati. 'Djeco! Kako je teško onima, koji se uzdaju u bogatstvo, ući u kraljevstvo Božje', govori Krist (68).

Svi smo mi djeca jednog Oca nebeskoga. 'Ljubav bratska neka ostane. Gostoljubivost ne zaboravljajte, jer njom neki ne znajući pogostiše anđele' (69).

Dajmo, dakle, od svoga onima, koji nemaju ništa. Bog će naše blagosloviti, naplatiti nam i učiniti, da nam ne uzmanjka kruh svagdašnji. Ovaj poziv upravljam, dragi vjernici, na vas u uvjerenju, da moj glas neće biti glas onoga, koji vapi u pustinji».

Dne 30. ožujka 1943 obraća se nadbiskup u toj stvari na Pavelića slijedećim pismom (70):

«Poglavniče!

Jučer sam primio od biskupa hvarskoga brzojav slijedećega sadržaja:

'Očajno je stanje prehrane na ovim otocima. Prekinuće prometa dostiglo je vrhunce. Hrane od nikuda ni uz kakvu cijenu. Otrag deset dana brzojavih Poglavniku, pa molim odmah osobno intervenirati za najžurnije privođenje bilo na koji način, jer je zadnji čas, bojati se najgorega. Biskup Pušić'».

Moli nadalje, da bi se Karitasu nadbiskupije zagrebačke i drugih biskupija omogućilo da nesmetano uzmognu vršiti nesebičnu karitativnu akciju s obzirom na otpremanje sabrane hrane u Dalmaciju i na otoke, jer su neki organi državnih vlasti činili poteškoće (71). Karitas dijeli hranu besplatno, pa traži, da se nadležnim državnim vlastima izdadu upute, da ne sprečavaju rad Karitasa, nego neka ga najizdašnije podupiru.

 

Dne 12. siječnja 1943 izdaje nadbiskup novu okružnicu, u kojoj spominje, kako je do onda sakupljeno 17 vagona hrane, te da je iznenađen nad tim uspjehom, jer su dale i one župe, u

(66) Lk 6, 30.

(67) Mt 19, 21.

(68) Mk 13, 1-3.

(69) Hebr 13, 1-3.

(70) Nadbiskupski duhovni stol u Zagrebu, 30 III. 1943, Exp, 30. III. Salić.

(71) Očito je, da je Stepinac bio tako obaviješten. Ali je poznato s druge strane, da su ti «organi državnih vlasti» bili Talijani, pod kojima je tada bio obalni pojas.


398

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

kojima narod nije osobito bogat; no tuži se, da se mnoge župe iz žitorodnih krajeva nisu odazvale na njegov poziv. Javlja, da će se akcija nastaviti u narednoj godini. Poziva kler, neka neprestano s propovjedaonice opominje narod, da bi se obradio svaki, pa i najmanji komadić zemlje, da bi se postigla najveća proizvodnja, pa da onda mogu priskočiti u pomoć onima, koji oskudijevaju (72).

 

Slijedeće godine 15. studenoga ponovno izdaje okružnicu o sakupljanju hrane za pasivne krajeve. Spominje, kako je «Karitas» razvila zamjernu djelatnost. No, kako rat dalje traje, «Karitas» će podvostručiti svoj karitativni rad, ukoliko to bude moguće. Hoće, da se sabirna akcija odmah započne, da se na vrijeme uzmogne pomoći potrebnima. Na pobudu spominje, kako ima župa, u kojima je sakupljeno i do dva vagona hrane, pa čak su i siromašne župe sakupile dosta hrane, kad je svećenik umio povesti živu akciju (73).

 

Dne 7. ožujka 1945 izdaje ponovno okružnicu i to o uvođenju «Nedjelje kršćanske ljubavi». «Iz dana u dan», piše on, «množe se svakovrsne nevolje prouzročene ratom. Napose u gradovima raste broj izbjeglica i postradalih od napadaja iz zraka. Malo je župa u nadbiskupiji, u kojima ne bi bila nužna pomoć gladnima, beskućnicima, bolesnicima i ostalim stradalnicima. Tim se nevoljama može pomoći jedino onda, ako čitav narod osjeti dužnost Kristove ljubavi».

Određuje da se, 18. ožujka, ima držati «Nedjelja kršćanske ljubavi», a u seoskim župama neka se hrana sabire kao prošle godine (74).

Nadbiskupova «Karitas» je, prema izvještaju godine 1942-1943, sabrala 43 vagona hrane, koji su bili otpremljeni u Dalmaciju, Primorje i Hercegovinu. Godine 1944 sabrano je šesnaest vagona hrane, koju je «Karitas» razdijelila u Zagrebu izbjeglicama i sirotinji, budući da ju nije više bilo moguće slati u južne krajeve. «Karitas» je dijelila hranu svim gladnima bez razlike vjere i rase i to sasvim besplatno.

(72) Okružnica: Sakupljanje hrane za nežitorodne krajeve, br. 571, 12. I. 1943, u KL 94 (1943) 20.

(73) Okružnica: Sakupljanje hrane za nežitorodne krajeve, br. 8582, 15 XI. 1944, u KL 95 (1944) 559.

(74) Okružnica O nedjelji kršćanske ljubavi, br. 1981, 7. III. 1945, u KL 96 (1945) 91.


399

VI - U VRTLOGU RATNIH DOGADJAJA

Najljepši je čin nadbiskupove ljubavi spasavanje nevine djece, koja su ostala bez kuće i roditelja prigodom ratnih zahvata na Kozari, godine 1942. Dne 25. kolovoza upravi nadbiskup na sve župne urede pismo, kojim javlja, da je njegova «Karitas» preuzela plemenitu zadaću, da smještava kod dobrih vjernika siromašnu djecu na prehranu. Moli, da bi župnici i upravitelji župa u svojim župama najhitnije poradili u tom smjeru, da se nađe što više takvih dobrih vjernika, koji su voljni preuzeti djecu. Među tom djecom ima i dojenčadi, koja trebaju naročitu njegu. Za pojedino dijete će se plaćati mjesečno 600 kuna. To pismo završava riječima (75): «Ova mi je stvar na osobit način na srcu, pa molim gg. župnike, da je i kao takvu shvate i zdušno i hitno provedu».

Prethodno su ta djeca bila privremeno smještena u jasenovačkom i sisačkom logoru i okolici. Nakon dugotrajnih pregovora sva su ta djeca nadbiskupovim posredovanjem bila povjerena brizi «Karitasa» zagrebačke nadbiskupije. Postepeno su prevezena u Zagreb, upućena u dječje domove, očišćena i predana na brigu i odgoj u obitelji, koje su ih dobrovoljno primile. Dok su boravila u sabirnim domovima, mogli su ih posjetiti rođaci. Tim putem se mnogo djece povratilo u rodni kraj. Druga su djeca ostala do svršetka rata, pa i nakon rata, ponajviše u dotičnim obiteljima.

 

Nadbiskup je u brezovički dvorac smjestio oko 80 napuštene djece svake vjere iz svih krajeva Hrvatske, a sestre od Naše Gospe su imale voditi brigu o njima. Djeca su ga zavoljela, jer je češće zalazio među njih. Čim bi ga opazila, da je došao, sva bi se sjatila oko njega. On pak nije nikada došao praznih ruku. Takvi su susreti iziskivali od njega dosta i fizičkog napora i snage, jer su se ta djeca vješala i penjala po njemu, vukla ga za kaput, natezala i potezala amo i tamo. Bilo je dana, kad se s tom djecom igrao, kao nekoć sv. Filip Neri na Gianicolo u Rimu, s njima bi obilazio livade, da sakuplja hrušteve za samostanske patke (76).

Na taj je način od godine 1942 do 1944 spašeno od glada i smrti i zbrinuto 6.717 djece, od kojih je bilo oko 6.000 djece, čiji su roditelji bili pravoslavne vjere ili su se nalazili među partizanima.

(75) NAZ: bez broja.

(76) Sjećanja jednog svećenika na Stepinčev Karmel u Brezovici, u Gl. Srca Isusova i Marijina, 17 (Salzburg 1965) 23.


400

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Ovom akcijom nadbiskupovom najbolje je došla do izražaja kršćanska djelotvorna ljubav Hrvata, vjernika zagrebačke nadbiskupije prema pravoslavnoj djeci. Broj spašene djece je tako velik, da predstavlja opsežnu i požrtvovnu suradnju stotina obitelji. Zato je to jedan od najsvjetlijih pothvata u doba strahovitog prolijevanja krvi i uništavanja.

Nadbiskup je slao svoga osobnog tajnika Lackovića u razne logore po sjevernoj Italiji, da kao njegov izaslanik i član posebne komisije Hrvatskog Crvenog Križa vadi naše ljude iz fašističkih logora i vodi ih uz opasnost života od bombardiranja do prijamne postaje u Trstu za povratak u domovinu.

Prema izvještaju «Karitasa» u godinama 1942 do 1944 zbrinuto je i 2.252 povratnika iz Italije i izbjeglica te radnika. U godini 1945 primilo je pomoć 1.500 osoba. Sav broj ukupno iznosi oko 10.545 osoba. U tu je svrhu kroz te tri godine utrošeno okruglo 23 miljuna i 720 tisuća kuna (77).

 

Na Badnjak g. 1942 upravio je Stepinac slijedeće pismo javnosti:

«Tragediju čovječanstva naših dana nije kadro opisati dovoljno nijedno ljudsko pero. Nju proživljava staro i mlado, ali najteže su pogođeni oni, koji su najmanje krivi, a to su djeca.

Našlo se ipak mnogo dobrih srdaca, koja su učinila, što su mogla, da se ovima najmanjima ublaži bol i nadomjesti, ukoliko je to uopće moguće, topla roditeljska ljubav.

Svima ovima izričem srdačnu hvalu za pomaganje «Karitasa» zagrebačke nadbiskupije. Nagradu će im dati onaj, koji je rekao: 'Tko primi jedno takvo dijete u moje ime, mene prima!' A to je sam Isus Krist, koji je kao dijete u jaslicama iskusio svu gorčinu života, da ljudima donese najveće dobro, mir s Bogom.

Srdačnu hvalu izričem i svima onima, koji su darivali živežne namirnice za gladne krajeve našeg Primorja i Dalmacije i vodili brigu oko sakupljanja i otpreme hrane. Bog im platio! — U Zagrebu, uoči Božića 1942».

 

U izvještaju «Karitasa» od godine 1943 piše nadbiskup, da su bijeda i nevolja nužna posljedica rata, koja s ratom ne-

(77) SVZN 32 (1945) 33 sl. - Dr. Ing. MARKO VIDAKOVIĆ, Izvještaj o radu «Dječje akcije» u Zagrebu za vrijeme drugog svjetskog rata 1941-1945. Ovaj je izvještaj sastavljen g. 1945, a g. 1969 je prepisan. Rukopis kod pisca. - Izvještaj «Karitasa», g. 1943.


401

VI - U VRTLOGU RATNIH DOGADJAJA

prestano raste. Pojačavanjem rada «Karitasa» bila je izvršena samo kršćanska dužnost. «A treba li i spominjati — nastavlja on (78) — da je u ovo doba općenitog razdora upravo karitativni rad najpodesniji da smiruje razbuktjele strasti, da gasi plamen mržnje, da otire suze bijednima, da tješi rastužene, da liječi ranjena srca, te konačno, koliko je samo moguće, podupre nastojanje hrvatskih državnih oblasti oko umanjivanja sveopće bijede».

U izvještaju od godine 1944, dok se zahvaljuje svima, koji su surađivali u radu «Karitasa», veli (79):

«Neka nas ne zastraše i ne učine malodušnim ove teške nevolje, već naprotiv, što budu veće, to više neka dolazi do izražaja naša velikodušnost, bez koje se nikada ne stvara nešto veliko. Neka nam u velikodušnosti prema onima, koji trpe, bude uzorom sv. Pavao apostol, koji je toliko ljubio svoje vjernike, da se nije ustručavao reći (80): 'A ja ću veoma rado sve žrtvovati, i samoga ću sebe žrtvovati za vaše duše'.

Žarka ljubav prema bližnjemu kadra je tvoriti čudesa. Ona je jača od razornih bombi zrakoplova i bojnih brodova; jača od vatre, koja pretvara u ruševine gradove i sela; jača od same mržnje, koja je čovječanstvo survala u ovu nevolju. Vjerujemo, čvrsto vjerujemo, da će mržnja morati konačno ustupiti mjesto ljubavi među ljudima. Na nama je svima, da prema svojim silama pridonesemo trijumfu ljubavi na zemlji, koju nam je Utjelovljena Riječ Božja primjerom pokazala, a ustima zapovjedila, da je nasljedujemo, ako hoćemo da budemo njegovi učenici ili uopće da budemo ljudi».

Videći tolik rad i nadbiskupovo nastojanje u djelima kršćanskog milosrđa, slijedili su ga mnogi svjetovnjaci dobrotvori, koji su darivali na stotine tisuća, osnivali skloništa i primali izbjegličku djecu.

 

Poznato je, da je nadbiskup ustupio u svom parku i veliki staklenjak i dao ga urediti upravo za izbjegličku djecu, s kojom je prigodice rado razgovarao.

Među nadbiskupovim karitativnim djelima treba spomenuti i «Svećeničku menzu», osnovanu godine 1943, gdje se hranilo

(78) Izvještaj «Karitasa», g. 1944.

(79) NUK, Nadbiskup dr Stepinac — karitativni radnik, u KL 95 (1944) 299-301. Zadnji stavak uzet je iz kasnijeg rukopisa toga članka.

(80) 2 Kor 12, 15.


402

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

preko 30 svećenika, većinom državnih činovnika i umirovljenika (81).

U posljednje dvije godine rata, «kad je rat sve jače bjesnio i poprimio sve veće razmjere, kad se mržnja zaraćenih stranaka nagomilala, nadbiskup je iz ljubavi prema bližnjemu činio sve, što je mogao i što se u tom metežu dalo učiniti. On je davao sve, što mu je od skromnih sredstava ostalo. A jer je njegova objektivnost i revnost u davanju pomoći bila općenito poznata, doprinosi darivatelja stizali su mu sa svih strana. Napose treba naglasiti, da su pomoć dobivali ne samo domaći bjegunci, udovice i djeca hrvatskih boraca, nego i obitelji onih, koji su bili u drugom taboru, kako god je to bilo i opasno pomagati ih».

4) - Zaštitnik politički ugroženih osoba

Zagreb se sjeća vrlo dobro karitativnog rada svoga nadbiskupa, no možda je manje poznato, što je sve on učinio i pismeno i usmeno, da otre mnogo suza, da spriječi ne jednu obiteljsku propast, i da probudi svijest teške odgovornosti pred Bogom onima, koji su se osvećivali i činili privatno i javno nepravdu svome bližnjemu.

Mnogi su dolazili k njemu, iznosili su mu svoje potrebe, bol, pogibao, progon, očekujući od njega, da im riješi poteškoće. Za svakoga od njih bile su najvažnije i najveće vlastite poteškoće, koje treba neposredno riješiti. Nadbiskup prima na saslušanje svakoga ponizno, spremno, očinski, uljudno, saslušava mirno svakoga i obećaje pomoć, u koliko je može pružiti. Tko je došao pritisnut od boli, vratio se olakšan, obodren, u nadi da će mu biti pružena pomoć. Na Stepinca je pao novi teret, teret, kojemu je ime biskupski križ.

Bile su to duge audijencije, koje su trajale sate i sate, u kojima je nadbiskup dolazio u dodir s pojedinim osobama i morao davati odluke i unalaziti rješenje. Dani takvih audijencija bili su zaista vrlo naporni. Mnogo puta nije mogao dati rješenje.

 

«Kad bi bilo moguće sakupiti na jednom mjestu sve one, koji su kroz četiri godine rata tražili pomoć i našli utjehu kod zagrebačkog nadbiskupa, onda bi to bila golema povorka tisuća ljudi. Nipošto nije pretjerano tvrditi, da nije gotovo bilo dana,

(81) SVZN 32 (1945) 17.


403

VI - U VRTLOGU RATNIH DOGADJAJA

kad ne bi barem netko došao u nadbiskupski dvor tražiti zaštitu i pomoć u najosnovnijim čovječanskim pravima. Svi su ti ljudi iz širokih narodnih slojeva svojim dolaskom jasno svjedočili, da je opće uvjerenje, kako će kod zagrebačkog nadbiskupa doista naći pomoć i zaštitu, ako je nigdje drugdje ne mogu naći, da je nadbiskupski dvor posljednje utočište pravde i kršćanske ljubavi.

A u zagrebačkom nadbiskupskom dvoru nije se pitalo, koje je tko vjere ili narodnosti. Poznato je, da su u prvo vrijeme dolazili tražiti pomoć gotovo isključivo pravoslavci i Židovi, jer su oni bili najviše izloženi. Bez obzira na sve te vjerske razlike, nadbiskup je u svakom molitelju gledao samo čovjeka, nevoljnika, komu u ime Kristovo treba pružiti svu moguću pomoć. Poznato je i to, da baš zbog ovih posredovanja, zbog jasna stava u pitanjima progona i nasilja zagrebački nadbiskup nije godinama uživao sklonosti vladajućih krugova» (82).

Zato njegova posredovanja nisu bila uvijek uspješna.

a) - Zaštitnik hrvatskih pravoslavaca

Odmah u početku Nezavisne Države Hrvatske jednoga dana dođe k nadbiskupu učitelj iz Markuševca i saopći mu, što je iz sigurna izvora saznao, da će pravoslavci, koji su kao taoci zadržani u Zagrebu, slijedeće noći biti strijeljani. Plačući je molio nadbiskupa, da bi učinio sve, što može, da bi se to spriječilo. Bilo je oko 8 s. na večer.

Budući da je stvar bila žurna i nije se moglo čekati do sutradan, nadbiskup nazove telefonski predsjednika vlade. No, kako su svi ministri bili na sjednici, zamoli službujućega tajnika, da smjesta prenese doslovno slijedeću poruku (83):

«Nadbiskup je doznao, da bi se noćas imalo strijeljati Srbe, taoce, u Zagrebu i od drugud, koji su u Zagrebu zatvoreni. Ako to stoji, nadbiskup poručuje, da po katoličkom moralu nije nikada dozvoljeno ubijati taoca za krivice, koje su drugi počinili. To bi bilo poganstvo i ne bi donijelo blagoslova Božjega».

 

Čim je nadbiskup saznao za pokolj pravoslavaca, koji je počinjen u Glini, 13. svibnja 1941, odmah je napisao slijedeće pismo dr. Anti Paveliću (84):

(82) N. mj. 18. - CAVALLI 187.

(83) N. mj. 18.

(84) N. mj. 19.


404

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

«Poglavniče!

Ovaj čas primio sam vijest, da su ustaše u Glini postrijeljali bez suda i istrage 260 Srba. Ja znam, da su Srbi počinili teških zloćina u našoj domovini u ovih dvadeset godina vladanja. Ali smatram ipak svojom biskupskom dužnošću, da podignem glas i kažem, da ovo po katoličkom moralu nije dozvoljeno, pa Vas molim, da poduzmete najhitnije mjere, na cijelom teritoriju Nezavisne Države Hrvatske, da se ne ubije nijedan Srbin, ako mu se ne dokaže krivnja radi koje je zaslužio smrt. Inače mi ne možemo računati na blagoslov neba, bez kojega moramo propasti. Nadam se, da mi nećete zamjeriti ovu otvorenu riječ. Sa odličnim štovanjem. — Zagreb, 14. V. 1941. — Stepinac, nadbiskup».

Iza toga pokolja dao je ustaški pukovnik Rolf zatvoriti brojne pravoslavke; polovica njih su bile udovice nastradalih 13. svibnja u glinskoj pravoslavnoj crkvi. «Na putu u zatvor sreo ih je glinski župnik Franjo Žužek. Na njihovu molbu on se smjesta telefonski obratio na zagrebačkog nadbiskupa, nakon što je propao pokušaj da neposredno posreduje kod Rolfa. Rastumačivši telefonskim putem u nadbiskupskom tajništvu stanje, župnik Žužek zamolio je za hitnu pomoć. Nakon nekog vremena najavio se kod župnika Rolf, te mu rekao: 'U taj čas dobio sam iz Zagreba nalog, da se ispuste sve osobe, koje su prešle na katolicizam. Vi, župniče, otići ćete u 2 s. s kotarskim predstojnikom Imperom u zatvor, te pročitati imena prelaznica, održati im govor, neka se čuvaju, jer čim bi koja išta pisnula, bit će uhapšena, a onda neće ničija intervencija pomoći'. Župnik Žužek je izvršio poruku Rolfa i protumačio zatvorenicama kome imaju zahvaliti oslobođenje, te ih pustio na slobodu. Na večer istoga dana doveo je sin tamničara, Krnic, i ostale zatvorenice k župniku» (85).

Tako je spašeno tri stotine žena, kako je u ispravi zabilježio nadbiskupov tajnik (86).

 

Kada se u svibnju g. 1942 po Kordunu pronijela vijest, da će svi preostali pravoslavci biti iseljeni, nadbiskup, ne mogavši samo iseljenje spriječiti, piše Paveliću slijedeće pismo (87):

«U javnost je prodrla vijest o iseljenju pučanstva s Kordu-

(85) N. mj. 33.

(86) Saopćio piscu Uz. g. Franjo kard. Šeper u Rimu.

(87) SVZN 32 (1945) 33.


405

VI - U VRTLOGU RATNIH DOGADJAJA

na, bez obzira, da li je prešlo ili ne u katoličku Crkvu. S tim u vezi zamolili su me čestiti ljudi, da posredujem kod Vas, da barem postupak s djecom bude human, jer djeca nisu kriva što su živa.

Nadam se, da ćete učiniti sve, da se ne povrijedi zakon Božji, i da će djeca biti potpuno zaštićena».

Kad je bio uhapšen zagrebački pravoslavni metropolit Dositej, Stepinac je opetovano posredovao za njega, kao što je to učinio i banjalučki biskup Josip Garić za banjalučkog episkopa Platona (88).

Dne 9. srpnja 1941 piše beogradski nadbiskup Josip Ujčić zagrebačkom nadbiskupu, da je kod njega posredovao jedan ministar beogradske vlade za progonjene pravoslavce u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj pa veli (89): «Ja sam ministra obavijestio, kakvo stanovište zauzima u tom nesretnom pitanju katolički episkopat, te se mogao uvjeriti, da su biskupi učinili ono, što im je diktirala kršćanska ljubav i osjećaj pravednosti. Radi ovih progonstava, koje moramo već sa samog moralnog stanovišta te sa stanovišta reda u zemlji samo žaliti, počeli su nas (katolike) u Srbiji gledati neljubaznim okom. Molim lijepo Vašu Preuzvišenost, kažite vladi u Zagrebu: ako je koji stanovnik, bilo koje mu drago vjere, štogod učinio, ima država i zakone i sudišta, ali neka ide sve u redu, inače će trpjeti ugled države ad intus et ad extra».

Nadbiskup je ovo pismo poslao Paveliću s primjedbom, da se postupa u smislu pisma.

Kako su od nadbiskupa dnevno dolazila posredovanja kod vlasti Nezavisne Države Hrvatske, Pavelić je uvidio, da treba više paziti na red u novoj državi pa stoga, 26. lipnja 1941, izda izvanrednu zapovijed i odredbu, u kojoj obavješćuje, da će biti stavljeni pred prijeki sud širitelji uznemirivajućih vijesti i oni, koji bi izvršili kakvo nasilje nad životom ili imovinom bilo kojega lojalnog državljanina ili pripadnika Nezavisne Države Hrvatske. Za red u zemlji bit će odgovorni svi zapovjednici i podzapovjednici ustaške vojnice. Židove proglasuje krivim za širenje lažnih vijesti u svrhu uznemirivanja pučanstva. Sve osobe, čija je prošlost bila nehrvatska, protuhrvatska ili društveno nečasna, pozivlje, da se u roku od 8 dana sami povuku i uklone, jer će inače biti prisilno odstranjene. No, u posljednjoj točki pozivlje «sve i svakoga, da se okane bilo kakve intervencije

(88) N. mj. 25. - NAZ, bez broja.

(89) SVZN 32 (1945) 25.


406

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

kod bilo koje državne ili slične vlasti u osobnim kao i materijalnim predmetima, jer će se svaka intervencija smatrati sabotažom i postupat će se po propisima prijekog suda» (90).

Ta je točka nišanila na neprestane i mnogobrojne nadbiskupove intervencije. No, Stepinac se nije dao zastrašiti takvim mjerama. Njemu je bilo više stalo do čovjekoljubivosti, koju je Sin Božji svojim djelima i riječima naučavao.

Nekako u isto vrijeme nadbiskupu su s Markova trga prispijevali prijedlozi koje svećenike iz svoje okoline mora otpustiti, jer da su nepoćudni. Nadbiskup se na te prijedloge nije obazirao, jer nije dao, da mu svjetovna vlast zapovijeda u duhovnim stvarima.

 

21. srpnja 1941, nadbiskup je, upravio pismo Paveliću, u kojem traži da se ublaži teška sudbina pogođenih ljudi. Tada se, naime, započelo odvođenjem pravoslavaca i Židova u sabirne logore, što on nije mogao zapriječiti, ali nije ni odobrio kao nekršćansko sredstvo prigušivanja osobnog dostojanstva i slobode! On piše (91);

«Poglavniče!

Slobodan sam kao nadbiskup i zastupnik katoličke Crkve skrenuti Vašu pažnju na neke pojave, koje me bolno diraju. Pripominjem odmah, da sam uvjeren, da se ove pojave dešavaju bez Vašega znanja, a da će se jedva tko naći, koji će imati smjelosti, da Vas na njih upozori, pa da mi je to više dužnost, da ja to učinim.

Čujem s više strana, da se tu i tamo nečovječno i okrutno postupa s nearijevcima prigodom deportiranja u sabirne logore, a i u samim tim logorima; što više, da od takva postupka nijesu izuzeta ni djeca, ni starci, ni bolesnici. Znadem, da među tima, koji se deportiraju, imade u novije doba i katolika konvertita, pa mi je to više dužnost, da se za njih zauzmem.

Dozvolite mi, gospodine Poglavniče, da najprije općenito istaknem ovo: odnosne mjere, koje se u tom smjeru provode, mogle bi se provoditi, a da postignu potpuni učinak, na humaniji i obzirniji način tako, da se u čovjeku zaista gleda čovjeka i sliku Božju, osobito da se pokaže ljudski i kršćanski obzir prema slabim starcima i staricama, nejakoj i nedužnoj djeci i prema

(90) Poglavnikova izvanredna zakonska obredba i zapivijed, u KL 92 (1941) 285.

(91) NAZ, br. 5997.


407

VI - U VRTLOGU RATNIH DOGADJAJA

bolesnicima. I u tamnici najgorih zločinaca prodiru blage zrake čovječnosti i Kristove ljubavi! Nadležnim organima, a napose organima, koji provode deportaciju i koji se nalaze u sabirnim i radnim logorima, trebalo bi skrenuti pažnju na te momente, pa da zaista dođu do izražaja.

Slobodan sam da spomenem i neke pojedinačne stvari u smjeru ublaženja postupka: a) da se upućivanje u logore vrši na taj način, da im bude omogućeno, da spreme najnužnije stvari, da mogu urediti svoje najhitnije obveze i prema obitelji i prema službi; b) da se otpremanje ne vrši u prenatrpanim plombiranim vagonima, naročito ne na udaljena mjesta; c) da se interniranima daje dovoljna hrana; d) da se bolesnima omogući liječnička njega; e) da se dozvoli otpremanje najnužnije hrane i omogući dopisivanje s obitelji».

 

Činjenica, da je par dana iza toga pisma bio uhićen zagrebački kanonik dr. Pavao Lončar i doskora osuđen na smrt zbog uvrede nanesene Paveliću i zbog protuustaške promidžbe, jest značajan potez. Smrtna osuda bila je, posredovanjem opata Marcone, ublažena kaznom zatvora.

Dne 6. prosinca 1941 Stepinac se obraća Paveliću pismom, u kojemu veli (92):

«Približavaju se uzvišeni i sveti dani Božića. Dobri ljudi, a osobito Crkva i vjerni katolici, nastoje tih dana pomoći sirotinju i bijednike, da barem tih dana osjete olakšanje i utjehu po ljubavi utjelovljenoga Sina Božjega.

Ovaj čas su mi najviše na srcu vjernici, koji se nalaze smješteni po logorima u Jasenovcu i Loboru i želio bih, da i do njih dopre zraka kršćanske utjehe».

Nadbiskup traži, da bi svećenik, izaslanik «Karitasa», mogao obaći logore i doći u vezu s logorašima, da tako sazna za njihove najveće potrebe, da im putem «Karitasa» uruči božićne darove, da bar uzmognu javiti svojima, da su živi.

Potkraj prosinca je k nadbiskupu iz Beograda stigao B. Rašković, sekretar ministarstva saobraćaja i delegat Crvenoga križa, u čovjekoljubivoj misiji, da bi za pravoslavni Božić mogao interniranim pravoslavcima u logorima pružiti utjehu njihovih obitelji i uručiti pakete, kao što to smiju činiti oni u Srbiji za svoje zarobljenike u Njemačkoj. Poslao ga je beogradski nadbiskup dr. Josip Ujčić s preporučenim pismom, da bi nadbiskup

(92) SVZN 32 (1945) 27.


408

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

posredovao. Na dnu pisma nadbiskupa Ujčića napisao je nadbiskup Stepinac vlastoručno slijedeće (93):

«NB. Ovaj Srbin iz Beograda bio je kod mene u pratnji njemačkog vojnika iz Beograda, da mu se štogod ne dogodi. Zahvalio mi, što sam učinio za Srbe i molio za intervenciju (kao gore). Ja sam mu rekao, da sam protivan masovnim prijelazima u katoličku Crkvu. Na što mi je odgovorio: 'Preuzvišeni, neka svi pređu samo da spasu živote'. Obećao sam intervenciju i otišao odmah ministru unutarnjih poslova. Kakav je bio kasnije rezultat, ne znam, ali smo učinili, što smo mogli. 29. XII. 1941. — Stepinac».

 

Na sam Badnjak g. 1941 piše beogradski nadbiskup Ujčić vlastoručno pismo nadbiskupu Stepincu slijedećeg sadržaja (94):

«Ovaj čas nalazi se kod mene pravoslavni potkarpatski biskup Vladimir (kojega su Mađari poslali preko granice) u slijedećoj stvari: Gornjokarlovački episkop Sava Trlajić nalazi se u Hrvatskoj u zatvoru, navodno u Lepoglavi (?) ili u kojem drugom logoru. Njegova majka u Beogradu, starica od 87 godina, nalazi se skoro in extremis: željela bi vidjeti sina prije svoje smrti. Pisao sam i preuzvišenom delegatu Marcone, moleći ga, da se zauzme kod vlade u Zagrebu, neka bi dozvolili episkopu Savi da smije posjetiti svoju majku: držim, da bi bila to velika utjeha za majku i sina, doista božićna utjeha. Iz čovjekoljubivih razloga, koje mi diktira kršćanska savjest, a i iz drugih važnih razloga u javnom interesu slobodan sam zamoliti Vašu Preuzvišenost, ako je ikako moguće u toj stvari intervenirati».

Na dnu toga pisma napisao je nadbiskup Stepinac vlastoručno: «Osobno sam intervenirao kod dra Pavelića zajedno s legatom Sv. stolice Marconeom. Dobili smo odgovor, da toga nema u Lepoglavi. Zagreb, 30. XII. 1941. Stepinac».

 

U prvo vrijeme Nezavisne Države Hrvatske dešavalo se, da su na nekim mjestima bile spaljene ili porušene pravoslavne crkve. Iako je episkopat na svojoj konferenciji u studenom g. 1941 u predstavci upravljenoj Paveliću tražio, da se takav vandalizam obustavi, ipak senjski biskup dr. Viktor Burić javlja, 5. veljače 1942, da bi se prema dobivenim obavijestima imale sustavno rušiti sve pravoslavne crkve u državi, te da se u senjskoj

(93) N. mj.

(94) N. mj.


409

VI - U VRTLOGU RATNIH DOGADJAJA

biskupiji ovim radom počelo u gradu Senju, gdje je tih dana početo rušenje senjske parohijalne crkve Velike Gospojine, a onda bi se to imalo nastaviti i u ostalim dijelovima njegove biskupije.

Biskup javlja, da sami katolici ovo gledaju s negodovanjem. Kako je njegova biskupija gusto naseljena pravoslavnim življem, «četnici drže znatne dijelove osobito u Lici u svojim rukama, bojati se, da će i oni uzvratiti istom mjerom ondje, gdje za sada vladaju.

Nadbiskup je poslao prijepis toga pisma, 10. veljače 1942, ministru unutrašnjih poslova dr. Andriji Artukoviću sa zamolbom, da se obustavi rušenje.

Dne 13. veljače iste godine odgovara ministar Nadbiskupu preko velikog župana pri ministarstvu dr. A. Nikolića, da ministarstvo ne samo nije nikada izdalo bilo kakav nalog u tom pogledu, nego mu o toj stvari prije toga nije bilo ništa poznato. On je dao velikom županu u Senju nalog, da svaki takav možebitni pokušaj najstrože zabrani i spriječi (95).

 

Nadbiskup se obratio odlučnim pismom, 2. studenoga 1942, istom dr. Andriji Artukoviću, koji je u međuvremenu postao ministar pravosuđa i bogoštovlja, tražeći pristup svećeniku u logore k umirućima. On piše (96):

«Gospodine ministre!

Ja sam već dvaput molio poglavnika, da se svećeniku omogući pristup u logore, da može dati zadnju utjehu umirućima. Međutim, makar je poglavnik to obećao, mi ne znamo do danas, da li je svećeniku omogućen pristup u logore (Jasenovac, Gradiška, Lobor itd.), dok sigurno znamo, da su umirući molili svećenika, da ih spremi za smrt, ali im to nije bilo dozvoljeno. Je li čudo, da se mnogi čestiti ljudi pitaju, koja je onda razlika između jednog boljševičkog i našeg logora? I može li ustaški pokret računati na blagoslov neba, kad uskraćuje umirućima ono, što im do sada nije branila nijedna civilizirana država?

Ja se stoga, gospodine ministre, obraćam na Vas s uljudnom molbom, da kao naš rezorni ministar poduzmete korake kod odnosnih faktora, da svećenik uvijek, kad ga bolesni ili umirući u logoru zatraže, može nesmetano obaviti svoju dužnost».

(95) Biskupski Ordinarijat, Senj, br. 277. - ABK, V.T., br. 81 1942. SVZB 32 (1945) 34.

(96) NAZ, br. 211/BK. - CAVALLI 264.


410

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Na kraju ovoga prijepisa stavlja nadbiskup crvenom olovkom opasku: «Nije!»

 

Kada ni to nije pomoglo, obrati se nadbiskup, 21. studenoga iste godine, na ravnateljstvo za javni red i sigurnost slijedećim dopisom (97):

«Nakon što je već prije bilo poduzeto sve, da se katoličkim vjernicima, zatočenicima u sabirnim logorima, omogući vršenje vjerskih dužnosti, ovo predsjedništvo biskupskih konferencija ima čast ponovno zamoliti naslov:

1. da dopusti svećenicima ulaz u sabirne logore, da budu pri ruci zatočenicima-katolicima u svrhu prisustvovanja službi Božjoj, slušanja riječi Božje i primanja sv. sakramenata, da budu prisutni umirućima i da pokapaju mrtve;

2. da zabrani siljenje zatočenika na teški rad u nedjelje i zapovjedne blagdane;

3. da dopusti dobrotvornoj ustanovi nadbiskupije zagrebačke «Karitas», da se za Božić dostave barem najpotrebnijima bez razlike vjere, pošiljke s hranom, odjećom i lijekovima.

Opravdanost gornjih zahtjeva temelji se ne samo na vjerskom zakonu, nego i na najosnovnijoj čovječnosti. Vjera pak i čovječnost temelj su svakoj uređenoj i zdravoj ljudskoj zajednici».

 

Nadbiskup se najodlučnije zauzimao za one, koje su ustaške vlasti uzimale kao taoce. U rujnu g. 1942 bilo je oko 200 pravoslavaca iz Pakraca odvedeno u St. Gradišku kao taoca za dr. Wagnera, upravitelja župskog redarstva, i Vutuca, tajnika Ravnateljstva za javni red i sigurnost, dok se ova dvojica ne povrate kući. Tada se pakrački kateheta Tomo Sruk hitno za njih zauzeo kod nadbiskupa. On u sabirni logor pošalje slijedeću izjavu (98):

«Zauzimanjem kod poglavnika za vjerske prelaznike pravoslavce iz Pakraca, koji su odvedeni u St. Gradišku postigao sam, da je poglavnik odmah naložio Ravnateljstvu za javni red i sigurnost u Zagrebu, da se stavi u vezu s pakračkim katehetom, koji jamči, da odvedeni nisu stajali ni u kakvoj vezi s odmetnicima partizanima, već su bili vrijedni i pošteni građani, pa da se prema nalazu odmah puste na slobodu.

(97) NAZ, br. 211/BK.

(98) NAZ, bez broja. - SVZN 32 (1945) 36.


411

VI - U VRTLOGU RATNIH DOGADJAJA

Da stvar što prije uspije, da se nalog poglavnikov što prije izvrši i odvedeni da se vrate svojim kućama, pozvao sam pakračkog katehetu, vlč. g. Sruka u Zagreb, da bude pri ruci Ravnateljstvu za javni red i sigurnost. Nakon danih izjava katehete iz Pakraca Ravnateljstvo je poduzelo korake, da se stvar konačno ispita i privede kraju.

Ovime molim vlasti sabirnog logora u St. Gradiški, da se stavi u vezu s Ravnateljstvom za javni red i sigurnost u Zagrebu za što hitnije izvršenje poglavnikova naloga oko puštanja na slobodu građana iz Pakraca, zatim da dozvoli g. kateheti Tomi Sruku, da posjeti svoje vjernike iz Pakraca, da ih umiri i utješi».

b) - Zagovornik hrvatskih Židova

Dolaskom Nijemaca u Hrvatsku odmah se osjetila teška ruka nacizma. Prisiljena, hrvatska je vlada počela izdavati oštre zakonske mjere protiv Židova. Prva takva mjera je bio zakon o «čuvanju arijske rase» i časti Hrvatskoga Naroda (99).

Nadbiskup je odmah, tj. 23. travnja 1941, zamolio Ministarslvo unutarnjih poslova, da bi kod donašanja zakona o Židovima trebalo uzeti u obzir one pripadnike židovske rase, koji su prešli na katolicizam. Molba mu nije bila uvažena.

Dne 22. svibnja iste godine izašla je u zagrebačkim novinama odredba, da svi Židovi, bez obzira na vjersku pripadnost, moraju oko ruke nositi traku žute boje.

Još istoga dana je nadbiskup upravio predstavku istom Ministarstvu. U njoj spominje, kako nisu ni u Njemačkoj rasni zakoni i protužidovske odredbe bile provađane takvom brzinom i strogošću. Upozorava, kako je ta odredba pitanje čovječnosti i pitanje morala, jer se njom oduzima pripadnicima drugih narodnosti ili drugih rasa svaka mogućnost opstojanja i udara žig sramote. Ako se pak prema sadašnjem društvenom uređaju i općim pojmovima morala, koji vladaju, žig sramote ne udara ni onima, koji su to svojom ličnom krivnjom zavrijedili, kao što su otpuštenici iz tamnice, ubojice, priležnici i javne bludnice, zašto se to čini s onima, koji su bez svoje krivnje pripadnici druge rase ili narodnosti? Takvom odredbom je teško pogođena posebice omladina, koja je još u godinama razvitka. U njoj će se uslijed te odredbe, razviti u velikoj mjeri nagon osvete i tzv. osjećaj manje vrijednosti, na golemu štetu njezina duševnog odgoja. Na takav atentat na čovjekovu ličnost nitko nema pravo.

(99) N. mj. 42-44, 49-52.


412

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Moli stoga ministra, da izda shodne naloge, kako bi se pri izdavanju židovskih i sličnih zakona poštivala ličnost i čovječje dostojanstvo. Odredbu pak o nošenju židovskih znakova ne bi uopće trebalo provesti, da se ne bi dogodilo, da neodgovorna masa bude sudac i izvršitelj kazne.

Posebice traži, da se ima obzir prema pokrštenim članovima židovske rase. Mnogi su, naime, od njih pokršteni davno prije progona Židova, dakle u vrijeme, kad je krštenje za njih s materijalne strane značilo jedan manjak. Mnogi su se od njih sasvim prilagodili, i za koje nitko nije ni znao, da su Židovi po podrijetlu. Kako će sada oni vršiti svoje vjerske dužnosti? Zar će sa žutom trakom dolaziti sv. misi i pristupati sv. sakramentima? U ovom slučaju, izjavljuje nadbiskup, da će on sam biti prisiljen, da Židovima katoličke vjere kaže, da ne nose te znakove, da ne bude smetnje i uzbune u crkvi.

Pri kraju te predstavke stavlja pred oči posljednje događaje, tj. kako je Sv. Otac blagonaklono primio u audijenciju poglavnika i hrvatsko predstavništvo te nastojanje poglavnikovo, da Sv. Otac prizna Nezavisnu Državu Hrvatsku. Pa je li onda uputno u tim prilikama stvarati raspoloženje neskladnosti, jer Sv. stolica takve odredbe gleda prijekim okom (100).

 

30. svibnja iste godine šalje nadbiskup novu predstavku istome ministarstvu, u kojoj upozorava na opasnost, koja prijeti probitcima katoličanstva, ako se provedu zakonske odredbe o rasnoj pripadnosti. Provedu li se te odredbe, bit će brakovi između nearijevaca i arijevaca i uopće brakovi sadašnjih katolika ugroženi, djeci nearijevaca katoličke vjere bit će onemogućeno školovanje u državnim ili vjerskim školama. Predlaže stoga, da se nearijevci kršćani luče od ostalih nearijevaca židovske vjeroispovijesti, da se izda nalog podređenim službenicima, da na to paze u primjenjivanju redarstvenih mjera, i da se s nearijcima katolicima, koji se svojim nesebičnim radom nisu ogriješili o probitke Hrvatskoga Naroda, postupa umjereno i obazrivo već prema njihovu držanju i radu.

Taj svoj prijedlog obrazlaže nesebičnošću, koju su pokazali pokršteni Židovi, koji su prigrlili katoličanstvo, koji su u Jugoslaviji do 11. travnja 1941 bili zapostavljeni. Potkrjepljuje ga i time, što je baš katoličanstvo onaj čimbenik, koji povezuje i prilagođuje pojedine dijelove Hrvatskoga Naroda u jednu cje-

(100) Nadbiskupski ordinarijat, br. 117, 22. V. 1941. - CAVALLI 253-256.


413

VI - U VRTLOGU RATNIH DOGADJAJA

linu, i koji je brojne strane elemente pohrvatio, te je i obraćenje kod Židova stvorilo užu vezu s narodom, u kojem su živjeli i radili. Konačno pokazuje i na moralnu nemogućnost, da kršćeni nearijci i dalje ostanu u sklopu židovskih organizacija, njihovim zajedničkim školama i radnim skupinama, jer ih je njihov prijelaz na kršćanstvo izvrgnuo preziru i ruglu njihove dosadašnje sredine. Onemogućio bi im posvema vršenje vjerskih dužnosti.

Napose svraća pažnju vlade na nerazrješiv ženidbeni vez, koji je valjano primljenim sakramentom ženidbe stvoren između arijca i nearijca, a koji državni zakon ne može raskinuti. Rastavljanje tih ženidbenih drugova, prisilnom zakonskom mjerom, znači izvrći te bračne drugove brojnim teškim prigodama grijeha; ono bi sve te duše izvrglo pogibelji vječne propasti, što ne može da bude svrha ni jedne zakonske odredbe u jednoj kršćansko-katoličkoj sredini.

Nadbiskup ukazuje na to, kako i nearijevac može ne samo svojim djelovanjem u stanovitom pravcu dokazati, da imade arijske sposobnosti, npr. u borbi za ideale, pregaranje i odricanje u tvarnim dobrima, nego kako se dobre arijske osebine očituju i u mnogim drugim djelovanjima.

U sumnjivim slučajevima, da li je netko ostao prikriven pristaša nekršćanske ideologije, odnosno vjere, kao i običaja, koji toga izviru, može vlast uvijek da preko nadležnih crkvenih vlasti ili u suradnji s njima ispita, što konačno nije teško kod ljudi, koji manje-više svi imadu javno djelovanje.

Pri kraju umoljava ministra, da po mogućnosti katoličke nearijce s arijskim osebinama, koji su posvjedočili svoju iskrenu privrženost Hrvatskom Narodu, posve izjednači s arijcima, da ne ostanu duševni i društveni bogalji ljudi; a one, koji nisu pokazali dovoljno arijskih osobina bilo svojim djelovanjem, ponašanjem ili društvenim položajem da ih luči u društvenom odnosu i postupku od nearijaca-nekršćana (101).

 

Kad je u velikom broju počelo prisilno odvođenje Židova, krštenih i nekrštenih u logore, nadbiskup je tražio novom predstavkom, da barem postupak kod toga bude čovječji.

Prigodom biskupske konferencije, 18. studenoga 1941, episkopat je donio zaključak, da se zamoli Pavelić, kako bi se zaštitila osobna i građanska sloboda i povratilo u posjed vlasništvo i imovina Židovima ili potomcima Židova, koji se nakon

(101) NAZ, bez broja.


414

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

vjerskog prijelaza u katoličku Crkvu uopće više ne smatraju Židovima, nego sudjeljuju u svim hrvatskim i vjerskim djelatnostima. Isto tako neka se zatraži od državnih vlasti, da ne stavljaju zapreke katoličkim svećenicima, koji bi po svojoj dušobrižničkoj dužnosti željeli posjetiti u zatočenjima i logorima bivše Židove, a sadanje katolike radi njihovih duhovnih potreba (102). Episkopat je to tražio u doba, kad su njemački nacisti izdavali protivne naredbe, i kada je njemačka vojska bila na vrhuncu svoje snage i uspjeha.

Kada je, 6. prosinca 1941, Stepinac tražio od Pavelića da se o božićnim blagdanima ublaži teško stanje pravoslavaca u logorima, u istom je dokumentu to tražio i za Židove, koji su bili u logorima.

Kad su se, u ožujku g. 1942, pronijeli glasovi po Zagrebu, da će Židovi ponovno biti pohvatani i odvedeni u logore, nadbiskup je, 7. ožujka, upravio pismo ministru unutarnjih poslova, u kojem kaže (103): «Držim, da nam ne može služiti na čast, ako se kaže, da smo najradikalnije, tj. najokrutnije riješili židovsko pitanje. Rješavanje toga pitanja smije značiti jedino kažnjavanje nepravda, koje su Židovi počinili, no ne može dati pravo, da se individualno nevine ljude progoni».

Nadbiskup se zauzimao i za djelovanje zagrebačke židovske bogoštovne općine. Kada je, u travnju 1942, pokrenuto pitanje otpreme pedesetero židovske djece u Tursku, nadbiskup piše glavnom Ravnateljstvu za javni red i sigurnost:

«U svrhu nastavka ove akcije potrebni su razgovori s mađarskim vlastima, kako bi se spomenuta djeca mogla u Budimpešti priključiti skupini, koja odavle odlazi u Tursku. U tu je svrhu zagrebačka židovska bogoštovna općina podnijela molbu, da se izda njenom nadrabinu dru Miroslavu Freibergeru putnica za putovanje u Mađarsku i natrag. Ovu molbu židovske bogoštovne općine u Zagrebu preporučam najtoplije, da joj se udovolji».

Za još preostale pripadnike židovske bogoštovne općine u Zagrebu uputila je ista općina, u svibnju g. 1943, na Ministarstvo unutarnjih poslova molbu za dozvolu rada na dobro preostalih članova. Općina se utekla nadbiskupu s molbom, da je on preporuči, što je nadbiskup spremno učinio te ju je zajedno s popisom osoba, za koje se moli sloboda djelovanja, poslao na

(102) CAVALLI 256-7.

(103) N. mj. 258.


415

VI - U VRTLOGU RATNIH DOGADJAJA

naslov. Ta nadbiskupova molba i preporuka divan je dokumenat njegove velikodušnosti. Treba imati na pameti i vrijeme, kada je to pisao, pa će još jače odskočiti plemenitost ovoga naddbiskupova čina.

 

U vrijeme hapšenja Židova mnogi su od njih proveli cijele dane po hodnicima nadbiskupskog dvora, uvjereni, da ih ondje neće stići ruka policije.

Nadbiskup je i usmeno vrlo često posredovao za pojedine osobe. Jednoć je rekao Paveliću, kad je bilo govora o znakovima, koje su Židovi morali nositi na ruci (104):

— Čemu to? Protivi se kršćanskom moralu.

Drugom jednom zgodom govoreći o nepravdama rekao mu je:

— Poglavniče, lupite šakom po stolu i otvoreno recite Nijemcima i Talijanima, da ovako dalje ne ide.

 

Nadbiskup se i ponovno najodlučnije zauzeo za brakove arijaca s nearijcima, koji su sklopljeni u katoličkoj Crkvi. Osim mnogih usmenih posredovanja on piše Paveliću, 6. ožujka 1943, slijedeće pismo (105):

«U Zagrebu kao i u provinciji nastala je prava panika radi najavljenog popisivanja sviju nearijaca. Sa zebnjom se očekuje, što će iza toga slijediti. Mnogi se boje, da će i zakoniti supruzi biti razdvojeni, premda su im brakovi valjano sklopljeni u katoličkoj Crkvi.

Ako su u pitanju brakovi, valjano sklopljeni u katoličkoj Crkvi, to ovime kao predstavnik katoličke Crkve, po svojoj najsvetijoj dužnosti dižem glas i odlučno otklanjam miješanje državne vlasti u pitanje zakonitih brakova, koji su nerazrješivi, bez obzira na rasnu pripadnost bračnih drugova. Prema tome nijedna državna vlast nema pravo te brakove razvoditi. Ako se posluži fizičkom silom, onda država ne čini ništa drugo nego obično nasilje, koje ne može uroditi dobrim plodom.

Poznato je međutim, da i na našim vrhovima državne uprave imade takvih brakova, koji su zaštićeni (106). Protiv logike je i pravednosti, da su jedni zaštićeni, a drugi prepušteni na milost i nemilost različitih odredaba, koje nemaju temelja ni u zdravom razumu. Ako već i nijeme životinje brane svoje mlade i ne

(104) VD III 35.

(105) SVZN 32 (1945) 50 sl.

(106) Supruga, naime, dr. Ante Pavelića podrijetlom je Židovka.


416

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

daju se silom odijeliti, tko će razuman vjerovati, da će hiljade ljudi iz mješovitih brakova moći mirno gledati, gdje se silom razaraju njihove obitelji i djeca prepuštaju nesigurnoj sudbini. Zar se baš takvim postupkom punim nepravde ne tjeraju ljudi silom među partizane, kao što je to slučaj s mnogim Hrvatom, koji nije mogao više podnositi nepravdu jedne strane okupatorske sile?

Jednako vas, kao predstavnik katoličke Crkve ponovno molim, da zaštitite najosnovnije životno pravo onih podanika Nezavisne Države Hrvatske, koji su u vrijeme od njezina postanka postali članovima katoličke Crkve, bilo po krštenju, bilo prijelazom s pravoslavlja, a kojima se ne može dokazati nikakav lični zločin protiv probitaka Hrvatskog Naroda i države.

Molim vas u ime čovječnosti, koju je naš narod uvijek visoko cijenio, da ne dopustite, da i od ostalih podanika naše države itko nepravedno trpi. U sabirnim logorima ima mnogo njih, koji su nevini, ili koji nisu zaslužili tako tešku kaznu.

Ako je po srijedi miješanje koje strane vlasti u naš unutarnji narodni i politički život, onda se ne bojim, da ovaj glas i prosvjed dođe i do organa dotične strane vlasti. Katolička Crkva ne pozna nikakva straha pred ikojom zemaljskom silom, ako se radi o obrani najosnovnijih prava čovjeka. Kako ona nema fizičku silu već jedino moralnu snagu, to će ona i ubuduće tu svoju silu neustrašivo upotrebljavati, da brani prava čovjeka i time bitno doprinese sreći i napretku našega naroda.

Ne dopustite, da se neodgovorni i nepozvani elementi ogrješuju o istinsko dobro našega naroda. Kršenje naravnog zakona u ime naroda i države osvećuje se na samom narodu i državi: u zemlji se stvara ogorčenost, koja teži za osvetom».

 

Čitajući to danas poslije više od 30 godina, lako će se shvatiti, zašto je najviši predstavnik katoličke Crkve u Hrvatskoj ovako pisao, no ujedno razumjet će se, kako se za takav stav iziskivala natprosječna smionost, duševna jakost i vrhunaravni pogled u dogođaje u svijetu. Ratne su prilike mnogima nametnule šutnju, premda se radilo o načelima naravnoga prava. Tko bi se usudio u onim prilikama samo pisnuti, nacisti bi ga smatrali izazivačem i morao bi biti pripravan na najteže posljedice pa i na samu smrt. Osobe, koje su imale vlast u rukama, nadbiskup je štedio, koliko je najviše mogao; nije ih napadao, ali je stavljao njihove čine u žarište ćudorednih načela. Time je osvjetljivao mučno i tmurno ozračje, koje je stvorila


417

VI - U VRTLOGU RATNIH DOGADJAJA

strana sila. Za takav postupak je trebalo žive vjere, koja jedina ulijeva kršćansku hrabrost, koja ne poznaje popuštanja i ne uzmiče ni pred kime.

U zadnjoj točki svoga pisma na poglavnika nadbiskup je ipak uspio, jer su rasno mješoviti brakovi bili do konca rata pošteđeni. Ako su vlasti u nekoliko slučajeva dirnule u takve brakove, nadbiskup je odmah posredovao. Tako je, 8. svibnja 1943, posredovao za Klaru Nikolić, suprugu prof. dr. F. Nikolića, za Josipu Parik, Ladislava Steinera, Mariju Sason, Milivoja Hirschla i Miroslava Waisa.

c) - Gostoprimac prognanih slovenskih svećenika i redovnika

Kad su Hitlerove čete srušile Jugoslaviju, odmah su okupirale sjevernu Sloveniju. Zloglasna Gestapo, tajna državna policija, zagrižena protivnica katoličke Crkve i Slavena, dala se na posao, da iz zaposjednute zemlje odstrani katoličke svećenike, redovnike i redovnice.

Iz mariborske biskupije bili su izagnani gotovo svi svećenici. Ostao je samo biskup s nekolicinom starijih svećenika. Iz zemlje su pobjegli i mnogi svjetovnjaci.

Kamo da krenu?

Bliza Hrvatska, službeno nezaraćena, činila im se najsigurnijim utočištem. Nadbiskup Stepinac je spremno primio u svoju nadbiskupiju slovenske svećenike izbjeglice. Najprije se stavio u dodir sa svjetovnom vlašću, koja je spremno izašla ususret i dopustila, da se ti svećenici razmjeste po zagrebačkoj nadbiskupiji i po nekim drugim biskupijama u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Već 12. svibnja 1941 nadbiskup je Stepinac župnicima svoje nadbiskupije upravio pismo, u kojem im javlja dolazak raznih većih skupina istjeranih slovenskih svećenika.

«Mole nas — piše on ganutljivo — za komad kruha i za krov. Stavljaju nam na raspolaganje svoje dragocjene svećeničke snage i riznicu poklada darova sv. reda, kojima po milosti Duha Svetoga raspolažu. Ako za ikoga, to za njih vrijedi, da nam preko njih Isus u prilici skrajnjega siromaha kuca na vrata i srce. Mi smo skloni, da u njihovu dolasku gledamo osobiti pohod Božji».

Nadbiskup nadalje moli, da se u duhu prenesu u njihov bijedni položaj, i samilost će svladati sve poteškoće, koje bi mogle iskrsnuti. To pismo zaključuje riječima:

«Siguran sam, da će Gospod Bog obilno blagosloviti naše


418

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

nastojanje, da primimo njegove pomazanike u njihovim preteškim časovima».

Nadbiskup je uspio smjestiti oko 300 slovenskih svećenika u svojoj nadbiskupiji. Drugim je pak biskupima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj pisao, 19. studenoga, o tome pitanju pismo, iz kojega se razabire, da je bijedno stanje slovenskih svećenika bilo predmetom rasprava na biskupskoj konferenciji. On preporučuje biskupima, da se zauzmu i za ostale protjerane i izbjegle Slovence, pa da od vremena do vremena pošalju slovenske svećenike među njih, da bi se saznale njihove potrebe (107).

 

Kad se Ministarstvo pravosuđa i bogoštovlja na temelju kakve tužbe obratilo na nadbiskupa sa žalbom, da neki slovenski svećenici rade u protudržavnom duhu, on je dao ispitati pojedine slučajeve i, kad je ustanovio, da su optuženi svećenici nedužni, branio ih je pred ministarstvom. Bolno je osjećao hapšenje sedmorice slovenskih svećenika i njihovo zatočenje u jasenovačkom logoru, gdje su bili strijeljani. Na suđenju je dr. Politeo, odvjetnik, predao četiri isprave, u kojima je neoboriv dokaz, kako se nadbiskup za njih, napose za Franju Rihara zauzeo, iako je to zauzimanje ostalo bezuspješno. Kada se Stepinac osvjedočio, da su ovi svećenici doista ubijeni, napisao je, 24. veljače 1943, Paveliću pismo, u kojemu pita (108):

«Zašto ih se nije zvalo na sud? Ako se obični sud smatrao nedovoljnim, zašto ih se nije zvalo pred ratni sud?

Ovo je sramotna ljaga i zločin, koji vapi u nebo za osvetom, kao što je i čitav jasenovački logor sramotna ljaga za Nezavisnu Državu Hrvatsku.

Kao svećenik i biskup velim s Isusom na križu: Oče, oprosti im, jer ne znadu, što čine! Ali čitava javnost, napose rodbina ubijenih svećenika traži naknadu i zadovoljštinu, da se stave pred sud ubojice, koji su najveća nesreća Hrvatske. Budite uvjereni, da me nije vodila mržnja, već ljubav prema istini i Hrvatskom Narodu».

 

Nadbiskup se brinuo i za protjerane redovnike. Iz Rajhenburga na Savi bili su istjerani trapisti. Za njih se Stepinac zauzeo kod samoga Pavelića moleći ga, da tim protjeranini redovnicima dodijeli kakvo mjesto, neku kuću i nešto zemljišta,

(107) CAVALLI 249.

(108) CAVALLI 278 sl.


419

VI - U VRTLOGU RATNIH DOGADJAJA

da bi mogli urediti svoj vlastiti samostan. A kako se ti redovnici bave i privrednim radom, mogli bi Hrvatskoj dvostruko koristili. Svršava svoje pismo: «Možda bi im se mogao dati manastir u Orahovici». Taj je manastir, naime, bio nekoć samostan katoličkih redovnika Pavlina (109).

Čim je Stepinac saznao za Slovence u logoru u Banjoj Luci, među kojima je bilo staraca i starica, majki s djecom, čiji su sinovi i muževi stupili u hrvatsku vojsku, da su bez pokrivača, bez odijela, s najnužnijim rubljem, bez dovoljne hrane, odmah im je poslao putem «Karitasa» iz centralnog fonda taksenih maraka svotu od 50.000 kuna (110).

U svojoj kršćanskoj ljubavi prema bližnjemu nadbiskup je daleko premašio ono, što mu je njegova natpastirska dužnost nalagala. Ljubav je, naime, jača od svijesti dužnosti. Dok su u Zagrebu sjedili Nijemci, Gestapo i njihovi brojni službenici, koji nisu imali milosrđa prema Židovima, Srbima i patnicima svake vrste, nadbiskup je svojom djelotvornom ljubavlju pobijao njihov postupak. Nije nikakvo čudo, ako im je on bio nepoćudan, osobito Kasche-u.

Ovim kratkim i zbijenim potezima nije iscrpljivo prikazana sva karitativna nadbiskupova djelatnost. Njegova su posredovanja bila tako brojna, da je morao uzeti još jednoga tajnika, da uzmogne svladavati rad, koji je od njega iziskivala pastirska ljubav.

5) - Stepinčeva revnost i razbor

Nadbiskup se Stepinac u početku Nezavisne Države Hrvatske našao pred takvom pojavom, koja je od njega tražila izvanrednu razboritost združenu sa strpljivošću, jakošću duha i ljubavlju.

Odmah, naime, nakon osnutka Nezavisne Države Hrvatske ustaške vlasti poduzele su oštre mjere protiv pravoslavaca, slične onima protiv Židova. Pravoslavce su htjeli prisiliti ili da se presele preko Drine ili da stupe u katoličku Crkvu i da se pokažu lojalnim građanima Hrvatske (111).

(109) Izjava nadbiskupa Stepinca na optuženičkoj klupi, 3. listopada 1946 u Zagrebu. Tipkopis kod pisca.

(110) Logor naseljenih Slovencev Banja Luka, 26. IX. 1943. - Protoc. br. 142/BK 1943. - Protoc. br. 104 - C/43 - Ured za useljenje Slovencev, štev. 435, 21. X. 1943.

(111) SVZN 33 (1945) 25-28.


420

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

Ove su mjere bile vođene više vanjskim okolnostima političkog značaja, a u manjoj mjeri su imale vjerski značaj. U svemu tome je bilo i osvetničkih poteza zbog onih velikih nepravda i nasilja, koje je Hrvatski Narod morao podnositi kroz 20 godina u kraljevskoj Jugoslaviji. Iz tih se mjera razvio pokret prijelaza pravoslavaca na katoličanstvo.

Sam pokret i mjere, koje su poduzete, stavile su crkvene predstavnike, napose zagrebačkog nadbiskupa kao predsjednika biskupskih konferencija u vanredno težak i osjetljiv položaj. Pravoslavci naseljeni u Hrvatskoj, da se osiguraju od otpreme u Srbiju, gdje bi i onako bili stranci, ili da osiguraju život, danomice su se javljali i molili ili pojedinačno ili u skupinama, da budu primljeni u katoličku Crkvu. U mnogo slučajeva radilo se i o takvima, koji su prije bili katolici, a u posljednjih 20 godina otpali od katoličke Crkve i prešli na starokatolicizam. ili na pravoslavlje.

Vjerski prijelaz iz pravoslavlja na katoličanstvo u pučkom govoru i štampi nazvan je netočnim i neispravnim izrazom «prekrštavanje». Obred, naime, u prijelazu iz pravoslavlja u katoličanstvo ne obavlja se ponovnim krštenjem, kojemu se pravoslavci, jer su već valjano kršteni, ne mogu i ne smiju podvrgnuti. On u sebi uključuje samo polaganje propisane ispovijesti vjerc i odrješenja od tzv. crkvenih kazna.

 

Nadbiskup nije zatvarao vrata u katoličku Crkvu nikome, koji je s pravom nakanom htio stupiti u nju, ali nije ni silio nikoga. On se strogo držao načela crkvenog zakonika. Zato je već 15. svibnja 1941 njegov ured izdao vrlo značajnu okružnicu, u kojoj je jasno izraženo načelno stanovište katoličke Crkve u pitanju vjerskog prijelaza, a od svećenika se zahtijevalo, da postupaju strogo po načelima katoličke Crkve, čuvajući njezino dostojanstvo i ugled, te da odlučno odbijaju one, koji bi u Crkvu htjeli unići zbog nevjerskih razloga, tražeći u njoj samo zaštitu svojih zemaljskih probitaka i sebičnih ciljeva. Naglašavanjem, da su svećenici u svakom slučaju dužni čuvati dostojanstvo i ugled katoličke Crkve, htjelo se istaknuti, da Crkva nikako ne želi postati slijepo oruđe režima u provođenju njegovih političkih namjera prema hrvatskim pravoslavcima. To bi, naime, bilo veliko poniženje dostojanstva Crkve, kad bi tko pravoslavce političkim mjerama zastrašio i tako uplašene uputio, da stupe u katoličku Crkvu i kad bi ih ona bez ikakva obzira na crkvene propise primila.


421

VI - U VRTLOGU RATNIH DOGADJAJA

Crkveni propisi, izloženi u okružnici, po kojima se uređuje vjerski prijelaz, poštuju prelaznikovu slobodnu volju, isključuju nasilje, traže od prelaznika iskrenost i uvjerenje o istinitosti katoličke vjere i njezinoj potrebi za spas duša. Naglasuju, da je vjera unutarnja stvar savjesti i isključuju nevjerske razloge.

Da se kod prelaznika postigne takvo raspoloženje, treba ih dobro podučiti u katoličkim vjerskim istinama i zahtijevati od njih, da već za vrijeme pouke praktično žive prema vjerskim katoličkim načelima, koja se odnose na molitvu, pohađanje službe Božje, slušanje riječi Božje, post, nemrs itd.

U okružnici se daju nadalje upute za osobe različite vjere, koje žive zajedno, a nisu sklopile valjan brak.

Stanovište, dosta suzdržljivo, što ga je nadbiskup zauzeo u prvoj okružnici prema prelaznicima, ublažio je u pitanju povratnika katolika, koji su kroz posljednjih 20 godina, pod izravnim ili neizravnim pritiskom vlasti, u časovima slabosti nanijele svome boljem uvjerenju silu, te su za volju unapređenja ili drugih osobnih probitaka otpali od katoličke Crkve. Ovakve su osobe vrijedne osobite pažnje, ako se za koju od njih utvrdi, da je i u vrijeme otpada podržavala veze s katoličkom Crkvom i djecu, ukoliko joj je bilo moguće, odgajala u katoličkom duhu. Prema takvim osobama, kojih je bilo na tisuće, valja imati posebnu ljubav i učiniti sve, što je moguće, da se povrate u katoličku Crkvu pa da se tako spase oni i njihova djeca (112).

Koliku je važnost Stepinac polagao na to, da se čuva dostojanstvo i ugled katoličke Crkve u vezi s primanjem prelaznika, razabire se iz propisa o tom postupku, koji su objelodanjeni u okružnici od 11. srpnja g. 1941, gdje se ova točka doslovno opetuje (113). Taj ublaženi postupak je shvatljiv, ako se uzme u obzir velik broj otpalih katolika u kraljevskoj Jugoslaviji. Većim su dijelom ti katolici otpali zbog političkih razloga prigodom sklapanja braka. Nekatolički, naime, zaručnici, da zaštite svoj položaj u državnoj službi, redovito su tražili od zaručnice katoličke vjere, da napusti katoličku Crkvu i da prijeđe na pravoslavlje, a toj raboti su tadanje vlasti pogodovale i povlađivale.

U gore navedenoj okružnici Stepinac ponovno naglasuje ozbiljno i savjesno poučavanje prelaznika.

(112) Okružnica, br. 4104/41, u KL 92 (1941) 230, i Prilog k br. 23. s popratnim opširnim člankom dr. Stjepana Bakšića, pod naslovom Propisi za primanje u katoličku Crkvu.

(113) Okružnica, br. 7726; 11. VII. 1941.


422

A. BENIGAR, ALOJZIJE STEPINAC

«U pitanju vjerskog prijelaza — veli on (104) — moramo vrlo savjesno postupati, kako je više puta dušobrižnom svećenstvu javljeno. Nikoga se ne smije siliti, da prijeđe u katoličku Crkvu, ali nikoga se ne smije ni odbiti, ako iskreno i s pravim uvjerenjem želi stupiti u njezino krilo. Da ti prelaznici mogu steći takvo uvjerenje, treba im temeljito tumačiti istine sv. vjere. Upozoruje se svećenstvo, da ne bi to poučavanje uzelo na laku ruku, jer ćemo pred Bogom teško odgovarati, ako prelaznici našom krivnjom ne upoznaju našu sv. vjeru i ne nađu svoje duhovno smirenje u katoličkoj Crkvi te promaše konačni cilj svojega zemaljskoga života, spas svojih duša».

Molbe za prijelaz pravoslavnih u katoličku Crkvu redovito je rješavao kod nadbiskupskog duhovnog stola u Zagrebu generalni vikar, pomoćni biskup dr. Franjo Salis Seewis, koji je bio poznat po svojoj točnosti postupka po crkvenim propisima i često vraćao molbe na nadopunu.

 

Dne 30. srpnja 1941 izdala je vlada upute o vjerskim prijelazima. U nekim točkama je zadrla u nadležnost crkvene vlasti. Tako u 1. točki izriče želju, da grko-istočni ne prelaze na grko-katolički obred, osim u onim župama, koje su već osnovane i u njima imade grko-katolika, a to se protivi odredbama, koje je Sv. stolica izdala za takve slučajeve. U 3. točki izriče se stanovište vlade, prema kojem se načelno ne izdaje potvrda o osobnoj čestitosti, koju je inače vlada tražila za prijelaz, grko-istočnim učiteljima, pravoslavnim svećenicima, trgovcima, bogatim obrtnicima, seljacima i uopće inteligenciji, osim u slučajevima, kad se doista dokaže njihova osobna čestitost. Ovo načelno isključenje određenih slojeva nije u skladu crkvenim načelima.

Saopćujući, 5. kolovoza, ovu vladinu okružnicu, nadbiskup upućuje kler samo na to, da se u svakoj molbi imade navesti potvrda prijave o napuštanju grčko-istočne vjere i potvrda o čestitosti i podsjeća na 4. točku svoje okružnice od 11. srpnja o poučavanju prelaznika.

Svećenstvo se u zagrebačkoj nadbiskupiji strogo držalo nadbiskupovih uputa. Svećenici nisu nikoga silili, da prijeđe u katoličku Crkvu. Dapače, ako su vlasti u kojem mjestu činile pritisak na pravoslavce, da bi prešli u katoličku Crkvu, oni su se

(114) Okružnica, br. 11.530, 5. VIII. 1941, u KL 92 (1941) 367 sl.


423

VI - U VRTLOGU RATNIH DOGADJAJA

tome odlučno oprli i uzeli u zaštitu žitelje pravoslavne vjeroispovijesti. One pravoslavce, koji su se prijavili za prijelaz, neumorno su poučavali upravo s nadljudskim naporom, pa i uz

pogibao vlastitog života obilazeći neprohodnim putovima udaljena mjesta i sela. Ako je koji svećenik opazio kod nekih prelaznika nedostatak prave nakane, obavijestio je svoga ordinalija i prijelaz takvima nije bio omogućen.

Međutim, prijelaz u katoličku Crkvu nije uvijek predstavljao sigurnost, da takvi neće biti progonjeni. Bilo je naime slučajeva, u kojima ta okolnost nije ništa pomogla. Nadbiskup je na tu okolnost oprezno upozoravao svećenike, kako se to razabire iz njegovih dopisa.

 

Zbog samovoljna postupka kojega svećenika ili redovnika u drugim hrvatskim biskupijama kao i zbog pritiska sa strane vlasti, nadbiskup se našao prisiljenim, da 19. listopada iste godine ponovno izda okružnicu, u kojoj opetovano naglasuje načelo, da se nikoga ne smije siliti na prijelaz, ali ni odbiti, ako dolazi s ispravnom nakanom, te da se prelaznici imadu dobro poučiti prije samoga prijelaza.

U točki 3. saopćuje, prema odgovoru što je dobio od Sv. stolice (115), da kod onih prelaznika, čiji se brak ne da ukrijepiti, treba načiniti posebničke molbe i u njima navesti, zašto se brak ne da ukrijepiti. Ako je opravdan razlog, takvi će se primiti u katoličku Crkvu, ali samo «pro foro civili» (116).

Usprkos ovih jasnih uputa i određenog stanovišta crkvene vlasti u pitanju vjerskih prijelaza dešavale su se i dalje teže nepravilnost