O. Matej

Sveta Getsemanska Ura

Zagreb 1961


Prvi i najvažniji apostolat u pravom smislu, najmoćniji, najplodniji i najviše na dohvatu dušama dobre volje, jest apostolat molitve i žrtve u jedinstvu s umirućim Srcem Isusovim. Tko zna moliti, tko zna s ljubavlju trpjeti, sigurno je apostol.

Ne posvećujem dakle ove SVETE URE samo sjajnoj vojsci onih, koji rade. One su na poseban način namijenjene također, da okrijepe bezbrojne čete nepoznatih uzetih, nijemih, trpećih apostola, koji po ljubavi s Križa hoće i propovijedaju Kraljevstvo Presvetog Srca Isusova.

ADVENIAT REGNUM TUUM!

o. Matej                  


U V O D

I. Porijeklo Svete Ure

Pobožnost Svete Ure počinje izravno od objava u Paray-le-Monialu a dosljedno, početak joj je u samom Srcu našega Gospodina.

Sveta Marija Margareta molila je pred izloženim presvetim Sakramentom (1). Gospodin joj se pokazao u svem sjaju i slavi: otkrio je presveto Srce i gorko joj se potužio na nezahvalnost grešnika. "Barem ti me utješi i nadoknadi njihove nezahvalnosti, koliko možeš," dodao je.

I on sam pokazao je svojoj službenici sredstva, kojima se treba poslužiti: česta Pričest, Pričest prvog petka u mjesecu i Sveta Ura.

"Svake noći od četvrtka na petak" reče joj, "učestvovat ćeš u istoj onoj smrtnoj žalosti, koju sam ja osjetio u Maslinskom vrtu. Ta žalost dovest će te, a da ti toga ne ćeš moći razumjeti, u tešku agoniju, težu od same smrti. A da se sa mnom sjediniš, u poniznoj molitvi, koju ja tada usred svojih muka prinosim svome Ocu, ustat ćeš između jedanaeat sati i ponoći, te kroz jedan sat ležati licem prostrta na zemlji, da umiriš božansku srdžbu moleći milosrđe za grešnike; ujedno na neki način nastojati da ublažiš gorčinu, koju sam osjetio, kad su me apostoli napustili, te sam ih morao prekoriti, što nisu mogli jednu uru sa mnom probdjeti. I kroz tu uru činit ćeš, što te budem poučio."

Ne drugom mjestu svetica opet kaže: "On mi zatim reče, da ću svake noći od četvrtka na petak morati ustati u onu uru, koju mi on bude rekao, te izmoliti pet Očenaša i pet Zdravomarija ničice prostrta na zemlji; uz to pet poklonstava, kako me je on naučio, da mu iskažem poštovanje u najvećoj tjeskobi, koju je podnio u noći svoje Muke."

II. Povijest Svete Ure

A. SV. MARIJA MARGARETA.- Ona je uvijek bila vjerna ovoj pobožnosti. Majka Greyfié, njena glavarica, piše: "Ne znam, da li vam je poznato, kako je ona još prije, nego je k vama došla, običavala u noći od četvrtka na petak moliti jedan sat, počevši od konca Jutarnje pa do jedanaest sati, Kroz to vrijeme ležala bi licem prostrta na zemlji s raširenim rukama. Samo onda, kad je teže oboljela, zapovjedila sam joj da promijeni položaj, tako da kleči"


- 6 -

"i ruke prekriži na prsima."

Nikakav napor ni trpljenje nisu je mogli u tome spriječiti. Samo u poslušnosti prema poglavarima odustala bi od te pobožnosti. Jer Gospodin joj je rekao: "Ne čini ništa bez onih, koji te vode; vršiš li poslušno ono, što ti je dozvoljeno, sotona te ne će moći prevariti, jer on nema nikakve vlasti nad poslušnima."

"Htjela sam joj to dapače potpuno spriječiti", piše ista Majka Greyfié. "Ona je poslušala zapovijed, ali često puta za vrijeme ovog prekida dolazila je bojažljivo k meni i govorila mi kako joj sa čini, da Gospodinu nije mila ova odviše oštra mjera; bojala se, da će mi to Gospodin uzvratiti na strog i osjetljiv način. Ja sam ipak ostala uporna. Ali radi smrti sestre Quarré, koja je gotovo iznenada umrla od izljeva krvi - a od toga nijedna druga u samostanu nije bolovala - i radi nekih drugih okolnosti, koje su pratile gubitak tako dobre osobe, ja odmah vratim vašoj dragoj pokojnici onaj sat molitve. Jako me progonila misao da je to bila kazna, kojom mi je ona u ime našega Gospodina zaprijetila."

Margareta dakle nastavi sa svojom Svetom Urom. Kažu suvremenice: "Ova draga sestra uvijek je probdjela jedan sat noćne molitve od četvrtka na petak sve do izbora naše časne majke," t.j. majke Lévy de Chateaumorand, koja joj to ponovno zabrani i uz koju je proživjela još samo četiri mjeseca.

B. POSLIJE SVETICE.- Ne može biti sumnje, da je ona svojim ustrajnim primjerom i žarkom revnosti predobila mnoge duše za ovo pobožno bdijenje s božanskim Srcem. U mnogobrojnim redovničkim ustanovama, koje su se posvetile štovanju ovoga božanskog Srca, ta je pobožnost bila u velikoj časti, osobito u Kongregaciji Presvetih Srdaca. Godine 1829. osnuje o. Debroise D.I. u Paray-le-Monialu Bratovštinu Svete Ure, koju Pio VIII. odobri. Taj isti Papa odobrio je 22. prosinca 1829. članovima ove Bratovštine potpun oprost svaki put, kad obave Svetu Uru. Godine 1831, protegne Papa Grgur XVI. ovaj oprost na vjernike svega svijeta uz uvjet, da budu upisani u registre Bratovštine, koja dne 6. travnja 1886. posredovanjem velikog pape Leona XIII. postade Nadbratovština. Otada Pape neprekidno potiču na pobožnost Svete Ure, a 27. ožujka 1911. Sv. Pio X. odobri Nadbratovštini u Paray-le-Monialu veliku povlasticu, da si pridruži sve istoimene bratovštine, da tako i one budu dionice ovih oprosta, koje ona uživa.

III. Duh Svete Ure

Sam Gospodin pokazao je svetoj Mariji Margareti, kakovim duhom teba vršiti ovu pobožnost. Da se o tome osvjedočimo, dovoljno je sjetiti se onoga, što presveto Srce traži od svoje vjerne službenice. Kako smo vidjeli ona mora:

1.) Umiriti srdžbu Božju;


- 7 -

2.) Moliti milosrđe za grešnike;

3.) Nadoknađivati za nemarnost sa strane apostola.

Nije potrebno razglabati značaj supatničke i naknadne ljubavi, koja se sadrži u ta tri čina.

Ne treba se tome ni čuditi, jer je u pobožnosti presvetom Srcu sve usmjereno ovoj samilosnoj ljubavi i ovom duhu zadovoljštine. Da se o tome uvjerimo, dovoljno je ponovno pročitati izvještaj o ukazanjima presvetoga Srca svetici.

Ona kaže: "Drugom zgodom u vrijeme poklada, on mi se pojavi poslije svete Pričesti kao "Ecce Homo", opterećen križem sav pokriven ranama. Odasvud brizgala je njegova božanska krv i on bolno i žalosno reče: "Nema li dakle nikoga koji bi mi se smilovao, koji bi me sažalio i učestvovao u mojoj boli, u mome bijednom stanju, u koje me dovode grešnici, osobito sada?"

I u velikom ukazanju ista tužba:

"Gle ono Srce, koje je ljude toliko ljubilo, da se potpuno iscrplo i istrošilo, da im posvjedoči svoju ljubav. A za hvalu primam najvećim dijelom samo nezahvalnost, s njihovim svetogrđem, hladnoćom i prezirom prema meni u ovom Sakramentu ljubavi. A još me više boli, što se tako vladaju upravo lica, koja su meni posvećena."

Tko je čuo ove gorke tužbe, ove pravedne prijekore Boga, pogrđenog prezirom i zaboravi, ne će se čuditi dubokoj žalosti, koja vlada u ovim Svetim Urama, niti božanskom pozivu, uvijek naglašenom. Mi smo jednostavno donijeli vjerni odjek neiskazanih tužba iz Getsemana i Paray-le-Moniala.

U jednoj i drugoj prigodi kao, da Isus više jeca od ljubavi i tuge, nego što govori, Zato Svetica i kaže: "Kad mi je poslušnost dozvolila ovo - Svetu Uru, ne može se reći, što sam radi toga trpjela. Činilo mi se, da ovo božansko Srce izlijeva u moje srce svu svoju gorčinu, a duša mi je trpjela tako bolnu tjeskobu i agoniju, da sam katkad mislila, da moram izdahnuti."

Ne zaboravimo uostalom na konačni cilj, koji je naš Gospodin postavio štovanju svog božanskog Srca, a taj je pobjeda ovoga presvetog Srca, njegovo Kraljevstvo ljubavi u svijetu. Poslušajmo samoga božanskog Spasitelja:

"Pokazao mi je - kaže svetica - da je ova pobožnost zadnji napor njegove ljubavi. Ovim otkupljenjem iz ljubavi hoće obdariti ljude zadnjih stoljeća, da ih izbavi od vlasti sotone, kojega želi uništiti, da nas dovede slatkoj i slobodnoj vladavini njegove ljubavi; a on će je ustanoviti u srcima sviju, koji budu prigrlili ovu pobožnost."

Na drugom mjestu, svetica piše: "On će vladati unatoč svojim neprijateljima i zagospodarit će srcima, koja on hoće posjedovati: jer je glavna svrha ove pobožnosti obratiti duše njegovoj ljubavi." Ovo proročko i utješno obeŕanje, čije ostvarivanje danomice mi gledamo, stalno se vraća pod njeno pero.

Sveta Ura mora dakle spremiti i utvrditi ovo kra-


- 8 -

ljevstvo presvetog Srca; ona ga doista i sprema, osobito ako se vrši javno i svečano.

Da pomognemo ovaj napor božanskog Srca, da sudjelujemo u njegovoj pobjedi, mi ćemo biti s njime u Svetoj Uri sve dok s njime i po njemu ne dođemo do pobjede ili do smrti. Zato tako često stavljamo u usta vjernih štovatelja ove riječi: "Neka dođe kraljevstvo ljubavi tvoga Srca!" Ovaj poklik mora pružiti Isusu zadovoljštinu za zapuštenost, u kojoj ga stoljećima ostavljaju mnogobrojna nezahvalna djeca njegova Srca...

IV. Kako se obavlja Sveta Ura

1.- Sveta Ura mora biti molitva s razmatranjem. Kažu statuti, da je to pobožnost mislene molitve, ili usmenih molitava, kojima je predmet smrtna borba našega Gospodina u Maslinskom vrtu, da bi se stišala srdžba Božja i t. d. Treba dakle polako izgovarati molitve, koje donosimo, a po prilici trebaju trajati jedan sat, kako je proračunano. To ne smije biti obično čitanje, nego molitva, puna svetih čuvstava i gorljivosti.

Točkice znače samo odsječke molitve i časove tihe sabranosti duše, koja se uživljuje u duboko značenje ove nadnaravno lijepe pobožnosti.

2.- Pobožnost Svete Ure vrši se zajednički ili pojedinačno, u crkvi ili drugdje, u četvrtak navečer, od jedanaest sati do ponoći ili od časa, kad je prema redovnom pravilu Kanonskog Oficija dozvoljeno moliti Jutarnju slijedećeg dana (Grgur XVI. Reskript od 12. prosinca 1836.)

Sveta Ura, kako ju je sam naš Gospodin učio sv. Mariju Margaretu, nije dakle sat običnog klanjanja, koje možemo obaviti u koji god dan ili sat, nego se može i mora vršiti samo u četvrtak navečer. Najsavršenije bi bilo posvetiti joj vrijeme od jedanaest sati do ponoći. Ali da se ova sveta pobožnost olakša i da ona bude na dohvat svim vjernicima, sv. Crkva dopušta, da se ona drži prije, kako je već rečeno. Može se dakle obavljati uvijek od 16 sati pa dalje, pa i od 14 sati u najduljim danima godine. Prije samog početka dobro će biti odrediti posebnu nakanu, za koju je želimo prikazati.

3.- Da dobijemo oprost vezan uz vršenje Svete Ure, treba se upisati u Nadbratovštinu Svete Ure. U tu svrhu dovoljno je poslati vlastito ime i prezime samostanu Pohođenja u Paray-le-Monial (Laone-et-Loire) ili kojoj pridruženoj Bratovštini. Ovim upisom nikako se ne obvezujemo, da ćemo Svetu Uru držati svaki tjedan, pa ni svaki mjesec. Ali vjerni članovi društva Presvetog Srca i članovi obitelji posvećenih Presvetom Srcu, smatrat će svojom časti, da je drže redovito barem uoči prvog petka, ako je pak moguće i svakog tjedna, kako je činila i Svetica.

Osobe, koje ne mogu poći podnožju tabernakula, moći će održati Uru kod kuće pred slikom presvetog Srca Isusova.

U zajednicama, penzionatima, ustanovama i t. d. mo-


- 9 -

že se ona lakše obaviti uveče pred izloženim Otajstvom, ako to biskupska vlast dozvoli.

Treba spomenuti, da redovničke zajednice imaju povlasticu skupnog upisa i time su uključeni svi njihovi sadanji i budući članovi. Ipak svaki redovnik ili redovnica dobiva oprost samo onaj dan, kad osobno vrši Svetu Uru. To je povlastica samostana; svjetovnjaci ne mogu biti nikada bez vlastitog znanja upisani.

4.- Članovi Svete Ure mogu dobiti potpun oprost, koji mogu primijeniti za duše u čistilištu, kadgod obave Svetu Uru, i to uz obične uvjete: ispovijed u osmini, pa i u dva tjedna, gdje je to dozvoljeno; pričest u četvrtak ili petak, molitva prema nakani Svetog Oca u kojoj crkvi ili javnoj kapeli.

Za one, koji žive u zajednicama, dozvolom Ordinarija ta crkva može biti njihova kapela, u kojoj mogu udovoljiti obavezi slušanja sv. Mise, osim ako ta kuća nema crkvu ili javnu kapelu. Tu povlasticu uživaju i sve osobe, koje stanuju u toj kući kao posluga i slično.

5.- Još jednu riječ u vezi s načinom obdržavanja ove pobožnosti. U ovim Svetim Urama predočujemo presveto Srce često puta kao da sada trpi strahotu agonije, kao da ga zločini grešnika sada zlostavljaju i zadaju mu rane. To ne znači, da naša zlodjela: naši grijesi mogu još sada udarati našega Gospodina. Poslije svoga slavnog uskrsnuća Isus nije više podložan trpljenju; smrt sa svojim posljedicama nema više vlasti nad njim. "Krist uskrsnuvši od mrtvih više ne umire, smrt više ne vlada nad njime" - (Rim. VI,9), jer on je svojom bolnom smrti svladao smrt kao kaznu za grijehe. "Po jednom čovjeku uđe na svijet grijeh i po grijehu smrt" (Rimlj. V,12). On je u presvetom Sakramentu, kakav je na nebu, slavan, slobodan od trpljenja, uživajući zauvijek i svakog časa nagradu za svoja otkupiteljska djela. "Prinesavši jedanput žrtvu za grijehe, zauvijek sjedne s desne strane Boga" - (Žid. X, 12). Uostalom i čudesan način, kojim je nazočan pod Sakramentalnim prilikama, dovoljan bi bio, da ga izbavi od naših napadaja i naših zločinačkih pokušaja.

Zašto onda tako govorimo? Jer tako govori sam naš Gospodin gotovo u svim svojim ukazanjima svetici. Jer tako radi, kad se pokazuje i svetoj Gertrudi i drugim prijateljima svog Srca. Jer je za vrijeme strašne smrtne muke u Maslinskom vrtu, - "Jer je bio u smrtnoj stisci, molio se usrdnije" (Luka 22,43) - i kroz čitavu muku njegovo je Srce doista krvarilo pod udarcima, što mu ih prouzročiše naši grijesi. On je sve predvidio, sve shvatio, sve proniknuo, i to ga je ražalostilo do smrti: "Žalosna je duša moja do smrti" - (Mat. XXVI,38). I radi te tužne vizije ronio je krvave suze, "I njegov je znoj bio kao kaplje krvi, što su tekle na zemlju" (Luka XXII,44).

Dodajmo odmah, da je on također predvidio sve naše zadovoljštine, sva naša kreposna djela utjehe i naknade. Napokon, jer su naši sadanji grijesi pravi zločinački napori, da ranimo i probodemo preljubezno Srce našega kralja ljubavi. Što ga naši grijesi ne dosižu, to ne ovisi o


- 10 -

nama.

Nisu li dakle naši zločini i naša nezahvalnost taj pravi uzrok njegova trpljenja i njegove okrutne smrti, razlog, da on govori na ovaj način, tako prikladan našoj bijednoj naravi, dapače tako potreban, da naša tjelesna srca gane i privuče? "Nema li koga, da mi se smiluje, da me sažali i da učestvuje u mojoj boli i bijednom stanju, u koje me dovode grijesi osobito sada?"

V. Zaključak

Svećenici i redovnici i svi apostoli božanskog Srca neka se sjećaju dakle dubokog značenja i divnog djelovanja ove pobožnosti. Svetica kaže: "Najveće milosti primila sam od njegove dobrote u svetoj Pričesti i u noći, naročito od četvrtka na petak, kad su te milosti bile osobito neiskazane." I neka ne zaborave obećanja presvetog Srca u korist njegovih apostola: "Mislim, čini mi se, da mi je dao ugledati mnoga imena, u njegovo Srce upisana snagom njihove želje, da ga štuju, i zato on ne će nikada dozvoliti, da otud budu izbrisana."

Neka dakle bude mnogo apostola, mnogo duša, koje će, posvećene ovom ljubavlju, moći uskliknuti zajedno s velikom pouzdanicom presvetog Srca:

"O predarežljivo Srce, budi sve naše blago i naša punina. Ne dopusti, da budem lišena dovijeka te ljubiti. Ginem od želje, da se s tobom sjedinim, da te posjedujem, da zaronim u tebe, da živim samo po tebi, koji si moje utočište zauvijek... Da živim samo u tebi i za tebe. Budi dakle moj život, moja ljubav, moje sve."
 
 

(1) Vjerojatno godine 1674. Datum nije nipošto siguran.


- 11 -

SVETA URA

uoči prvog petka

kroz dvanaest mjeseci u godini