- 65 -

SVETA URA

uoči prvog petka u mjesecu
l i p n j u

Klanjamo ti se, o euharistijski Bože! Blagoslivljamo te, Otkupitelju svijeta; ljubimo te, Isuse, u žaru tvog umirućeg Srca...

Ti si jedini velik, ti jedini svet, o Bože, poništen i u božanskoj Hostiji... Ti si jedini svevišnji, o Bože, sakriven u tajni ove nekrvne žrtve... Slava ti, nebeski Kralju, koji hoćeš da živiš u Getsemaniju naših Tabernakula, euharistijski Isuse, na nebeskim visinama, gdje borave anđeli... Neka te ljudska srca dovijeka blagoslivljaju!

Uime svih, a osobito uime onih, koji s vjerom i s ljubavlju trpe, klanjamo se tvojoj samoći, tvojim tjeskobama, tvojoj gorčini, tvojoj agoniji!... Vjerujemo, da si ti Krist, Bog naš i Čovjek bola!

PRIKAŽITE OVU SVETU URU UMIRUĆEM SRCU ISUSOVU KAO POKLON PREDANJA I LJUBAVI, UIME SVOJE I UIME SVIJU, KOJI TRPE.

S t a n k a

(Čitati vrlo polako i uz prekide)

DUŠE.- Isuse, snaga tvoje ljubavi i tvojih suza privukla nas je k ponoru tvog Srca... Tvoja žalost pravo je nebo... beskonačno vrelo snage i utjehe... Neprodorne li tajne, slatke li utjehe za nas, kad znamo, da si ti plakao! Kako je rječit onaj "fiat" tvoje agonije! To je riječ mira, koju si uzbuđen drhtavo izustio, kad je prodrla iz dubine na smrt žalosne tvoje duše!...

Gledaš nas ovdje, Gospodine, kako do tvojih nogu polažemo svoje mnogobrojne nevolje i žalost tolikih iskušanih duša, koje te ljube i klanjaju ti se... Isuse, ti si duboko spoznao ocean žalosti, koji je gorkim valovima preplavio tvoju presvetu dušu!...

Želimo ti, Gospodine, najprije spomenuti one, koji trpe bolest i siromaštvo.

I ovdje, među nama, koji smo došli da budemo s tobom i da te kroz ovu Svetu Uru tješimo, kao i među našim dragima, ima bolesnih, iznemoglih, siromašnih... Kako si uvijek samilosno gledao na bolesnike!

Kako si nježno pogledom tražio gubavce, uzete, slijepe, da ih jednim smiješkom i jednim blagoslovom ljubavi izliječiš! Ako nisu mogli stići do tebe, probio si mnoštvo


- 66 -

i prolazio cestom, duž koje bi oni ležali... Gledao si ih, pružao im ruku... i eto ih na nogama, bili su izliječeni u tijelu i očišćeni u savjesti!...

Još više nego bolesnih ima siromaha... onih, koji teško rade, u oskudici žive... Bez kruha, bez sredstava, bez pomoći, bez utočišta, bez utjehe. A što da govorimo o tegobama siromaštva tebi, božanskom siromahu, nazaretskom radniku, koji si tako privlačiv u svojoj neimaštini.

Bio si gladan, osjećao si studen... podnosio si i prezir, što ga svijet pokazuje prema onima, koji nemaju ni kuće, ni zemljišta, ni novca!... "Kakvo je u njega znanje?" govorili su o tebi tvoji tužitelji. "Kakvo pravo on traži u Izraelu?" Što da traži u Nazaretu onaj, koji se smatrao sinom skromnog tesara?...

Sjeti se u ovoj Svetoj Uri, svojih poniženja, i baci pogled na mnoge siromahe, koji jecaju, na mnoge bolesnike, koji trpe!... Za sve njih molimo od tebe dar tvoga mira i milost tvoga svemogućeg i čudesnog blagoslova. Nagradi ih predanjem... Radi slave tvog Srca pruži olakšanje i utjehu bolesnicima, siromasima i potrebnima... Ti, koji svojom ljubavi nikad ne miruješ, koji brižno bdiješ nad žitnim klasom i poljskom pticom... blagoslovi ovog časa posebnom nježnosti iz Hostije, u kojoj si prisutan, sve žalosne, za koje od tebe molimo vrutak žive vode i blago tvoga divnog Srca!...

K r a t k a   s t a n k a

(Uvijek polagano i uz prekide)

Sjeti se također, ljubljeni Učitelju, svih onih, koji trpe od klonulosti, protivština, poniženja, udaraca sudbine... S dopuštenjem tvoje mudre i ljubezne Providnosti naši se planovi vrlo često rasplinjuju kao dim... ili, poslije svih svojih truda i napora uberemo samo oštro i okrutno trnje, a to je još bolnije... Koliko li razočaranja, Gospodine, u svakoj ljudskoj nadi! Samo ti znaš razlog nenadanih i stalnih protivština, koje pogađaju pojedine obitelji! Ti ne zaustavljaš bujicu, koja ruši zidove nekog ognjišta, kad je to za našu pravu korist, Isuse, opirući se vlastitom predobrom Srcu, ti se sakrivaš u svetoj Hostiji, šutiš kad nam zaprijeti neka nesreća, jer ona mora istodobno donijeti spas onima, koje ljubimo.

Ti vidiš, da plačemo... i onda, ti učestvuješ u našim razočaranjima... Ti si nam blizu u neutješnim časovima, koje svi proživljujemo... Sjećajući se bolnih tjeskoba vlastite agonije dolaziš k nama, uzimaš nas u svoj božanski zagrljaj, iako nam nije uvijek dano osjetiti tvoju božansku nazočnost!... Isuse, mi dobro poznajemo tvoje nježno Srce i zato smo sigurni, da ono s ljubavlju kuca za nas, pa i usred najbolnijih životnih protivština...

Primi, Gospodine, ove nevolje kao naknadu za žalost, koju si u smrtnoj viziji Maslinskog vrta pretrpio... i privini na svoje Srce sve one, koji trpe.

(Svi glasno ponavljaju podvučene riječi):


- 67 -

Privini na svoje Srce sve one, koji trpe!

Toliko ih je, ljubljeni Učitelju, koji prikovani na bolnom ležaju čekaju posjet božanskog Liječnika...

Privini na svoje Srce sve one, koji trpe!

Ima bolesne, sirotne djece... staraca bez ognjišta, koji će umrijeti, našavši jedino utočište u tvom velikom milosrđu...

Privini na svoje Srce sve one, koji trpe!

Toliki trpe već mnogo godina... Siromašni, nesretni, nemajući nikakva ljudskog lijeka ni nade...

Privini na svoje Srce sve one, koji trpe!

Uđi, Učitelju, u kolibe, gdje vlada bijeda... u potkrovnice, gdje bijedne majke umiru, okružene jedino svojom djecom, tim nevoljnim, sitnim bićima, koja gladuju...

Privini na svoje Srce sve one, koji trpe!

Blagim svijetlom, što zrači iz tvog otvorenog Srca, obasjaj ognjišta, koja su nekoć znala za obilje, a sada šuteći podnose bijedu...

Privini na svoje Srce sve one, koji trpe!

Budi osobito milosrdan, Isuse, onima, koje ljudi progone... onima, kojima se u času rasplinjuju svi njihovi snovi bogatstva i blagostanja...

Privini na svoje Srce sve one, koji trpe!

Nije ti nepoznato, Isuse, da bezbroj duša i obitelji živi u neprestanoj i teškoj nesigurnosti...

Privini na svoje Srce sve one, koji trpe!

U neprekidnom sukobu oprečnih interesa, u neizbježivim tegobama, što ih stvaraju poslovi i prirodne čovječje težnje...

Privini na svoje Srce sve one, koji trpe!

Trpio si, Isuse, jer nisi imao nikakve ljudske utjehe: sažali se, dakle, nad tolikim siromasima, bolesnicima, nad tolikim ranjenim srcima, koja traže barem časak mira i počinka...

Privini na svoje Srce sve one, koji trpe!

K r a t k a   s t a n k a

ISUSOV GLAS.- "Istinu rekoste: tako sam blizu vama, kad vas bol odcijepi od zemlje... Križ ostaje zauvijek okrvavljeni i spasonosni most, koji vaše žalosno i razočarano srce povezuje s mojim umirućim Srcem!...

Ljubljeni moji, slušao sam vašu molitvu u korist bolesnika, siromaha, onih, koji su žrtve ljudskih sukoba... Koliko li se milosti izlilo na njih toga časa s mog prijestolja milosrđa, otkud bdijem nad vašim teškim i umornim


- 68 -

životom.....

Govorite mi i dalje o svojim nevoljama i svojim bolima... Moje Srce želi, da mu se povjerite... Dira me i vaše trpljenje... Približite se, djeco moja, pa ćemo u tjeskobi iste nevolje trpjeti zajedno!... Pristupite mi... izlijte dušu svoju u moje božansko Srce..."

S t a n k a   i l i   p j e s m a

GLAS DUŠE.- Tvoja osamljenost, ledena šutnja, koja okružuje tvoj tabernakul, tvoja samoća u zapuštenim svetištima, to je posljedica grijeha, kojim se svijet prema tebi ogriješio, a koji tvoje Srce najteže osjeća: grijeha nezahvalnosti.

(Čitati uz prekide)

Ljubiti, a ne biti ljubljen! Blagoslivljati i biti proklinjan... rasipno dijeliti svoja dobročinstva, a za uzvrat primati pogrde, Isuse, kakva li nepravednog i okrutnog vraćanja... Kakve li mrske nezahvalnosti!

Evo, to je onaj pregorki kruh tvog dragovoljnog boravka među nama, blagi Spasitelju... evo cijene tvog uzvišenog robovanja u Tabernakulu... Tako se stoljećima produžuje tvoja smrtna agonija u Getsemaniju...

Isuse, ti si rekao: "Nije učenik nad učiteljem, niti sluga nad gospodarom". Evo, zato smo i mi katkad pozvani, da prinesemo usnama kalež nezahvalnosti. Iz ljubavi prema tebi, i samo radi te ljubavi prihvaćamo ovaj napitak, gorči od smrti... Učitelju dobri, koga prečesto izdaju vlastiti sinovi, daj nam snagu, da bez prigovora u duhu pokore, podnesemo svoj dio agonije za spas onih, koje ljubimo i radi kojih nam je srce izmučeno!

Smiluj se onima, koji ovog časa padaju pod teretom slične nevolje... Smiluj se opustošenim ognjištima, gdje su sinovi nekoć bili nada i radost obitelji, a danas su joj samo na očajanje. Smiluj se nesretnim ženama, koje su već umorne od jecanja nad grijesima svojih milih. Smiluj se tolikim čestitim muževima, koji su puni odricanja i predanja izdani u svom prijateljstvu, ranjeni iz zasjede ili u vlastitoj kući, uvrijeđeni upravo od onih, koji su tražili njihovu ljubav i dobročinstvo...

Svijet plaća dobročinstva, najprije riječima i smiješkom, a zatim nepoštenjem i podlošću.

Ali, jer te ljubimo, otajstveni Gospodine, i samo zato što te ljubimo, zahvaljujemo ti za ove gorke muke i molimo od tebe oproštenje za sve, koji u našem srcu otvaraju onu tako osjetljivu ranu, koju smo i mi toliko puta svojom nezahvalnošću otvorili u tvom preljubljenom Srcu.

K r a t k a   s t a n k a

(Čitati polako i uz prekide)

Dobri Isuse, smiluj se onima, koji trpe samoću i zapuštenost... O preljubljeni Učitelju! Toliko si puta propo-


- 69 -

vijedao divote svoje ljubavi, umnožio svoja čudesa u prisutnosti zanesenog mnoštva, a onda si gledao, kako se taj svijet u nepouzdanju udaljuje od tebe i ravnodušno te ostavlja... A ti si ostajao sam, kao ovdje u svetom Tabernakulu, zapušten od svoje djece... Samo Otac tvoj mogao je izmjeriti silnu bol ove zapuštenosti...

Isuse, ti znaš, da su toliki ljudi lišeni svake ljubavi. To su sirote u životu, što lutaju pustinjom svijeta daleko od topline domaćeg ognjišta... Getsemani i Kalvarija sjećaju te tjeskobe ove samoće. Kako je bolno zvati... i znati, da nam se glas gubi u praznini! Kako je teško plakati... trpjeti... željeti... ljubiti... a ostati sam, uvijek sam!

Nitko nije tako upoznao ovu strahovitu pustoš, kao ti! Tko tako trpi, osjeća na dnu duše nešto od onih strašnih tjeskoba, koje si ti, preljubljeni Spasitelju, osjetio u svojoj agoniji Velikog četvrtka: pustoš, odbojnost, umor života! Jadno ljudsko srce kao da umire!... Ti bijednici trebaju tebe, Gospodine, u časovima najveće bezutješnosti. Trebaju tebe, o umiruće Srce Isusovo!

Da im ne dođeš u pomoć, njihove bi izgubljene duše tražile smrt!... Ali ti ćeš doći, kao što smo i mi došli, da učestvujemo u uri tvoje osamljene agonije!...

Budemo li jednom morali trpjeti samoću, zapušteni od svoje brače...

(Svi glasno ponavljaju podvučene riječi):

Daj nam utočište u svom ljubeznom Srcu!

Ako nas kadgod budeš kušao, dopuštajući da nas i naši najdraži zaborave...

Daj nam utočište u svome ljubeznom Srcu!

Kad nas dob ili bolest otuđi od drugih, raskinuvši veze, za koje smo mislili, da su neprolazne...

Daj nam utočište u svome ljubeznom Srcu!

Možda će siromaštvo jednom pohoditi naš dom, pa će se naši prijatelji udaljiti od nas, uzdamo se, da nas onda ne ćeš napustiti...

Daj nam utočište u svome ljubeznom Srcu!

Nesreća nas prati ukorak; ako nas jednom obori i naša nas braća ostave...

Daj nam utočište u svome ljubeznom Srcu!

Velika je ljudska nepravda! Ako i nas jednom stigne, ne udalji se od nas, Gospodine!...

Daj nam utočište u svome ljubeznom Srcu!

Ako nas ostave i oni, koje smo toliko ljubili, dođi k nama, Isuse, u tom času gorke nezahvalnosti, u tebe se uzdamo!

Daj nam utočište u svome ljubeznom Srcu!


- 70 -

Ako nas oni, koji su tražili našu ljubav, pomoć i žrtvu, jednom zamrze, kako su mrzili i tebe, dobri Isuse, oprosti im i u onom času približi se k nama...

Daj nam utočište u svome ljubeznom Srcu!

Tvoji su se neprijatelji pogrdnom klevetom nabacili na tvoj božanski lik; kad ona bilježi i naše čelo te nas ponizi, dođi i ne napusti nas, o Učitelju, ti, koji si bio oklevetan...

Daj nam utočište u svome ljubeznom Srcu!

I u časovima smrtne šutnje, kad se budemo osjećali posve osamljeni, dokraja survani u ponor zaborava i teške ravnodušnosti...

Daj nam utočište u svome ljubeznom Srcu!

K r a t k a   s t a n k a

UČITELJEV GLAS.- "U svojoj samoći i nevolji nikad ne ćete biti daleko od mog Srca, koje vas ljubi. Ono vas ljubi neizmjerno, jer ga i vi ljubite i jer trpite s njim.

Kad sam bio sam i zaboravljen, boravili ste uza me, kad su me moji ražalostili, utješili ste me... toliko ste puta razbili led ravnodušnosti, koji okružuje moju tamnicu samoće... Pa kako bi mi sada bilo milije zanosno pjevanje anđela od zazivanja vaše bolne duše, koja treba počinka na mom Srcu, da tamo bude utješena?

Evo, dajem vam ovo beskrajno, nježno Srce, koje će ublažiti vaše rane. Uzmite ga! ono je vaše!... samo vas ja mogu beskonačno i velikodušno ublažiti... ne bojte se! Ja znam zacijeliti i najdublje rane; nemojte oklijevati, dođite samo!... Jedino ja mogu potpuno shvatiti, kako samoća i nezahvalnost braće ubija dušu; dođite i plačite sa mnom sigurno ćete biti utješeni!..."

S t a n k a

GLAS DUŠA.- Isuse, ti na oltaru nosiš ime, kojim stičeš pravo na svu našu zahvalnost i hrabriš nas kad smo slomljeni: ti si žrtva!

(Vrlo polako i uz prekide)

A ipak, ovdje u svetoj Hostiji, ti si veliki Neznanac, zaboravljen od svojih! Evo, već dvadeset stoljeća boraviš među nama, želiš da prodreš u naš život... a ipak, jao! ne ćemo još da te razumijemo!... Još uvijek si gost, koji ostaje udaljen, gotovo si tuđinac usred svoje djece... To si rekao i svojoj službenici Mariji Margareti, da te najviše žalosti hladnoća i nepoznavanje, na koje nailaziš u vlastitoj kući.

K r a t k a   s t a n k a

Hvala ti, preljubljeni Učitelju, što nam daješ kušati gorčinu svoga kaleža! Kako je bolno, Isuse, slušati, kad


- 71 -

nas dobre, a katkad i najdraže osobe vrijeđaju... i osuđuju u tvoje ime, radi navodnih razloga revnosti i savjesti. Ljudski je prevariti se! Ti, koji sve znaš, dopuštaš tu zabludu, da nas tako naučiš pouzdavati se jedino u tebe... Dopuštaš to, da možemo ovu veliku bol podnijeti u duhu zadovoljštine za sve ono pomanjkanje pažljivosti, kojim smo ražalostili tvoje Srce mi, koji smo posvećeni tvojoj slavi... Dakle, hvala, velika hvala za sve one bolne rane, što ih je prijateljska ruka stvorila u našoj duši!

Hvala ti i za onu drugu neizbježivu kušnju, koja nemilosrdno muči sve smrtnike... hvala za hladnu i neumoljivu smrt, što od nas trga osobe, koje si povjerio našoj ljubavi... Sjeti se, Isuse, svoje žalosti, kad si se približavao kući u Betaniji, gdje te više nije čekao tvoj prijatelj Lazar... Još do danas se nije osušilo vrelo suza, koje si prolio radi smrti ovog prijatelja tvoga Srca... Jest, tvoje lijepe svete oči, kao da su još ovlažene suzama Boga-Čovjeka, koji je ljubio nježnošću našega tjelesnog srca...

A taj isti Isus, ti sam, prisutan si u ovoj Hostiji, pred kojom ti se mi klanjamo ničice prostrti... Pogledaj nas, dakle, Isuse, iz svog Tabernakula! Pogledaj sve one, koji su prije nas hodali istim životnim putem... pogledaj na sve one, koji su nam bili dragi... koji su bili dijelak našeg srca... otišli su... ostavili su nas... Kako je težak rastanak smrti!... Ti si plakao nad Lazarovim grobom, premda si znao, da ćeš ga kroz koji čas uskrisiti... Unatoč živoj vjeri, kojom prihvaćamo korotu, što nam je šalješ ipak nam dopuštaš osjetiti tešku i ljutu bol, kad izgubimo kojeg člana našeg ognjišta... Ti znaš, da se ta rana može ublažiti, ali ona se ne zatvara...

Isuse, dođi, ispuni u našem srcu i u našoj obitelji prazninu, koju je po tvom dopuštenju smrt stvorila. Dođi dakle i daj preživjelima mir, da predano mole nad grobnim humcima... Dođi, Učitelju, uslišaj našu molitvu za naše drage pokojnike... Molimo te, neka im uvijek pred očima svijetli tvoje svijetlo i tvoj vječni smiješak. Počivali u miru, u slatkome tvom Srcu!

(Polako uz stanke)

Prije nego što završimo ovu Svetu Uru, molimo te, Isuse, da pogledaš duboko u našu dušu, do dna ponora naših boli, naše bijede... Jedino ti nas poznaješ! Tvoj slatki pogled, Gospodine, neka prodre u dušu našu, kao sjajna zraka; ona ne će nikada pokvariti ni povrijediti lomni kristal našeg ranjenog srca... Spasitelju Isuse, siđi još dublje u ovo srce, gdje kliju tajne boli, podnašane samo za tebe... Svojim stvaralačkim rukama dotakni ove rane, koje nitko ne poznaje, a one već tako odavna krvare!

O božanski Spasitelju, katkad mi ne plačemo premda smo žalosni, jer se bojimo, da svijet ne vidi naših suza; on ih ne bi razumio, a možda bi nas radi njih osudio!

Slatko je ovako govoriti tebi, koji se u svom sakramentalnom životu napajaš neizmjernom gorčinom, koju nitko i nikad ne bi mogao naslutiti... Samo ti, Učitelju, možeš


- 72 -

sve znati... Pogledaj dušu našu, zagledaj u njenu dubinu...

U Getsemaniju, uza te u smrtnoj agoniji, želimo naučiti tajnu, kako da trpimo šuteći, s vjerom i ljubavlju... Ondje, pod žestokim pritiskom tvoga Srca, proisteklo je vrelo suza, koje ne teče iz očiju, nego struji tvojim žilama kao bujica, pretvarajući se u krvavi znoj...

S t a n k a

(Polako uz stanke)

Šutjeti, kad se umire u dubokoj i skrovitoj agoniji, znači dvostruko umirati... Tu si bol ti upoznao, o božanski Smrtniče Getsemanija! Gledao si u duhu nepredviđeni rastanak duša... materinska mračna predosjećanja... bojazni i uzbuđenja otaca... tjeskobe, razočaranja i nemir službenika Božjih... teške, brojne, duboke nevolje mnogobrojnih pobožnih duša i svih onih, koji samo za te, Isuse u Hostiji, čuvaju djevičansku tajnu svojih žalosti...

Sveta Ura je čas pouzdanja i utjehe... Otvorili smo ti, Isuse, svoju bolnu dušu, ne toliko, da se potužimo, koliko da ti prikažemo svoje najbogatije blago, blago naših najskrovitijih boli, svih onih gorčina, kojima nema imena u zemaljskom govoru...

Primi je, dakle, Gospodine, na slavu tvoje ljubavi!

(Svi glasno ponavljaju podvučene riječi):

Posveti naše patnje, o božansko Srce!

Da, Isuse, posveti protivštine, koje nam dolaze od dobrih... i one, što nam ih nanosi ljudska nepravda!...

Posveti naše patnje, o božansko Srce!

Primi rane, zadane nam od onih, koje ljubimo... a koje nam u duši ostavljaju teško razočaranje.,.

Posveti naše patnje, o božansko Srce!

Primi Gospodine, kao struk mirhe, neumrli spomen naših dragih pokojnika... oni su nas ostavili samo na tvoj božanski poziv...

Posveti naše patnje, o božansko Srce!

Primi suze, što ih predano prolijevamo nad grobovima ljubljenih bića... sjeti se ražalošćenih obitelji, osobito nejake siročadi...

Posveti naše patnje, o božansko Srce!

Dođi, ljubljeni Spasitelju, i na našem ognjištu zauzmi mjesto onih, koji su ga napustili... Samo ti možeš ispuniti prazninu, stvorenu njihovom odsutnošću...

Posveti naše patnje, o božansko Srce!

Pogledaj, Gospodine, na skrovito trnje, što razdire našu dušu... primi to trpljenje, što ga nikakva ljudska samilost ne može utješiti...

Posveti naše patnje, o božansko Srce!


- 73 -

Primi nemir naših majka, poslušnu odanost otaca, neplodne, mučne napore tolikih svećenika... uzmi, Gospodine, naše razboljene duše...

Posveti naše patnje, o božansko Srce!

S t a n k a

UČITELJEV GLAS.- "Djeco moja, slatka je i utješna bila ova Ura, u kojoj ste mi otkrili rane svoje duše, dok sam ja dopustio, da prodrete u krvavu ranu mojih prsiju. Ah, kolike li sličnosti!... Kako su slični jecaji, što nam se otkidaju pod težinom ljudskih žalosti!... Getsemani je za nas svetište molitve, agonije i neprekidnog otkupljenja...

Ljubimo se u trpljenju, ljubimo se, braćo moja, prijatelji moji, dječice moja, ljubimo se u Križu!...

(Polako uz stanke)

Dođite k meni vi, što trpite siromaštvo i bolest, donesite k mojim nogama breme svojih jada i ja ću vas okrijepiti u rani moga svetog Srca.

Dođite k meni vi svi, koji trpite protivštine od stvorova, vi, koje je pogodila ljudska nepravda, vi, koji ste pretrpjeli udarce sudbine i bolne obiteljske kušnje, i ja ću vas utješiti u rani moga svetog Srca!

Dođite k meni vi, koji plačete nad nezahvalnosti ljubljenih bića, katkad i članova vaše vlastite obitelji, nemojte oklijevati. Ta bol krši i ledi dušu vašu, dođite k meni i ja ću vas ugrijati žarom moga svetog Srca!

Dođite k meni vi, kojima je život prazan; vi, koji živite u tamnici i samoći; dođite k meni vi, zaboravljeni, koji već od zore svoga života znate za umor izagnanstva... bacite se u moj naručaj i ja ću vas nagraditi nježnošću, u vrtu moga svetog Srca!

Dođite k meni vi, koji ste prezreni, zapušteni i neshvaćeni, pa i od dobrih; vi, koji ubirete prijekor radi svojih napora oko moje slave; dođite k meni, prijatelji moji i ja ću vas utješiti, napojivši vas iz kaleža moga svetog Srca!

Dođite k meni vi, koji ste u crno zavijeni; dođite vi, koji plačete radi gubitka sina, majke, muža, brata; požurite u moje svetište vi svi, čiji je dom smrt obilježila križem suza, dođite, i ja ću vas utješiti u neizrecivom miru moga svetog Srca!

Dođite, vrijeme je sjena, koja prolazi, ali nebo je vječno; dođite vi, koji žeđate za pravdom, dođite; ja sam vaš Bog i za vas sam također umirao; dođite i jedite Kruh živi, moju Euharistiju; da možete nastaviti borbu, dođite, ja ću vas okrijepiti u raju moga svetog Srca!"

S t a n k a

GLAS DUŠE.- Što imam, Gospodine, a da mi ti nisi dao, pa i blago mojih suza?


- 74 -

Što znadem, a da me nisi naučio, osobito kako se trpi ljubeći?

Što mogu, ako ne ostajem uza te, kad plačem, a ti umireš?

Što zaslužujem, ako u svojim bolima nisam sjedinjen s tobom, na tvojoj Kalvariji?

Radi svoga križa i radi mojih križeva, oprosti mi grijehe, koje sam protiv tebe počinio!

Ti si me stvorio, a da toga nisam ni zaslužio...

Otkupio si me, iako sam zaboravio tvoju Muku i premda to od tebe nisam tražio...

Mnogo si učinio, stvorivši me...

Mnogo, otkupivši me...

Ne će se smanjiti tvoja moć, ako mi oprostiš,

Jer sva krv, koju si prolio,

Okrutna i bolna smrt, koju si pretrpio,

Nije bila za anđele, koji te hvale, a ne trpe,

Bila je za me i za druge grešnike, koji te vrijeđaju i jecaju, okajavajući svoje grijehe.

Ako sam te zatajio, daj da te priznam u svoj ljepoti tvoje agonije...

Ako sam te pogrdio, dopusti da te hvalim u krvavom Otkupljenju Kalvarije...

Ako sam te uvrijedio, daj mi da ti služim i da trpim za uzvišenje i pobjedu tvoga božanskog Srca!

Neka dođe k nama kraljevstvo tvoje!

Jedan Oče naš i Zdravo Marijo: za umiruće i grešnike, za pobjedu presvetog Srca Isusova, osobito po svakodnevnoj pričesti, Svetoj Uri i posveti obitelji presvetom Srcu: za posebne nakane prisutnih i za našu domovinu.

ZAKLJUČNI ČIN POSVETE

Božanski Patniče Getsemanija, otajstveni Isuse, udostoj se sjediniti svoju dragocjenu Krv i svoje trpljenje s bolima ovih sinova tvoga Srca, udostoj se primiti, blagosloviti i olakšati naše križeve! Neka oni budu na neizmjernu slavu tvoju i za otkupljenje mnogih duša, zavedenih zemaljskim užicima.

Iz ove Hostije potraži i nježno ljubi one, koje nitko ne ljubi; ublaži njihove rane, što im zadaju nezahvalni i ravnodušni sinovi i neiskreni prijatelji!

Živeći kraj mora naših suza, ublaži ih tajanstvenim balzamom svoga Križa.

Božanski Sužnju oltara, pohodi zrakom svog svijetla one, kojima je život žalostan i neutješan ili ogorčen vlastitom krivnjom... Okupi sve prezrene, sve nas nauči mirno i s vjerom trpjeti i udijeli nam dragocjeni dar, da znamo druge tješiti. Daj našim bolima božansku, neodoljivu snagu, koja će nas ranjenih srdaca ponijeti u bezdan tvoga probodenog Srca. U tome nebu hoćemo živjeti, trpeći u tvoje ime i radi tvoje ljubavi. Istrgnut ćemo iz njega tvoje trnje, da ono bude samo naše. Budi Kralj svijeta, ti Bog i Čovjek bolova, vladaj njime iscjeljujući rane, koje svijet nasiljem i zlobom nanosi.


- 75 -

Preljubljeni Učitelju, neizreciva Dobroto, Bože svih suza i svih utjeha, dođi, da s tobom trpimo. Pohrli, jer žalosti se gomilaju, a tako je velika nevolja onoga, koji plače daleko od tebe. Ne, divni Nazarenče, ne odbijamo trnje križnog puta ni neutješnost pustoši! Ali molimo tvoju okrepljujuću prisutnost, pogled tvojih božanskih očiju, blagost tvoje krvave desnice...

Ne molimo, da nam pošalješ anđela, koji bi nam pomagao u časovima naše agonije: zovemo tebe, jer je naše sveto pravo tražiti, da ti s nama plačeš. Daj nam mir u nevoljama i snagu u patnjama, pa ako hoćeš, udijeli nam i utjehu iz kaleža tvoga umirućeg Srca!

Radi, tvoga Križa, radi naših križeva, neka dođe kraljevstvo tvoje!

+ + +