"Divna Božja Ljubav spasila me od smrti i dala mi novi život"

— Svjedočanstvo Julije Kim —

Dok promatram moj prošli život, moj um ispunja se divljenjem prema Božjoj Providnosti.

Ranu sreću odnosi rat

  
Julijina majka (gore lijevo), Julija (dolje desno) kao učenica trećeg razreda 1957. godine, sa rodbinom


Rodila sam se 3. ožujka 1947. u Najuu kao prvo dijete obitelji. Sve do moje četvrte godine, život mi je bio neprestano sretan. Bila sam mezimica obitelji.

Ali su sretni dani svršili kad je izbio Korejski rat. Otac i djed ubijeni su u tom ratu, a uskoro je i moja mlađa sestra umrla. Jedino smo moja majka i ja preživjele. Morali smo živjeti u krajnjoj bijedi i drugim teškoćama. 1972. godine udala sam se za Julija Kima, koji je bio najstarije od osmero djece (u svojoj obitelji). S njim sam dobila dva sina i dvije kćeri.

Morala sam prekinuti školovanje kad sam bila u prvim razredima srednje škole zbog siromaštva, premda sam željela nastaviti učiti. Umjesto toga, morala sam naporno raditi da priskrbljujem za obrazovanje muževljevog brata.

Zdravstvena kriza

Bila sam već četiri mjeseca trudna s mojom trećom bebom. Dok sam radila kućanske poslove, noseći svoju drugu bebu na leđima, vidjela sam da krvarim. Otišla sam kod ginekologa, koji je rekao da je beba u mojoj utrobi mrtva i da moram na operaciju. Odbila sam vjerovati da je beba mrtva. Liječnik je tada zapitao mog muža želi li da živim ili da umrem. Svezali su me za kirurški stol i operirali. Bio je to početak mojih trpljenja.

Drugi put su me operirali nakon sedam dana. Dan nakon druge operacije, bila sam blizu smrti i premjestili su me u veću bolnicu. Tri dana kasnije, povratila sam se k svijesti, ali sam ostala u ozbiljnom stanju. Puno toga sam pokušala da opet zadobijem zdravlje, ali ništa nije pomagalo. Ginekolog je kazao da bi moglo pomoći da zatrudnim još jednom. Nakon puno teškoća, ponovo sam zatrudnila.

Trudovi su počeli u devetom mjesecu trudnoće, ali se dijete nije moglo roditi. Liječnik je savjetovao carski rez, ali je moja svekrva inzistirala na prirodnom porođaju. Da bi joj ostala poslušna, nastavila sam trpjeti strahovite boli kroz slijedeća dva mjeseca. Moja me majka nije više mogla gledati u takvom stanju i donijela neki lijek od jednog travara. Uzela sam lijek i porodila u jedanaestom mjesecu trudnoće. Izgubila sam veliku količinu krvi i ostala bez svijesti.

Dva tjedna kasnije, moja svekrva mi dođe i kaže da izađem i kopim riže. Dok sam se vraćala kući s rižom, primijetila sam da opet krvarim. Teški bolovi nastavili su se cijele noći, i moja su stopala otekla. Puno sam plakala kad bih ostala sama.

Jednog dana, kad je beba bila četiri mjeseca stara, prala sam rublje na potoku, i, iznenada, zapazila kako je bebu zahvatila i odnosi voda potoka. Skočila sam u vodu i izvukla bebu. Uskoro sam dobila groznicu i snažne bolove u trbuhu. Liječnik je kazao da imam upalu slijepog crijeva i poslao me u jednu veću bolnicu u Kwangjuu. Rezultati ispitivanja pokazali su da sam imala upalu zdjelice, upalu slijepog crijeva, vanmaterinsku trudnoću, i groznicu. Izgledalo je da mi je uskoro slijedio smrtni čas. Osjetila sam potrebu da otiđem obaviti nuždu, ali, umjesto toga, odveli su me u operacijsku dvoranu, i kirurška operacija je započela.

Kroz tjedan dana nakon operacije, povraćala bih što bih pojela. Naporno mi je bilo hodati do nužnika. Bolničarke su se žalile da pretjeravam i šutale me po nogama. Nakon što sam se vratila kući, bolovi su postali (još) gori.

Oko mjesec dana nakon kirurškog zahvata, nešto je izlazilo zajedno sa krvi i gnojem iz mjesta na kojem su mi operirali. Ruža, moja najstarija kćer, naglas je plakala i kričala: "Mama! Tvoja crijeva! Što da radimo? Mama! Što da radimo?" Zagrlile smo jedna drugu i plakale. Otkrile smo da je to bila gaza koju su liječnici zaboravili izvaditi kad su me operirali.

Odlazila sam u seosku ambulantu svakog dana. Krv i gnoj naslavili su provirati kroz tri mjeseca. Vratila sam se u veću bolnicu gdje je bila izvršena operacija. Liječnici su rekli da, zbog snažne upale, opet trebam na operaciju. Odbila sam, jer nisam imala novaca. Nastavila sam odlaziti u seosku ambulantu, a i bolovi su se nastavili.

Stanje se pogoršavalo, a bolovi postajali nepodnošljivi. Ponovno sam hospitalizirana, ali je bilo prekasno. Liječnik je rekao: "Učinili smo sve što smo najbolje mogli. Otiđi kući i dobro i ukusno jedi." Otkrio je rak koji je zahvaćao već velik dio mog tijela. Kad je to htio pokazati i mome mužu, ja sam se uznemirila i zaustavila ga. Osjećala sam da bih radije umrla nego dopustila da moj muž sazna za moj rak.

Čuvši da sam (tom bolešću) osuđena na smrt, vratila sam se kući ali se nisam prepustila (sudbini). Nisam željela (ni) svojoj majci zadati bol (povjeravanjem svoje bolesti na smrt) jer je ona imala samo mene sve od svoje dvadeset i sedme godine. S velikim naporom sam pokušavala, ali (više) nisam mogla ni stajati ni sjediti. Dijelovi mog tijela kojima sam dodirivala tlo otvrdnjavali su. Majka i muž naizmjence su me masirali, ali mi je tijelo hladnjelo. Tlak mi je bio 50 sa 40. Nisam mogla ni jesti ni piti. Zgob problema s venama, nisam mogla ni primati intravenozne injekcije.

Usprkos svemu tome, još sam bila živa. Neke žene, koje su pripadale jednoj Prezbiterijanskoj crkvi više puta su me odvodile u svoju crkvu i vraćale kući, premda sam ja željela ići u Katoličku crkvu. Jednog su me dana dvije Prezbiterijanke posjetile i tješile. Kad su odlazile, rekle su jedna drugoj, izašavši iz moje sobe: "Kako je jadna! Život je dragocjen, ali ona bi pomogla svojoj obitelji kad bi umrla." "Tako je! Zašto nisam o tome razmišljala?" I pripremila sam cijanida i napisala sedam pisama — svojoj majci, mužu, svojim četvero djece, i onoj koja bi postala druga žena mom mužu.

Svjetlo konačno svijetli na kraju

Dok sam razmišljala o svom ocu i kako da sprovedem svoj plan, muž mi se iznenada vratio kući s posla — ranije nego obično — i kazao: "Draga! Hajdemo danas posjetiti neku Katoličku crkvu." I tako smo otišli u Katoličku crkvu u Naju.

Svećeniku sam rekla: "Oče! Ako zaista ima Boga, On je preokrutan. Zašto moram popiti ovaj gorki kalež (t.j. svoju smrt)? Čime sam to zavrijedila?" Smatrala sam da to nije bilo pošteno. Smatrala sam da sam živjela dobar život usprkos mnogih protivština. Mnogim sam prosjacima pomogla, nisam se suprotstavljala onima koji su me povrjeđivali...

A tada je svećenik rekao: "Gospođo, primate milosti kroz čitavo vaše tijelo. Čak ni ja nisam primio takve milosti. Vjerujte mi što govorim." Kad sam čula te svećenikove riječi, povjerovala sam im i odgovorila: "Amen." Tog je trenutka moje tijelo, koje je bilo hladno poput kamena, počelo topliti i po cijelom tijelu sam se oznojila. Duh Sveti je u meni radio. Odlučili smo postati Katolici i kupili nekoliko stvari u župnoj prodavaonici (blagoslovina). Postavila sam kip Blažene Majke i ružu na grudi moje odjeće i zapalila svijeću. Počela sam moliti.

Trećeg dana začula sam Isusov glas: Primakni se Bibliji. Biblija je Moja živuća Riječ. Odmah sam otvorila Bibliju i pročitala (odlomak) iz Luke 8:40-48. Taj odlomak govori o ženi koja je dvanaest godina bolovala od krvarenja. Vjerovala je da, ako se samo dotakne skut njegova ogrtača, ozdravit će. Kad Ga je dotakla i istog časa ozdravila, Isus joj je rekao: "Ženo, vjera te tvoja spasila. Idi u miru." U tom odlomku je i priča o Jairovoj kćeri. Gospodin je kazao Jairu: "Ne boj se! Samo vjeruj i tvoja će kćer živjeti." Budući da je Jair povjerovao Isusu, njegova je kćer živjela. Ja sam povjerovala da su ove riječi također i za mene, i, čvrstom vjerom sam odgovorila "Amen!" Tog trenutka sam potpuno izliječena od raka i svih bolesti koje su ga pratile.

Osjećala sam kad da bih željela trčati ili čak letjeti. Počela sam odlaziti u Katoličku crkvu, a otvorila sam i salon ljepote. Pristupila sam karizmatskom pokretu i Marijinoj Legiji. Moj se život ispunio radošću i ljubavlju.

Gospodin otvara Nebeska vrata nakon mog pokajanja

Bio je prosinac 1980. Za vrijeme cjelonoćnog molitvenog sastanka, voditelj je kazao: "Danas će netko primiti posebne milosti." Povjerovala sam da će se to ostvariti za mene također. U oko 3 sata ujutro, voditelj je pitao ljude: "Što ti želiš?" Spremno sam žarko molila: "Gospodine, želim duhovno rasti. Želim svoj duhovni rast." Kao odgovor, Gospodin mi je pokazao zaprepašćujuće prizore. Bila sam toliko iznenađena da sam osjećala kao da mi se tijelo paralizira.

Ono što mi je Gospodin pokazao bio je ponovni prikaz svega što se dogodilo u mom životu — puno me puta stric tukao dok sam radila u njegovoj kući; radila sam u tvornici od jutra do večeri svakodnevno a da nikad nisam primila plaću; tukle su me razne žene s kojima sam poslovala, jer mi nisu htjele vratiti novac koji sam uložila u posao; puno sam puta zlostavljana, jer mi otac više nije bio živ; i mnoge druge događaje kojih se ja više nisam htjela sjećati. Počela sam gorko plakati, shvativši da bi mi, ljudski govoreći, bilo nemoguće sve dotad proživjeti, već da je Gospodin bio Onaj koji me je održao.

Molila sam također i za one koji su mi zadali boli: Gospodine, smiluj se tim mnogim ljudima. Napravili su što su napravili radi mene. Oni su bili sredstva mog kaljelja. Zato su oni žrtve, i to zbog mene. Nisam se mogla suzdržati a da naglas ne zaplačem, jer sam shvatila da su oni trpjeli štete radi mene. "Gospodine! Oprosti ovoj grješnici. Oprosti ovoj grješnici..." Nastavila sam tražiti oproštenje.

Dok sam se duboko kajala i molila oproštenje, Nebeska vrata su se iznenada otvorila a sjajno svjetlo izlilo se na mene. Također sam čula slijedeće riječi tri puta: Nebeska vrata su otvorena. Postala sam vrlo malena, ništavna osoba, i s velikom željom sam molila: "Gospodine, otvaraj i dalje moje srce, otvori ga još više."

Sve dotad bila sam mislila da sam živjela dobar život i da nikad nisam griješila. Takvu je oholost (sada) zamijenila spoznaja da sam najveća grješnica. Moje je tijelo opet otvrdnulo. Spustila sam se, dok su me ostali pridržavali. Dok sam ležala, molila sam: "Gospodine, hoću li živjeti ili umrijeti, prepuštam Tebi." Prinijela sam se Gospodinu.

Gospodinov poziv na poslanje

Tri dana kasnije, čula sam ponovno Gospodinov glas: Kćeri! Bog čini djela u srcu Svoje službenice. Žurno ustaj! Obznanit ću Sebe kroz tebe nedostojnu.

Kad sam čula te riječi, bila sam tako iznenađena da sam odmah ustala. Znala sam da sam opet zdrava. Osjećala sam se da bih poletjela. Gospodin je uskrsnuo tri dana nakon smrti. Uskrnuo je mene tri dana nakon moje bolesti i pokajanja. "Da, Gospodine! Ja sam potpuno Tvoja. Koristi se sa mnom po Tvojoj Volji."

Kroz slijedeće tri godine, Gospodin mi je pripustio sve što sam htjela — čak i one stvari koje sam samo (ranije) bila nakratko poželjela. Svakog trenutka, Gospodin mi je pokazivao da ništa nije nemoguće Bogu.

Gospodin mi je također dao da vidim nutrinu umova drugih ljudi i da razumijem narav bolesti drugih ljudi. Radi toga bih osjećala nepodnošljive boli. Gospodin mi je pokazao kako oni koji rade poslove Gospodnje i misle da su Mu bliski, nanose Njemu veće boli i razapinju Ga većim čavlima. Jako sam molila za njih.

Kad je Isus ulazio u Jeruzalem jašući na magarcu, mnogi su Mu ljudi priredili dobrodošlicu polažući palmino lišće i odjeću pred magarca. Što bi bilo da je magarac mislio da izkazuju dobrodošlicu njemu a ne Gospodonu? Što bi se dogodilo Isusu koji jaše na magarcu, kad bi magarac počeo poskakivati gore-dolje od sreće? Da, dok radimo na navještanju Gospodina, možemo ne biti ponizni i misliti da smo mi oni koji činimo djela. Tada će Gospodin pasti na tlo. Od pomisli da se to može i meni dogoditi, prošli su me trnci niz leđa. Kad sam sudjelovala u karizmatskom pokretu, svidjela sam se mnogim ljudima i postavljali su me pred mnoge. Ali sada sam željela da mognem raditi u poniznosti i skrovitosti. Molila sam: "Gospodine, vidjela sam dovoljno. Molim Te, nemoj mi više pokazivati. Ako to može biti od ikakve koristi za obraćenje grješnika koji razapinju Gospodina, rado ću živjeti život trpljenja." "Gospodine! Ja sam tako nedostojna, ali, ako može biti i od najsićušnije pomoći Godpodnjem Djelu, rado ću prinositi svoja trpljenja za obraćenje grješnika.

Od tog vremena primila sam vrlo velike boli mnogo puta. Tri godine kasnije, opet sam se pripravljala za smrt. Dok sam odlazila na molitveni sastanak Svete Ure u Kwangjuu, molila sam: "Gospodine, Tvoja sam, ako umirem, Tvoja ako poživim. Neka se vrši Tvoja Volja." Za vrijeme molitvenog sastanka, bila sam potpuno izliječena.


Julia sa Juliom, njezinim mužem, u crkvi u Kani u Izraelu
(24. svibnja 1992.)

Otad mi je Gospodin pripuštao trpljenja i vraćao zdravlje, kako je već bilo potrebno. Od 30. lipnja 1985., Gospodin nam je dao suze i suze krvi Svoje Majke po kipu u našem domu i, kasnije, mirisno ulje po istom kipu. On nam je također poslao mnoge poruke koje su potrebne za sve nas.

Gospodin je također objavio vidljive promjene u Svetoj Hostiji i dao nam silazak Svete Hostije u Kapelici u Najuu u mnogim prigodama, jer tako mnoga (Njegova) djeca ne prihvaćaju da Gospodin silazi k nama kao Hrana radi Svoje Ljubavi prema nama. Ja, grješnica, jedino se nadam i molim da svi poprave svoje živote prema porukama Blažene Majke, stupe na Marijinu Arku Spasenja, i spase se. Što za sebe želim jest da živim u skrovitosti, brinući se za napuštene u svijetu. Slava neka je Gospodinu jedinome!

Gospodin, moje Svjetlo i moj Spasitelj! Ljubav je divna i slatka, ali je i žrtva i znoj. Da postignem da divni cvijet ljubavi procvjeta, želim ljubiti i ljutu zimsku hladnoću i prinijeti boli koje me neprestance posjećuju, nasljedujući mučenike. Želim biti tješitelj Tvoj poput zrna žita koje pada na tlo i umire da donese mnogo ploda.

Copyright © 2002, Mary's Touch By Mail. Sva prava pridržana.